Benjamin Netanjahu, (hebrejski: בִּנְיָמִין נְתַנְיָהוּ; Tel Aviv, 21. listopada 1949.), poznat i pod nadimkom Bibi, izraelski je političar i trenutni predsjednik Vlade Izraela i stranke Likud.
Netanjahu je prvi predsjednik Vlade Izraela rođen u Izraelu nakon uspostavljanja države. Pridružio se Izraelskim obrambenim snagama tijekom Šestodnevnog rata 1967. i postao zapovjednik tima u specijalnoj postrojbi Sajeret matkal. Sudjelovao je u nizu misija, uključujući operaciju Pakao (1968.), Poklon (1968.) i Izotop (1972.), tijekom koje je ranjen u rame. Borio se na bojišnicama tijekom Rata iscrpljivanja i Jomkipurskog rata 1973., u kojima je sudjelovao kao pripadnik specijalnih postrojbi uz Sueski kanal, nakon čega je vodio napad komandosa duboko u području Sirije. Promaknut je u satnika prije no što je bio otpušten iz vojske. Bio je izraelski poslanik pri Ujedinjenim narodima od 1984. do 1988. Potom je između 1996. i 1999. bio predsjednik Vlade. Nakon što ga je u izboru za predsjednika Vlade porazio Ehud Barak, povukao se iz politike i počeo baviti poduzetništvom.
U politiku se vratio 2002. kao ministar vanjskih poslova (2002. – 2003.) i ministar financija (2003. – 2005.) u vladama Ariela Šarona. Iz vlade se povukao zbog neslaganja s vladinim planom o povlačenju Izraela iz Pojasa Gaze. Preuzeo je vodstvo nad strankom Likud 2005., nakon što ju je Šaron napustio radi obrazovanja nove stranke. Na parlamentarnim izborima iduće godine Likud je polučio loše rezultate, dobivši 12 zastupnika. U prosincu 2006. Netanjahu je imenovan vođom oporbe u Knesetu i predsjednikom Likuda. Vodstvo nad strankom zadržao je i 2007., porazivši Mošu Feiglina na unutarstranačkim izborima. Na parlamentarnim izborima 2009. Likud je bio druga stranka, a desničarske stranke činile su većinu u Knesetu. Stoga je Netanjahu oformio koalicijsku vladu. Nakon pobjede na parlamentarnim izborima 2013., ponovno je izabran za predsjednika Vlade, te je tako postao jedini uz Davida Ben-Guriona koji je tri puta biran na mjesto predsjednika Vlade.
Mladost
Benjamin Netanjahu rođen je u Tel Avivu u obitelji Zile Segal (1912. – 2000.) i profesora Benziona Netanjahua (1910. – 2012.) kao srednje od ukupno troje djece. U početku je bio odgajan i obrazovan u Jeruzalemu, gdje je pohađao Osnovnu školu Henrietta Szold. Kopija ocjene njegove učiteljice Ruth Rubenstein pokazala je da je Netanjahu bio uljudan, ljubazan, koristan, da je njegov rad bio "odgovoran i točan", te da je bio prijateljski raspoložen, discipliniran, veseo, hrabar, aktivan i poslušan.Melanie Lidman: PM was ‘responsible’ sixth-grader, evaluation shows (na engleskom). The Jerusalem Post, 28. kolovoza 2012. Pristupljeno 2. kolovoza 2014. Obitelj mu je između 1956. i 1958., te ponovno od 1963. do 1967.,Prime Minister Benjamin Netanyahu (na engleskom). Ynet news, 2. listopada 2012. Pristupljeno 2. kolovoza 2014. živjela u Cheltenham Townshipu, Pennsylvania, predgrađu Philadelphie u SAD-u, gdje je Netanjahu maturirao u Srednjoj školu Cheltenham, gdje je također djelovao u debatnom klubu. I danas govori američki engleski s filadelfijskim naglaskom.Gresh, 2004., str. 217.
Nakon što je maturirao 1967., Netanjahu se vratio u Izrael i unovačio u Izraelske obrambene snage (IDF). Obučavao se kao borbeni vojnik i postao vođa tima u elitnoj specijalnoj postrojbi IDF-a, Sajeret Matkal. Sudjelovao je u brojnim prekograničnim napadačkim pohodima tijekom Iscrpljivačkom ratu od 1969. do 1970. Također je sudjelovao i u drugim operacijama, uključujući operaciju Inferno (1968.) i akciji spašavanja otetog zrakoplova u svibnju 1972. u kojoj je bio ranjen u rame.Yossi Melman: More than six decades on, Israel memorializes late commander of British Army's Jewish Unit (na engleskom). Haaretz, 18. studenog 2010. Pristupljeno 2. kolovoza 2014.
