Pad Bosanskog Kraljevstva
Nakon osvajanja Srbije, Turci su namjeravali napasti Bosnu. Bosanski kralj Tvrtko II. nalazio se u teškim prilikama. Morao je plaćati Turcima godišnji danak od 1437. godine. Kako je zemlja bila u neprestanim ratovima, nije bilo novaca da se danak plaća redovno, zato je kralj umjesto danka Osmanlijskom Carstvu morao prepustiti neke tvrđave na istoku zemlje. Time su Turci dobili dobar položaj iz kojeg su poduzimali navale i pljačke, a ujedno su i malo pomalo islamizirali bosansko plemstvo. No uz svu ozbiljnost položaja, među bosanskim plemstvom je vladala svađa. Tvrtka je 1443. naslijedio nezakoniti sin Stjepana Ostoje, Stjepan Tomaš. 1461. je na vlast došao Stjepan Tomašević, sin Stjepana Tomaša. Stjepan je uskratio plaćanje danka sultanu, jer se uzdao pomoći pape i Matije Korvina, ugarsko-hrvatskog kralja. Dok je Korvin bio zauzet pregovorima s njemačkim carem Fridrikom III., sultan Mehmed II. je provalio 1463. u Bosnu s 150 000dr. Oton Knezović, Hrvatska povijest, Zagreb, HKD Sv. Jeronim, 1918. vojnika. Kad je sultan stigao u Bosnu, kralj je napustio prijestolnicu Bobovac i pobjegao u Jajce, a zatim u Ključ. Naposljetku je pogubljen. Kraljica majka Katarina pobjegla je u Dubrovnik, a kasnije u Rim. Kraljev polubrat Sigismund i polusestra Katarina su odvedeni u tursko ropstvo, a žena kralja Stjepana Jelena je pobjegla u Split, a odatle u Tursku, gdje je živjela do 1495. Franz Babinger, William C. Hickman, Ralph Manheim, Mehmed the Conqueror and His Time, Princeton University Press, 1992. godine, stranica 383.
Tvrdi grad Bobovac, opkoljen 19. svibnja, predao se Turcima 21. svibnja 1463. godine. Pred turskom opasnošću kralj Stjepan Tomašević sklonio se u Jajce, a odatle se uputio prema Hrvatskoj, nadajući se prikupiti neku pomoć, ali je u Ključu na rijeci Sani bio opkoljen. Budući da je Mahmud-paša Anđelović obećao kralju Tomaševiću sigurnost života i slobodu, kralj se predao Turcima. Tako su turski osvajači za kratko vrijeme osvojili tri glavna bosanska grada: Bobovac, Jajce i Ključ, a potom, pod prisilom, po kraljevoj zapovijedi, Turcima su se predali i ostali bosanski gradovi: po ljetopiscu Dlugosu Turcima se predalo 70 bosanskih gradova, po jednom talijanskom izvješću 117, a po Kristobulu nešto manje od 300. Tada su Turci, po različitim podatcima, 100.000 domaćeg hrvatskog stanovništva odveli u zarobljeništvo i 30.000 mladića u janjičare. Turski pokušaj da tada osvoje i Hercegovinu ostao je bez uspjeha. Od susjednih država i vladara ugroženoj Bosni nije nitko priskočio u pomoć. Pokušaj pape Pija II. da osobno povede križarsku vojnu za oslobođenje Bosne propao je njegovom smrću u Anconi 19. srpnja 1464. godine. Kralj Stjepan Tomašević je pogubljen pod Jajcem, nakon što je izdao zapovijed o predaji svojih gradova turskom osvajaču.
Tako je propalo bosansko kraljevstvo. Zbog lakoće kojom su ga Turci zauzeli, u narodu je ostala izreka Bosna šaptom pade. Matijaš Korvin se iste godine uputio na vojnu preotevši tom prigodom Turcima Jajce, a nešto kasnije i čitavu sjevernu Bosnu. Na oslobođenom području je organizirao Jajačku i Srebreničku banovinu. Svoj položaj Matijaš je pokušao ojačati obnovom Bosanskog kraljevstva, za čijeg je kralja postavio Nikolu Iločkog. Njegova je glavna zadaća trebala biti suprotstavljanje Turcima i njihovo istjerivanje iz Bosne. Nakon Nikoline smrti, Matijaš je još jednom pokušao istjerati Turke iz Bosne, prodrijevši sve do Sarajeva. No ova je vojna imala tek privremen uspjeh. Nakon što je 1482. u Turske ruke pala i Hercegovina, Korvin je prestao oslobađati bosanske krajeve.
