mini|Poster za prvi ruski film "Stjenka Razin" Kinematografija Ruskog carstva (rus. Кинемато́граф Росси́йской импе́рии, do revolucije - синематографъ) - burno se razvijala u razdoblju od 1907. do 1920. g., te je stvorila temelje za snimanje i distribuciju filmova. Od više od 2700 umjetničkih filmova, snimljenih u Rusiji do 1920. g., do danas je sačuvano (u pravilu samo djelomično), u ruskim i inozemnim filmskim arhivima, oko 300 filmova.
Pojava kinematografije u Rusiji
Već u travnju 1896., četiri mjeseca nakon prvih pariških projekcija, u Rusiji se pojavljuju prvi kinematografski uređaji; npr. 6. travnja 1896. korijeniti počasni građanin Sankt Peterburga V.I. Rebrikov predaje molbu u Ministarstvo Carskog dvora za dopuštenje da snimi krunidbeno slavlje.RGIA SPB, f. 427, op. 4, d. 109; "Iskusstvo kino", 1995, № 3. Za taj je događaj bio dogovoren dolazak snimatelj iz kompanije braće Lumière Camillea Cerfa, čija je molba registrirana 4. svibnja 1896.RGIA SPB, f. 427, op. 4, d. 110; "Iskusstvo kino", 1995, № 3. Taj se dan održala prva u Rusiji projekcija "kinematografa Lumièrea" u kazalištu peterburškog vrta "Akvarium" - publici je bilo pokazano nekoliko filmova u pauzi između drugog i trećeg čina vodvilja "Al'fred-Paša v Pariže"."Peterburgskaja gazeta", 4. svibnja 1896. 6. svibnja 1896. održale su se prve moskovske projekcije u kazalištu Solodovnikova."Russkij listok, 7. svibnja 1896.
U Moskvi je kinematograf braće Lumière prvi put službeno pokazan na pristupačnim projekcijama u toku pet dana, od 26. do 31. svibnja 1896. g., u kazalištu ljetnog vrta "Ermitaž" nakon završetka predstava."Novosti dnja", 7. svibnja 1896.
Camille Cerf u svibnju stvara prve u Rusiji dokumentarne snimke slavlja u čast krunidbe Nikole II.,ITN Source, Krunidba Nikolaja II, filmska kronika Camillea Cerfa a ta se njegova kronika smatra prvim filmom-reportažom na svijetu.Zorkaja, Neja, Cinema v Rossii (portal Slovo) Značajna zasluga u promicanju kinematografije među ruskom publikom pripada francuskom poduzetniku i pustolovu Charlesu Omonu, koji je predstavio novu razonodu ne samo prijestolničkoj, već i provincijalnoj publici na tržnici u Nižnjem Novgorodu u lipnju 1896. 4. srpnja u novinama "Nižegorodskij listok" pojavljuje se članak Maksima Gorkog posvećen kinematografiji (izdan pod pseudonimom "M. Pacatus")."Nižegorodskij listok", 1896, № 182, str. 31.
Projekcije su ubrzo postale najmodernijom zabavom, stalne kinodvorane počele su se pojavljivati u mnogim velikim gradovima Rusije. Prva stalna kinodvorana otvorila se u Sankt Peterburgu u svibnju 1896. na adresi Nevski prospekt, dom 46.Kovalova, Anna, Avenue du cinema: Nevskij prospekt (1896-1917 godov). - "Seans", № 41/42
"Kino 'Živa fotografija' se otvorilo sasvim neprimjetno, a posjećivala su ga prvenstveno djeca. Prikazali su samo tri filma. Prvi, koji je obišao sve ekrane svijeta, prikazuje vrtlara koji polijeva travnjake, i dječaka koji je stao na crijevo. <…> Drugi film – pogled na Nevski prospekt s konjskim tramvajem i kočijašima. I, na kraju, treći – dolazak vlaka. <…> Glazbene pratnje nema. Trajanje projekcije – ne više od trideset minuta s dvjema pauzama. Prvo kino u Rusiji je brzo propalo".D'ušen, B., Beglyje vospominanija, "Kinovedčeskije zapiski", 2003, №64., str. 175
Prve je prave ruske snimke napravio umjetnik Vladimir Sašin koji je radio u moskovskom Teatru Korša. Kupivši projektor "vitagraf", Sašin je počeo snimati kratkometražne filmove koje su od kolovoza 1896. počeli prikazivati gledateljima nakon kazališnih predstava (u moskovskim novinama toga vremena sačuvala su se mnogobrojna svjedočanstva o tome).
