Privredni (gospodarski) sustav je kombinacija različitih organizacija, institucija, subjekata, ljudi, pravila i odnosa koji određuju ekonomsku strukturu društvene zajednice. Te organizacije, institucije i subjekti su spojeni pravilima po kojima se odvija proizvodnja i razmjene robe, novca i informacija. Privredni sustav uključuje proizvodnju, raspodjelu na vlasnike, dioničare, dobavljače, kućanstva, banke i druge financijske institucije, te Vlade. To je također i skup načela i pravila kojima se rješavaju gospodarski problemi kao što su ekonomski problem nestašice kroz dodjelu konačnih proizvodnih resursa. Primjeri suvremenih gospodarskih sustava uključuju slobodne poduzetničke sustave koji se najčešće nazivaju kapitalistički sustavi, te socijalistički sustavi i mješovita gospodarstva. Osnovna razlika između ovih sustava je u vlasništvu nad sredstvima za proizvodnju, te u sustavu raspodjele rezultata.
Privredni sustavi mogu se podijeliti i prema tome kako je izvršena centralizacija u donošenju odluka, a tko donosi odluke. Odluke mogu provoditi industrijske vijeća, vladine agencije ili privatni vlasnici.
Neki važniji aspekti privrednih sustava su:
Koordinacijski mehanizmi: Dva dominantna oblika koordinacije uključuju planiranje i tržište, planiranje može biti centralizirano ili de-centralizirano, a dva mehanizma nisu međusobno isključiva. Proizvodnja imovinskih prava: Ovo se odnosi na vlasništvo (pravo na prihod od proizvodnje) i nadzor nad korištenjem sredstava za proizvodnju. Vlasništvo može biti privatno, državno, zadružno (od onih koji ga koriste ali gube prava kad ga prestanu koristiti), ili dioničko društvo. Poticajni sustavi:. Mehanizmi za poticanje određenih gospodarskih subjekata da se uključe u proizvodne djelatnosti mogu se temeljiti na materijalnim nagradama (naknada) ili moralnih nagrada (društveni ugled).
Postoji nekoliko osnovnih pitanja na koja treba odgovoriti kako bi gospodarstvo pokrenuti na zadovoljavajući način. Problem nestašice, na primjer, traži odgovore na temeljna pitanja kao što su: što proizvoditi, kako proizvoditi, i za koga prozivoditi. Ekonomski sustav odgovara na ova temeljna pitanja, i različiti gospodarski sustavi različito odgovaraju na njih. Osnovna razlika između kapitalizma i socijalizma je tržišno gospodarstvo i državno ekonomsko planiranje.
Osnovni tipovi općeg gospodarskog sustava su:
Tržišno gospodarstvo ( laissez-faire kapitalizam) Mješovita gospodarstva (hibrid između tržišnog i planskog gospodarstva) Plansko gospodarstvo (državni socijalizam) Tradicionalna gospodarstva (stariji gospodarski sustavi) Samoupravna ekonomija (sustav u kojem na proizvodnju i distribuciju utječu zaposlenici i javnost) Neprofitno gospodarstvo (gdje se razmjena vrši bez izričitog sporazuma za hitnu potrebe) Trampa (gdje se roba i usluga izravno mijenjaju za drugu robu ili usluge).
Tržišni sustav
U kapitalističkom tržišnom sustavu proizvodnja se vrši kako bi se povećala privatna dobit, odluke koje se odnose na ulaganja i korištenje sredstava za proizvodnju određuju poduzetnici na tržištu, proizvodnja se odvija u procesu akumulacije kapitala. Sredstva za proizvodnju su u vlasništvu prvenstveno privatnih poduzeća i odluke u vezi proizvodnje i ulaganja određuju privatni vlasnici na tržištima kapitala. Kapitalistički sustav se može dijeliti u rasponu od laissez faire, s minimalnom državnom regulacijom, do državnih poduzeća s reguliranim socijalnim tržištem koje ima za cilj osigurane socijalne pravde i pravednija raspodjela bogatstva.
Za razliku od socijalističkog sustava tržišni sustav nema jedinstvenog plana o tom tko će što raditi, ali to ne znači kako ne postoje planovi. Svako pojedino poduzeće, kao i sve institucije imaju svoje strateške planove, te operativne i provedbene planove, ali se ti planovi međusobno ne koordiniraju, već međusobno konkuriraju. Sposobniji svoje planove ostvaruju, dok manje sposobni propadaju.
