mini|desno|Sanja Iveković 2012. Sanja Iveković (rođena u Zagrebu, 1949.), hrvatska je umjetnica, dizajnerica i aktivistkinja, jedna od začetnica Nove umjetničke prakse.
Već svojom prvom samostalnom izložbom u Galeriji Studentskog Centra u Zagrebu 1970. godine, kada je izložbeni prostor pretvorila u obojanim cijevima isprepleteni, interaktivni ambijent, opredijelila se za eksperimentalan način rada, suprotan estetskim konvencijama Akademije likovnih umjetnosti u Zagrebu, na kojoj je iste godine diplomirala. Njezin rad karakterizira upotreba raznolikih umjetničkih medija: intervencija u javnom prostoru, videa, performansa, kolaža, participativne umjetnosti, a neke od osnovnih tematskih okosnica su društvene reprezentacije ženskosti, ženska povijest, nasilje nad ženama, odnos suvremenosti i prošlosti, naročito povijesti antifašizma i socijalizma.
Iveković je još od sedamdesetih godina aktivna kako na hrvatskoj i jugoslavenskoj, tako i na međunarodnoj umjetničkoj sceni. Njezin je rad zastupljen u kolekcijama vodećih svjetskih muzeja suvremene umjetnosti, a njene retrospektivne izložbe predstavili su muzeji poput Muzeja moderne umjetnosti u New Yorku. Također je sudjelovala na pet izdanja velike međunarodne izložbe Documenta u Kasselu.
Životopis Sanja Iveković diplomirala je na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu 1970., a već od 1973. godine je, zajedno s Daliborom Martinisom, postavila temelje na području video umjetnosti u Hrvatskoj. U svome umjetničkom radu Sanja Iveković koristi fotografiju, video, performanse, akcije i prostorne intervencije u urbanom prostoru (izložba Mogućnost za ’71), instalacije, ambijent i sl. U razdoblju od 1972. do 1976. bavila se i grafičkim dizajnom za emisije Televizije Zagreb. Od 1976. Posvetila se isključivo videu i performansu, a veći broj svojih video radova je ostvarila za vrijeme studijskog boravka u Kanadi 1978. i u razdoblju od 1990. do 1993.
Pripada generaciji umjetnika koja se u povijesti hrvatske umjetnosti veže oko pojma nove umjetničke prakse, koja se ostvarivala i oblikovala u duhovnom okrilju u kojem se u umjetnosti težilo aktiviranju vlastite okoline, negiranju ustaljenih estetskih vrijednosti te generacijskom spajanju istomišljenika. Sanja Iveković se u tom duhu formirala kao umjetnica koja je u prvi plan svojeg umjetničkog djelovanja postavila djelovanje umjetnika u svrhu društvenog aktivizma. Na početcima svojeg umjetničkog izražavanja i djelovanja iskoristila je tada novo inaugurirane medije u umjetnosti kao oblike izražavanja i istraživanja, prebacujući naglasak s estetskih kategorija na etička načela. Danas se ubraja među najveće videoumjetnice i performerice s kraja 20. stoljeća, uz Valie Export, Marthu Rosler i Marinu Abramović, a strani je art magazini često vežu i uz Garyja Hilla te Vita Acconcija.
Područje rada Sanja Iveković svojim umjetničkim radovima, uglavnom performansima i video radovima, lako i transparentno komunicira s recipijentom, generacijom ondašnje i današnje publike, koristeći jezik medija na način kojim može najupečatljivije prenijeti gestu političkog otpora. mini|Sanja Iveković - Tko su bile sestre Baković? Tri su glavna područja njenog rada: Politički aktivizam Feministički aktivizam Propitivanje pozicije umjetnika u kontekstu opće povijesti umjetnosti
Feministička aktivnost Sanja Iveković je, uz Vlastu Delimar, prva hrvatska umjetnica vezana uz područje feministički motivirane umjetničke prakse. Svi njeni radovi su bliski feminističkoj teoriji i praksi. Sanja Iveković propituje i problematizira položaj žene u našem vremenu i društvu te njen položaj i doživljaj u svijetu medija te utjecaj koji takva idealizacija ima na žene. Ishodište njenih radova je žena, odnosno umjetnica sama, njen vlastiti život i njeno stavljanje te teme u širi kontekst. Nakon pada socijalističkog režima bavila se posljedicama pobjede kapitalizma i tržišne ekonomije na uvjete života, s posebnim osvrtom na žene. Ova je umjetnica svoju feminističku aktivnost moderirala i osnivanjem udruge Elektra – ženskog umjetničkog centra u Zagrebu te angažmanom na Ženskim studijima gdje predaje od 1994. godine.