"Sašin, talentirani glumac, pokazao se također kao talentirani fotograf koji pokazuje sliku u pokretu. To je naš moskovski "Lumière". Gdin Sašin namjerava snimati različite scene na ulici, izlaske iz kazališta, probe, zasjedanja, predavanja, i sl.<ref>"Russkij listok", 2. rujna 1896.</ref>
Razvoj Inozemni su proizvođači dugo vemena držali monopol na proizvodnju uređaja i filmova, ograničavali njihov izvoz u Rusiju, te primali za distribuciju samo radove vlastitih snimatelja. Sve do 1908. doprinos ruskih poduzetnika u kinematografiji bio je ograničen distribucijom uvoznih filmova i epizodičnim snimkama dokumentarnih kratkometražnih filmova (obično radi mjesnog prikazivanja). Iznimka su bile dokumentarne snimke epizoda iz života carske obitelji koje je, počevši od 1897. g., redovito radio snimatelj Boleslav Matuševskij, a od 1900. g. - Aleksandr Jageljskij, koji je dobio Carsku povlasticu za snimanje i širenje takvih filmova. Međutim, u cijelosti su inicijativu u organizaciji snimaka kroničkih filmova i nabavu stranih filmova za prikazivanje u Rusiji imale moskovske podružnice francuskih kompanija "Bratja Pate", "Gomon" i dr. Značajan uspjeh dokumentarnog filma "Donskije kazaki" (1908.) kompanije "Bratja Pate", od kojeg je samo u Rusiji odmah razgrabljeno 219 primjeraka, pokazao je da će ruska publika pokazati veliki interes za vlastitu tematiku, te su te kompanije počele snimati umjetničke filmove u Rusiji.
Prioritet u tom području je, međutim, pripao kratkometražnom filmu peterburškog kinoateljea Aleksandra Drankova "Ponizovaja voljnica" ("Stenjka Razin"), koji se pojavio na ekranima 15. listopada 1908. g. Skoro istovremeno s Drankovim sa snimanjem domaćih umjetničkih filmova počinje moskovski poduzetnik Aleksandr Hanžonkov.
Godine 1907. počinje izlaziti časopis "Kino" - prva ruska periodična publikacija posvećena kinematografiji. Rastući interes za kinematografiju uzrokovao je pojavu mnoštva tematskih novina i časopisa, od kojih je većina izlazila kratko. "U Moskvi su počele izlaziti specijalizirane novine 'Počta Sinematografa', posvećene kinodvoranama kojih je u Rusiji bilo više od 1200." ("Birževyje vedomosti""Birževyje vedomosti", 8. travnja 1908.)
Prvi ruski umjetnički filmovi bili su ekranizacije fragmenata klasičnih djela ruske književnosti ("Pesn' pro kupca Kalašnikova", "Idiot", "Bahčisarajskij fontan"), narodnih pjesama ("Uhar'-kupec") ili su ilustrirali epizode iz povijesti ("Smrt Ivana Groznog", "Petar Veliki").
Razvoju produkcije pridonosi i profesionalno usavršavanje snimatelja - rad sa svjetlom postaje sofisticiraniji, počinju se primijenjivati maske koje u kadru povezuju dvije ili više slika snimljenih u različito vrijeme. U filmu "Odlazak velikog starca" (1912.) snimatelj Aleksandr Levickij je prvi put u praksi ruskog kina primijenio pri snimanju nekoliko epizoda dvostruku ekspoziciju.Ginzburg, S., Kinematografija dorevol'ucionnoj Rossii, Agraf, Moskva, 2007, str. 176-177,
Rusko nacionalno kino neočekivano brzo nadoknađuje desetogodišnji zaostatak za europskim filmskim školama, te brzo dorasta inovacijama. Značajan broj takvih velikih postignuća pripada kinoateljeu Hanžonkova. 1911. g. na ekranima se pojavljuje prvi u Rusiji dugometražni film "Oborona Sevastopolja" koji su zajedno režirali Hanžonkov i Vasilij Gončarov. 1912. g. kompanija pušta u distribuciju prvi animirani film s radnjom na svijetu, snimljen u tehnici trodimenzionalne animacije - "Lijepa Ljukanida ili rat jelenaka sa strizibubama" u režiji Vladislava Stareviča, koji također razvija umjetnost upotrebe specijalnih efekata u igranom filmu, te u tome postiže značajan uspjeh. Početkom 1910-ih kompanija Hanžonkova postaje neosporni lider ruske kinoprodukcije, kod njega karijeru započinju prve zvijezde ruskog kina: Aleksandra Gončarova, Andrej Gromov, Ivan Mozžuhin, redatelji: Vasilij Gončarov, Pjotr Čardynin i Vladislav Starevič. Osim mnoštva umjetničkih filmova, kompanija Hanžonkova se bavila također snimanjem i širenjem prosvjetiteljskih filmova. 1911. g. u trgovačkoj kući je bio otvoren "Znanstveni odsjek" koji se bavio produkcijom znanstvenih, prirodoslovnih i etnografskih filmova s temama iz zemljopisa Rusije, poljoprivrede, tvornica, zoologije i botanike, fizike i kemije, itd.Skovorodnikova, S., Naučnyj otdel Akcionernogo obščestva "A. Hanžonkov i KO" , "Kinovedčeskije zapiski", 2003, №64)
Godine 1913., zahvaćen općim rastom ruske ekonomije, počinje burni razvoj kinematografije, stvaraju se nove kompanije; među njima je i velika kompanija Josifa Jermoljeva koja je snimila više od 120 filmova, među kojima su značajni "Pikova dama" (1916.) i "Otec Sergij" (1918.) Jakova Protazanova.
