Ovaj članak pruža osnovne podatke o fonologiji i morfologiji klasičnog latinskog jezika.
Značenja latinskih riječi navedena su prema , a kvantiteta je zabilježena prema .
Uvod
Latinski jezik spada u skupinu latinsko-faliskičkih jezika. Dobio je naziv po pokrajini Laciju (Latium), a govorili su ga Rimljani. Danas je to mrtav jezik: nijedan narod svijeta ne koristi ga u svakodnevnoj komunikaciji, osim što se koristi u Vatikanu i većinom za vrijeme misa. Budući da se osim u rimskoj književnosti latinski jezik koristio i u srednjem vijeku, a i danas se koristi u medicini, veterini, agronomiji, pravu, to nikako nije zanemariv jezik. Romanski jezici (poznati i kao novolatinski jezici) podskupina su italskih jezika, posebno oni koji su se razvili iz dijalekata latinskog jezika, odnosno tzv. vulgarnog latinskog, latina vulgata, kojim su, nakon raspada Rimskog Carstva, govorili obični ljudi na prostoru današnje Italije, Portugala, Španjolske, Francuske i Rumunjske. Mnoge su riječi u navedenim jezicima latinskog podrijetla. I hrvatski, te primjerice engleski jezik, obiluju latinizmima – (latinskim posuđenicama i usvojenicama).
Izgovor
Postoje dva načina izgovora: klasični i tradicionalni. Klasičnim izgovorom čitamo tekstove koji su nastali do propasti Zapadnog Rimskog Carstva (5. st.), a tradicionalnim sve tekstove koji su nastali nakon 5.st.n.e.
Tradicionalni izgovor
ae i oe čitaju se kao e i se ispred samoglasnika čita kao j c se ispred e, i, y, ae, oe čita kao c, a inače kao k ch se čita kao h, osim u iznimkama kao k npr. Christus [Kristus] ngu se pred suglasnikom čita kao ngv ph se čita kao f rh se čita kao r qu se čita kao kv th se čita kao t s se između samoglasnika čita kao z ti se pred vokalom, i kad je nenaglašen, čita kao ci, a ako slijedi iza s, t ili x, tada se čita kao ti x se čita kao ks/ gz y se čita kao i
Klasični izgovor
Vrijede pravila kao i za tradicionalni s malenim iznimkama: c se čita kao k ae se čita kao aj oe se čita kao oj s se čita kao s ch se čita kao h rh se čita kao r th se čita kao t ph se čita kao f
Vrste riječi
U latinskom jeziku postoji 9 vrsta riječi:
Promjenjive: Imenice Pridjevi Brojevi Glagoli Zamjenice
Nepromjenjive: Prilozi Prijedlozi Veznici Uzvici
Od promjenjivih vrsta riječi, imenice, brojevi i zamjenice se dekliniraju (sklanjaju), pridjevi se dekliniraju i kompariraju, a glagoli se konjugiraju (sprežu).
Imenice
U latinskom postoji pet deklinacija, obrazaca prema kojima se tvore različiti padežni oblici:
1. ili a-deklinacija 2. ili o-deklinacija 3. deklinacija, koja se dijeli na: konsonantske osnove i-osnove 4. ili u-deklinacija 5. ili e-deklinacija
Imenice se, kao i u hrvatskom, sastoje od osnove (nepromjenjivi dio) i nastavka (promjenjivi dio, padežni nastavak). Nazivi deklinacija (a-deklinacija, o-deklinacija, itd.) odnose se na glas kojim je izvorno završavala osnova imenice. Međutim, zbog povijesnih glasovnih promjena i stapanja glasova, u klasičnom latinskom taj glas u mnogim oblicima riječi više nije vidljiv. Izvorna osnova se uvijek vidi u genitivu množine oduzimanjem nastavka -(r)um. S obzirom da se iz nominativa jednine ne može uvijek znati kojoj deklinaciji pripada pojedina imenica (npr. imenice i 2. i 3. i 4. deklinacije mogu završavati na -us), u rječnicima se nakon nominativa jednine navodi i nastavak genitiva jednine, prema čemu se može odrediti kojoj deklinaciji imenica pripada.