Radovi Radovi Sanje Iveković se mogu podijeliti u dvije grupe:
a) Zajednički projekti s Daliborom Martinisom u kojima se propituju i problematiziraju muško ženski odnosi su Weather in Amsterdam (1975.), Čanoja, Black and White i Noe. Zajednički rad Sanje Iveković i Dalibora Martinisa obilježen je boravkom u Kanadi 1970-ih gdje su svoja iskustva i praksu kojom su se tamo bavili željeli formirati i u socijalističkoj Jugoslaviji: jedinstvenu autonomnu zonu unutar koje bi se promišljala uloga umjetnika, problematizirao njihov položaj unutar umjetničkog i šireg društvenog sustava te umjetnici pozicionirali kao politički subjekti. Važan primjer njihova promišljanja je bilo definiranje ugovora za umjetnike, kojim bi se pravno uredio odnos s institucijama te ostvarila njihova temeljna prava.
b) Samostalni umjetnički performansi i akcije - Svoj prvi performans Otvorenje, Sanja Iveković je izvela 1976. godine u Galeriji suvremene umjetnosti na svojoj izložbi Dokumenti 1949. – 1976. Ideja o performansu rodila se iz treme koju je kao mlada umjetnica imala izlažući neke od svojih prvih radova u toj uglednoj instituciji. Rad je uključivao fotografiranje s posjetiteljima i postavljanje stetoskopa na srce koji je bilježio i producirao otkucaje srca u galerijskom prostoru. - Prvi performans koji je uključivao i bilježenje videokamerom Sanja Iveković je izvela u MM centru 1978. godine, a zvao se Inter nos.
Kako sama kaže, u ranim joj je videoperformansima bilo veoma bitno da video snimka kasnije može funkcionirati i kao zasebni rad. Tijekom performansa Inter nos Sanja se nalazila u jednoj prostoriji, a posjetitelji su zasebno ulazili u drugu u kojoj se nalazio video link na kojem je producirana modulirana slika posjetitelja. Reakcija posjetitelja na taj susret sa samim sobom i Sanjom bilježila se kamerom i producirala u trećoj prostoriji kao združena slika koja je djelovala kao hot-line susret između ljubavnika. Upravo taj model Sanja Iveković njeguje u mnogim performansima do danas – susret između umjetnice i publike, interakcija gledatelja i objekta gledanja te direktna akcija u vremenu koja umnogome utječe na sam izgled performansa.
Slatko nasilje
Slatko nasilje (1974.), prvi video rad Sanje Iveković. Video (crno-bijelo, zvuk, trajanje: 5:56 min.).
Ovim radom je Sanja Iveković interpretirala utjecaj medijske kulture kreirane unutar jake državne doktrine, političkog eksperimenta koji se zbio u Jugoslaviji 1970-ih, definiran kao sklop socijalizma i slobodno-tržišne ekonomije. U želji da ukaže na otkrića i fiktivne kvalitete medijskog realiteta, Iveković je postavila crne zatvorske rešetke pred televizijski monitor na kojem je emitiran ekonomsko propagandni program Radiotelevizije Zagreb. Tom jednostavnom intervencijom Sanja Iveković je vizualno odvojila gledatelja od „slatkog nasilja“ medijskog zavođenja koji se svakodnevno odvijao putem televizijskog programa. Autorica je ovim radom ukazala na snagu medijske slike, njenu ulogu u svakodnevnom životu, utjecaju tema koje se emitiraju putem medija, te u konačnici stvaranju propagandne mitologije koja se skriva ispod površine.
Tragedija jedne Venere
Tragedija jedne Venere (1975–76.) 5/25, srebrni print i list iz časopisa, 44,5 x 59,5 cm.
U radu Tragedija Venere Sanja Iveković istražuje utjecaj života Hollywoodskih zvijezda na obične ljude. Izvela je to na način da je spojila fotografije Marilyn Monroe (koristeći njen lik kao arhetip ženske požude i neodoljivosti, preuzetu iz jednog tiskanog tabloida iz 1975., a koja je objavljena u našem časopisu Duga) s fotografijama na kojima umjetnica pozira kao balerina ili filmska diva. Koristeći bezbroj poza i veliki repertoar uloga i osoba iz modnih magazina, tabloida i oglasa, Sanja Iveković ukazuje i svraća pažnju na razlike u percepcije slave i ugleda na zapadnu, u odnosu na zemlje Istočne Europe. Jednako kao i u radu Dvostruki život, Sanja Iveković, predstavlja fikciju na obje strane, i javnu i privatnu, sugerirajući da oglasi u časopisima i privatne snimke postaju analogne u svijetu pojačane vizualne komunikacije.