Uspostava turske vlasti Od bosanskog kraljevstva, po osvajanju je ustrojen poseban sandžak (okrug) u sastavu Rumelijskog Pašaluka. Na čelu sandžaka su obično islamizirani starosjedioci, čija prezimena podsjećaju na njihovo katoličko porijeklo. Prvi među njima Isabeg Hranušić utemeljio je Sarajevo, danas glavni grad Bosne i Hercegovine. Osim njega spominju se još i begovi Minetovići, Malkočevići, Borovinići, Mihajlovići, Vraneševići, Juriševići i drugi. Stalne napadaje iz Bosne odbijali su hrvatski plemići i njihova vojska pod vodstvom bana Petra Berislavića, koji ih je 1513. porazio kod Dubice, a zatim 1518. prodro do hrvatskog Jajca i opskrbio ga živežom. Takav herojski podvig ponavljali su hrvatski vitezovi tijekom punih šezdeset i pet godina turske blokade Jajca (1463. – 1528.) po nekoliko puta godišnje i nadljudskom hrabrošću, a često i svojim životima bezbroj puta potvrdili svoju odanost obrani domovine i europske kršćanske civilizacije. Za sultana Sulejmana I. Hrvatska, a također i Ugarska doživjele su teške poraze. Osmanlije su najprije 1521. godine zauzele ugarski Beograd, 1522. hrvatski Knin pa pobijedili hrvatsko-ugarsku vojsku na Mohačkom polju 1526. Do 1552. godine zauzeli su Požegu, Klis i Viroviticu i pomakli granice bosanskog sandžaka do rijeke Česme u Slavoniji. Ta osvajanja hrvatskog tla nastavljaju se sve do 1592. godine, kad je zauzet hrvatski grad Bihać.
Proces ustroja osmanlijske vlasti u Bosni je trajao do samog kraja 16. stoljeća, kada su konačno završena turska osvajanja hrvatskih krajeva. U tom je razdoblju osnovano osam sandžaka, koji su 1580. uključeni u novoosnovani Bosanski pašaluk. Pored sandžaka Bosna, novi su pašaluk činili i sandžaci: Zvornik, Hercegovina, Klis, Požega, Lika, Pakrac i Bihać. Sjedište Bosanskog pašaluka je isprva bilo u Banjoj Luci, a kasnije u Sarajevu. Poraz kod Siska 1593. zaustavio je turske prodore prema zapadu označivši početak slabljenja Osmanskog Carstva. Nakon Mira u Srijemskim Karlovcima, Bosanski pašaluk je sveden na pet sandžaka (Bosanski, Hercegovački, Zvornički, Kliški i Bihaćki), a granice koje su tada utvrđene, uz neke manje kasnije izmjene, ostale su nepromijenjene sve do danas.
Položaj hrvatskog naroda pod osmanskom vlašću mini|Stradanje i raseljavanje Hrvata katolika od strane Osmanlija Nakon turskih osvajačkih ratova u 15. i 16. stoljeću, većina hrvatskog pučanstva u Bosni, Lici, Slavoniji i Dalmaciji završila je pod turskom vlašću. Jedan dio katoličkog pučanstva iselio se još tijekom turskih osvajanja bježeći pred neprijateljem, a veliki se dio zbog turskog jarma i gospodarskih neprilika iselio tijekom turske vladavine. Osmanska vlast je u početku bila sasvim podnošljiva i tolerantna. Na taj su način Osmanlije željele izbjeći moguće nemire u trenutku dok su osvajanja još trajala i ujedno izvući što više prihoda. Međutim, prestankom osvajanja, a time i gubitkom prihoda, turske su vlasti kršćanskom pučanstvu nametale sve veće obveze zbog čega se njihov položaj sve više pogoršavao. Kršćani su smatrani nevjernicima i nazivani su rajom koja nije imala nikakvih prava. Oni su bili građani drugog reda, koji su se i izgledom morali razlikovati od Turaka, a prema turskim shvaćanjima, kao nevjernici, bili su nesposobni za vojnu službu te kao takvi nisu smjeli nositi oružje. Kršćani gotovo da i nisu imali nikakvih prava pred sudom kojim je predsjedao kadija. Kako kadija nije dobivao plaću, nego je živio od sudskih globa, najčešće je presuđivao u korist onoga tko je mogao više platiti. U skladu s time među kršćanskim je pučanstvom pod osmanlijskom vlašću nastala izreka kadija te tuži, kadija ti sudi.