Obično se u latinskom razlikuje šest padeža: nominativ, genitiv, dativ, akuzativ, vokativ, ablativ. Vokativ je gotovo uvijek jednak nominativu, osim u 2. deklinaciji. Ponekad se s imenima gradova i nekolicinom drugih riječi koristi arhaični lokativ za izražavanje mjesta; lokativ je jednak jednom od drugih padežnih oblika, ovisno o deklinaciji. Imenice mogu biti u jednini (singular) ili množini (plural).
Imenice se dekliniraju na sljedeći način: u 1., 4., 5. deklinaciji uklonimo karakteristični nastavak za nominativ jednine, te potom na tako dobivenu osnovu riječi dodajemo ostale nastavke u drugoj deklinaciji osnovu je moguće dobiti uklanjanjem karakterističnog nastavka za nominativ jednine, ali je lakše i praktičnije dobiti je uklanjanjem nastavka za genitiv jednine jer je njegov nastavak, za razliku od onoga za nominativ jednine, isti u gotovo svim imenicama druge deklinacije. u trećoj deklinaciji osnova imenice dobije se tako da se od genitiva jednine odbaci karakterističan nastavak -is, te se na tu osnovu dodaju nastavci.
Npr. servus, -i, m. = rob. Nominativ jednine je servus, uklonimo -us i dobijemo serv-, te na tu osnovu dodajemo ostale nastavke: genitiv jednine glasi servi, dativ glasi servo itd.
Imenice se u rječniku navode u sljedećem obliku: ămīcus, -i, m.
Ămīcus je oblik za nominativ jednine, -i je nastavak za genitiv jednine (te po ta dva oblika nedvosmisleno znamo kako se imenica deklinira), a m. je oznaka roda. Rod može biti m. (masculinum, muški rod), f. (femininum, ženski rod) i n. (neutrum, srednji rod).
1. ili a-deklinacija
Imenice a-deklinacije su u pravilu ženskog roda. Izuzeci su riječi koje označavaju mušku osobu, npr. agrĭcŏla 'ratar', pŏēta 'pjesnik', nauta 'mornar', te neke osobne imenice: Hădrĭa 'Jadran', Arsia 'Raša', Cătĭlīna 'Katilina (prezime)'.
jednina množinaN = V -ă -aeG -ae -ārŭmD -ae -īsA -ăm -āsAb -ā -īsL -ae -īs
2. ili o-deklinacija Imenice 2. deklinacije možemo podijeliti na tri grupe ovisno o završetku u nominativu, koje se uglavnom podudaraju s rodom po sljedećem obrascu:
-ŭs: muški rod (pŏpŭlus 'narod'); ponekad ženski (hŭmus 'zemlja') i rijetko srednji (vīrus 'sluz, otrov')
-ĕr: muški rod (pŭĕr 'dječak')
-ŭm: srednji rod (oppĭdum 'utvrda, grad')
Imenice na -ŭs su jedine koje imaju poseban oblik za vokativ. Imenice srednjeg roda na -ŭs u akuzativu imaju isti nastavak kao u nominativu; obično su singularia tantum. Većina imenica na -ĕr gubi -ĕ- izvan nominativa/vokativa: nom. lĭbĕr, gen. lĭbrī (nalik hrvatskom nepostojanom a: novac-novca); manji broj ga čuva: nom. pŭĕr, gen. pŭĕrī.