Netanjahu se nakon vojne službe krajem 1972. vratio u SAD, gdje je studirao arhitekturu na Institutu za tehnologiju Massachusetts (MIT). U Izrael se vratio u listopadu 1973. kako bi služio u vojsci tijekom Jomkipurskog rata na razdoblje od 40 dana.Charles H. Ball: Professor recalls Netanyahu's intense studies in three fields (na engleskom). MIT Times, 5. lipnja 1996. Pristupljeno 2. kolovoza 2014. U ratu je sudjelovao u pohodima specijalnih postrojbi uz Sueski kanal, te je vodio tim komandosa duboko u sirijskom području. Potom se vratio u SAD i dovršio preddiplomski studij iz arhitekture 1975., te je potom magistrirao150 fascinating, fun, important, interesting, lifesaving, life-altering, bizarre and bold ways that MIT has made a difference (na engleskom). Boston.com, 15. svibnja 2011. Pristupljeno 2. kolovoza 2014. na Sloanovoj školi menadžmenta u sklopu MIT-a 1977. Istovremeno je studirao politologiju na Sveučilištu Harvard.Hartley et al., 2004., str. 522.Profile: Benjamin Netanyahu (na engleskom). BBC, 20. veljače 2009. Pristupljeno 2, kolovoza 2014. U to vrijeme promijenio je ime u Benjamin Ben Nitay. Prezime Nitay odabrao je zbog planine Nitaj i istoimene sage, Nitaj od Arbela, čije je ime njegov otac rabio kao pseudonim potpisujući članke.
Netanjahu je 1976. izgubio brata Jonatana Netanjahua, koji je u vojsci služio kao zapovjednik postrojbe Sajeret Matkal, u kojoj se borio i Netanjahu. Brat mu je ubijen u antiterorističkoj akciji spašavanja taoca u operaciji Entebbe, u kojoj je postrojba spasila preko 100 izraelskih taoca koje su otei teroristi i sletjeli u zračnu luku Entebbe u Ugandi.
Netanjahu je na MIT-u diplomirao među najboljim studentima svoje generacije. Potom je zaposlen kao savjetnik za menadžment u Boston Consulting Groupi u Bostonu, Massachusetts, gdje je radio od 1976. do 1978. U Boston Consulting Groupi kolega mu je bio Mitt Romney. Romney je prema sjećanju rekao da je Netanjahu u to vrijeme bio "snažan karakter s jasnim stajalištem".Michael Barbaro: A Friendship Dating to 1976 Resonates in 2012 (na engleskom). New York Times, 7. travnja 2012. Pristupljeno 2. kolovoza 2014.
Netanjahu se 1978. vratio u Izrael. Od 1978. do 1980. vodio je Antiteroristički institut Jonatan Netanjahu, nevladinu organizaciju posvećenu proučavanju terorizma. Institut je održao brojne međunarodne konferencije na kojima su održavane rasprave o međunarodnom terorizmu. Između 1980. i 1982. bio je ravnatelj marketinga kompanije Rim Industries u Jeruzalemu.Warshaw, 2009., str. 240. U to vrijeme Netanjahu je napravio prve veze s nekoliko izraelskim političara, uključujući s ministrom obrane Mošom Arensom, koji ga je postavio na mjesto zamjenika šefa poslanstva u Izraelskom veleposlanstvu u Washingtonu. Na toj je dužnosti Netanjahu bio od 1982. do 1984. Nakon toga je do 1988. služio kao izraelski poslanik pri Ujedinjenim narodima. Tada je upoznao i rabina Menachema Mendela Schneersona, poznatog kao Lubavitcher Rebbe, jednog od najutjecajnijih židovskih vođa u 20. stoljeću.Benjamin Netanjahu: Truth vs. Darkness in the United Nations (na engleskom). The Rebbe, 24. rujna 2009. Pristupljeno 2. kolovoza 2014.
Početak političke karijere minijatura|Netanjahu (desno) sa Sorinom Herškom, vojnikom ranjenim i trajno paraliziranim u operaciji Entebbe, 2. srpnja 1986.
Netanjahu se u Izrael vratio pred parlamentarne izbore 1988., i pridružio se stranci Likud. Na unutarstranačkim izborima, Netanjahu je dobio peto mjesto na stranačkoj izbornoj listi. Na izborima je izabran za zastupnika u 12. zasjedanju Kneseta, te je imenovan pomoćnikom ministra vanjskih poslova Moše Arensa, a potom Davida Levija. Netanjahu i Levi nisu imali dobru suradnju, a poslije je rivalstvo između njih dvojice poraslo. Tijekom Madridske konferencije 1991., Netanjahu je bio među članovima izraelskog izaslanstva pod vodstvom predsjednika Vlade Jichaka Šamira. Nakon Konferencije, Netanjahu je imenovan zamjenikom predsjednika Vlade.
