Sefer Halilović (Prijepolje, 6. siječnja 1952.), bošnjački političar, general Armije Republike Bosne i Hercegovine i časnik Jugoslavenske narodne armije. Osnivač je i predsjednik Bosanskohercegovačke patriotske stranke.
Jugoslavenska narodna armija
Halilović je rođen u Prijepolju, gradiću u današnjoj Zlatiborskoj oblasti u Srbiji. Prijepolje se nalazi u historijsko-geografskoj regiji Sandžaku, čije stanovništvo su dominantno Bošnjaci. Ipak, zbog kulturalnih razlika, da bi se razlikovali od ostatka Bošnjačkog stanovništva, Bošnjaci Sandžaka su se često nazivali Sandžaklije, naziv koji je i danas ostao u upotrebi. Osnovnu i srednju školu završio je u rodnom gradu, nakon čega je obrazovanje nastavio na vojnoj akademiji kopnene vojske i Fakultetu političkih znanosti u Beogradu i vojnoj akademiji u Zadru. Na vojnoj akademiji diplomirao je 1975. U JNA služio je u Mostaru, Vinkovcima i Đakovu.Sefer Halilović. Centar istraživačkog novinarstva. Pristupljeno 13. listopada 2013. (na bošnjačkom)Armija protiv Armije: Analiza dosjea najviših časnika nekadašnje Armije BiH . Republika, 26. travnja 2012. Pristupljeno 13. listopada 2013.
Službovanje u Mostaru
Krajem kolovoza 1975., kao mlad poručnik bio je raspoređen u 222. mješoviti artiljerijski puk u Mostaru. Tada je počeo djelovati u Kontraobavještajnoj službi JNA (KOS), u kojega ga je uveo zastavnik Mile Bjelobaba, referent KOS-a u Halilovićevom puku. Nakon što je Bjelobaba napustio postrojbu, Halilović je bio podređen poručniku Petru Simoviću, s kojim je Halilović razvio blizak odnos u narednom desetljeću, a bio je i Simovićev vjenčani kum.Josip Zdunić: Sefer Halilović – nekadašnji suradnik KOS-a i snažan vjetar u leđa velikosrpskoj separatističkoj politici. HRsvijet, 17. rujna 2014. Pristupljeno 24. rujna 2014.
Halilović i Simović razvili su blisku suradnju s kapetanom i referentom KOS-a u 10. hercegovačkoj brigadi Veselkom Gabričevićem. Gabričević je bio poznat po sukobljavanju s tzv. hrvatskim nacionalizmom u Mostaru. Simović je radio na unaprjeđenju Halilovića s ciljem da ga se primi u djelatnu službu KOS-a. Halilovića je pokušao smjestiti u poduzeće Soko, no prijedlog o premještanju je odbijen jer Halilović nije bio podoban kako nije završio Zrakoplovnu akademiju i nije bio s područja Mostara. Krajem 1978. Simović je bio premješten u sarajevsku vojarnu Lukavica, a Halilovića je preuzeo kapetan Milan Drljić.
Halilović je uskoro dobio slučaj Vehbije Karića, tada perspektivnom časniku JNA koji je pohađao Političku akademiju JNA. Na Karićevom slučaju radio je zajedno s Drljićem i pukovnikom Antonom Zupančićem. KOS je optužio Karića da je hrvatski nacionalist, a uzeta je i činjenica da je bio oženjen Hrvaticom. Međutim, pravi razlog istrage Karića nije bio hrvatski nacionalizam, već sprječavanje Muslimana u napredovanju od strane određenog srpskog kadra unutar JNA.
Nakon povratak s godišnjeg odmora u kolovozu 1980., Halilović je dobio naredbu za premještaj u Vinkovce. Tu je vijest Halilović teško primio, kako je u Mostaru razvio široko poznanstvo i osigurao smještaj. Preko svojih nadređenih je pokušao ishoditi promjenu naredbe, no bezuspješno.
Službovanje u Slavoniji
Nakon što je premješten u Vinkovce, Halilović je preuzeo dužnost u artiljerijskom puku. Nedugo nakon što je premješten, na mjesto referenta KOS-a u toj postrojbi došao je kapetan Milan Simeunović koji je odmah preuzeo patronat nad Halilovićem. Uz Halilovića je Simeunović provodio operativne obrade nad vojnicima i časnicima albanske nacionalnosti, nakon čega su uslijedila masovna uhićenja i suđenje pred Vojnim sudom u Sarajevu. Zahvaljujući angažmanu u KOS-u, Halilović je 1982. promaknut u kapetana prve klase i raspoređen na dužnost pomoćnika zapovjednika artiljerijskog puka za moralno-političko vaspitanje (MPV) u Vinkovcima. Iste je godine Halilović dobio smještaj u Vinkovcima, gdje mu je supruga postala jedna od najutjecajnijih osoba u financijskoj službi RO Vintex, što je bio pokazatelj snažnog utjecaja KOS-a u tadašnjem slavonskom gospodarstvu.
