thumb|right|300px|Dolnji kraji prikazani na zemljovidu sredinom 14. stoljeća Donji krajevi (starohrv. Dolnji kraji, lat. Partes inferiores)Hrvatska enciklopedija Doljni kraji ili Donji kraji (u starijoj literaturi) su povijesna regija, poluatonomno granično područje između hrvatske jezgre i Bosanske Banovine, koja je nastala iz župa: Plive, Luke, Uskoplja i Pseta.Krunoslav Draganović, Herceg-Bosna i Hrvatska, Nova tiskara, Sarajevo, 1940. Prostirali su se od Vrbanje i Vrbasa na istoku do Sane na zapadu. Donji krajevi prvi se put spominju 1244. zajedno s Usorom i Solima kao jedan od dijelova Banovine Bosne.
Pravoj Bosni na zapad i sjeverozapad pripadali su se krajevi, koji su pripadali Hrvatskom Kraljevstvu. Konstantin Porfirogenet spominje među 12 župa Bijele Hrvatske: Hlivno (današnje Livanjsko polje), Pset (oko Bosanske Krupe i Bosanskog Petrovca) i Plivu (oko Jajca i rijeke Plive). Pliva, Luka (Dnoluka) i Uskoplje oteti su već prije Kulina bana od Hrvatske i pripojeni Bosni. Kasnije, za Stjepana II. Kotromanića (1325.) širi se vlast bosanskih banova preko starohrvatske župe Triju polja (Duvno, Livno i Glamoč). Ta se oblast kasnije zove Završje ili Zapadna strane. Župa Pset nije nikada Bosni pripadala do dolaska Turaka.
Oko Jajca i srednjeg Vrbasa počelo stvarati područje pod imenom Donjih krajeva od župa, koje su prije bile sastavnim dijelom hrvatske banovine. Bilo je to u 12. i 13. stoljeću. Osim Plive i Luke pripadoše Donjim Krajevima još župe Banica (oko Ključa), Zemljanik (između Sane i Vrbasa sa središtem na Zmijanju), Vrbanja (oko istoimene rijeke), a kasnije Glaž na međi Usore i krajeva. Još godine 1372. piše papa Grgur XI., da je župa Glaž (oko današnjeg Prnjavora i Ukrine) "u vlasti ugarskog (hrvatskog) kralja",Acta Bosnae, br. 207 a malo kasnije dobiva je ban Tvrtko. U Donjim Krajevima od Kotor-Varoša preko Jajca do Glamoča vlada moćna hrvatska obitelj Stipanića, koja se kasnije prozva Hrvatinićima. Iz nje potječe najsilniji velikaš srednjovjekovne Bosne Hrvoje Vukčić Hrvatinić, "veliki vojvoda bosanskog rusaga i herceg splitski". Kad je kraj oko gornjeg Vrbasa pa dalje na Kotor Varoš i ušće Ukrine bio odavna hrvatski, ne treba dalje ni govoriti o dijelovima današnje Bosne, koji ostaše na sjever i sjeverozapad Donjih krajeva.
Smještaj i etimologija thumb|140px|Rast Donjih krajeva u srednjem vijeku Donji krajevi su onaj predio, koji se širi u porječju gornjeg i srednjeg Vrbasa i Sane. To obuhvaća svekoliko područje, koje je smješteno u unutrašnjosti trokuta, kojemu je vrh na gornjem Vrbasu kod srednjovjekovnog Skoplja, današnjeg Donjeg Vakufa, između planina: Dekale (1535 m), Vitoroga (1907 m), Čardaka (1647 m), Crne Gore (1630 m), Srnetice (1390 m) i Grmeča (1480 m) sa sjeverozapadne, a Majdanske (650 m) na lijevoj obali, te Beharemaginice (590 m) na desnoj obali Sane, pak Uzlomca (942 m) na desnoj obali Vrbasa, a Borje planine (1077 m) sa sjeverne, te konačno Očauša (1283 m), Zastjena (1208 m), Vlašića (1919 m) i Plane (1510 m) s jugoistočne strane. Sva ta unutrašnjost, sačinjavala je krajem 14. i početkom 15. stoljeća Donje krajeve.Ferdo Šišić, Vojvoda Hrvoje Vukčić Hrvatinić i njegovo doba (1350.-1416.), Matica hrvatska, Zagreb, 1902., str. 2.
