Perzijski zaljev ili Arapski zaljev (perz. خلیج فارس; Halīdž-e Fārs) morska je površina u Jugozapadnoj Aziji smještena između Iranske visoravni, Mezopotamije i Arapskog poluotoka. Najsjeverniji je ogranak Indijskog oceana i s otvorenim morem povezan je Hormuškim tjesnacom na krajnjem jugoistoku. U strogom hidrografskom smislu Perzijski zaljev nadovezuje se na Omanski zaljev, a usprkos uvriježenim nazivima obje se vodene površine na temelju veličine stručno klasificiraju kao mora. Perzijski zaljev ima površinu od i oplakuje obale osam suverenih država: Irana, Iraka, Kuvajta, Saudijske Arabije, Bahreina, Katara, Ujedinjenih Arapskih Emirata i Omana.
U zaljev se na krajnjem sjeverozapadu ulijeva rijeka Šat al-Arab koja nastaje spajanjem Eufrata i Tigrisa, a ostali pritoci uglavnom su sezonskog tipa što zajedno s prevladavajućom vrućom pustinjskom klimom rezultira prosječnim salinitetom od čak 39,5‰, ekstremom karakterističnim još samo za Crveno more. Bazen Perzijskog zaljeva i Mezopotamija zajednički su se oblikovali od kasne krede do pleistocena prvenstveno zbog sudaranja euroazijske i arapske ploče, a južni se dio ove geološke cjeline pod morem našao prije 7 – 14,5 tisuća godina zbog transgresije. Prosječna dubina od 36 m odnosno maksimalna od 102 m čine Perzijski zaljev jednim od najplićih mora svijeta. Jedan od produkta geološke povijesti jest i masovna akumulacija ugljikovodika zbog čega Perzijski zaljev s okolicom predstavlja najbogatiju svjetsku regiju naftom i prirodnim plinom.
Perzijski zaljev ima dugu i turbulentnu povijest − na njegovim su obalama rođene neke od prvih ljudskih civilizacija, kroz stari i srednji vijek bio je važnom karikom u pomorskom lancu između Orijenta i Zapada, tijekom novog vijeka postao je poprištem sukoba Iranaca, Osmanlija i europskih kolonijalnih sila poput Portugala i Britanije, a suvremena povijest također mu je začinjena brojnim sukobima zbog geostrateške kontrole nad zalihama i izvozom fosilnih goriva. Perzijski zaljev imenovan je prema drevnoj regiji Perziji i pod takvim je nazivom diljem svijeta poznat duže od 2500 godina. Koncem 20. stoljeća neke članice Arapske lige zbog političkih razloga počele su lokalno koristiti nazive Arapski zaljev ili Zaljev što nije naišlo na veći odjek kod međunarodnih i hidrografskih institucija.
Obale Perzijskog zaljeva danas naseljava desetak milijuna ljudi, a najveći gradovi su Dubai, Doha, Abu Zabi i Damam. Do 1970-ih godina gospodarstva obalnih naselja bila su orijentirana na ribarstvo i vađenje bisera, no zahvaljujući otkrićima ležišta nafte preobrazili su se u važne međunarodne luke odnosno odredišta za elitni turizam. Golemi građevinski projekti usmjereni k novim gospodarskim granama ozbiljno ugrožavaju biljni i životinjski svijet koji se sastoji od oko 700 vrsta riba, ugroženih sisavaca poput dugonga, te široko rasprostranjenih šuma mangrova.
Zemljopis mini|lijevo|250px|Perzijski zaljev najsjeverniji jeodvojak Indijskog oceana Perzijski zaljev je poluzatvoreno more kojeg omeđuju Arapski poluotok na jugozapadu, Mezopotamija na sjeverozapadu i Iranska visoravan na sjeveroistoku. Obala se također u političkom smislu dijeli na iransku i arapsku, a razdvojena je Šat al-Arabom (ili Arvand-Rudom): Iran je smješten na sjevernom, dok se Irak, Kuvajt, Saudijska Arabija, Bahrein, Katar, Ujedinjeni Arapski Emirati i Oman nalaze na južnom dijelu. Perzijski zaljev na istoku se preko 56 km širokog Hormuškog tjesnaca spaja s Omanskim zaljevom, a granicu između dviju vodenih površina Međunarodna hidrografska organizacija određuje točkama Ras-Lima (25°57'N) na južnoj (omanskoj) obali odnosno Ras-Kuhom (25°48'N) na sjevernoj (iranskoj) obali. Sukladno navedenim hidrografskim parametrima, Perzijski zaljev proteže se duljinom do 990 km u smjeru sjeverozapad-jugoistok odnosno širinom do 370 km. Najsjevernija točka smještena je pokraj iranske luke Bandar-e Homeini (30°25'N) i ujedno predstavlja najsjeverniju točku Indijskog oceana kao šireg pojma. Površina Perzijskog zaljeva iznosi oko 239.000 km² što je približno četiri puta veće od površine Hrvatske.