Socijalistički privredni sustav U socijalističkom gospodarskom sustavu, proizvodnja se vrši za zadovoljenje potražnje za robama i uslugama, odluke o korištenju sredstava za proizvodnju su prilagođene kako bi ispunile potražnju gospodarskih subjekata, a ulaganja(nadzor nad viškom vrijednosti) se provode kroz mehanizam kolektivnog odlučivanja. Sredstva za proizvodnju su ili u javnom vlasništvu, ili u vlasništvu radnika kooperativno.
Vrste socijalističkih sustava
Socijalistički gospodarski sustavi mogu se podijeliti po svojoj koordinaciji između planiranja i tržišta, u sklopu socijalističkog i tržišno socijalističkog sustava. Osim toga, socijalizam se može podijeliti na temelju vlasništva nad sredstvima za proizvodnju u one koje se temelje na društvenom vlasništvu radnika, potrošačkih zadruge ili zajedničkog vlasništva (tj. ne-vlasništvu). Komunizam je kao fazu razvoja Socijalističke misli artikulirao Marx kao "drugu fazu socijalizma"u kojem se bruto domaći proizvod distribuira na temelju potreba, a ne samo na temelju radnog doprinosa.
Osobine planskih sustava:
Plaćanje u naturi Državno planiranje Državni socijalizam
Osobine socijalističkog tržišnog sustava:
Tržišni socijalizam Socijalistička tržišna ekonomija
Vrste mješovitih gospodarstava
Gospodarski sustavi koji sadrže značajke državnog, privatnog i ponekad zadružnog vlasništva u mješovitim gospodarstvima sadrže značajne količine tržišne aktivnosti i državnog ekonomskog planiranja.
Funkcioniranje privrednog sustava
Privredni sustav se može promatrati i kao stroj koji se sastoji od različitih mehanizama, a osnovni mehanizmi su:
Proizvodni mehanizmi Mehanizmi razmjene Regulacijski mehanizmi Razvojni mehanizmi mehanizmi udruživanja ideja i sredstava (kapitala) mehanizmi selekcije
Proizvodni mehanizmi
Proizvodni mehanizmi su svi oni dijelovi privrednog sustava koji učestvuju u stvaranju novih materijalnih vrijednosti, usluga, energije ili informacija. To su: sva poduzeća i trgovine, infrastruktura i škole, sredstva komunikacije, te slični organi koji učestvuju u stvaranju profita. Nekim od ovih mehanizmima proizvodnja je osnovna funkcija, a neki imaju drugu funkciju kao osnovnu. Neki proizvodni mehanizmi su istovremeno i mehanizmi razmjene, i regulacijski mehanizmi, i razvojni mehanizmi. Pošto imaju više različitih funkcija i njihova vrijednost je veća.
Mehanizmi razmjene
Mehanizmi razmjene su svi mehanizmi koji učestvuju u razmjeni materije, energije, usluga i informacija. To su: objekti infrastrukture, trgovine, trgovačke organizacije, te privredni propisi i uzance koji određuju način razmjene i slično.
Većina ovih mehanizama imaju i druge funkcije.
Regulacijski sustav
Regulacijski mehanizmi su mehanizmi pomoću kojih država regulira privredne tokove i sprječava gospodarske potrese, slično kao što amortizeri automobila ublažavaju udare pri nailasku na rupe. U ove mehanizme ulaze svi instrumenti za regulaciju monetarnih kretanja, za regulaciju međunarodne razmjene, za regulaciju bržeg razvoja pojedinih sektora, za regulaciju državnih rashoda i prihoda i sl. Ovdje pripadaju: porezni sustav, emisijska politika, eskontna kamatna stopa, stopa obveznih likvidnih rezervi, sustav robnih rezervi, carinski sustav itd. Ako regulacijski mehanizmi ne postoje, ili ako se pogrešno koriste može doći do do Privrednih kriza bilo zbog pogrešnog reguliranja domaćih odnosa, bilo zbog neodgovaranja na strane valutne ratove i financijske agresije.
Razvojni mehanizmi
Razvojni mehanizmi su mehanizmi koji omogućuju brzi razvoj novih proizvoda od ideje do gotovog proizvoda, stvaranje potražnje za tim novim proizvodima, te zadovoljenje potražnje za tim novim proizvodom na širokom tržištu. Zemlje koje nemaju izgrađene razvojne mehanizme nužno su osuđene na privredni kolaps pošto nove tehnologije mogu samo kopirati, ali ih ne znaju stvarati. U industrijskoj civilizaciji kad je životni vijek jedne tehnologije iznosio i do 50 godina, ovakve zemlje su imale dovoljno vremena prekopirati tehnologiju razvijenih zemalja, i zahvaljujući jeftinoj radnoj snazi, konkurirati na svjetskom tržištu svojim proizvodima. Danas, životni vijek novih tehnologija i proizvoda postaje sve kraći, a razvoj sve brži, pa je sve teže zaraditi na kopiranju.
