mini|Svarica (ili Kolovrat), jedan od simbola rodnovjerja mini|Perunica, simbol hrvatskih rodnovjeraca
Slavensko rodnovjerje ili rodna vjera definira oblik življenja stare slavenske vjere, s punom sviješću za ovdje i sada, za moderno doba (za razliku od starovjerja); odnosno, to je stalno razvijajući, evoluirajući oblik vjerovanja i duhovno-magijskih praksi koji se mogu mijenjati i prilagođavati potrebama modernog čovjeka, a koji se "nakon dugog vremena prisilne otuđenosti od prirode i indoktriniranog straha pred njom, vraća na svoje izvore", sa svjesnim odabirom i osobnim razlozima za takvu praksu, kao duhovno-magijskom konceptu koji crpi svoje izvore iz pretkršćanskih oblika vjerovanja slavenskoga duhovnog svijeta, no nije tek folklorni pokušaj rekonstrukcije ondašnjih vjerovanja i praksi, već oblik življenja koji slijedi prilagođene temelje stare slavenske vjere, s punom sviješću za moderno doba.Vukelić, Deniver: "Slavensko rodnovjerje u regionalnom kontekstu južnoslavenskih naroda u prva dva desetljeća 21. stoljeća" Znanstveni skup VILINSKA VRATA, Starigrad Paklenica, 5. i 6. listopada 2012.
Sustav vjerovanja i duhovno-magijskih praksi, predodžbi i obrazaca usmjeren je na štovanje kulta predaka i izvornih slavenskih božanstava koja personificiraju i antropomorfiziraju stvaralačke i uništavalačke energije prirode prema slavenskim kulturnim tradicijama. Rodnovjerne skupine to čine svjesnim odabirom i u 21. stoljeću šire i učvršćuju svoja djelovanja na različitim poljima, od čistih duhovno-magijskih praksi, pa sve do glazbe, književnosti, primijenjene umjetnosti i drugih oblika društvenog stvaranja i prezentiranja.
Pojam Rodnovjerje kao pojam dolazi iz sintagme rodna vjera koja je otprilike jednaka u čitavom slavenskom svijetu, a sam pojam dolaze iz ruskog – pодноверие. Također je sličan izraz i u drugim slavenskim jezicima – родноверје u srpskom jeziku, pідновірство u ukrajinskom, pоднавераваннe u bjeloruskom, rodzimowierstwo u poljskom, rodnověří u češkom i rodnoverie u slovačkom jeziku. Naziv rodna vjera može se naći već početkom 20. stoljeća, primjerice u nazivu ukrajinske rodnovjerne organizacije "Rodna vjera" (ukr. Рідна віра) osnovane 1934. godine, dok naziv rodnovjerje nastaje krajem osamdesetih godina 20. stoljeća. Rodnovjerje je ustvari naziv za etničku religiju općenito. U grčkom jeziku pojmu rodnoverje odgovara izraz etnikos (grč. ἐθνικός), a u ruskom jeziku koristi se i pojam язычество, koji potječe od crkvenoslavenskog pojma ıảzы́kъ (narod, pleme, rod) i u djelima kršćanskih autora označava vjeru mnogobožačkih religija. U engleskom jeziku pojmu rodnovjerje odgovaraju izrazi ethnic religion i native faith, što je i izravni prijevod pojma rodnovjerje. Organizacije etničkih religija iz više europskih zemalja su 1998. godine osnovale međunarodno tijelo – Europski kongres etničkih religija (engl European Congress of Ethnic Religions).
Pravci u okviru slavenskog rodnovjerja U nedostatku preciznih definicija i sporazuma oko nazivlja u teoriji vjere, kako u stručnoj zajednici, tako i među slavenskim rodnovjernim župama, teško je napraviti jasnu i definitivnu podjelu u okviru slavenskog rodnovjerja. Jedan od glavnih uzroka nepostojanja ustanovljene i opće prihvaćene terminologije su nedostatak antropoloških istraživanja zajednice slavenskog rodnovjerja i nedostatak objektivnosti i nepristranosti u dijelu znanstvene zajednice.
Prema A. B. Gurku u slavenskom rodnovjerju postoje dvije osnovne grane: tradicionalno rodnovjerje i neopoganske, eklektičke vjeroispovijesti slavenskog rodnovjerja. Ove dvije grane u gruboj aproksimaciji predstavljaju rodnovjerje ruralne populacije (koja je zadržala slavenske obrede, običaje i praznike sa sela)Odэrborn P., „Praўdzіvы і gruntoўnы apoved pra veru rusaў“, 1582., reprint:Belaruskі gіstarыčnы aglяd. 2005., tom 12., Sšыtkі 1—2 (22—23), str. 178. i rodnovjerje u urbanim sredinama (koje se u pojedinim slučajevima pored narodne predaje oslanja i na novije autorske tekstove).Gurko A., „Neoяzыčestvo v Belarusi“, Belaruskaя dumka. 1999. № 10. str. 123—131Šnirelьman, V. A., „Neoяzыčestvo i nacionalizm. Vostočnoevropeйskiй areal“, Issledovaniя po prikladnoй i neotložnoй эtnologii. № 114. IЭA RAN, 1998.Šnirelьman, V. A., „Neoяzыčestvo na prostorah Evrazii.“, Bibleйsko-bogoslovskiй institut sv. apostola Andreя, Moskva, 2001.