Dvostruki život Dvostruki život (1975. – 1976.), serija od 64 para slike tiskane kao umjetničina knjiga. Srebrni print/list časopisa i tipografija pisaće mašine: 60,3 x 80 cm.
U radu Dvostruki život Iveković se bavi medijskom reprezentacijom nove jugoslavenske žene. Pojedina slika je sastavljena od dva prikaza, na jednoj strani je fotografija iz umjetničina života u različitim vremenskim razdobljima, do 1953. do 1976., a na drugoj strani su suprotstavljene fotografije fotomodela i manekenki preuzete iz modnih časopisa (Amica, Anna Bella, Brigitte, Duga, Elle, Grazia, Marie Claire i Svijet). Rad se temelji na suprotstavljanju privatnih i javnih slika koje su spajane na temelju sličnosti u pozama, situacijama i lokacijama. Na svakoj od slika autorica je zabilježila izvor iz kojeg je preuzeta fotografija, datum i kontekst u kojem je snimljena pojedina fotografija iz privatnog života. Usporedba i suprotstavljanje tih fotografija ukazuju na „jezovitu“ sličnost i nalikovanje na koje je naišla tijekom pregledavanja svojih privatnih fotografija otkrivši analogiju s fotografijama modnih časopisa.
Struktura Struktura (1975. – 76./2011.), stopostotni želatinozni srebrni tisak s rukopisnim tekstom umjetnice, 18 x 12,7 cm, ukupna dimenzija: 200 x 150 cm.
Rad Struktura također, kao i većina Ivekovićkinih radova istražuje socio-ideološki utjecaj masovnih medija. Ovaj rad se sastoji od 10 novinskih fotografija žena, različitih dobnih i klasnih skupina, koje su potom umnožene 10 puta i složene u formu rešetke. Svaka od 10 fotografija u prvome redu ima različito napisan naslov ili opis preuzet iz novina. U sljedećim redovima opisi su preraspodijeljeni i dobivene su nove kombinacije slike i opisa, tako da je svaka od 10 fotografija dana u 10 različitih semantičkih konteksta. Ovakvim postupkom autorica je uspjela dekonstruirati standardni format medijskog oglašavanja – slika s tekstom, te tako ukazati na banalnost medijskog jezika koji se koristi u pojednostavljivanju kompleksnosti ženske osobnosti. (Npr. fotografija Anne, Engleske princeze, prikazana je s tekstom “Tražio utjehu u konjskim utrkama i noćnog života", fotografija Patty Hearst s naslovom „Iščekivala svoj magistarski povratak“, fotografija neidentificirane žene s natpisom „Pogubljena u Bubnju 1944.“, fotografija jugoslavenske glumice Bebe Lončar s natpisom „Naučila kako biti fotogenična“ i fotografija Ellen Stewart, utemeljiteljica eksperimentalnog kazališta La MaMa s natpisom „Napokon našla vremena skratiti hlače“.
Moj ožiljak. Moj potpis (Djevojke) Moj ožiljak. Moj potpis (Djevojke) (1976.), ruž na listu časopisa, 10 1/4 x 9 1/16" (26 x 23 cm).
Iveković je u ovome radu analizira strukture moći i klišeiziranje rodne zastupljenosti. Riječ je o seriji novinskih oglasa u koje je umjetnica intervenirala na način da je na slikovne i tekstualne oglase ostavljala otisak usnica namazanih ružem. Ovom skupinom radova Sanja Iveković daje anti-institucionalnu kritiku svijeta umjetnosti i potrošačke kulture.
Papirnate žene Papirnate žene (1976. – 1977.), serija od 12 istrgnutih novinskih oglasa, veličina: 30,3 x 21,7 cm.
1976. Sanja Iveković započinje u svojim radovima nasilno mijenjati reklame u namjeri da ukaže na antitezu zavodljivog sjaja visoke mode. Jedan takav rad upravo je Papirnata žena, koji se sastoji od niza otrgnutih oglasa iz modnih časopisa, s prikazanim prelijepim manekenkama, koje su na neki način nagrđene, izbrisane, rastrgane, izrezane na komadiće, izgrebene ili perforirane, tako da svaka slika nosi taktilni dokaz umjetničine intervencije. U ovome radu Iveković, činom intervencije u modne oglase, ukazuje na nasilje koje vreba iza ljepote nuđene u modnim časopisima.
Make Up-Make Down