Polovicom 1984., Halilović je dobio novog nadređenog. Simeunovića je zamijenio zastavnik Ivan Čačić, koji je izvanredno stekao naobrazbu na Fakultetu sigurnosti u Skopju. Čačić je poslije rata bio jedan od čelnika braniteljskih udruga u Vinkovcima. Halilovića je vodio nešto dulje od godine dana. U to vrijeme, njihov interes je uz albanski, bio i hrvatski nacionalizam.
Halilović je 1985. iznenada raspoređen u Đakovo na dužnost pomoćnika zapovjednika divizijuna za MPV, gdje je ostao do 15. rujna 1991., kada su ZNG-e preuzele vojarnu u Đakovu. Čačić, koji je u Vinkovcima bio nadređeni Haliloviću, vrlo kasno prelazi u ZNG. Savjetovao je Haliloviću da se, nakon odlaska u Đakovo, javi kapetanu KOS-a Miji Kneževiću, posavskom Hrvatu, koji je kasnije surađivao s Halilovićem. Nakon što je stigao u Đakovo, Halilović se odmah uključio u djelatnosti KOS-a usmjerene protiv vojnika albanske nacionalnosti u Slavonskom Brodu, Vinkovcima i Belom Manastiru. Cijelom akcijom koordinirao je Fikret Muslimović, kasniji zamjenik Aleksandra Vasiljevića iz sjedišta KOS-a u Sarajevskoj armijskoj oblasti, koji je početkom rata u BiH postao jedan od ključnih savjetnika Alije Izetbegovića.
Zbog profesionalnih razloga i direktiva KOS-a, Halilović je bio blizak sa Živkom Glamočanom, upraviteljem vojnog gazdinstva u Karađorđevu. Taj odnos Halilović je nastavio s Glamočakovim nasljednikom Mahnutom Hašinbegovićem svojim zemljakom iz Prijepolja. Neki analitičari tvrde da postoji mogućnost da je upravo preko Halilovića, Muslimovića i Hašinbegovića lansirana KOS-ova teza u sarajevske političke krugove o tzv. dogovoru u Karađorđevu. Uz vojni nadzor nad vojnim gazdinstvom u Karađorđevu, Halilović je iz profesionalnih pobuda razvijao i poznanstva s utjecajnim osobama u Đakovu. Blisko je surađivao sa Slavkom Tadićem, tadašnjim ravnateljem đakovačkog "Torpeda", gdje je Halilovićeva supruga dobila dužnost financijskog ravnatelja.
Zajedno s Kneževićem, Halilović je sudjelovao u pokušaju stvaranja Saveza komunista - pokreta za Jugoslaviju u Đakovu. Na čelu SK pokreta za Jugoslaviju u Đakovu, KOS je želio postaviti Slavka Tadića. No, nakon razgovora s Halilovićem, Tadić je nekoliko dana promišljao i konačno odbacio taj prijedlog. Halilović je s Kneževićem pratio i aktivnosti osnivanja HDZ-a u Đakovu. Za potrebe KOS-a Halilović je osigurao i video zapis utemeljiteljske skupštine HDZ-a.
Dvogodišnji časnički kadar završio je 1990. U čin bojnika promaknut je 1991. Kao časnik u JNA, Halilović je u vojsci rabio pogrdan naziv za Hrvate nazivajući ih "ustašama".Shrader, 2004., str. 10.
U vrijeme Domovinskog rata Halilović je izvješćivao zapovjedništvo JNA o događanjima u Hrvatskoj. U svom službenom životopisu naveo je da je JNA napustio zbog neslaganja s politikom u vojsci i agresije JNA na Hrvatsku. JNA je napustio 13. rujna 1991.Predsjednik . Bosanska patriotska stranka. Preuzeto 13. listopada 2013. (na bošnjačkom)
Rat u Bosni i Hercegovini
Bio je kao i većina njegovih kolega koji su stjecajem okolnosti završili u muslimanskoj vojsci onda kad više nisu imali kud. Prethodno su mnogi sudjelovali u agresiji na Hrvatsku u sastavu JNA. Bivši oficira JNA Halilović bio je indoktriniran komunističkom ideologijom i opčinjen beogradskim liderima i za Hrvate je najčešće rabio izraze „ustaše“. U svojoj knjizi napisanoj poslije rata omalovažava hrvatski politički vrh i vojsku, izruguje se na mnogim mjestima njihovim pokušajima dogovora o prekidu vatre ili izvlačenju civila. Iz svega se vidi kako da nikad nije htio iskreno surađivati protiv zajedničkog (srpskog) agresora. Za nj su Hrvati, kako je poslije priznao u knjizi, od početka smatrani jednako opasnim po budućnost Bosne i Hercegovine kao i Srbi i on time pokušava opravdati napad na hrvatske civile u Grabovici koje je vršila vojska pod njegovim zapovjedništvom. Bez trunke morala i karaktera, nakon svega što su Hrvati i Hrvatska učinili za muslimane, izrugivao se Hrvatima.Hrvatsko nebo ISTINA JE VODA DUBOKA – HRVATI HERCEG-BOSNE U ŽRVNJU PRLJAVE PROPAGANDE 2.dio, 24. ožujka 2017. Nakon što je napustio JNA, Halilović je došao u Bosnu i Hercegovinu. Uključuje se u rad Patriotske lige BiH te radi plan obrane Sarajeva koji je odobren 2. prosinca 1991. Po njegovom planu je djelovala i Armija RBiH protiv srpskih snaga.