tradicionalno slavensko rodnovjerje – najveći broj župa, udruga i organizacija slavenskog rodnovjerja spada upravo u tu grupu pravoslavno rodnovjerje – pojedini slavenski rodnovjerni sebe nazivaju pravoslavnima. Ovaj naziv potječe iz tumačenja smatrajući da je pravoslavno kršćanstvo nastalo iz dvovjerja, razdoblja kada su rodnovjerje i kršćanstvo paralelno djelovali u slavenskim zemljama. Sam izraz je nastao na osnovu mita o tri svijeta (Javu, Pravu i Navu). Drugo objašnjenje je da se pravoslavlje odnosi na slavljenje pravde u drevnoj Rusiji. Dvije najveće organizacije rodnovjernih koji sebe nazivaju pravoslavnima su Slavenska rodnovjerna župa Vladivostoka „Štit Simargla“ u Rusiji i „Rodovo ognjište Rodne pravoslavne vjere“ u Ukrajini. neopoganski pravci i organizacije rodnovjernih – pravci zasnovani na kombiniranju predaje slavenskih naroda s autorskim tekstovima novijeg datuma slavenski vedizam – neopravac u slavenskom rodnovjerju, koji u rodnovjerje unosi elemente modernog hinduizma i vedizma. Ovaj pravac se uglavnom zasniva na djelima Aleksandra Asova.Aleksandar Asov, „Slovenska-vedska astrologija i kalendar“, Pešić i sinovi, Beograd, 2003., ukrajinske, neopoganske verzije slavenskog rodnovjerja: RUNvira (ukrajinska, monoteistička, neopoganska verzija slavenskog rodnovjerja zasnovana na radovima Lava Silenka), Ladovera, Jagnovera novodrevno vedomstvo – slovačka, neopoganska verzija slavenskog rodnovjerja Rodna crkva Poljske – poljska, neopoganska verzija slavenskog rodnovjerja
Vjerovanja, obredi i praznici slavenskog rodnovjerja Vjerovanja (tradicionalnih) slavenskih rodnovjeraca zasnivaju se na štovanju prirodnih sila, ponekad antropomorfiziranih u likovima patronskih božanstava, kao i na kultovima predaka.Famincыn A. S., „Božestva drevnih slavяn.“, Sankt-Petersburg, 1884. Podjela Slavena na četiri velike skupine: polapske, istočne, zapadne i južne, uvjetovala je postojanje određenih razlika u panteonima, običajima, kao i nazivima božanstava.
Značajan udio u slavenskom rodnovjerju čini kult predaka i kult vegetacije, kao i kultovi mitoloških bića vezanih za određena mjesta ili pojave. U svete životinje koje uživaju posebno poštovanje spadaju orao i sokol,Živan J. Grujičić, „Prokletsvo je ubiti orla“, Folklor magazin, br. 9, str. 63, Beograd, 2007., ISSN 1451-0545 vuk i zmija.
Tijekom obreda je česta upotreba „žive vatre“ (vatra je dobivena trenjem dvaju komada drveta ili uz pomoć kremena), rituala vezanih za kult vatre (kao što je preskakanje plamena) i upotreba vode (bacanje vijenaca cvijeća u vodu, ritualno kupanje i sl.). Vatra i voda se koriste u cilju obrednog pročišćenja. O svetkovinama kao što su Jurjevo, rade se vijenci od bilja, posebno ljekovitog, pri čemu svaka biljka u vijencu ima svoju simboliku. U obredima sudjeluje čitava zajednica. Svetkovine se održavaju u kapištima ili češće na otvorenom, oko kumira slavenskih božanstava.
Glavni blagdani slavenskog rodnovjerja vezani su za prividno kretanje Sunca tijekom godine (zimska kratkodnevica, ljetna dugodnevica, proljetna i jesenja ravnodnevica).
Rasprostranjenost slavenskog rodnovjerja i novija povijest Grupe rodnovjernih postoje u svim slavenskim zemljama, kao i u zemljama s brojnim slavenskim iseljeništvom ili značajnijim postotkom slavenskog stanovništva kao što su SAD, Kanada, Kazahstan, Estonija, Litva. U većini ovih zemalja postoje registrirane udruge, organizacije i župe slavenskog rodnovjerja, a u pojedinim zemljama (Rusija, Ukrajina, Poljska) slavensko rodnovjerje je državno priznata religija. Ni u jednoj od zemalja u kojoj postoje slavenske rodnovjerne župe, udruge ili organizacije broj slavenskih rodnovjernih ne prelazi 1‰ populacije.