Dugo se nalazeći u sjeni uspjeha Hanžonkova, kompanija "P. Timan i F. Rejngardt" je 1913. g. snimila iznimno uspješnu seriju umjetničkih filmova ("Russkaja zolotaja serija"), čiji su ključni redatelji bili Jakov Protazanov i Vladimir Gardin. U seriji se nalaze takvi filmovi kao što su "Anna Karenjina" (1914.), "Plemićko gnijezdo", "Rat i mir" (oba 1915.), i dr. U toj je seriji filmova debitirao Vsevolod Mejerhojd koji je 1915. režirao film "Slika Doriana Graya".
Aleksandr Drankov također pronalazi vlastiti recept za komercijalni uspjeh i snima ruske verzije detektivsko-melodramatičnog serijala izumljenog u Francuskoj - "Sonjka - zolotaja ručka" (1914. – 1915.), "Razbojnik Vas'ka Čurkin" (1914-1915), "Anton Krečet" (1916.), i dr.
Prema nepotpunim podacima 1913. je u Rusiji radilo 1412 kinodvorana, od njih 134 u Peterburgu, te 67 u Moskvi.
Osobitosti shvaćanja kinematografije
Godine 1912. kino je postalo jedan od najraširenijih i uobičajenih prizora u velikim i srednjim gradovima Rusije. "Prošetajte navečer ulicama metropola, velikih sjedišta gubernijske uprave, kotarskih gradića, većih sela i predgrađa, i svugdje na ulicama s osamljeno treperavim petrolejskim svjetiljkama susrest ćete isto: osvjetljeni ulaz, i kod ulaza gomilu koja čeka red - kino... Bacite pogled na dvoranu, iznenadit će vas sastav publike: ovdje su svi - studenti i žandari, pisci i prostitutke, oficiri i kursistice, svakojaki intelektualci s naočalama, bradicom, i radnici, prodavači i trgovci, svjetske dame, modistice, činovnici, riječju, - svi..."Serafimovič, A., "Mašinnoje nadvigajets'a, "Sine-fono", 1912, № 8, str. 8.
Prema tvrdnji M. Alejnikova, "prosvjetiteljske i demokratske tradicije progresivne ruske književnosti i ruskog kazališta, koji su uvijek težili za tim da postanu dostupni milijunima čitatelja i gledatelja, primorale su rusku književno-umjetničku javnost da u novoj umjetnosti kinematografije vide novi snažni oblik demokratske predstave",Alejnikov, M., Jakov Protazanov, Iskusstvo, 1961 zbog čega se u Rusiji kinematografija shvaćala nešto drugačije nego u Europi. Ruski kazališni djelatnici osobito nisu podržali inicijativu koju su 1912. pokrenule inozemne kazališne organizacije povodom stvaranja međunarodnog pokreta "borbe s kinematografijom". Npr., Peterburški savez dramskih i glazbenih pisaca je, na poziv da sudjeluje u kongresu tog pokreta, odgovorio pismom u kojem se ukazivalo na to da, prema mišljenju ruskih pisaca, kino "nije zlo, protiv kojeg treba sazivati međunarodne konferencije".
Međutim, shvaćanje kinematografije kao umjetnosti još je uvijek bilo nedovoljno rašireno. Vladimir Majakovski je 1913. pisao: "Kinematografija i umjetnost su pojave različitog karaktera. Umjetnost daje uzvišene obrasce, dok kino, kao tiskarski stroj knjigu, umnožava i razbacuje po najzabačenijim i najudaljenijim dijelovima svijeta.""Kino-žurnal", 1913, №17.
Sličnog su se gledišta pridržavali rukovoditelji najprestižnijih kazališta, koji su obično zabranjivali glumcima svojih trupa da snimaju filmove. Ta zabrana, međutim, nije bila bezuvjetna, te bi u nizu slučajeva popularni kazališni glumci dobili odobrenje da sudjeluju u, npr., ekranizacijama djela ruske klasike.
Državno uređenje kinematografije i cenzura