Grčko-talijanski rat je sukob između Italije i Grčke koji je trajao između 28. listopada 1940. i 23. travnja 1941. Označava početak ratnih operacija na Balkanu u Drugom svjetskom ratu. Intervencijom Njemačke 6. travnja 1941. sukob postaje poznat pod imenom "Bitka za Grčku". Krajem travnja 1941. su sile Osovine porazile Grčku.
Regionalna politička situacija Do sredine 1940. Benito Mussolini postaje ljubomoran na osvajanja Adolfa Hitlera i želi dokazati svom savezniku da može voditi Italiju do sličnih vojnih uspjeha. Italija je okupirala Albaniju u proljeće 1940., kao i nekoliko britanskih uporišta u Africi, ali te pobjede nisu na istoj razini kao one Njemačke. U isto vrijeme Mussolini želi zaštititi svoje interese na Balkanu zbog opasnosti da Njemačka preuzme utjecaj na tom prostoru kao i zbog želje da osigura baze s kojih može napasti britanske položaje u istočnom Sredozemlju. 28. listopada 1940., nakon što je grčki diktator Ioannis Metaxas odbio talijanski ultimatum o okupaciji grčkog teritorija, talijanske su snage napale Grčku. Grčka vojska izvodi protunapad i prisiljava Talijane na povlačenje te sredinom prosinca Grci okupiraju skoro četvrtinu Albanije, vežući uz sebe oko 530 000 talijanskih vojnika. U ožujku 1941. veliki talijanski protunapad je propao, s malim dobicima oko Hamare. Prvih dana travnja Njemačka ofenziva je u punom jeku, a i Talijani nastavljaju svoje napade. Od 12. travnja Grčka se vojska počinje povlačiti iz Albanije da izbjegne odsijecanje zbog brzog njemačkog napredovanja. 20. travnja se Grčka vojska Epira predaje Nijemcima, a 23. travnja primirje se ponavlja i s Talijanima, što je efektivno privelo Grčko-talijanski rat kraju.
Grčka pobjeda nad prvom talijanskom ofenzivom u listopadu 1940. je prva kopnena Saveznička pobjeda u Drugom svjetskom ratu, te je pomogla u podizanju morala širom okupirane Europe. Neki povjesničari čak tvrde da je utjecala na ishod cijelog rata, jer je prisilila Nijemce da odgode invaziju na Sovjetski Savez zbog potrebe da pomognu Talijanima. To je dovelo do odgode napada te uvlačenja rata u oštru rusku zimu i poraz pod Moskvom.
Pozadina Grčko-talijanski odnosi početkom dvadesetog stoljeća Sve od ujedinjenja Italija želi status velike sile kao i hegemoniju na Sredozemlju. Kasnije pod fašističkim režimom uspostava novog Rimskog Carstva, koje bi uključivalo i Grčku, je često najavljivana. Već tijekom 1910-ih, talijanski i grčki interesi su se sukobili oko Albanije i Dodekaneza. Albanija, grčki sjeverozapadni susjed, od svog formiranja je bila de facto talijanski protektorat. I Albanija i Grčka su željele sjeverni Epir, naseljen većinom Grcima. Italija je još od Tursko-talijanskog rata 1912. okupirala većinom Grcima naseljen Dodekanez na jugoistoku Egejskog mora, i usprkos obećanjima da će ga vratiti Grčkoj to nije nikada učinila. Sukobi između postrojbi dviju zemalja dogodili su se i tijekom okupacije Anadolije, a Italija je pomagala turskim nacionalistima u njihovu ratu protiv Grčke. Poslije je nova fašistička Mussolinijeva vlada iskoristila ubojstvo talijanskog generala na Grčko-albanskoj granici da okupira otok Krf u Jonskom moru. Nakon toga je uslijedio proces normalizacije posebno tijekom vladavine premijera Eleftherisa Venizelosa u Grčkoj (1928. – 1932.) i potpisivanjem sporazuma o prijateljstvu između dviju zemalja 23. rujna 1928.
Kada je Ioannes Metaxas došao na vlast, počelo se s planiranjem reorganizacije oružanih snaga uključujući izgradnju utvrđene obrambene linije duž bugarsko-grčke granice, koja je nazvana Metaxasova linija. U idućim godinama mnogo se sredstava ulagalo u modernizaciju vojske, tako da je vojska bila u mnogo boljem stanju nego prije. Vlada je naručila novo naoružanje za sva tri roda oružanih snaga, ali zbog pogoršanja sigurnosne situacije u Europi i izbijanja rata većine narudžbi iz 1938. i 1939. nisu isporučene Grčkoj. Također je razvijen sveobuhvatan plan u slučaju izbijanja rata, te su velike količine hrane i potrepština uskladištene u vojnim skladištima širom Grčke.
