mini|desno|Kip Petrice Kerempuha, djelo kipara Vanje Radauša, postavljen 1955. godine na malen trg na kojem se preko dana prodaje cvijeće.
Balade Petrice Kerempuha zbirka je pjesama Miroslava Krleže, prvi put objavljena 1936. godine u Ljubljani. Smatraju je jednim od najvećih djela hrvatske književnosti.
Izdanje Nakladnik zbirke bio je S. Škerl, koji je zbirku grafički i likovno uredio dajući joj arhaičan izgled izborom slova i tiskarskoga sloga, a posebice inicijalima, koji su preuzeti iz Holbeinova djela Totentanz-Alphabet, dok je za naslovnu stranicu korišten drvorez U. Grafa. Tiskanje Balada počelo je sredinom srpnja (po autorovu svjedočenju 18. VII), a djelo je iz tiska izašlo potkraj kolovoza (po svjedočenju Juša Kozaka: »v jeseni 1936«). Prvo izdanje sadržava 30 pjesama:
Petrica i galženjaki Ni med cvetjem ni pravice Gumbelijum roža fino diši Vigilija ali straža nočna Lamentacija o štribi Scherzo Sanoborska Krava na orehu Stric-vujc Turopolska reštauracija Keglovichiana Po vetru glas Verbuvanka Lageraška Khevenhiller Carmen antemurake sisciense Po Medvednici Harcuvanka Verböczy Na mukah V megli Pogrebna pesem pilkov pod Siskom Kronika Bogečka Ciganjska Nokturno Komendrijaši Baba cmizdri pod galgami Sectio anatomica Kalendarska Galženjačka Mizerere tebi, Jeruzalem Nenadejano bogčije zveličenje Planetarijom
Na kraju zbirke nalazi se Tumač manje poznatih riječi, fraza i pojmova. Zbirka je najavljena u časopisu Ljubljanski zvon (1936, 7-8) sa sedam balada: Petrica i galženjaki; Carmen antemurale sisciense; Na mukah; Ni med cvetjem ni pravice; Vigilia ali straža nočna; Baba cmizdri pod galgama; Scherzo.
U drugome izdanju (Zagreb 1946), s reprezentativnom likovno-grafičkom opremom K. Hegedušića, temeljnome korpusu zbirke dodane su još četiri balade (Gumbelijum roža fino diši; Galženjačka; Mizerere Tebi, Jeruzalem; Nenadejano bogčije zveličenje. SPOMEN NA JEN HISPANJSKI KIPEC), izvorno objelodanjene u Dijalektičkom antibarbarusu (Pečat, 1939, 8-9), iz kojega je izostavljena jedino balada Strašilo straši galeb europejajnjski. S tim baladama definiran je korpus i struktura toga jedinstvenoga pjesničkog djela u formi koja je postala kritičkom i ishodišnom osnovom svim kasnijim izdanjima, isključujući dakako, pretisak prvoga izdanja, koji posjeduje bibliofilsku vrijednost. Po strukturnim značajkama, po cjelovitosti i nepromjenljivosti kompozicije kao i po neznatnim intervencijama u prvotni tekst, Balade su najdovršenije autorovo književno djelo. One su, naime usprkos uobičajenoj autorovoj praksi da svoje tekstove mijenja, prerađuje i dopunjuje, doživjele malo izmjena, koje se pretežito odnose na pojedinačne grafijske, fonemske i leksičke preinake, čime se potvrđuje visok intenzitet prvotne kreacije kao i autorovo samopovjerenje u djelo.