Razvojne mehanizme možemo podijeliti na mehanizme za udruživanje ideja i sredstava, te mehanizam selekcije.
Mehanizmi za udruživanje ideja i sredstava
Mehanizmi za udruživanje ideja i sredstava su razne vrste dioničkih društava, ortačkih društava, te zaklada. Dionička društva nastaju tako da netko tko ima dobru, profitabilnu ideju nađe jednu ili više osoba spremnih uložiti kapital u razvoj te ideje. Dionička društva obično nastaju okupljanjem vlasnika kapitala tj. investitora i menadžera oko ideja koje se mogu razvijati s ograničenom količinom kapitala i koje se mogu relativno brzo razviti. Kapital za ovakve namjene u razvijenim zemljama zove se rizični kapital. Prvo dioničko društvo osnovali su 1602. nizozemski trgovci, bankari i industrijalci u Amsterdamu, pod nazivom Nizozemska istočnoindijska kompanija.
Ovakvi mehanizmi za udruživanje ideja i sredstava postoje uglavnom samo u razvijenim zemljama, s razvijenim pravnim sustavom, dok ostale koje nemaju ove mehanizme imaju status nerazvijenih. U takvim državama stvaratelji novih ideja vrlo teško i uz mnoge kompromise, gotovo slučajno, mogu naći potreban kapital za razvoj, pa moraju bježati u razvijene zemlje. Ova pojava zove se izvoz ili bijeg mozgova.
U zemljama koje nemaju razvojne mehanizme nije moguć razvoj novih proizvoda, osim ako slučajno ideju stvori netko tko je ujedno i bogat. Ovakve države mogu pratiti razvoj razvijenih tako da kradu njihove, već razvijene i zastarjele proizvode, te na taj način sudjeluju u širenju novih proizvoda. Sve brži razvoj novih proizvoda doveo je do toga da životni vijek novih proizvoda traje tek nekoliko godina, pa ostale zemlje nemaju više ni vremena da ih prekopiraju, što dovodi do sve većeg jaza između razvijenih i ostalih.
Efikasnost mehanizama za udruživanje ideja i sredstava najviše ovisi o broju stvaratelja ideja i o broju kapitalista, a također i o njihovoj sposobnosti, o vjerojatnosti njihovog povezivanja, te snazi pravne zaštite interesa sitnih dioničara. Obično su stvaratelji ideja manjinski dioničari, te ako ih pravni sustav ne štiti oni se ne mogu udruživati.
Stvaratelji ideja postoje svugdje. Obrazovanjem se može smanjiti broj loših, neostvarivih i zastarjelih ideja, a samim tim povećati broj dobrih ideja.
Vjerojatnost povezivanja stvaratelja ideja i kapitalista ovisi o gustoći naseljenosti, o razvijenosti sredstava komuniciranja, o broju mjesta na kojima se ovakve osobe mogu susresti, te o motiviranosti za susret. Što je ideja jednostavnija i što je na višem stupnju razvoja prema gotovom proizvodu to je veća i vjerojatnost pronalaska kapitala potrebnog za daljnji razvoj. U velikim gradovima postoji veći broj stvaratelja ideja, i veći broj kapitalista, na vrlo malom prostoru pa je vjerojatnost njihova susreta veća. Specijalizirani sajmovi novih ideja su mjesta gdje je vjerojatnost susreta stvaratelja novih ideja i kapitalista veća pod uvjetom da organizatori sajmova znaju privući veći broj potencijalnih investitora i stručnjaka na sajam. Suvremena sredstva komuniciranja omogućuju kapitalistima informiranje o idejama s većeg područja i lakšu usporedbu sve većeg broja različitih ideja. Stvaranjem specijaliziranih kompjuterskih baza podataka za nove ideje, modele, patente, tehnička unapređenja, noviteta i novih proizvoda, stvaratelji novih ideja moći će svoje ideje ponuditi sve većem broju kapitalista, pa će i vjerojatnost realizacije ideja biti sve veća.
Motiviranost za razvoj novih ideja bitan je faktor o kome ovisi efikasnost mehanizama za udruživanje ideja i kapitala.