Halilović je bio jedan od glavnih organizatora i vođa Patriotske lige, paravojne organizacije povezane sa Strankom demokratske akcije. Iz Patriotske lige kasnije će se razviti i Armija RBiH. Tako je Halilović postao prvi vojni zapovjednik Armije RBiH. U vrijeme priprema za rat, Halilović zahtijeva identifikaciju i kartiranje pojedinih područja na temelju narodnosne pripadnosti tamošnjeg pučanstva.Ančić, 2003., str. 293. - 294. Kao osnovni zadatak Patriotske lige, u svojoj Direktivi za obranu suvereniteta i integriteta BiH napisanoj 25. veljače 1992., Halilović je odredio "zaštitu muslimanskog naroda" i "očuvanje integriteta i cjelovitosti BiH" kao glavne dužnosti Patriotske lige. Među neprijateljske snage uvrstio je "snage SDS-a" i "ekstremne snage HDZ-a", a stvaranje Velike Srbije i Velike Hrvatske pretpostavio je kao njihov krajnji cilj.Sefer Halilović: Direktiva Glavnog štaba Patriotske lige BiH za odbranu suvereniteta Republike Bosne i Hercegovine , 25. veljače 1992. Preuzeto 24. studenog 2013.
Generalom je imenovan je 25. svibnja 1992. kada je postavljen za zapovjednika Republičkog stožera Teritorijalne obrane Bosne i Hercegovine. Pod njegovim zapovjedništvom TO BiH je transformirana u Armiju RBiH koja je bila ustrojena s pet korpusa i oko 200 000 vojnika. Ustrojio je Armiju RBiH sa Stožerom vrhovnog zapovjedništva, upravom stožera, korpusima, operativnim skupinama, brigadama, bojnama i specijalnim jedinicama. Do kraja rata Armija RBiH nije bitno promijenila svoju strukturu. Uskoro je imenovan načelnikom Glavnog stožera Armije RBiH i članom Ratnog predsjedništva RBiH. Iduće godine za njim je Ministarstvo državne sigurnosti Srbije raspisalo tjeralicu s nalogom za uhićenje.
Od samog početka rata, Halilović je Hrvate i Srbe držao neprijateljima. Sudjelovao je u raspravama muslimanskog vodstva o naseljavanju muslimanskih prognanika na područja u kojima su tradicionalno Hrvati činili većinsko stanovništvo. Halilović je, zajedno s većinom muslimanskog vodstva, podržavao takvu politiku.
Zajedno s Ejupom Ganićem u travnju 1993. na sastanku u prostorijama Željezare Zenica s vojnim vrhom Trećim korpusom Armije RBiH zahtijevao je napad na Hrvatsko vijeće obrane. Cijelo vrijeme konzultirali su se s Alijom Izetbegovićem koji je to vrijeme bio na pregovorima u Ženevi. Podržavao ih je i general Mehmed Alagić. Halilović je u Visoko doveo islamisitički nastrojene ekstremiste i četiri vojna instruktora, tri iz Irana i jednog iz Kuvajta. U svibnju 1993. zapovjedio je da se uništi generator Hidroelektrane Jablanica. Vodio je napade Armije RBiH u rujnu 1993. u Uskoplju, Trusini i Jablanici. Pod njegovim izravnim zapovjedništvom počinjeni su pokolji nad Hrvatima u Uzdolu i Grabovici.
Na Halilovića je 7. srpnja 1993. izvršen pokušaj atentata. U napadu je poginula njegova supruga Mediha i njen brat Edin. Za napad Halilović optužuje vrh MUP-a RBiH, službe sigurnosti i jedinicu "Ševe". Halilović je s dužnosti smijenjen 1. studenog 1993.
Politička karijera