mini|300px|<center>Belvederski torzo, rad Apolonija iz Atene iz 1. stoljeća pr. Kr. Michelangelo se divio ovom izvanrednom djelu („ovo je djelo nekoga tko zna više od Prirode”) unatoč, ili možda upravo zbog, njegova poluuništenog izgleda, što daje zajedničku mističnu fascinaciju svim djelima antičke umjetnosti.Mistifikacija antičke umjetnosti započela je u samoj antici, najprije slavljenjem umjetnika u mitovima (Dedal), te slavljenjem pjesnika (Homer). U slučaju Egipta, Imhotep (politička osoba, liječnik i umjetnik) se štovao poput božanstva. Nastale su i legende o životima umjetnika, od kojih su neki postigli veliku popularnost i prepoznatljivost (kao što je Fidija, koji je djelovao za Perikla i svojim velikim umjetničkim intervencijskim programima bio izložen kritikama i ozbiljnim optužbama). Stupanj divljenja Rima grčkoj kulturi je bila tako izvanredna da je podigla intelektualnu reakciju branitelja starih republikanskih vrlina koji su joj se zgražali kao znaku moralne degeneracije i precijenjenosti neživih stvari (Ciceron, Seneka), što je bilo i viđenje ranog kršćanstva. Renesansna ideja je označila opću mistifikaciju antičke klasike, što je izazvalo tadašnju kritiku (Girolamo Savonarola), te intelektualno revidiranje od manirizma do prevladavanja identifikacije klasicistične ljepote i prirode antike (Giorgio Vasari, Baldassare Castiglione , Pietro Aretino); a posebno s historiografijom romantizma (Jacob Burckhardt). Iako se općenito Vasarijeva tvrdnja podudara s tezom Villanija i Ghibertija kako je umjetnost dosegla svoj vrhunac u Grčkoj i Rimu, propala s padom Rimskog Carstva i vratila se u Firencu preko Cimabuea, s uzastopnim napretkom do Michelangela, osobnim idolom kojega Vasari izvanredno mistificira; Vasari također navodi kako se umjetnost nije rodila, kao što se općenito vjerovalo, u Kaldeji ili Egiptu, već u njegovoj rodnoj Etruriji (Anthony Blunt, La teoría de las artes en Italia del 1450 a 1560., 1940. ). Slično tomu došlo je do mistifikacije antičke arhitekture (Vitruvije) (Víctor Manuel Nieto Alcaide, Alfredo José Morales i Fernando Checa Cremades, El mito de lo antiguo y el valor de lo presente, iz Arquitectura del Renacimiento en España, 1488-1599., str. 14.). Pojam antika dolazi od latinskog antiquus: star, starinski, drevan. Iz latinskog je riječ ušla u gotovo sve moderne europske jezike (njemački: die Antike, engleski: antiquity, ruski: aнтичность, izg. antičnost). U osnovnom značenju, odnosi se na kulture Stare Grčke i Rima i kulture pod njihovim utjecajem. U širem smislu znači "davnina".
Značenje pojma Pojam "antika" ima osnovno i šire značenje, pri čemu postoje i varijacije unutar osnovnog značenja o tome što se pod njim razumijeva.
Osnovno značenje Pojam antika u svojem osnovnom značenju u literaturi obuhvaća kulture izrasle na obalama Sredozemlja u razdoblju od oko 1200. ili 800. pr. Kr. do oko 500. ili 600. g., tj. približno od pojave grčkih gradova-država (polisa) i grčke arhajske umjetnosti do propasti Zapadnoga Rimskoga Carstva i "poganske" kulture. Postoji zajednička i neprekinuta kulturna tradicija, koja započinje oko godine 800. pr. Kr., razvija se i uz razne preobrazbe održava kroz gotovo tisućljeće i pol. Nakon prvog stoljeća prije naše ere uz to se u okviru Rimskog Carstva oblikovalo i političko jedinstvo.
Ponekad se u "antiku" uvrštava i starije doba mikenske kulture, koje započinje oko 1900. pr. Kr. Većina autora ovo razdoblje razmatra posebno, jer kretsko-mikenska kultura u području Grčke i Egejskoga mora propala je do oko 1100. pr. Kr. uz golema razaranja i ekonomski, demografski i kulturni nazadak, pa slijedi mračno doba i nema kulturnog kontinuiteta.
Pojam antika prvenstveno podrazumijeva kulturu Grčke i Rima i svih zemalja koje su bile pod utjecajem grčke i rimske kulture. Ponekad se to pobliže označava sintagmom klasična antika (ili klasična starina, ili klasična kultura), dok pojam "antika" može obuhvatiti i druge sredozemne kulture toga razdoblja (npr. židovsku, perzijsku, egipatsku, keltsku itd.).