Nakon poraza kojeg je doživio Likud na parlamentarnim izborima 1992., u stranci su održani unutarstranački izbori predsjednika. Na njima je pobijedio Netanjahu, porazivši Benija Begina, sina Menahema Begina, ranijeg predsjednika Vlade, te političkog veterana Davida Levija.Netanyahu wins battle for leadership of Likud (na engleskom). The Independent, 26. ožujka 1993. Pristupljeno 3. kolovoza 2014. Ariel Šaron je također imao želju biti predsjednik Likuda, no povukao se nakon što je uvidio da ima nedovoljnu podršku. Šamir je napustio politiku nedugo nakon poraza Likuda na parlamentarnim izborima 1992.Joel Brinkley: Yitzhak Shamir, Former Israeli Prime Minister, Dies at 96 (na engleskom). The New York Times, 30. lipnja 2012. Pristupljeno 3. kolovoza 2014.
Nakon ubojstva predsjednika Vlade Jichaka Rabina u studenom 1995., njegov privremeni nasljednik Šimon Peres raspisao je prijevremene izbore kako bi vladi dao mandat da nastavi mirovne pregovore.Jerrold Kessel: Israeli elections will test support for peace (na engleskom). CNN, 11. veljače 1996. Pristupljeno 3. kolovoza 2014. Netanjahu je bio Likudov kandidat za predsjednika Vlade. Izbori su održani u svibnju 1996., i bili su prvi izbori na kojima su Izraelci izravno birali predsjednika Vlade. Netanjahu je unajmio američkog republikanskog političkog djelatnika Arthura Finkelsteina da mu vodi kampanju. Iako je američki stil kampanje izazvao žestoke kritike u Izraelu, ona se pokazala učinkovitom. Metodu je kasnije kopirao i Ehud Barak tijekom izbora 1999., kako bi pobijedio Netanjahua. Netanjahu je dobio izbore i postao najmlađi izraelski predsjednik Vlade i prvi predsjednik Vlade rođen u Izraelu (Rabin je rođen u Jeruzalemu, ali u vrijeme Britanskog mandata Palestine, pred uspostavljanje izraelske države 1948.).
Netanjahuova pobjeda nad favoritom Šimonom Peresom mnoge je iznenadila. Glavni uzrok Peresovog neuspjeha bio je val samoubilačkih bombaških napada pred izbore. Palestinci su 3. i 4. ožujka 1996. izveli dva samoubilačka napada u kojima je poginulo 32 Izraelaca, a Peres nije bio u mogućnosti zaustaviti napad. Za razliku od Peresa, Netanjahu nije vjerovao Jaseru Arafatu i uvjetovao je nastavak mirovnih pregovora palestinskom borbom protiv terorizma. Na izborima je sudjelovao pod sloganom "Netanjahu stvara siguran mir". Iako je Netanjahu dobio dužnost predsjednika Vlade, Izraelska radnička stranka dobila je izbore za Kneset, porazivši savez Likud-Gešer-Comet. Zbog toga se Netanjahu morao osloniti na koaliciju s ultra-ortodoksnim strankama, Šasom i Zajednicom judaizma Tore, čije su se politike socijalne skrbi sukobljavale s njegovim kapitalističkim glasom.
Prvi mandat predsjednika vlade
Niz samoubilačkih napada osnažio je stav Likuda glede sigurnosti. Za većinu napada odgovornost je preuzeo Hamas. Kao predsjednik vlade Netanjahu je preispitao mnoga temeljna pitanja Sporazuma iz Osla. Jedna od glavnih Netanjahuovih primjedbi bila je neslaganje s dogovorom da se mirovni proces treba odvijati postupno, što je značilo da se moraju napraviti ustupci prema Palestincima prije no što se dotaknu glavni problemi, kao što su status Jeruzalema te izmjene i dopune Palestinske nacionalne povelje. Pristaše Sporazuma tvrdile su da bi postupni pristup ishodio dobru volju među Palestincima i da bi ih nagnao da traže izmirenje kada bi se dotakli ovi veći problemi u kasnijim fazama pregovora. Netanjahu je držao da bi takvi ustupci samo ohrabrili ekstremističke elemente, bez opipljivih uzvratnih djela. Za izraelske ustupke tražio je opipljiva djela dobre volje Palestinaca. Unatoč njegovim neslaganjima sa Sporazumom iz Osla, Netanjahu je nastavio njegovu implementaciju, no njegova je vlada ipak usporila mirovni proces.