Svjetsko prvenstvo u nogometu – Francuska 1998.

Svjetsko prvenstvo u nogometu – Francuska 1998. (fra. Coupe du monde de football de 1998), bilo je šesnaesto svjetsko nogometno natjecanje koje se u razdoblju od 10. lipnja do 12. srpnja 1998. godine održalo u Francuskoj. Po drugi puta u povijesti, svjetska nogometna organizacija FIFA izabrala je Francusku kao domaćina prvenstva koja je tijekom natječaja za domaćinstvo pobijedila Maroko. Ovo je ujedno bio i deveti put kako se svjetsko nogometno prvenstvo održalo u nekoj europskoj zemlji.

Kvalifikacijski ciklus za prvenstvo započeo je u ožujku 1996., a završio u studenome 1997. godine. Po prvi puta u povijesti, sustav natjecanja proširen je s dotadašnje 24 na 32 zemlje sudionice podijeljene u osam skupina s po četiri momčadi. Sveukupno su tijekom prvenstva odigrane šezdeset i četiri utakmice na deset stadiona u deset različitih gradova. Utakmica otvaranja prvenstva kao i finale igrali su se na stadionu Stade de France, a službena nogometna lopta turnira bila je Adidas Tricolore.

Prvenstvo je osvojila reprezentacija Francuske koja je u finalnom susretu porazila Brazil rezultatom 3:0. To je ujedno bio i prvi put da je reprezentacija Francuske osvojila svjetsko nogometno prvenstvo čime je postala sedmom nacijom kojoj je to uspjelo, a šestom (nakon Urugvaja, Italije, Engleske, Zapadne Njemačke i Argentine) kojoj je to uspjelo na domaćem tlu. Po prvi puta u svojoj povijesti na prvenstvu su nastupile reprezentacije Jamajke, Japana, Južne Afrike i Hrvatske od kojih je potonja ujedno ostvarila i svoj najveći uspjeh do tada plasiravši se u polufinale turnira i osvojivši treće mjesto, a čiji je napadač Davor Šuker postao najboljim strijelcem turnira sa šest pogodaka.

Odabir domaćina turnira Dana 2. srpnja 1992. godine izvršni odbor FIFA-e je nakon sastanka u Zurichu (Švicarska) izabrao Francusku za domaćina turnira. Francuska je u procesu konačnog glasovanja pobijedila Maroko s 12 glasova naprema 7. Iz procesa natječaja za domaćinstvo Švicarska se povukla nakon što nije uspjela ispuniti FIFA-ine zahtjeve za domaćinstvo. Ovim izborom Francuska je postala treća država u povijesti koja će biti domaćin svjetskog nogometnog prvenstva dva puta, nakon Meksika 1986. odnosno Italije 1990. godine (Francuska je prvi puta bila domaćinom natjecanja 1938. godine). Engleska, koja je bila domaćin prvenstva održanog 1966. godine (i kojeg je u konačnici i osvojila) nalazila se među državama koje su također originalno aplicirale za domaćinstvo ovog natjecanja, ali se nauštrb natječaja za domaćinstvo Europskog prvenstva 1996. godine povukla iz procesa (Engleska će kasnije biti i izabrana za domaćina Eura 1996.).

Rezultati glasovanjaDržava1. runda Francuska 12 Maroko 7

Podmićivanje i istraga o korupciji Dana 4. lipnja 2015. godine Chuck Blazer je u suradnji s istragom koju su provodili FBI i švicarske vlasti potvrdio da su on i ostali članovi izvršnog odbora FIFA-e bili podmićeni tijekom izbornog procesa za domaćina svjetskih nogometnih prvenstava 1998. i 2010. godine. Blazer je izjavio: "Primili smo mito prilikom selekcije domaćina svjetskog nogometnog prvenstva 1998. godine". Budući da je Francuska u konačnici i dobila domaćinstvo, isprva se mislilo da je mito došlo iz njihovog tabora, međutim naknadno se ustanovilo da su uplate stigle s marokanske strane.Vicki Hodges, Giles Mole, JJ Bull, Luke Brown and Rob Crilly, "Fifa whistleblower Chuck Blazer – bribes accepted for 1998 and 2010 World Cups: as it happened", The Telegraph, 3. lipnja 2015.. Preuzeto 4. lipnja 2015.Owen Gibson, Paul Lewis, "Fifa informant Chuck Blazer: I took bribes over 1998 and 2010 World Cups", The Guardian, 3. lipnja 2015.. Preuzeto 4. lipnja 2015.Tarik El Barakah, "U.S. judge claims that Morocco bribed FIFA to host 1998 World Cup", Moroccow World News, 28. svibnja 2015.. Preuzeto 31. siječnja 2017.