Ime im svakako proizlazi iz smještaja jer leže u podnožju visokih planina, koje ih okružuju, i to mnogo niže, nego li njima susjedni predjeli s istoka i zapada. Novije ime za to područje Bosanska krajina ili samo Krajina, potječe od negdašnjeg imena Donji kraji. Osim Vrbasa i Sane, protječu i rječice Pliva i Vrbanja, natapajući ovaj goroviti, ali ipak bujnim šumama pokriveni predio. Međutim, Donji krajevi nisu uvijek zapremali toliki prostor jer su vremenom sastavljeni, i to od politički prvobitno čisto hrvatskih župa, tj. onih s lijeve strane Vrbasa, i onih koji su bili dio hrvatske banovine Bosne s desne obale.Ferdo Šišić, Vojvoda Hrvoje Vukčić Hrvatinić i njegovo doba (1350.-1416.), Matica hrvatska, Zagreb, 1902., 3.
Hrvatsko Kraljevstvo mini|140px|Tomislavovo Hrvatsko Kraljevstvo Svi krajevi, oko Bihaća, Krupe, Cazina, Sanskog Mosta, Dubice, Petrovca, Gradiške, Prijedora i Banje Luke, ili nisu nikada Bosni pripadali prije njezina pada (1463.) ili su pripadali pojedinim bosanskim velikaškim porodicama tako kratko vrijeme, da se za njih s pravom može reci, da nikad nisu bili definitivnim sastavnim dijelom sredovjekovne Bosne. Oni su uvijek bili hrvatski. Tako se npr. Dubica prestala brojiti hrvatskom župom zbog toga, što ju je veliki vojvoda Hrvoje oteo 1398. i vladao njom četiri godine.
Zapadni dio ovih krajeva pripadao je Hrvatskoj, a istočni Slavoniji. Hrvatskoj su spadale ove plemenske župe: gorička, drežnička, psetska, lapačka sa sjedištem u Konobi (danas Rmanj), humska (oko Ripca) i unačka. Tu su danas mjesta: Unac, Drvar, Bosanski Petrovac, Bosanska Krupa, Cazin, Vrnograč i prije svega Bihać. Kad je pao Bihać u turske ruke (1592.), zove ga mletački poslanik u izvješću duždu "glavnim gradom (metropolitana) Hrvatske", jer je tu više puta zasijedao hrvatski sabor i stolovao hrvatski podban.Ljubić, Ogled. knjiž. pov., IL, 167 Unu tada smatraju najvažnijom hrvatskom rijekom.Theiner, Mon. slav. mer., II., 75 Sredovjekovnoj Slavoniji pripadale su među ostalim i zupe dubička, sanska (oko Prijedora), mrenska (oko Sanskog Mosta), vrbaska (oko Banje Luke i Gradiške) i glaška (oko Prnjavora). U crkvenom pogledu pripadale su Zagrebačkoj biskupiji.