Diplomatski i vojni razvoj tijekom 1939. i 1940.
7. travnja 1939. talijanske postrojbe su okupirale Albaniju, te time su stekle izravnu granicu s Grčkom. Ta akcija je dovela do britanskih i francuskih jamstava teritorijalnog integriteta Grčke, ali za Grke ovakav razvitak događaja je doveo do otkazivanja prijašnjih planova i žurnih priprema za eventualni talijanski napad. Kada je rat započeo u srednjoj Europi Metaxas je pokušao držati Grčku van sukoba, ali što je vrijeme više odmicalo približavao se Velikoj Britaniji uz svesrdnu podršku kralja. Ironično ali Metaxas je bio germanofil i izgradio je jake ekonomske veze s Njemačkom.
U isto vrijeme Talijani, pogotovo njihov namjesnik Albanije Francesco Jacomoni, počinju propagandu u svezi položaja albanske manjine u grčkom dijelu Epira s ciljem pridobivanja Albanske potpore. U lipnju 1940. obezglavljeno tijelo Dauta Hoxhe, albanskog razbojnika, je pronađeno u blizini sela Vrina, Jacomoni je za umorstvo okrivio grčke tajne agente i približavanjem talijanskog napada na Grčku počeo naoružavati albanske neregularne postrojbe protiv Grčke.
U međuvremenu izvorni planovi za napad na Jugoslaviju su odbačeni prvenstveno zbog njemačkog protivljenja i nedostatka vozila za prijevoz postrojbi, uz to 12. listopada 1940. Nijemci okupiraju rumunjska naftna polja, ta akcija, o kojoj nije bio unaprijed obaviješten, dodatno je razljutila Mussolinija koji je smatrao jugoistočnu Europu svojom ekskluzivnom zonom utjecaja. Tri dana poslije na sastanku vojnog i političkog vrha u Rimu se raspravlja o invaziji na Grčku. Jedino zapovjednik glavnog stožera maršal Pietro Badoglio je imao primjedbe navodeći da je za napad potrebno okupiti bar 20 divizija, ali lokalni vojni zapovjednik u Albaniji general Sebastian Visconti Prasca se usprotivio da će samo tri dodatne divizije biti potrebne i to tek nakon prve faze, osvajanja Epira. Tako je Mussolini uvjeren od svog stožera da će operacija biti gotova za dva tjedna. Ta samouvjerenost objašnjava Mussolinijevu odluku da svojih 300 000 redovnih i 600 000 pričuvnih vojnika pošalje kući da dovrše žetvu. Bilo je predviđeno 1 750 kamiona u Grčkoj ali se pojavilo samo 107. Također se broj divizija u talijanskoj vojsci umjetno povećao jer je Mussolini umjesto divizija sastavljenih od tri brigade formirao divizije s dvije brigade.
Ministar vanjskih poslova Kraljevine Italije Galeazzo Ciano je dobio zadatak da nađe povod za rat. Idućeg tjedna je bugarski car Boris III. pozvan da se pridruži napadu, ali je odbio Mussolinijev poziv.
Pokrenuta je široka propagandna kampanja protiv Grčke, te su stalno provocirali Grčku, povredom zračnog prostora, napadima talijanskih zrakoplova na grčke brodove. Najveća provokacija je torpediranje i potapanje lake krstarice Ellie u luci Tinos 15. kolovoza 1940., akciju je izvršila talijanska podmornica. Usprkos nepobitnim dokazima o talijanskoj odgovornosti grčka vlada je objavila da je napad izvela podmornica nepoznate zemlje.
Talijanski ultimatum i grčki odgovor U zoru 28. listopada 1940. talijanski veleposlanik u Ateni Emanuele Grazzi je uručio Mussolinijev ultimatum Metaxasu, u kojem traži slobodni prolaz za svoje postrojbe kao i okupaciju nespecificiranih strateških točaka u Grčkoj. Metaxas je odbio ultimatum riječima Alors, c'est la guerre (Dakle, to je rat-francuski nap. autor). Nakon nekoliko sati Italija je počela napad iz pravca Albanije, početak neprijateljstava je prvi objavio atenski radio ujutro 28. listopada s porukom glavnog stožera: „Od 5:30 ovog jutra neprijatelj je napao naše prethodnice na grčko-albanskoj granici. Naše snage brane domovinu.“
Nakon obraćanja Metaxasa narodu preko radija, stotine tisuća Grka se dragovoljno prijavljivalo u vojsku, čak je i iz zatvora vođa zabranjene Komunističke partije Grčke, Nikolaos Zachariadis, otvorenim pismom pozvao na otpor agresiji što je bilo u suprotnosti sa stavovima Kominterne u tom trenutku. Početni talijanski cilj je bila uspostava marionetske grčke države pod talijanskim utjecajem. Ta nova grčka država bi Talijanima prepustila Jonske otoke, te Sporade i Cyclade. Zatim Epir i Acarnania bi se odvojile od Grčke i formirale kneževinu Pind, Albanija bi se proširila do crte Florina-Pind-Arta-Prevesa. Za kompenzaciju gubitka teritorija Grčkoj bi se nakon pobjede u ratu dodijelila tada britanska kolonija Cipar.