Kvalifikacije

Ždrijeb kvalifikacija za svjetsko prvenstvo u Francuskoj održalo se 12. prosinca 1995. godine u muzeju Louvre u Parizu. Domaćini turnira Francuzi, kao i branitelji naslova Brazilci nisu sudjelovali u ždrijebu budući su se te dvije reprezentacije automatski kvalificirale na završno natjecanje. U kvalifikacijskom ciklusu sveukupno su sudjelovale 174 države iz šest različitih konfederacija (dvadeset i četiri više od kvalifikacijskog ciklusa za prethodno prvenstvo u Italiji 1990. godine). Iz Europe se na završno natjecanje kvalificiralo četrnaest država (isključujući Francusku). Deset reprezentacija kvalificiralo se automatski nakon grupne faze; devet pobjednika skupina i najbolja drugoplasirana momčad. Ostalih osam drugoplasiranih momčadi nakon ždrijeba igrali su međusobne susrete (jedan kod kuće i jedan u gostima) nakon čega se četvero ukupnih pobjednika tih dvoboja kvalificiralo na prvenstvo. Po pet mjesta na završnom turniru bilo je rezervirano za konferedacije CONMEBOLA i CAF-a (vodećih nogometnih tijela Južne Amerike i Afrike) dok su tri mjesta bila rezervirana za konfederaciju CONCACAF (vodećeg nogometnog tijela Sjeverne i Srednje Amerike te Kariba). Pobjednik kvalifikacijskog ciklusa iz Oceanije plasirao se u interkontinentalno doigravanje protiv drugoplasiranog iz azijskog kvalifikacijskog ciklusa, a pobjednik tog susreta otišao je na prvenstvo.

Četiri reprezentacije na svjetsko nogometno prvenstvo kvalificirale su se prvi put u svojoj povijesti: Hrvatska, Jamajka, Japan i Južna Afrika. Posljednja reprezentacija koja se plasirala na prvenstvo bila je Iran nakon što je 29. studenog 1997. godine porazila Australiju u doigravanju. Time se Iran na završnicu natjecanja po prvi puta kvalificirao nakon 1978. godine kada je također i reprezentacija Tunisa posljednji put nastupila. Čile se na turnir prvi put kvalificirao nakon 1982. godine, a Paragvaj i Danska prvi put nakon 1986. godine. Austrija, Engleska, Škotska i Jugoslavija vratile su se na natjecanje nakon što su u svojoj povijesti propustile nastupiti samo jedanput. Među reprezentacijama koje se nisu kvalificirale nalazili su se dvostruki svjetski prvaci Urugvajci (drugi puta za redom) i Švedska (koja je na prošlom prvenstvu u SAD-u osvojila treće mjesto). Rusija se nije kvalificirala na turnir po prvi puta nakon 1978. godine (kada su nastupali kao Sovjetski Savez) i to nakon što ih je u doigravanju izbacila reprezentacija Italije. Do 2018. godine ovo je posljednje nogometno prvenstvo na kojem su nastupile reprezentacije Škotske, Norveške, Austrije, Bugarske, Rumunjske i Jamajke.

Ždrijeb i momčadi

Njemačka, Italija, Argentina, Španjolska, Rumunjska i Nizozemska su bile postavljene kao nositelji skupina, skupa s braniteljima naslova Brazilcima te domaćinima Francuzima. Prvi puta u povijesti izvlačenje skupina održalo se na nogometnom stadionu – stadionu Vélodrome u Marseilleu, dana 4. prosinca 1997. godine.

Kao i na prethodnom turniru, svaka reprezentacija na svjetskom prvenstvu 1998. godine sastojala se od sveukupno dvadeset i dva igrača. Sve reprezentacije morale su službeno potvrditi svoja dvadeset i dva igrača najkasnije do 1. lipnja 1998. godine.

Od 704 igrača koji su nastupili na svjetskom prvenstvu, 447 njih je u tom trenutku igralo za neki europski klub; 90 ih je igralo u Aziji, 67 u Južnoj Americi, 61 u Sjevernoj i Središnjoj Americi, a 37 u Africi. Sedamdeset i pet igrača igralo je u nekom engleskom klubu – po pet više od Italije i Španjolske. Najviše igrača iz jednog kluba bilo je iz Barcelone (njih trinaestero).

Prosječna dob svih momčadi bila je 27 godina i 8 mjeseci – pet mjeseci stariji nego na prethodnom turniru. Najmlađi igrač bio je napadač Kameruna Samuel Eto'o koji je u dobi od 17 godina i 3 mjeseca pozvan zaigrati za reprezentaciju, a najstariji je bio Jim Leighton iz Škotske u dobi od 39 godina i 11 mjeseci.