Iz navedenih krajeva potječu glasoviti hrvatski velikaški rodovi: Babonići Blagajski iz Blagaja na Sani, Kolonići iz istoimenog mjesta kod Petrovca (jedan je Kolonić postao bečkim kardinalom-nadbiskupom), Kobašići od Brekovice, Šturlići, Jelačići, Farkašići, Alapići, Križanići, Kopčići, Korići, Nemčići (od Jezerskog) i drugi. Svoje posjede imaju tu Frankopani (Trzac), Keglevići (Buzim), Šubići Zrinski (Ostrovicu), Karlovići i Kružići, sve sama velika imena u hrvatskoj povijesti. Od katoličkih hrvatskih plemića potječu među ostalim begovska obitelj Poprženovića, Beširevića, Badnjevića, Grošića i Evlijića. Sačuvan je veći broj glagoljaških listina, pisanih u Bihaću, Krupi i drugdje. U tim krajevima nađen je veći broj latinskih natpisa s grobova i gradina hrvatskih plemića. U Slatini kraj Banje Luke i kod Gradiške pronađeni su glagoljaški natpis na kamenu.Glasnik Zem. Muz., 1937., 31–35. Sve gore spomenuto upućuje na pripadnost krajeva, koji će poslije biti poznati kao Turska Hrvatska.
Bosanska banovina
13. stoljeće i prva veza s banovinom u Bosnom Donji se krajevi prvi put spominju 20. srpnja 1244. uz Usoru i Soli, kao sastavni dio Banovine Bosne, koja je tada (za Mateja Ninoslava) bila dio hrvatsko-ugarskog kraljevstva. Kralj Bela IV. naime odredi spomenutog dana, da biskup bosanski (a tada je to bio dominikanac Ponsa) i kaptol njegov imaju pravo skupljati u ime svojih prihoda desetinu u Usori, Solima i Donjim krajevima. Na taj način je područje po prvi puta povezano s Bosanskom Banovinom. Osim Plive i Luke pripadoše Donjim Krajevima još župe Banica (oko Ključa), Zemljanik (između Sane i Vrbasa sa središtem na Zmijanju), Vrbanja (oko istoimene rijeke), a kasnije Glaž na međi Usore i Krajeva.
Sljedeći ban Prijezda, kao vazal hrvatsko-ugarskog kralja Bele IV. prepušta cijelu župu Resnik/Zemljanik svome zetu, slavonskom banu Stjepanu Baboniću, koji je imao sjedište u župi Sani, gradu Blagaju, po kojima je ta plemenićka obitelj bila kasnije poznata. Babonići su u 13. stoljeću kao slavonski banovi okupili golem posjed između Gvozda te rijeka Kupe, Save i Bosne i Drine na istoku.
14. stoljeće i uspon Hrvatinića thumb|right|140px|Posjedi velikaša unutar Hrvatsko-ugarskog kraljevstva početkom 14. stoljeća thumb|right|140px|Posjedi Šubića početkom 14. stoljeća thumb|right|140px|Posjedi Šubića, Babonića i Kotromanića u hrvatskim zemljama početkom 14. stoljeća thumb|right|140px|Posjedi Hrvatinića početkom 15. stoljeća
Za vrijeme Hrvatina Stipanića (1299. – 1304.), koji se spominje kao knez u Donjim krajima, malena kneževina potpada pod vlast njegova rođaka hrvatskog bana Pavla I Šubića, bribirskog, koji uzima i titulu "Gospodara cijele Bosne". U zamjenu za prihvaćenje vlasti hrvatskog bana Šubića, Hrvatin Stjepančić je utvrdio svoju vlast i proširio utjecaj svoje obitelji u Donjim Krajima, stekavši naziv kneza Donjih Kraja. Nakon njegove smrti 1315., njegovi sinovi Vukoslav, Pavle i Vukac nakon njega postaju vođe tog roda.
Povelja iz 1323., potvrđuje da je Vukoslav sin vojvode Hrvatina iz Ključa, te pokazuje da je glavno uporište kneževa Donjih Kraja bilo u gradu Ključu, središtu župe Banica. Šubići su vladali Donjim Krajima, skupa s Primorskom/Hrvatskom banovinom i Bosanskom Banovinom krajem 13. i početkom 14. stoljeća. Nakon njihovog sloma u bitci kod Bliske, njihovi rođaci Kotromanići su postali jači i ponovno preuzeli vlast u Bosni, te se nastavili širiti. Ban Stjepan II. (1320. – 1253.) je proširio svoju vlast, kao novog bana hrvatsko-ugarskog kraljevstva, na Hum, područja oko Neretve, primorja, kao i na stare hrvatske župe oko Livna, koje je preoblikovao u Završje, te obnovio vlast svoje dinastije u Donjim Krajima i Usori sa Solima (gdje su prije toga vladali Babonići). Tako je preuzeo vlast nad većinom zemalja Šubićeve banovine, osim krajnjeg zapada, zapadno od rijeke Cetine.
