Rainer Maria Rilke (Prag, 4. prosinca 1875. – Valmont, 29. prosinca 1926.) bio je austrijski pjesnik i prozaist. Njegovo stvaralaštvo prožeto je razmišljanjima o prolaznosti i mističnoj preobrazbi, kao i čežnjom za izgubljenim djetinjstvom i egzistencijalnom tjeskobom. Smatra se jednim od najvećih pjesnika koji su stvarali na njemačkome jeziku.
Životopis
Djetinjstvo i mladost (1875. – 1902.)
Rođen je kao René Karl Wilhelm Johann Josef Maria Rilke, od oca Josepha, bivšeg austrijskog časnika i činovnika jedne željezničke kompanije i majke Sophie „Phie“ rođene Entz. Nakon 1884. roditelji žive odvojeno. S majkom se seli u Beč. U prvom dječaštvu, majka ga je odgajala i odijevala kao djevojčicu, vjerojatno ne mogavši preboljeti gubitak rano umrle kćeri. Od 1882. do 1884. pohađa njemačku pučku školu kod praških pijarista.
U rujnu 1886., na očev zahtjev, pohađa nižu vojnu realku u St. Pöltenu. Te godine školovanja kasnije naziva "početnicom odvratnosti". Plašljiv, povučen i tih, ne uspijeva se prilagoditi pitomačkom vojničkom životu, premda mu u zavodu dopuštaju da se bavi i književnošću.
mini|Crtež Rainera Marije Rilkea.
Na višu vojnu realku u Mährisch-Weisskirchenu prelazi 1890. Već iduće godine otpuštaju ga zbog "trajne boležljivosti". Ujesen se upisuje na trgovačku akademiju u Linzu, koju napušta u travnju 1892. te se vraća u rodni Prag. Utjecajni i imućni stric Jaroslav, odvjetnik i zastupnik u parlamentu, preuzima na se brigu oko propaloga đaka, isposluje mu stalnu potporu te ga navodi na polaganje gimnazijskih ispita.
Zahvaljujući moralnoj i materijalnoj pomoći prve mu ljubavi Valerije von David-Rhonfeld,(fra.) Valerie von David-Rhonfeld (1874-1947), Francuska nacionalna knjižnica. Pristupljeno 9. svibnja 2016."Premier amour de Rainer Maria Rilke (1875-1926)" kćeri negdašnjega vojnog upravitelja Dalmacije Davida, 1894. uspijeva objaviti svoje prve stihove, zbirku naslova: "Život i pjesme".
Ispit zrelosti na praškoj državnoj njemačkoj gimnaziji polaže s odličnim uspjehom 1895. Objavljuje svoju drugu, neoromantičku zbirku pjesama: "Žrtva larima", u naslijeđenim heineovskim stihovima i pod utjecajem Detleva von Liliencrona. Pretežito je zaokupljena praškim slikama. Ujesen na praškom sveučilištu upisuje filozofiju, a potom pravo.
Godine 1896. pokreće povremenu publikaciju "Vodopije". Inspiriran Maeterlinckom osniva tzv. "intimni teatar" te počinje pisati drame. Objavljuje i treću zbirku lirike: "Okrunjen snom". Ujesen seli u München, upisuje na tamošnjem sveučilištu dva semestra, osobito studira povijest umjetnosti.
U ožujku 1897. putuje u Veneciju. Izlazi mu četvrta zbirka lirike: "Advent", u kojoj zaokružuje dotadašnja iskustva te se oblikuje kao pjesnik unutrašnjeg života. U svibnju se upoznaje s tada glasovitom književnicom i intelektualkom Lou Andreas-Salomé, kćeri ruskog generala, ranije Nietzscheovom a kasnije i Freudovom prijateljicom i suradnicom, autoricom knjige o Nietzscheu. Nastavlja studij u Berlinu, gdje posredstvom Lou i njezina supruga, filologa Carla Andreasa upoznaje mnoge značajne pisce (Gerharta Hauptmanna, Carla Hauptmanna, Georga Simmela, Stefana Georgea).