jednina -ŭs -(ĕ)r -ŭmN -ŭs -ĕr -ŭmG -īD -ōA -ŭmV -ĕ =NAb -ōL -ī
množina -ŭs -(ĕ)r -ŭmN=V -ī -ăG -ōrŭmD -īsA -ōs -ăAb -īsL -īs
3. deklinacija (konsonantska i i-deklinacija)
Trećoj deklinaciji pripadaju imenice kojima osnova završava na suglasnik (konsonantske osnove) ili na samoglasnik i (i-osnove). Padežni nastavci su raznoliki: u nominativu jednine završeci su podložni različitim glasovnim promjenama, a u nekoliko padeža i-osnove se razlikuju od konsonantskih. U genitivu jednine nastavak je -ĭs. U ovoj deklinaciji zastupljene su imenice svih triju rodova.
jednina množinam./f.n.m./f.n.N = V -s / -Ø -ēs -(ĭ)ăG -ĭs -(ĭ)ŭmD -ī -ĭbŭsA -ĕm =N -ēs=NAb -ĕ -ĕ (-ī) -ĭbŭsL -ī / -ĕ -ĭbŭs Osnovni navedeni završeci su oni koji se koriste za konsonantske osnove, a oblici u zagradama (drukčiji ablativ jednine srednjeg roda, dodatni -ĭ- u nominativu/akuzativu množine srednjeg roda i genitivu množine svih rodova) se javljaju u i-osnovama.
Nominativ jednine tvori se ili bez nastavka, ili nastavkom -s. Kad osnova završava na -c ili -g te za njom slijedi nominativni -s, u pismu se ta dva glasa bilježe jednim slovom: -x. Tako: morfemski rēg-s, izgovoreno /rēks/, a pisano ⟨rex⟩ 'kralj', ali u drugim se padežima i u pismu vidi izvorna osnova: rēgĭs (G jd.). Nominativ jednine i ostali padeži se također razlikuju po različitim glasovnim promjenama koje zahvaćaju završni dio riječi, tako npr.: nōmĕn – nōmĭnĭs 'ime' (ĕ > ĭ), corpŭs – corpŏrĭs 'tijelo' (s > r između dva vokala, ŭ > ŏ), pars – partĭs 'dio' (rts > rs), itd. GGP 61 i 65
U akuzativu množine muških i ženskih imenica i-osnova ponekad se koristi i arhaičniji završetak -īs: partēs = partīs ('dijelove').
I-osnovama pripadaju: jednakosložne imenice, tj. one imenice koje u nominativu i genitivu jednine imaju jednak broj slogova, npr. cīvĭs – cīvĭs 'građanin'; u nominativu završavaju na -ĭs i -ēs imenice koje ispred nastavka -is u genitivu jednine imaju dva ili više suglasnika, npr. ars – artis 'umjetnost' imenice srednjeg roda koje u nominativu jednine završavaju na -e, -al ili -ar, npr. măre 'more'
U konsonantskih osnova, uobičajeni završeci imenica muškog roda u nominativu i genitivu jednine su: -ŏr, -ōrĭs; -ōs, -ōrĭs; -ō, -ōnĭs; -ĕs, -ĭtĭs; -ex, -ĭcis; -x, -cĭs; -x, -gĭs
Imenice ženskog roda konsonantskih osnova obično završavaju na: -ĭo, -iōnĭs; -dō, -dĭnĭs; -gō, -gĭnĭs; -ās, -ātĭs; -ūs, -ūtĭs; -ūs, -ūdĭs; -x, -cĭs; -x, -gĭs
Imenice srednjeg roda konsonantskih osnova najčešće završavaju na: -n, -nĭs; -ŭs, -ĕrĭs; -ŭs, -ŏrĭs.
