Hrvatsko proljeće bilo je kulturno-politički pokret koji je ranih 1970-ih tražio pripadajuća prava Hrvatske u okviru Jugoslavije. Politički protivnici nazivali su ga i masovni pokret, odnosno MASPOK. To je naziv za reformno razdoblje u hrvatskoj politici, društvu i kulturi, posebno obilježeno legitimiranjem hrvatskog nacionalnog identiteta i traženjima, koja iz njega proizlaze.Hrvatsko proljeće Hrvatska enciklopedija
Hrvatsko proljeće bilo je nacionalni pokret nastao u redovima Saveza komunista Hrvatske 1970. i 1971. protiv unitarizma, s kojim su išle ukorak i težnje za reformom gospodarskoga, kulturnog i političkog života u kulturnim institucijama, među intelektualcima, znanstvenicima i studentima. Nazvan od polititičkih protivnika i masovni pokret (MASPOK), hrvatsko proljeće je u užem smislu trajao od X. sjednice CK SKH u siječnju 1970. na kojoj je osuđen unitarizam Miloša Žanka, do njegova slamanja na sjednici Predsjedništva CK SKJ u Karađorđevu, 29. studenoga 1971.Hrvatsko proljeće Proleksis enciklopedija
U širem smislu, hrvatsko proljeće počinje od Brijunskog plenuma 1966. na kojem se SK obračunao s tajnom policijom na čelu s Aleksandrom Rankovićem i time potaknuo reformske snage unutar sebe i u društvu. Najistaknutiji protagonisti hrvatskog proljeća od političara su Savka Dabčević-Kučar, Miko Tripalo, Pero Pirker, Ivan Šibl, Dragutin Haramija i dr., od intelektualaca Vlado Gotovac, Marko Veselica, a među studentima Dražen Budiša i Ivan Zvonimir Čičak, koji su, kao i brojni drugi osuđeni zatvorskim kaznama. Obračun s Hrvatima rezultirao je tzv. "hrvatskom šutnjom", koja je prekinuta novim demokratskim pokretom koncem 1980-ih, koji je konačno doveo do državnog osamostaljenja Hrvatske.
Korijeni Jedni proljeće smatraju pokretom koji je nastao koncem šezdesetih i 1970. i 1971. godine, a da je okončan 1. prosinca 1971. Titovom sječom Hrvatske u Karađorđevu.Hrvatski fokus Mato Dretvić Filakov: Josipovićev „glavni analitičar“ zaziva nove čistke. Podnaslov: Hrvatsko proljeće je zapravo bilo „sukob naljevici“ između „unitarista“ i „progresista“, koje su protivnici proglasili „nacionalistima“ i tako se lakše obračunali s njima, Hrvatski fokus, 15. travnja 2010. Komunistička vlast koju su pretežito činili dogmati i karijeristi, a koje je predvodio već ostarjeli maršal Tito – smijenila je hrvatsko komunističko, no osviješteno i politički liberalno vodstvo.HIC Dom i svijet, Broj 227. Željko Toth: 27-godišnjica sloma hrvatskog proljeća. Događaj koji je izmijenio smjer hrvatske povijesti Hrvatska je gušenjem Hrvatskoga proljeća zamalo utonula u dvadesetogodišnji, dugotrajan mrak i muk, ali je ipak 1980-ih došlo do liberalizacije komunističke vlasti.
Korijeni su mu pak nastali u prvim godinama poraća Drugog svjetskog rata. Pokret je bio iz više središta koja su djelovala neovisno jedna o drugima. To su bili KPH (SKH), hrvatska sveučilišna središta u Zagrebu, Splitu, Rijeci, Sarajevu, Mostaru i Osijeku, Katolička Crkva, HAZU (ondašnja JAZU), Hrvatska matica iseljenika (ondašnja Matica iseljenika Hrvatske), Matica hrvatska, Institut za povijest radničkog pokreta, razni nakladnici te velika poduzeća.Pollitika Ivan Cerovac: Masovni pokret u Hrvatskoj 1971.godine, 16. srpnja 2007. Nezadovoljnici u vladajućoj stranci su stvorili oporbu nakon što je ubijen Andrija Hebrang. Daljnji poticaj zbijanju redova bila su očita izigravanja hrvatskih gospodarskih i političkih interesa u komunističkoj Jugoslaviji. Od 1955. na čelu tog pokreta je Većeslav Holjevac, a onda uz njega se pojavljuju djelom Ivan Šibl, Marko Koprtla, generali JNA dr. Franjo Tuđman, Nikola Kaić, Ivan Rukavina, Janko Bobetko, admiral JRM Srećko Manola, pukovnik JNA Ivan Mutak, Zvonimir Komarica, razni hrvatski partizanski borci, brojni umjetnici, novinari te mlađi politički radnici. Cilj te nacionalno svjesne struje u SKH bio je sukladno mogućnostima i ideoloških ograničenja u SR Hrvatskoj obrazovati stranačke kadrove koji će biti nacionalno orijentirani te ih razmjestiti diljem važnih mjesta u državnoj, gospodarskoj i stranačkoj upravi a radi suzbijanja centralističkih tendencija iz Beograda.