U proljeće 1898. polazi na studijsko putovanje po Italiji, baveći se posebno renesansnim slikarstvom.
Godine 1899. izlazi zbirka pjesama: "Meni na slavu", koju u kasnijim godinama označuje kao pravi svoj početak; zatim "Pjesan o ljubavi i smrti korneta Kristofa Rilkea", prva verzija; lirska drama "Bijela kneginja", posve u duhu zahtjeva maeterlinckovske scene; te proza: "Dvije praške priče". Od travnja do srpnja u društvu Lou i njezinog supruga putuje po Rusiji. Prima ih i Lav Nikolajevič Tolstoj. Upoznaje slikare Ilju Rjepina i Leonida Pasternaka, oca pjesnika Borisa Pasternaka, te seljačkog pjesnika Spiridona Drožina. Vrativši se u Njemačku, s najvećom marljivošću daje se na učenje ruskog jezika, književnosti i kulture, o čemu svjedoči i osam pjesama na ruskom, od kojih je šest posvećeno Lou. Prevodi Čehovljeva "Galeba", Drožinove pjesme, ulomke "Bijednih ljudi" Dostojevskoga.
Godine 1900. Lou i Rilke sami kreću na drugo putovanje po Rusiji, od svibnja do kolovoza: Moskva, Tula, Jasnaja Poljana (ponovno ih prima Tolstoj), Kijev, duga putovanja Dnjeprom i Volgom, Nižnji Novgorod, Petrograd. Rilkeu će Rusija ostati neizbrisivim doživljajem, koji će naći svog izraza osobito u zbirci "Časoslov". Na dan prispjeća u Berlin prihvaća poziv prijatelja slikara Heinricha Vogelera da posjeti slikarsku koloniju Worpswede kod Bremena. Donjosaski krajolici bitno određuju njegovu liriku. U Worpswedeu intimno upoznaje dvije prijateljice, slikaricu Paulu Becker i kiparicu, Rodinovu učenicu Claru Westhoff. Objavljuje prozu "O dragom Bogu i ostalo".
Ženi se Clarom Westhoff 28. travnja 1901. u Bremenu, a 12. prosinca iste godine rađa se kći Ruth. Bračni par povlači se, predan umjetnosti, u obližnje selo Westerwede. Rilke zarađuje pišući novinske članke o književnosti, likovnim umjetnostima i kazalištu u "Bremer Tagebuchu".
Nastaju: drama u dva čina: "Dnevni život" te proza: "Posljednji". U srpnju 1902. izlazi "Slikovnica", prvi veliki Rilkeov pjesnički uspjeh, koji ga čini poznatim i značajnim. Početkom ljeta provodi mjesec dana u pokrajini Holstein blizu Danske, u dvorcu Haseldorf. Duboko ga se doima sjevernjačko ozračje. Odatle 28. lipnja upućuje prvo svoje pismo Rodinu, u kojemu naviješta studiju o njegovu djelu. Napušta obitelj. Malu Ruth uzimaju k sebi Westthoffovi u Bremenu, a Clara se pripravlja na sličnu egzistenciju: beskrajna putovanja u traženju umjetničkog izraza. Kasnije se Rilke i Clara susreću povremeno. Pjesnik u kolovozu seli u Pariz, koji će tijekom idućih dvanaest godina smatrati više ili manje stalnim boravištem.
1902. – 1910.
Godine 1903. u Berlinu izlazi monografija: "Rodin", kao i monografija: "Worpswede". Narušena zdravlja, od ožujka do travnja 1903. liječi se od posljedica gripe u Viareggiu. Za samo sedam dana napisao je 547 stihova ciklusa: "O siromaštvu i smrti", zapravo zadnjeg dijela "Časoslova", u kojima se već osjećaju tragovi pariških dojmova. Započinje duga epoha beskrajnih putovanja u traženju samoće. Uči danski, da bi mogao čitati Jensa Petera Jacobsena i Kierkegaarda.