Uzdužna os Perzijskog zaljeva razdvaja dvije potpuno različite geomorfološke strukture koje tektonski uvelike ovise jedna o drugoj. Sjeveroistočna odnosno iranska obala tektonski je nestabilna za razliku od arapske na jugozapadu, oblikom je konkavna prema kopnenoj unutrašnjosti i dalmatinskog je tipa odnosno pruža se usporedno s linearnim reljefnim oblicima gorja Zagros. Manja odstupanja u ovoj litoralnoj strukturi postoje zbog riječnih delti Zohre, Hele, Manda i Mehrana, dok estuarija nema jer morske mijene nisu izražene. Prekambrijska arapska obala na jugozapadu tektonski je stabilna, relativno je usporedna s radijalnom iranskom obalom na suprotnoj strani i ima oblik slova L. Usprkos izuzetno niskim reljefnim oblicima i nepostojanju rijeka, arapska je obala izuzetno je asimetrična u užem smislu što implicra i visoki koeficijent razvedenosti. Ovo je osobito izraženo na tzv. Piratskoj obali današnjih Ujedinjenih Arapskih Emirata na koje otpada oko 1300 od 5500 km obalne linije. U južnom dijelu Perzijskog zaljeva raspoređena je i većina otoka među kojima su najveći: Kešm (1491 km²) Bubiyan (863 km²) Bahrein (572 km²) Abu al-Abjad (306 km²) Kiš (91,5 km²) Lavan (76 km²) Larak (49 km²) Failaka (43 km²) Hormuz (42 km²) Država Katar najveći je poluotok (11.500 km²) i proteže se oko 160 km prema sjeveru zatvarajući pritom Bahreinski zaljev odnosno njegov južni odvojak poznat kao Salvaški zaljev. Veći dio obale Perzijskog zaljeva pješčanog je sastava i blagog nagiba što je produkt djelovanja plime i oseke, a uključuje i sjevernu aluvijalnu obalu uz Mezopotamiju odnosno močvarna područja u Horanskom (Clarenceovom) kanalu između Kešma i kopna. Stjenovita obala s klifovima nastala je abrazijom strmijih antiklinala što je karakteristika na iranskoj strani, osobito između Kangana i Asaluje odnosno u okolici Gerze. Još kompleksnija stjenovita obala pojavljuje uz planinski lanac Hadžar na krajnjem istoku arapske obale gdje postoji niz manjih poluotoka i uskih zaljeva. Potonji se ponekad nazivaju i fjordovima što nije ispravno u geomorfološkom smislu s obzirom na to da nisu nastali djelovanjem ledenjaka već tektonikom.
Batimetrija mini|desno|250px|Batimetrijska karta Perzijskog zaljeva Prosječna dubina Perzijskog zaljeva iznosi 36 m, dok je najveća izmjerena dubina 102 m. Iako je površinom gotovo dvostruko veći od Jadranskog mora, zapremnina morske vode mu je približno četiri puta manja i iznosi 9100 km³. Pojas tzv. južne pličine zauzima trećinu zaljeva i proteže se od saudijskog Džubaila preko krajnjih sjevernih točaka Bahreina i Katara do omanskog Musandama širinom do 200 km, a maksimalna dubina mu je svega 20 m. Područja sličnih batimetrijskih karakteristika pojavljuju se i uz saudijsku obalu širinom od 50 km, zatim uz mezopotamsku obalu širinom do 100 km (sjeverno od poteza Kiran – Dejlam) zbog aluvijalnih nanosa velikih rijeka, te oko iranskog otoka Kešma. Pojas čija je dubina veća od prosječne (>36 m) proteže se sjeverno od središnje osi odnosno radijalno uz iransku obalu sve do Hormuškog tjesnaca, te sadržava tri kotline dublje od 70 m.
Izobate sjeverne kotline okvirno se protežu uz epikontinentalne granice Irana sa Saudijskom Arabijom i Bahreinom odnosno od otoka Farsi prema jugoistoku, a najveća izmjerena dubina iznosi 77 m. Izraženije tektonsko djelovanje primjetno je kod dublje i prostranije južne kotline koja se duljinom od približno 250 km pruža od Bani Forura prema sjeverozapadu. Dvadesetak kilometara zapadno od spomenutog otoka izmjereno je 102 m što je najveća kotlinska dubina u cijelom zaljevu. Treća kotlina smještena je na krajnjem istoku odnosno u Hormuškom tjesnacu gdje su također izmjerene dubine veće od 100 metara (maksimalno 110 m, no takve nisu kotlinskog karaktera već su dijelom kosine koja se spušta prema dubljem Omanskom zaljevu odnosno nalaze se podno same granice Perzijskog zaljeva proizvoljno određenoj prema Međunarodnoj hidrografskoj organizaciji (IHO).