Pojam se počeo koristiti u Europi u srednjem vijeku jer se o starim Grcima i Rimljanima općenito govorilo kao o "starima", dok se o kulturama i civilizacijama koje su im prethodile nije znalo gotovo ništa (situacija se počela mijenjati tek u 19. st.).
Antika i stari vijek Antika je u uobičajenoj podjeli povijesti dio starog vijeka (koji započinje pojavom prvih civilizacija u Mezopotamiji i Egiptu oko godine 3500. pr. Kr., a završava padom Zapadnog Rimskog Carstva). Ponekad se i izjednačava s pojmom "Stari vijek"; npr. Eduard Kale u knjizi Povijest civilizacija ima poglavlje "Antičko razdoblje" i piše: »Pod antikom se obično razumijeva kulturna povijest Stare Grčke i Rima, no mi ovdje (…) u antičke civilizacije uključujemo sve stare ili drevne civilizacije koje su se u raznim područjima Zemlje javile prije ili u vrijeme stare Grčke i Rima.« (str. 23).
Šire značenje U širem smislu (uobičajeno u svakodnevnom govoru, ponekad u literaturi), pojam antika označava davno prošlo vrijeme, davninu. Ponekad se koristi i kao pogrda (pejorativno): zastarjeli pogledi i vrijednosti, koji su nekada nešto značili, a danas su besmisleni; također i osoba, koja ima takve poglede.
Pridjev antički odnosi se na antiku u prvom smislu (antička filozofija, umjetnost isl.), a antikni na općenito značenje (antikni namještaj, nakit, svjetonazor idr.). Pridjev antikvaran i imenica antikvitet označavaju predmet koji ima kulturnu vrijednost po svojoj starini i rijetkosti.
Razdoblja unutar antike Razdoblje antike (u osnovnom značenju) uobičajeno se dijeli u tri podrazdoblja. Granicu čine osvajanja Aleksandra Makedonskog (umro 323. g. pr. Kr.) i uspon moći Rima. Grčko doba. U prvom razdoblju antike grčka je kultura, iako donosi izvanredne novine, još marginalna u odnosu na stare civilizacije i velike sile onoga doba (Egipat, Asirija, Babilonija, Perzija). Helenizam. Nakon Aleksandrovih osvajanja (do 323. g. pr. Kr.), Makedonija postaje velesila i grčka se kultura naglo širi u zauzeta područja, koja su ranije većinom bila pod vlašću Perzije, potiskujući tradicionalne kulture; tako nastaje razdoblje helenizma. S obzirom na malobrojnost Grka i drevnost kultura pokorenih naroda, grčka kultura pritom doživljava značajne promjene, koje mnogi povjesničari označavaju kao dekadenciju. Rimsko razdoblje. Razni povjesničari različito označavaju kada prestaje razdoblje helenizma, a započinje rimsko razdoblje: od 201. g. pr. Kr. (kraj Drugog punskog rata) do 30. g. pr. Kr. (Egipat, posljednje kraljevstvo pod helenističkom dinanstijom, pada pod rimsku vlast). Riječ je naravno, kao i uvijek kada u historiografiji postoje ovakva neslaganja, o procesu gdje je svaki fiksni datum manje ili više arbitaran. U kulturnom smislu, Rimsko razdoblje je uvelike nastavak helenizma, jer su rimska znanost i umjetnost ovisni o grčkoj; nova dostignuća razvijena su uglavnom u pravu i arhitekturi, a značajne promjene događaju se u religiji: religije "uvezene" s Istoka (štovanje egipatskih božanstava Izide i Ozirisa, maloazijske Kibele, perzijskog Mitre i dr., te židovstvo i kršćanstvo) postupno potiskuju staru grčku i rimsku religiju.
Početak i širenje antičke kulture Početak antičke kulture u klasičnom smislu općenito se poistovjećuje s razdobljem nastanka Homerovih epova (i nešto kasnije Hesiodovih) i s početkom grčke kolonizacije prostora Sredozemlja u 8. stoljeću pr. Kr.
U sljedećim stoljećima Grci su širili svoje obrazovanje i kulturu cijelim Sredozemljem, a od vremena Aleksandra Velikog i na Orijent pa i dalje, u Središnju Aziju. Rimljani su antičku kulturu prenijeli na srednju i sjeverozapadnu Europu, gdje se ona kasnije, od ranog srednjeg vijeka razvila u srednjovjekovnu kršćansku zapadnjačku kulturu.