Godine 1904. Započinje pisati "Maltea", u kojemu se pariška zbilja miješa sa sjevernjačkim maštama i čežnjama. U lipnju odlazi u Kopenhagen, potom u Švedsku, kamo ga poziva ljubiteljica i propagator njegova pjesništva Ellen Key, švedska socijalistica. U doticaju s njezinim prijateljima (slikar Ernst Norlind, profesor Hans Larsson) ponovno stječe sigurnost stanovitog sporazuma s prirodom. Tek u kasnu jesen napušta Švedsku, a u prosincu posjećuje u Njemačkoj obitelj.
Nova ga bolest, u ožujku i travnju 1905., odvodi u sanatorij Weisser Hirsch kod Dresdena. Tu upoznaje groficu Luise von Schwerin, čiji krug (prirodoslovac i filozof Jacob Uexküll, novčar i književnik Karl von Heydt, gđa Alice Faehndrich) postaje i krugom višegodišnjih Rilkeovih mecena. Heydtova studija o nedavno objavljenu "Časoslovu" skreće na pjesnika pozornost čitave Njemačke. U ljeto se s Uexküllom, nakon posjeta Berlinu, Worpswedeu, Göttingenu, posvećuje izučavanju prirodnih znanosti, što ga upućuje daljnjim novim smjerom. Iznenada ga poziva Augustu Rodinu da se brine o njegovu dopisivanju te mu je 1906. skoro osam mjeseci neka vrst tajnika ili literarnog savjetnika. Rodin zahtijeva od Rilkea skoro danonoćni rad, umjesto ugovoreni dvosatni, a zbog nekontroliranog ispada ostarjeloga majstora, Rilke se vraća u Pariz. Daljnja putovanja: Belgija i Njemačka. Po tihim dvorcima i imanjima uživa potporu mecena. U kasnu jesen poziva ga Alice Faehndrich u svoju vilu na Capriju, posreduje mu "Portugalske sonete" Elizabeth Barrett-Browning, koje će Rilke kongenijalno prevesti. Za razliku od Rima, boravkom na Capriju pjesnik je očaran. Nastaje nova verzija "Korneta". U prosincu izlazi i nova, konačna verzija "Slikovnice".
U Parizu se 1907. upoznaje s Verhaerenom, Gideom, Rollandom, Vildracom, Annom de Noailles. Zahvaljujući daru berlinskog nakladnika S. Fischera novčano je neovisan pa može slobodno i mnogo raditi. Upoznaje Cezannea i njegovo slikarstvo. U prosincu izlazi prvi dio "Novih pjesama", rezultat Rilkeova naukovanja kod Rodina i Cezannea: "pjesma-stvar" i proizvodno načelo umjetnosti u "iskušanoj samoći rada"
U Parizu 1908. piše dva rekvijema: "Za jednu prijateljicu" i "Za grofa Karla von Kalckreutha". Izlazi i drugi dio "Novih pjesama".
Tijekom veljače i ožujka 1910. boravi u Leipzigu kod Kippenbergovih. "Zapisi Maltea Lauridsa Brigge", redigirani tom prigodom, izlaze u ljeto. Jedno od najznačajnijih i najslavnijih Rilkeovih djela u Europi bude smjesta prepoznato kao nezaobilaziv stup moderne proze. Neposredno potom upada u krizu stvaranja, koja će trajati dobre dvije godine, ali će se zapravo po osobnom osjećanju produžiti sve do 1922, iako piše velik broj (objavljivanih i neobjavljenih) pjesama. U travnju 1910. provodi tjedan dana u dvorcu Devin (Duino) nad Tršćanskim zaljevom, koji će uvelike odrediti daljnji smjer pisanja. Dvorac je nasljedno vlasništvo kneginje Marie Thurn und Taxis. Sastaje se s filozofom Rudolfom Kassnerom. Kneginja, Rilke i Kassner postaju nerazdruživ intelektualni krug. Koncem studenoga Rilke se s jednim društvom upućuje u Sjevernu Afriku: Alžir, Biskra, El Kantara, Kartaga, pa Tunis, Kairouan, u kojemu se u Rilkea budi izrazito zanimanje za islam.