200px|minijatura|desno|Deklaracija o nazivu i položaju hrvatskog književnog jezika objavljena je 1967. zbog gotovo provedenog utrnuća hrvatskog književnog jezika 200px|mini|desno|Savka Dabčević-Kučar i Miko Tripalo s Josipom Brozom Titom 1968. godine
Privredna reforma 1965. dala je veće mogućnosti stručnjacima i nacionalnim rukovodstvima kojima je odriješilo ruke od središnje stranačke stege koja je dolazila iz Srbije, a političko je oslobođenje se sve više osjećalo nakon pada šefa tajne policije Aleksandra Rankovića. Daljnji motivi koji su podigli intenzitet hrvatskog homogeniziranja za hrvatsku stvar bio je devizni sustav i brutalni prodor beogradskih reeksportera u hrvatsko gospodarstvo. Usporedno s borbom na gospodarskom polju, hrvatski su se književnici i kulturni radnici borili za hrvatski jezik koji je zatirao Novosadski dogovor i jugounitaristička, ponegdje i otvoreno velikosrpska praksa, koja je preko pokušaja nasilnog guranja srpskohrvatskog jezika namjeravala hrvatski jezik izložiti nepopularnim izmjenama u korist srpskog govornog područja.
Teme koje su se pokrenule bile su i revalorizacija hrvatske povijesti, problem naglog pada nataliteta u Hrvatskoj, pitanje hrvatskih muslimana, zabrinutosti zbog odlaska stotina tisuća hrvatskih radnika na rad u inozemstvo, zapostavljenosti hrvatske politike i gospodarstva unutar Jugoslavije, pitanje broja žrtava Drugog svjetskog rata.
No, Hrvatska se suočila tijekom 1970. i početkom 1971. s još većim problemom. Liberalna rukovodstva u gotovo svim republikama izborila su da se donesu odluke o amandmanima na republičke i savezni Ustav kojima se trebalo uspostaviti nove (gospodarske) odnose u SFRJ, kako republika prema federaciji, tako i republika međusobno. Unitaristi iz SRH su ponudili rješenje ustavnih amandmana koje bi Hrvatsku dovelo u još nepovoljniji položaj; primjerice, predložili su da se u ustavnom članku o suverenitetu stavi da je SRH država hrvatskog i srpskog naroda, zatražili su da "Lijepa naša" ne bude više himna SR Hrvatske, jer da "spominje samo Hrvate a ne i Srbe" itd.
Pokretači Pokretači su bili dio hrvatske partijske (SKH) elite te ondašnje organizacije, koje bi prema današnjem kriteriju bile organizacije civilnog društva: Matica hrvatska, Društvo hrvatskih književnika (onda pod imenom Društvo književnika Hrvatske), Zajednica pisaca TIN te pripadnici humanističke inteligencije i studenti. Većina protagonista bili su ondašnji ili bivši članovi SK.
Razvitak Prve naznake reformnoga gibanja u političkom životu SR Hrvatske bile su uočljive već 1966. nakon Brijunskoga plenuma i potpisivanja Protokola između SFRJ i Svete Stolice. Vodstvo SKH, u kojem su Miko Tripalo i Savka Dabčević-Kučar, uz hijerarhijski eksponiranoga Vladimira Bakarića, počeli obnašati rukovodeće dužnosti, brzo je, nakon vala kritike protiv nezakonitih postupaka u tajnoj policiji i poboljšanja u odnosima između države i Katoličke crkve, otvorilo raspravu unutar partijskih foruma o nizu do tada tabuiranih tema – od bilance SFRJ do međunacionalnih odnosa u Hrvatskoj. Unatoč kasnijim sporenjima, ono je posredno odobrilo i Deklaraciju o nazivu i položaju hrvatskog književnog jezika, pa je i na taj način unosilo nove tonove u rasprave o nacionalnom pitanju. Odbijanje vodstva SKH da provodi represivne mjere protiv disonantnih tendencija zaštitilo je niz disidentskih pojava – od kritika Pregleda historije SKJ sa strane Franje Tuđmana do djelatnosti skupine T. I. N. i Hrvatskoga književnog lista (iako je represija, otkaza, smjena i sl. bilo).