Raspored zaraćenih snaga i njihovi planovi
Front širine oko 150 km, na planinskom terenu i s vrlo malo cesta, gorskim je lancem Pind podijeljen na dva dijela: Epir i zapadnu Makedoniju.
Naredba za invaziju Mussolini je izdao 15. listopada s očekivanim trajanjem od 12 dana. Primjedbe iznesene od Badoglia i Roatte da je za operaciju potrebno najmanje 20 divizija, te tri mjeseca priprema zbog loših luka i infrastrukture u Albaniji su odbačene i početak operacija je postavljen na 26. listopada. Talijanski ratni plan pod kodnim imenom Emergenza G, imao je tri faze. Prvom fazom se trebalo ovladati Epirom i Jonskim otocima, u drugoj fazi nakon pristizanja pojačanja izvršiti udar prema Solunu i ovladati sjevernom Grčkom. U trećoj fazi je trebalo okupirati i ostatak zemlje.
Talijansko vrhovno zapovjedništvo je rasporedilo po jedan korpus za oba dijela bojišta od snaga koje su se već nalazile u Albaniji. Snažniji XXV korpus u Epiru sastavljen od 23. Ferrara i 51. Siena pješačkih divizija, 131. Centauro oklopne divizije, ukupno 30 000 ljudi i 163 tenka, njegov cilj je bio prodor prema Janjini, na desnom krilu uz obalu grupa „Littoral” jačine jedne brigade, a na lijevom krilu u planinama Pinda elitna 3. Julia alpska divizija s ciljem ovladavanja gorskim masivom. Na makedonskom dijelu bojišta je raspoređen XXVI korpus sastavljen od 29. Piemonte i 49. Parma pješačkih divizija, kojima se treba pridružiti 19. Venezia divizija koja je bila na sjeveru Albanije. Korpus je imao snagu od oko 31 000 ljudi i njegov prvotni zadatak je bilo držanje obrambenih pozicija. Zapovjednik ovih snaga je bio general Sebastiano Visconti Prasca.
Nakon talijanske okupacije Albanije, grčki glavni stožer je pripremio plan „IB” predviđajući istovremeni napad Italije i Bugarske. U općim crtama plan je predviđao držanje obrambenih položaja u Epiru s postupnin povlačenjem pozicijama na crti rijeka Arachthos-Metsovo-rijeka Aliakmon-Mt. Vermion, sa zadržavanjem mogućnosti ograničene ofenzive u zapadnoj Makedoniji. Značajan čimbenik koji je išao u grčku korist je to što su uspjeli saznati predviđeno vrijeme napada i uspjeli izvršiti djelomičnu mobilizaciju u području gdje se očekivao talijanski napad. Glavne grčke postrojbe u području napada u tom trenutku su: u Epiru 8. pješačka divizija u potpunosti mobilizirana i pripremljena za obranu pod zapovjedništvom generala Charalambosa Katsimitrosa, a u zapadnoj Makedoniji snage veličine korpusa TSDM koji se sastojao od 9. pješačke divizije, 4. pješačke brigade i pukovnije „Pind”. Ukupne grčke snage su imale oko 35 000 ljudi ali su se mogli brzo pojačati sa snagama iz Makedonije i s juga.
Grci su imali prednost u veličini svojih divizija za 30% više pješaštva, i malo više lakog topništva i strojnica naspram talijanskih, ali nisu uopće imali tenkove, a Talijani su uživali apsolutnu premoć u ratnom zrakoplovstvu. Na dalje grčka vojska je bila naoružana s opremom iz Belgije, Francuske i Austrije koje su bile okupirane i nisu mogli očekivati nabavu pričuvnih dijelova i municije. Ali većina grčkog časničkog kadra su bili veterani skoro desetljeća kontinuiranog rata od Balkanskih ratova, preko Prvog svjetskog rata do Tursko-grčkog rata i usprkos ograničenih sredstava tijekom kasnih tridestih su se pripremali za nadolazeći rat. I grčki moral je suprotno talijanskim očekivanjima bio iznimno visok.
Tijek kampanje
Početna talijanska ofenziva 28. listopad - 13. studeni 1940.