Donji Kraji, pod nazivom Olfeld, se spominju u povelji Stjepana II., bosanski ban, iz 1332., kao jedno od područja pod njegovom vlašću, gdje stoluju njegovi vazali, poznati hrvatski plemenitaški rod Stipanići, koji su se kasnije prozvali Hrvatinićima. Stjepan II., bosanski ban, potvrđuje njihovu Hrvatinićima vlast u starinskim župama Banici i Vrbanji, s gradovima Ključem i Kotorom, te im omogućuje širenje vlasti na župu Zemljanik, koja je ranije pripadala Babonićima. Godina dana nakon toga Hrvatinići, uz blagoslov Stjepana II., šire svoju vlast na skoro sve ostale župe i uspostavljaju svoju vlast u Donjim Krajima. Međutim, Stjepan II. im ne dodjeljuje titulu kneza Donjih kraja, nego im ostavlja lokalne titule, kao u primjeru Vukoslava, koji sebe naziva knezom Ključa. Treći Hrvatinov sin Vukac je vladao župom Vrbanjom. Trend davanja zemlje i gradova se nastavio i u zadnjoj povelji bana Stjepana iz 1351., koja potvrđuje Pavla i Vuka, nasljednicima kneza Vukoslava, nasljeđene posjede. Grad Ključ je bio dodijeljen trećem sinu, Vlatku Vukoslaviću. Uz Vukokoslaviće, Pavlovići (sinovi kneza Pavla) i Vlatko Vukoslavić je isto tražio za sebe pravo vladanja župom Banjicom. Vukac Hrvatinić je preuzeo župa Luka po blagoslovu novog bosanskog bana, Stjepanovog nećaka, Tvrtka I., u povelji izdanoj 11. kolovoza 1366. za njegovu vjernost u bitkama koje je Tvrtko vodio protiv svoga suverena, hrvatsko-ugarskog kralja Ludovika Velikog, koji je i oženio Stjepanovu kćerku.
Njihov najpoznatiji predstavnik je Hrvoje, koji je kasnije postao Veliki vojvoda i potkralj Bosne (de facto stvarni vladar) i herceg Splita, te kraljev namjesnik u Hrvatskoj i Dalmaciji. On je bio jedan od najutjecajnijih plemića tog vremena, najstariji sin kneza Vukca Hrvatinića, koji je oženio Jelenu Nelipčić, unuku moćnog hrvatskog bana Ivana I. Nelipca (kneževa Nelipići) i sestru Ivana III. Nelipca (Ivaniša Nelipića). Kada je hrvatsko-ugarski kralj Ludovik Veliki umro, uključio se u dinastičke sukobe, pomažući Ladislavu Napuljskom da postane kralj. Za nagradu je dobio na upravu velika područja i titulu splitskog hercega i potkralja Dalmacije i Hrvatske, Velikog bana Banovine Vrbas, Velikog Vojvode Bosne i Donjih Kraja, u zbilji vladara Bosne i većine Hrvatske i Dalmacije. Za vrijeme vrhunca svoje moći je utemeljio grad Jajce.
Hrvoje se po svojim djelima pokazuje, kao od prvog puta pojavljivanja u izvorima (u lipnju 1346.) to dramatičnog pisma kraljici Mariji (1413.), kao podanik bosanskog bana/kralja, ali u isto vrijeme i podanik hrvatsko-ugarskog kralja.