200px|mini|desno|"Londonac" je izdan 1971. godine. Nakon osamostaljenja Hrvatske, njegova nova, dopunjena izdanja uvriježit će se kao standardni hrvatski pravopis. 200px|minijatura|desno|Hrvatsku ekonomiju grubo je izrabljivala federalna vlada u korist drugih republika, poglavito Srbije: 50% deviza ulazilo je preko Hrvatske dok je Hrvatska zadržavala samo 7 %, isto tako od federalne vlade SR Hrvatska je dobivala samo 16,5 % proračuna dok je SR Srbija dobivala oko 46,6 % (1965. do 1970.)
Objavljivanjem Deklaracije o nazivu i položaju hrvatskog književnog jezika 1967. pokrenuta je javna rasprava o položaju hrvatskog naroda u drugoj Jugoslaviji. Hrvatsko proljeće je bio pokret koji je bio prihvaćen od naroda; podržavale su ga i mnoge studentske skupine. Jedan od njegovih glavnih ciljeva bila su vraćanje civilnih prava Hrvatima, tj. vraćanje ponosa pripadnosti hrvatskom narodu oduzetog nakon rata sustavnom negativnom jugoslavenskom propagandom usmjerenom protiv cijelog hrvatskog naroda zbog grijeha neizabranog ratnog režima u NDH. Ovo sustavno podržano i organizirano te kontinuirano provođeno potiskivanje nacionalne pripadnosti Hrvata i zatiranje hrvatske kulture režim je opravdavao i maskirao potrebom očuvanja mira među dvama najbrojnijim narodima u Jugoslaviji: Hrvatima i Srbima, no te mjere su išle iznad očuvanja "delikatnog mira". U to vrijeme u Jugoslaviji hrvatsku je ekonomiju grubo izrabljivala federalna vlada u korist drugih republika, poglavito Srbije: 50 % deviza ulazilo je preko Hrvatske dok je Hrvatska zadržavala samo 7 %, isto tako od federalne vlade SR Hrvatska je dobivala samo 16,5 % proračuna dok je SR Srbija dobivala oko 46,6 % (1965. do 1970.). Mnogo puta SR Hrvatska se nametnuto "odricala" svoje alokacije u korist "nerazvijenih krajeva".
Do razdoblja kada je tijekom 1971. godine došlo do događaja vezanih uz Hrvatsko proljeće, Matica hrvatska se jasno isprofilirala kao jedna od najvažnijih kulturnih, pa i znanstvenih ustanova u Hrvatskoj, koja je svojim programom, aktivnostima, izdavačkom djelatnošću privukla velik broj uglednih intelektualaca, studenata i radnika. Matica hrvatska je u zbivanjima vezanim uz Hrvatsko proljeće odigrala jednu od najvažnijih uloga iznimno aktivno zastupajući kulturne, gospodarske, ali i političke interese SR Hrvatske i hrvatskoga naroda. Upravo zbog te činjenice tu su ustanovu najviši hrvatski politički krugovi tijekom tog razdoblja promatrali s osobitim interesom, osjećajući da ona odražava stajališta cijelog hrvatskog naroda. Na koncu, zbog takve svoje uloge Matica hrvatska kao ustanova, a osobito pojedini njezini najistaknutiji članovi, nakon sloma Hrvatskog proljeća doživjeli su teške trenutke: otpuštanja, progoni, dugogodišnje zatvorske kazne.Matica hrvatska
Godine 1969. Hrvati su činili u saveznoj upravi države 8,6 % osoblja, iako je njihov udio u SFRJ bio 22 %. Srba je u administraciji bilo 73,6 % iako je njihov udio u stanovništvu iznosio 39,6 %. U upravnim strukturama savezne države bilo je 7,2 % Crnogoraca, dakle gotovo kao Hrvata. U JNA je u časničkoj strukturi bilo 62,5 % Srba a 10,4 Hrvata.Mirko Valentić "Rat protiv Hrvatske 1991.-1995.: velikosrpski projekti od ideje do realizacije", Zagreb 2010., str. 62. Te su se diskriminatorske nejednakosti doživljavale kao nepovjerenje zbog nacionalne pripadnosti. Hrvatima se što prikriveno što otvoreno nametalo jugoslavenstvo za napredovanje u državnim i civilnim službama i vojsci.
Desetom sjednicom CK SKH nacionalna se struja unutar CK stala obračunavati s jugounitarističkim snagama. Obračun nije bio temeljit, jer je smijenjen samo Miloš Žanko. Ova je sjednica probudila nade hrvatskom puku zbog čega je hrvatsko vodstvo steklo snažnu i veliku potporu gotovo svih slojeva hrvatskoga društva. Odatle je naziv "masovni pokret" ili sovjetskom kraticom "maspok".