Rusija mini|180px|Spomenik Bojanu, mitskom unuku boga Velesa i ruskom bardu u gradu Trubčevsku, Brjanska oblast
lijevo|mini|180px|Dobrinja Nikitič, ilustracija za knjigu "Русские былинные богатыри", rad Andreja Rjabuškina, 1895.
Iako je rusko plemstvo prihvatilo kršćanstvo još krajem 10. stoljeća, obredi slavenske vjere su se nastavili prakticirati među Rusima, a pojedini sakralni objekti slavenske vjere su ostali u funkciji s originalnom namjenom sve do početka 20. stoljeća.<ref> U ruskoj narodnoj predaji su ostali sačuvani mitovi i obredi slavenske vjere.Sinяvskiй A. D. , „Ivan-durak: očerk russkoй narodnoй verы“, Agraf, Moskva, 2001., G. P. Fedotov, „Matь-Zemlя“ v „Stihi duhovnыe (Russkaя narodnaя vera po duhovnыm stiham)“/ Vstup. st. N.I. Tolstogo; Poslesl. S.E. Nikitinoй; Podgotovka teksta i komment. A.L. Toporkova, Progress, Gnozis, Moskva, 1991.,
Slavenska mitologija nadahnjuje Aleksandra Puškina da 1820. godine objavi poemu „Ruslan i Ludmila“. Puškin je ovu poemu napisao na osnovu ruskih narodnih bajki koje mu je u djetinjstvu pričala baka. Poema je zanimljiva i s lingvističke strane jer je Puškin upotrebljavao arhaične verzije za imena, koja su bila odomaćena u narodu, ali ne i u ruskom jeziku građanstva na prijelazu iz 18. u 19. stoljeće. Romantizam u Rusiji doprinosi težnji za nacionalnim preporodom u krugovima inteligencije, što brojne umjetnike i znanstvenike navodi da u narodnoj predaji i kulturi ruskog naroda potraže ideje za svoje radove.
U prvom dijelu 19. stoljeća, ozbiljniji pristup ruskoj redakciji slavenske vjere nalazimo u radovima I. P. Saharova.Saharov, Ivan Petrovič, „Skazaniя Russkogo Naroda.“, Tom 1., Sankt-Peterburg, 1836.; Saharov, Ivan Petrovič, „Skazaniя Russkogo Naroda.“, Tom 2., „Narodnый dnevnik. Prazdniki i obыčai“, Sankt-Peterburg, 1849. Polovinom 19. stoljeća, ponajviše zahvaljujući radovima A. N. Afanasjeva,Afanasьev, Aleksandr Nikolaevič, „Zoomorfičeskie božestva u slavяn“, „Otečestvennыe zapiski“, № 1 — 3, 1852.; Afanasьev, Aleksandr Nikolaevič, „Яzыčeskie predaniя o ostrove Buяne“, „Vremennike obщestva istorii i drevnosteй rossiйskih“, № 9, 1858.; Afanasьev, Aleksandr Nikolaevič, „Poэtičeskie vozzreniя slavяn na prirodu“, tom 1—3., Moskva, 1865. – 1869.Aleksandar Afanasjev je poznat i po tome što je sakupio najveću zbirku narodnih priča i bajki (preko 600), koja po obujmu prelazi bilo koje djelo slične vrste u povijesti. dolazi do popularizacije slavenske mitologije u Rusiji. Pod utjecajem radova Afanasjeva, istaknuti ruski pisci i kompozitori kao što su Nikolaj Rimski-Korsakov i Igor Stravinski stvaraju neka od svojih najpoznatijih djela. Među ruskim stvarateljima nadahnutih motivima slavenske mitologije se nalaze i Petar Čajkovski, Nikolaj Gogolj, Sergej Aksakov, Nikolaj Rerih i mnogi drugi.Riordan, James. „Russian Fairy Tales and Their Collectors. A Companion to the Fairy Tale.“, Hilda Ellis Davidson and Anna Chaudhri. Cambridge: D.S. Brewer, 2003., p 219., {en} Paralelno s Afanasjevim, i drugi istaknuti članovi ruske intelektualne elite objavljuju radove o slavenskoj vjeri, ilustrirane djelima poznatih ruskih slikara kao što su Andrej Rjabuškin i Viktor Vasnecov.Sreznevskiй, Izmail Ivanovič, „Roženicы u slavяn i drugih яzыčeskih narodov.“, Tip. Aleksandra Semena, Moskva, 1855.Kotlяrevskiй, Aleksandr Aleksandrovič, „O pogrebalьnыh obыčaяh яzыčeskih slavяn. Issledovanie“, Moskva, 1868.„Russkie bыlinnыe bogatыri“, Knigoizdatelьstvo German Goppe, Sankt-Petersburg, risunki A. P. Rяbuškin, 1895.