Razdoblje od 1463. do 1878. godine karakterizira stradanje i raseljavanje domaćeg hrvatsko-katoličkog stanovništva i plemstva, kao i islamizacija koja je uhvatila korijen zbog vise čimbenika, među kojima su najvažniji vjerski progon i nasilje, te inferiorni društveni položaj kršćana opterećenih raznim nametima, kao i institucija "devširme", prislinog odvođenja kršćanske djece i odgoja u islamskom duhu.
Sultan Mehmed II., zvani El-Fatih, nije protjerao sve kršćane nakon osvajanja Bosne iz praktičnih razloga. Katoličkim svećenicima bilo je u interesu sačuvati što više katolike. Fra Anđeo Zvizdović je navodno rekao sultanu da što će mu zemlja koju nema tko obrađivati, a uz to Osmanlije su bili u nasušnoj potrebi za kvalificiranim rudarima i obrtnicima. Ipak, Osmanlije su srušili brojne crkve i samostane. Obnova nije bila dopuštena, ili tek samo na mjestima gdje je bilo, ali da nije smjelo biti od kamena. Svaki pokušaj obnove s kamenom rezultirao je da su Osmanlije rušile objekt. Nakon rušenja crkava i samostana u Fojnici, u vrijeme osvajanja Bosne, franjevci su neke od njih obnovili. Husref-begov progon kršćana 1524. rezultirao je ponovnim rušenjem. Katolici su se dosjetili ekonomske prinude i od osmanskih vlasti tražili dopuštenje obnoviti crkvu i samostan, ili će se odseliti. Tako su napravili rudari u Fojnici. Naposljetku su im dopustili obnovu.
Islamizacija i čitlučenje Krstjani i bivši krstjani (kriptokrstjani koji su u doba posljednja dva bosanska kralja bili prisiljeni pokatoličiti se) prigrlili su islam. Korijeni masovne islamizacije su u prethodnih 250 godina vjerskih sukoba između Rimokatoličke crkve i Crkve bosanske, koji su se događali usporedno s opetovanim političkim i vojnim napadima ugarsko-hrvatskih kraljeva na Bosnu. Bosanski kmetovi, koji su morali nositi gospodarski teret kako trajnih sukoba između domaćih feudalaca tako i ratova protiv ugarsko-hrvatskih kraljeva, bili su krajnje nezadovoljni svojim položajem i otvoreni za vještu osmansku promidžbu koja im je obećala ukidanje kmetstva i bolje uvjete života. Bilo je nekih sličnosti u doktrini i načinu prakticiranja vjere između islama i Crkve bosanske. Neki povjesničari iznijeli su tvrdnju da su širenju islama pridonijeli islamski asketski redovi, primjerice derviši. Za niže plemstvo prelazak na islam mogao je značiti dobivanje zemlje kao nagradu za vojnu službu, a za seljake smanjenje davanja zemljoposjednicima i državi. Prijelaz na islam značio je za vođe polunomadskih Vlaha smanjenje ili brisanje porezne obveze, ali su za uzvrat morali obavljati određenu vojnu službu. Za relativno malobrojne trgovce i obrtnike u gradovima prednosti promjene religije bile su očite jer su Osmanlije vojno, upravno i vjerski bili koncentrirani u gradovima.Jozo Tomasevich, "Rat i revolucija u Jugoslaviji 1941.–1945.", poglavlje XI "NDH: Bosanskohercegovački muslimani"
Tijekom razdoblja intenzivnog ratovanja, koje je trajalo oko 300 godina, Hrvatska je izgubila preko polovice stanovništva (raseljavanje, ratni gubitci, odvođenje u tursko sužanjstvo, epidemije, islamizacija), no, uspjela je zadržati svoju vezu sa zapadnom Europom (hrvatska renesansna i barokna književnost najbogatija je literatura toga razdoblja kod bilo kojega slavenskog naroda), a hrvatski narod u Bosni i Hercegovini je od većinskog postao progonjena manjina (smatra se da je, osim muslimana, broj pravoslavnih nadišao broj katolika nakon invazije princa Eugena Savojskog, tijekom koje je 1697. spaljeno Sarajevo). Domaće islamizirano stanovništvo, kao i doseljeno pravoslavno, tijekom tog razdoblja imalo je svoju odvojenu kulturnu, povijesnu i nacionalnu sudbinu. mini|Tetoviranje križa i ostalih kršćanskih simbola na hrvatskim ženama u Bosni i Hercegovini bile su obrana od Osmanlija