Pot A Pot B Pot C Pot D (domaćini) (branitelji naslova)

Jugoslavija

Stadioni Francuska je svoj natječaj za domaćinstvo svjetskog nogometnog prvenstva temeljila na nacionalnom stadionu kapaciteta 80 tisuća sjedala te na devet drugih stadiona diljem zemlje. Kada im je u srpnju 1992. godine domaćinstvo i dodijeljeno, niti jedno regionalno nogometno zdanje nije ispunjavalo FIFA-ine uvjete – ponajviše one o kapacitetu od 40 tisuća mjesta. Predloženi glavni nacionalni stadion koji se u procesu natječaja nazvao "Velikim stadionom" od samog je početka planiranja obavijen kontroverzom; lokaciju stadiona određivali su politika, financije i nacionalna simbolika. Kao tadašnji gradonačelnik Pariza, Jacques Chirac uspješno je završio pregovore s tadašnjim premijerom Édouardom Balladurom o izgradnji stadiona Stade de France u Saint-Denisu, regiji koja se nalazi sjeverno od glavnog grada Pariza. Izgradnja stadiona započela je u prosincu 1995. godine te završila dvadeset i šest mjeseci kasnije, u studenom 1997. godine, a koštala je sveukupno 2,67 milijardi franaka.

Originalna lista izbora lokacija stadiona za prvenstvo uključivala je četrnaest gradova. FIFA je konstantno nadzirala progres i kvalitetu priprema za prvenstvo, a finalne provjere na svim stadionima održale su se nekoliko tjedana prije početka samog turnira. Montpellier je bio iznenađujući izbor kao jedan od gradova domaćina natjecanja zbog toga što je imao nisku urbanu hijerarhiju u usporedbi s do tada favoriziranim Strasbourgom koji je uz to također imao i puno uspješniji lokalni nogometni klub kojeg je u međuvremenu preuzeo konzorcij. Međutim, izborni panel smatrao je Montpellier iznimno ambicioznim u želji za domaćinstvom nogometnih utakmica tijekom prvenstva. Tome su uvelike pridonijele i lokalne gradske i županijske vlasti koje su u posljednja dva desetljeća uložile znatna financijska sredstva u razvoj nogometa (a samim time i radnih mjesta). Neki od stadiona već su bili domaćini nogometnih utakmica svjetskog prvenstva održanog u Francuskoj 1938. godine. Tako su Stade Vélodrome u Marseilleu, Stade Municipal u Toulouseu, Gerland u Lyonu, Parc Lescure u Bordeauxu i Park prinčeva u Parizu po drugi su puta dobili čast biti domaćinima utakmica najvećeg nogometnog natjecanja na svijetu.

U konačnici se svjetsko prvenstvo održalo na deset različitih stadiona. Devet utakmica odigrano je na stadionu Stade de France (najviše od svih drugih), dok je sedam utakmica odigrano na stadionu Park prinčeva nogometnog kluba PSG čime je samo u Parizu sveukupno odigrano šesnaest utakmica prvenstva. Francuska reprezentacija četiri od svojih sedam utakmica igrala je na najvećem nacionalnom stadionu; ostale utakmice odigrala je na drugom i trećem najvećem stadionu u zemlji – Marseille i Lyon (koji su sveukupno ugostili po sedam odnosno šest utakmica prvenstva), a utakmicu osmine-finala odigrala je u Lensu (na čijem stadionu se također odigralo sveukupno šest utakmica). Nantes, Toulouse, Bordeaux, Montpellier i Saint-Etienne također su bili domaćini sveukupno šest utakmica, a na svim stadionima odigrana je barem jedna utakmica faze turnira nakon grupne faze.

Saint-Denis Marseille Paris Lens Stade de France Stade Vélodrome Park prinčeva Stade Félix Bollaert Kapacitet: 80,000 Kapacitet: 60,000 Kapacitet: 49,000 Kapacitet: 44,000 Lyon Nantes Toulouse Saint-Étienne Stade de Gerland Stade de la Beaujoire Stadium de Toulouse Stade Geoffroy-Guichard Kapacitet: 41,300 Kapacitet: 39,500 Kapacitet: 37,000 Kapacitet: 36,000 Bordeaux Montpellier Parc Lescure Stade de la Mosson Kapacitet: 35,200 Kapacitet: 34,000

Popis sudaca Na svjetskom prvenstvu u Francuskoj sudilo je sveukupno trideset i četvero sudaca uz trideset i tri asistenata. Budući da je format natjecanja proširen na trideset i dvije zemlje učesnice, na ovom prvenstvu je bilo deset sudaca i jedanaest službenih osoba više u odnosu na svjetsko prvenstvo 1994. godine u SAD-u.

Afrika Said Belqola Gamal Al-Ghandour Lucien Bouchardeau Lim Kee Chong Ian McLeod

Azija Abdul Rahman Al-Zeid Ali Bujsaim Masayoshi Okada Pirom Un-PrasertEuropa Marc Batta Günter Benkö Pierluigi Collina Hugh Dallas Paul Durkin José Garcia Aranda Bernd Heynemann Nikolai Levnikov Urs Meier Vítor Melo Pereira Kim Milton Nielsen Rune Pedersen