4. ili u-deklinacija
U nominativu jednine imenice muškog i ženskog roda završavaju na -ŭs, a srednjeg na -ū. U genitivu jednine završavaju na -ūs. Većina imenica ove deklinacije je muškog roda (cantŭs 'pjevanje'), manje ih je ženskog roda (mănŭs 'ruka', ăcŭs 'igla'), a samo nekolicina srednjeg roda (gĕnu 'koljeno').
jednina -ŭs -ŭN=V -ŭs -ŭG -ūsD -uī -ūA -ŭm -ūAb -ū
množina -ŭs -ŭN=V -ūs -ŭăG -ŭŭmD -ĭbŭsA -ūs -ŭăAb -ĭbŭs
5. ili e-deklinacija
Imenice ove deklinacije su ženskog roda, s dvije iznimke muškoga roda: dĭēs 'dan' i mĕrīdĭēs 'podne'. Dies može biti i ženskog roda kada znači određeni rok. Relativno su malobrojne, a neke nemaju oblike za sve padeže: samo dies i rēs 'stvar' imaju potpunu množinu, neke imaju samo nominativ/akuzativ množine, a neke uopće nemaju množinskih oblika (singularia tantum).
padež jednina množinaN=V -ēs -ēsG -ēī -ērŭmD -ēī -ēbŭsA -ĕm -ēsAb -ē -ēbŭsL -ē Ø
Osobitost je u ovoj deklinaciji što se u genitivu i dativu jednine dugo ē ne krati pred ī (prema pravilu o kraćenju vokala pred vokalom): dĭēs-dĭēī. Ē se ipak krati kad je pred njim suglasnik: fĭdēs-fĭdĕī 'vjernost', a tako i spēs 'nada', i rēs.
Opća pravila Iz gornjih tablica moguće je izvesti nekoliko općih pravila za pojedine padeže.
Vokativ je uvijek jednak nominativu, osim u jednini 2. deklinacije na -us. Ablativ množine je jednak dativu množine. Kao u hrvatskom, imenice srednjeg roda imaju u množini jednak nastavak za nominativ, akuzativ i vokativ, -ă, koji je i povijesno srodan hrvatskom množinskom nastavku -a: selo – sela. Akuzativ jednine završava na -m, a množine na -s. Genitiv množine završava na -ŭm.
Pridjevi
Latinski se pridjevi dijele na dvije skupine: pridjevi koji se dekliniraju po a-deklinaciji (u ženskom rodu) odnosno o-deklinaciji (u muškom i srednjem rodu). U rječniku uz njih stoji oznaka 3. Primjer: altus, 3 čita se "altus, alta, altum"
pridjevi treće deklinacije. Oni pripadaju i-osnovama. Sa svoje strane, oni se opet dijele na tri skupine, ovisno o broju oblika u nominativu jednine. Tako postoje: pridjevi s 3 završetka: pridjev u nominativu jednine ima za svaki rod poseban oblik. Primjer: celeber, -bris, -bre – pritom je celeber oblik za nominativ jednine muškog roda; celebris ženskog roda, a celebre srednjeg. Genitiv jednine za sva tri roda je predvidljiv: celebris. pridjevi s 2 završetka: pridjev u nominativu jednine ima jedan oblik za muški i ženski rod, a drugi oblik za srednji rod. Primjer: omnis, -e – pritom je omnis oblik za nominativ jednine muškog i ženskog roda, a omne srednjeg. Genitiv jednine za sva tri roda je predvidljiv: omnis. pridjevi s jednim završetkom: pridjev u nominativu jednine ima isti oblik za sva tri roda. Rječnička oznaka koja slijedi upućuje na genitiv jednine. Primjer: audax, -acis – pri čemu je audax nominativ jednine sva tri roda, a audacis genitiv jednine za sva tri roda.
Deklinacija pridjeva Pridjevi a i o deklinacije dekliniraju se kao i imenice tih deklinacija.
Pridjevi treće deklinacije dekliniraju se: Singular N -er,-ris,-re;-is,-e;različito;
G -is
D -i
A -em (m,f); =N (n)
V = N AB -i
Plural n -es(m,f);-ia(n)
g -ium
d -ibus
ak = n
v = n
ab -ibus
Zamjenice Zamjenice se djele na: osobne posvojne povratne pokazne upitne odnosne neodređene
Zamjenice za prva lica nemaju vokativ. Osobne (lične) zamjenice