Kraj antike Kao kraj razdoblja antike, različiti autori označavaju različite godine i događaje tijekom tri stoljeća. Godina 325. Nicejski koncil, prvi opći sabor kršćanstva, koje te godine postaje priznata religija (a pola stoljeća kasnije i jedina dozvoljena). Godina 393. Održane zadnje starovjekovne Olimpijske igre, nakon toga zabranjene kao poganske. Godina 476. Svrgnut Romul Augustul, predposljednji car Zapadnog Rimskog Carstva. Godina 480. 09.05. u Dioklecijanovoj palači ubijen Julije Nepot, posljednji car Zapadnog Rimskog Carstva. Godina 498. Krštenje franačkog kralja Klodviga. Godina 529. Sveti Benedikt iz Nursije osniva prvi samostan na zapadu, a istovremeno se u Ateni zatvara Akademija, koju je 900 godina ranije utemeljio Platon. To je kraj antičke filozofije, pet godina nakon smrti zadnjeg starovjekovnog nekršćanskog filozofa Boecija (524.). Godina 565. Smrt bizantskog cara Justinijana I., posljednjeg koji je imao djelomičnog uspjeha u pokušaju da obnovi nekadašnje jedinstvo istočnog i zapadnog Rimskog Carstva. Godina 568. Upad Langobarda u Italiju, koji označava završetak seobe naroda na Zapadu. Godina 632. Početak arapskih osvajanja izvan Arapskog poluotoka.
Kraj antike, koji je ujedno i kraj starog vijeka, proces je osipanja političke moći Rimskog Carstva i propadanja njegove kulture koji traje otprilike tri stoljeća; svaki pojedinačni datum manje je ili više arbitraran. Iako se u raznim udžbenicima i literaturi i danas kao kraj antike najčešće spominje 476. godina, kada pada Zapadno Rimsko Carstvo, današnji povjesničari obično smatraju da antika traje dulje, do približno 600. godine, jer u mnogim područjima kulturni se kontinuitet nastavlja.
Tako npr. kasnoantički gradovi na istočnoj obali Jadrana nastavljaju i nakon 476. živjeti na istim kulturnim i ekonomskim osnovama, što se ne mijenja ni kada početkom VI. stoljeća padaju pod političku vlast Istočnih Gota. Tek invazijom Avara početkom VII. stoljeća većina tih gradova biva razorena. U ostalima su ostaci antike živjeli u agoniji još desetljećima, dok nisu podlegli snazi slavenske asimilacije. (Suić, str. 24-25)
O kraju antike v. članak kasna antika.
Pojava kršćanstva U okviru Rimskog Carstva javlja se kršćanstvo, koje krajem 4. stoljeća postaje jedina dopuštena religija. Ono negira i uništava mnoge osnovne čimbenike antičke kulture (tradicionalna religija, filozofija, kazalište, sportska natjecanja itd.), ali istodobno je o njoj ovisno i neke njezine elemente prenosi u srednji vijek.
Preteče antičke kulture Korijeni europske antike leže u tami. Njezina se pretpovijest može smjestiti u vrijeme oko 2000. pr. Kr. do 1600. pr. Kr./1550. pr. Kr., u razdoblje srednje heladike. Početkom tog razdoblja, dijelom već u vrijeme rane heladike oko 2200. – 2000. pr. n. e., u Grčku doseljavaju indoeuropska plemena.
Mikenska kultura Očito pod utjecajem minojske kulture s Krete, prve visoke kulture u Europi, koja je svoj procvat imala u vremenu oko 1900. – 1450. pr. Kr., na kopnenom dijelu Grčke se iz kulture srednje heladike razvila mikenska kultura (oko 1600. – 1050./00. pr. Kr.). Polazište joj je vjerojatno bilo u Argolisu i pojavljuje se iznenadno s bogatim grobovima (od oko 1600. pr. Kr.). Između ostalog, mikenska kultura je od minojske preuzela pismo. Tzv. linearno pismo A koje se, između ostalog, koristilo na Kreti a do danas nije potpuno odgonetnuto jer su tekstovi pisani nepoznatim jezikom, modificirano je u tzv. linearno pismo B. Pismo B se sreće na brojnim glinenim pločicama pronađenim i u palačama u Pilu, Tebi i Mikeni na grčkom kopnu, kao i na Kreti u Knososu kojim je u međuvremenu vladala Mikena. mini|250px|desno|Lavlja vrata u Mikeni
Poznata su prekrasna središta mikenske kulture. Značajna nalazišta su Mikena, Pil, i Tirint na poluotoku Peloponezu, Orhomen i Gla u središnjoj Grčkoj kao i Miletu u zapadnom dijelu Male Azije i niz drugih.