1910. – 1919.
Godine 1911., nakon međupostaje u Napulju, nastavlja s putovanjem prema Kairu, pa uz Nil: Memfis i Teba, Luxor, Karnak, sve do Asuana. U veljači se razbolijeva u Kairu, a u ožujku se preko Venecije vraća u Pariz. Prevodi Guerinova "Kentaura". Clara traži rastavu, do koje ipak ne dolazi. Zahvaljujući Kippenbergovima, u Rilkea se budi zanimanje za njemačku klasiku, počinje se diviti Klopstocku, Goetheu, Kleistu. U listopadu započinje drugi boravak u Devinu, koji će potrajati punih sedam mjeseci. Koncem siječnja 1912. piše Prvu i Drugu Devinsku elegiju. Nastaje ciklus pjesama "Život Marijin", posvećen slikaru Heinrichu Vogeleru. Nekoliko pjesama iz tog ciklusa uglazbit će 1923. Paul Hindemith. U svibnju odlazi u Veneciju, u stan kneginje Thurn und Taxis. Prijateljuje s Eleonorom Duse, koju uzalud nagovara na povratak pozornici. U listopadu preko Münchena putuje u Španjolsku, potaknut El Grecovim Toledom. Posjećuje Toledo, Córdobu, Sevillu, Rondu, pa Madrid. U Rondi piše fragment kasnije Šeste Devinske elegije.
Od veljače 1913. opet je u Parizu. Jedan je od prvih koji upoznaju i ukazuju na Proustovu veličinu. Podupire Norberta von Hellingratha u radu na izdavanju Hölderlinova djela, koje ga je oduševilo i uputilo metafizici povijesti. Upoznaje mladog Werfela. U listopadu u Parizu piše Treću Devinsku elegiju. Intimna veza s pijanisticom Magdom von Hattingberg, "Benvenutom".
Godine 1914. prevodi Gideov "Povratak izgubljenog sina". Koncem veljače zajedno s Magdom von Hattingberg putuje u Berlin, ali se veza raskida. Razočaran i iscrpljen, Rilke u srpnju napušta svoj stan u Parizu. U ratnim godinama, rasprodat će se na dražbi njegov imutak: knjige, slike, pisma, nešto pokućstva i garderoba. Spise uspijeva spasiti André Gide, pa mu ih uručuje nakon rata. Prolazi "hölderlinsku" fazu iznadpolitičkog nacionalizma. U ratu padaju njegovi znanci Hellingrath, slikari Götz von Seckendorff i Franz Marc. U kolovozu i rujnu liječi se u lječilištu Irschenhausen.
Od 1915. živi u Münchenu po hotelskim sobama i pansionima. Duboko pati zbog rata. Europa mu je postala "strašnom ranom". Urođeni mu internacionalizam priječi svako austro-njemačko ratničko-domoljubno osvjedočenje. U veljači se ponovno liječi u Irschenhausenu na Isaru. U prosincu ga, posve neočekivano, pozivaju u austrijsku vojnu službu. Prolazi tri tjedna pješadijske obuke, potom slijedi prekomanda u Ratni arhiv u Beču. Zahvaljujući prijateljskim intervencijama, otpuštaju ga u lipnju. Uvelike mu pomaže prijateljskim gestama Hofmannsthal, nastanjen u blizini. U srpnju se vraća se u München.