Nastanak, jezik i analiza
Već u naslovu djela dovedena su u neuobičajen i karakterističan suodnos dva disparatna pojma: lirska vrsta - balada i književni lik - Petrica Kerempuh. S obzirom na to da klasična balada uključuje tragičnu viziju svijeta, usko vezanu uz neki tragičan događaj i lik koji su joj temom, stvarajući pritom povišenu emotivnu tenziju, K. je u skladu s naslovnom sintagmom, u koju je uključen izrazito humorističan lik i pojam, najavio te u djelu realizirao samosvojan tip moderne balade kojoj je u osnovici baladeskna slika i vizija poremećenog i izobličenog svijeta, a taj mundus inversus, srednjovjekovni i renesansni topos izokrenuta svijeta, predočen je humorom, ironijom, sarkazmom, cinizmom, paradoksom, apsurdom i groteskom, pri čemu je pjesnička realizacija istodobno i negacija toga svijeta i njegova biološkog, duhovnog, socijalnog i povijesnog ustrojstva. Stvoren je tako autorski lik i oblik nove lirske vrste koja posjeduje sve značajke antibalade, pa se s tim svojstvima uključuje u moderne i modernističke tendencije europske i hrvatske lirike 20-ih i 30-ih godina. Tu konstantu Krležine balade potvrđuje i njezina poetska angažiranost manifestirana autorovim humanističkim prosvjedom protiv nehumanih pojava i obličja života bez obzira na to kojem vremenu i društvenoj sferi pripadao. S obzirom na to da je u Baladama riječ o ljudskoj patnji, stradanju, stalnoj ugroženosti, socijalnoj inferiornosti potlačenih, a ključni protagonist djela je upravo anonimni pučki kolektiv, te da je riječ o hrvatskome povijesnom udesu kroz stoljeća, takvom strukturom balade zatomljen je svaki providan sentimentalni odnos, i autora i recipijenta Balada, te je omogućeno da osobna autorova pjesnička istina o svijetu bude iskazana maksimalnim intenzitetom originalne poetske izražajnosti. U Krležinim baladama prisutni su strukturni elementi svojstveni mnogim lirskim vrstama koje su, sukladno svojoj tematici, formi i poetskom izričaju u rasponu od lirskih minijatura (Sanoborska, Krava na orehu) do velikih lirsko-epskih kompozicija (Keglovichiana, Na mukah, Planetarijom), u kojima se pojavljuju socijalne, simbolične, alegorijske, satirične, revolucionarne, pejzažne, idilične, filozofsko-refleksivne, vojničke i humorističke teme, kao i oblici naricaljke, lamentacije, groteske, nokturna i soneta, koji su svi obojeni baladesknim bojama i tonovima, sumornom i tragičnom vizijom života koju ironijsko-satirička izražajna sredstva ne ublažuju i ne osporavaju, već naprotiv, intenziviraju.
Lik Petrice Kerempuha europske je književne provenijencije, jer je svojevrsna varijanta Tilla Eulenspiegela, ali je u kajkavskim pučkim legendama i predajama poprimio mnogobrojne značajke kajkavske sredine i podneblja koje ga je pod svojim imenom i prihvatilo, dajući mu, osim jezika svoj duh i mentalitet. Kao pučki zabavljač, »prokšenjak«, dovitljivac, lakrdijaš, otkrivač i kažnjavatelj ljudske gluposti, Petrica Kerempuh književno je promoviran u djelu varaždinskoga kajkavskog pisca J. Lovrenčića (1787-1842) Petrica Kerempuh iliti čini i živlenje človeka prokšenoga (Varaždin 1834). To je djelo, po sudu J. Vončine, svojim jezikom i tematikom umnogome potaknulo autora Balada. Dakako, to se odnosi primarno na izvornik Lovrenčićeva djela, jer je ono u kasnijim izdanjima mijenjano i proširivano novim Kerempuhovim dogodovštinama, a u tim je izdanjima došlo i do promjena u karakterizaciji lika i do jezičnih intervencija koje su devastirale Lovrenčićev, prema Krležinu sudu, »živi jezik«. Zanimljivo je, međutim, da je za spomenutu knjigu o Kerempuhu K. ustvrdio kako je »prijevod jedne njemačke pučke varijante o Tillu Eulenspiegelu bez ikakve samostalne književne vrijednosti«, pa je i to razlogom što ga na mjestima gdje navodi svoje kajkavske uzore (Dijalektički antibarbarus; P. Matvejević, Razgovori s Krležom) ne spominje. Iako od Krleže prešućen, Lovrenčić ipak ima zaslužno mjesto u genezi Balada, jednako kao i drugi istaknuti kajkavski autor, komediograf T. Brezovački, čiji je glavni lik iz komedije Matijaš grabancijaš dijak također poslužio kao prototip. Krležin Kerempuh ostvaren je, dakle, sintezom Tilla Eulenspiegela, Kerempuha iz pučkih predaja i Lovrenčićeve knjige, te Grabancijaša, koji također pripada srednjoeuropskoj književnoj tradiciji (Balade su, primjerice na madžarski jezik prevedene kao Grabancijaševe