Hidrologija
Perzijski zaljev hlapi 2,0 m godišnje (po jedinici površine) što je daleko više od riječnog dotoka odnosno količine oborina. Najvažniji pritjecaj predstavlja Šat al-Arab na krajnjem sjeveru na čiji se slijev nadovezuju Eufrat, Tigris, Karun i Dez. Sredinom 20. stoljeća, ukupan istjek ovog slijeva procjenjivao se između 35 i odnosno između 0,15 i 0,19 m/god. raspoređeno prema ukupnoj površini zaljeva, no danas se takve vrijednosti smatraju precjenjenima s obzirom na to da su na navedenim rijekama izgrađene brojne goleme brane, osobito u Iranu i Turskoj. Osim površinskih voda, diljem istočne obale zaljeva postoji i oko 200 podvodnih krških izvora. Perzijskozaljevski slijev odvojak je indijskooceanskog i površina mu je približno . Razvodnica je određena turskim Taurskim gorjem na sjeveru, pustinjama Sirije, Iraka i Saudijske Arabije na zapadu, te iranskim gorjem Zagros na istoku. Potonja razvodnica nije strogo orografski određena tj. ne prati planinske vrhove već je smještena istočnije i proteže se od Hamadana kroz suhe doline prema jugu. Ova hidrološka anomalija rezultat je geomorfološke strukture orogena koji preusmjerava otjecanje u smjeru suprotnom od njihovih površinskih korita i provodi ga do Perzijskog zaljeva. mini|desno|250px|Morske struje u Perzijskom zaljevu Zbog izraženog hlapljenja, u Perzijskom zaljevu primjetna je obrnuta ljevkasta cirkulacija koja zahvaljujući geostrofijskim strujama provodi gusti gonji odljev uz obalu Emirata, odnosno priljevne vode Indijskog oceana uz iransku obalu. Prema određenim tezama, najgušća voda usmjerava donji odljev prema pličinama na jugu zaljeva. Nasuprot tome, postoje i teze da se gusta voda oblikuje u središtu zaljeva odnosno da su vodene mase južnih pličina zimi prevruće i nedovoljno guste za jači utjecaj na donji odljev. Spomenuti fenomeni još su 2000-ih godina bili nedovoljno istraženi zbog ograničenog broja znanstvenih mjerenja. Prema dostupnim podatcima, brzina protoka prema sjeverozapadu uz iransku obalu iznosi između 10 i 30 cm/s (mjereno na 52°E), dok je na saudijskoj oko 5 cm/s. Brzina protoka može drastično varirati ovisno o sezonskim šamalima, snažnim vjetrovima sa sjeverozapada.
Salinitet u Perzijskom zaljevu podložan je značajnim sezonskim varijacijama. Iz nepoznatih razloga, termohalinski dotok indijskooceanskih voda jača u kasno proljeće i ljeti, te protječe uz iransku obalu odnosno obrnuto od smjera kazaljke na satu. Ljetno protjecanje izaziva izrazito visok stupanj saliniteta od 39,5 ‰ sve do dubine od 40 m, dok vrijednosti mogu varirati ±2 ‰ na udaljenosti od 50 − 100 km. Najviši salinitet zabilježen je u južnim pličinama uz UAE odnosno u Bahreinskom zaljevu gdje se vrijednosti penju i iznad 45 ‰, a u izoliranim lagunama Katarskog poluotoka izmjereno je čak 70 ‰. Cirkulacija indijskooceanskih voda nije karakteristična za cijeli Perzijski zaljev već se ljeti proteže do 52°E odnosno katarske obale, dok se zimi barijera pomiče oko 200 km prema istoku (55°30'E). Kao rezultat toga, površinske vode Perzijskog zaljeva slanije su zimi nego ljeti što je fenomen koji je dugi niz desetljeća predstavljao zagonetku za oceanografe. Početkom 20. stoljeća tvrdilo se da je riječ o ishodu razlika u količini riječnog istjeka, potom se pripisivao sezonskim promjenama u stupnju hlapljenja, a zatim i utjecaju zimskih vjetrova. Prema najnovijim hidrološkim istraživanjima, gušći odljev je stabilan i nije u korelaciji s varijacijama dotoka indijskooceanskih voda već hlapljenjem i morskim mijenama.