balade). Karakterističan je pritom Krležin kritičkonegatorski odnos, posebice spram jezika T. Brezovačkoga, koji se »izražava neinvenciozno, povodeći se za najsvakodnevnijim frazama grubog pučkog jezika, bez stvaralačke fantazije« i čiji »žargon... zvoni glasom grube farse«. Polazeći od takve proturječne ocjene, usprkos tome što je upravo sam u Baladama posegnuo za »frazama grubog pučkog jezika«, isključuje Brezovačkoga iz svojih kajkavskih jezičnih uzora u Dijalektičkom antibarbarusu. Naprotiv, u knjizi P. Matvejevića Razgovori s Krležom, među jezičnim vrelima Balada s razlogom je naveden i taj kajkavski komediograf čiji prosvjetiteljski, vandrokaški, prepredeni i inteligentni Grabancijaš ima udjela u karakterizaciji Krležina Kerempuha. Nadalje, među poticajima iz domaće književne tradicije ne može se zaobići ni Pomet, reljefan komediografski renesansni lik M. Držića, čije lukavstvo, bistrina, inteligencija i znanje također žive u Kerempuhovu liku, kao ni Matošev lik Petrice Kerempuha iz proze Imaginarno putovanje, te iz pjesme Lakrdijaš, gdje je Kerempuh potepuh i Princ Karnevala, što se također odražava u slojevitoj koncepciji, ali i u originalnosti Krležina lika. Prema Tumaču manje poznatih riječi, fraza i pojmova uz riječ Kerempuh navedeno je »kako značenje riječi nije potpuno jasno. Kerempuhi su crijeva, drobina, trbuh, vamp: Schmerbauch, Karapuh, kalapura, kerepuv je očišćen želudac, fileki. U prenesenom smislu: Kerempuh je čovjek lukavac, spretan, ispičutura, prokšenjak, lakoumnik, vragoljan, domišljati prevejanko, podvaljivač. Riječ kao slika jedne do danas književno neizražene figure živi još i danas.« Očita je autoro va namjera bila da upravo on izrazi i oblikuje tu »književno neizraženu figuru«, pa je svoj lik nadahnutom sintezom svih navedenih svojstava i prenesenih značenja kreirao dajući mu uz obješenjačka i pantagruelovska svojstva, koja su ga učinila autentičnim, originalnim, prepoznatljivim likom, ali i pojmom i simbolom Krležine vizije. U toj je viziji Kerempuh, sa svojom simboličnom tamburom s kojom se u uvodnoj baladi Petrica i galženjaki pojavljuje ispod vješala kao simbola kmetske sudbine, baladični komentator pučke i cjelokupne hrvatske drame kroz stoljeća, vodič kroz mučna i tamna razdoblja hrvatske povijesti. Ali, on je istodobno i komedijaš, cinik i satirik, otkrivač i ilustrator karakteristične pučke svijesti koja se u Baladama manifestira logikom i filozofijom otpora, negacije svega postojećega, relativiziranja svake pojave i stanja, ali i fatalizmom kao iskazom svoje bespomoći. S jedne strane, Kerempuh je afirmator te svijesti i lucidni pronicatelj njezine moći i ograničenja, a s druge strane tu svijest svojim sarkastičnim i grotesknim slikama istodobno osporava. Diskretno prisutan u Baladama (osim u spomenutoj baladi izravno se pojavljuje samo u Komendrijašima, tu kao veliki komediografski Mešter, pučki zabavljač, ali i sam satanas), Kerempuh je svojom nefizičkom prisutnošću duhom prisutan u cijelom djelu, i to svojom proricateljskom ulogom, ali i svojom intelektualnom superiornošću. Kerempuh je, naime, i učeni pismoznanec i dobro upućeni čtavec, koji se uz sve ostale osobine odlikuje i znanjem svjetskih jezika, jer kao iz rukava istresa latinske, njemačke i madžarske riječi i fraze uz znatan inventar svoga kajkavskog vokabulara, a u stanju je u originalu citirati Dantea, pozivati se na Ovidija i Cervantesa, što sve iskazuje visoku razinu njegove opće kulture i objašnjava nam kako je taj kompleksan i reljefan književni lik zapravo pjesnikov alter ego. To dakako ne isključuje intimnu i osobnu autorovu prisutnost u djelu, jer se u njegovoj završnoj sekvenci skida kerempuhovska maska i na kraju balade Planetarijom pojavljuje se osobno Pjesnik, koji je prozborio očajničkim krikom iz tmine, s dna još jedne hrvatske jame čiji je nokturalni i makabrični prostor ekspresivno otvorila Matoševa poema Mora, koja nije bez odjeka ni u Krležinoj poemi.
Napisane gotovo u jednom dahu, od prosinca 1935. do ožujka 1936, Balade otkrivaju začudan intenzitet kreacije, no kako je prema Krležinim riječima put do njih bio dug, neprijeporno im je prethodilo višegodišnje taloženje motiva i slika, unutarnje dozrijevanje i akumulacija višeslojnih elemenata, od tematskih do jezičnih, koji su onda u kratkom roku realizirani snažnim, originalnim i pjesnički funkcionalnim kajkavskim jezikom.