Miroslavljevo evanđelje iluminirani je rukopis napisan za humskoga kneza Miroslava, potkraj 12. stoljeća (prije 1195.). Sadrži 181 pergamentni list, pisan je ustavnom ćirilicom na staroslavenskom jeziku i pravopisom zetsko-humske redakcije, s nasljednicima poglavito u tekstovima hrvatske ćirilske pismenosti, napose krstjana i bosanskih franjevaca. Raskošno je oslikan inicijalima (296), minijaturama i dr. Od autora spominje se dijak Grigorije. Za osmanskog nadiranja, sklonjen je u srpski manastir Hilandar. Od 1896. je u Srbiji, danas se čuva u Narodnom muzeju u Beogradu.
U svijetu je poznat kao reprezentativni tekst najstarije srpske pismenosti. Crnogorci, iako ne spore da pripada srpskoj kulturi, također rukopis smatraju dijelom svoje, crnogorske književnosti. Knez Miroslav je naručio izradu rukopisa za potrebe njegove zadužbine, episkopske crkve Sv. Petra i Pavla u Bijelom Polju (suvremena Crna Gora). Pretpostavlja se da je pisan u pisarnicama Dubrovnika, Kotora i Bijelog Polja.
Pozadina
Općenito
Evanđelistar kneza Miroslava ili "Miroslavljevo jevanđelje", kako ga naziva ruska i srpska znanstvena literatura, liturgička je knjiga, izbor blagdanskih i nedjeljnih čitanja iz evanđelja. Pisan je potkraj druge polovice 12. stoljeća tzv. "zapadnom" ćirilicom zetsko-humske redakcije i bogato ilustriran životopisnim romaničkim minijaturama. Jezik mu je starocrkvenoslavenski, hrvatske recenzije, s jasnim tragovima zapadne štokavštine i čakavštine. Otkrili su ga ruski istraživači u drugoj polovici 19. stoljeća u srpskom manastiru Hilandaru na Svetoj Gori, a danas se čuva u Narodnom muzeju u Beogradu. U 19. i u prvoj polovici 20. stoljeća, jezikoslovci su ga smatrali srpskim spomenikom. Takvo mišljenje, međutim, danas je znanstveno neodrživo. Brojni su razlozi, koji su u prošlosti utjecali na takvo shvaćanje, ali rezultati novijih znanstvenih istraživanja nedvojbeno su prisili na napuštanje takvoga shvaćanja kao potpuno neosnovanog, odnosno da se na temelju novijih višedisciplinarnih znanstvenih istraživanja odredi prava nacionalna pripadnost ovoga kodeksa.Benedikta Zelić-Bučan, Članci i rasprave iz starije hrvatske povijesti, Zagreb, 1994.
Pismo
mini|staroslavenski: svetye nedele
mini|starosl. blagodet napisan bosančicom
Crkvene knjige starocrkvenoslavenskog jezika hrvatsko-srpske jezične redakcije pisane su glagoljicom i ćirilicom. Poznato je, da je na hrvatskom tlu oblikovana specifična hrvatska uglata glagoljica, a prema glasovnim zakonima hrvatskog jezika izgrađen je i poseban hrvatski glagoljski grafijski sustav. Taj neosporno hrvatski karakter glagoljice kao i duboka ukorijenjenost toga pisma u srednjovjekovnu hrvatsku kulturu pridonijeli su u drugoj polovici devetnaestoga stoljeća, dok još nisu bili dostatno proučeni najstariji ćirilski jezični spomenici hrvatsko-srpske jezične redakcije, pojednostavljenu shvaćanju prema kojemu bi se starocrkvenoslavenski spomenici hrvatsko-srpske redakcije trebali samo na osnovu pisma dijeliti na hrvatske i srpske, s time da se svi glagoljski smatraju hrvatskima, a svi ćirilski srpskima (Vatroslav Jagić). Tako je bez velikih dvoumljenja i Evanđelistar kneza Miroslava (kraće EkM), ubrojen medu srpske spomenike. Ovom općenitom starijem shvaćanju pridružila su se i dva posebna razloga zbog kojih su stariji lingvisti i paleografi ovaj kodeks smatrali srpskim spomenikom.
Pronalazak
EkM je, naime, nađen u srpskom manastiru Hilandaru i prilikom jedne posjete srpskog kralja Aleksandra Obrenovića tom manastiru (1896.) hilandarski kaluđeri su ovaj kodeks poklonili kralju. Drugo, iz jednog zapisa na kraju toga kodeksa proizlazi da je bio posvećen zahumskom knezu Miroslavu, po kojem je ovaj kodeks u znanstvenoj literaturi i dobio svoje ime. Toga kneza Miroslava iz druge polovice 12. stoljeća, starija historiografija držala je bratom srpskog velikog župana Stefana Nemanje, kojem se, navodno, kao vrhovnom poglavaru, pokoravao i stariji mu brat Miroslav kao udjelni knez u Zahumlju. Evanđelistar je o trošku kralja Aleksandra, a u redakciji Lj. Stojanovića i uz stručnu pomoć V. Jagića, već sljedeće 1897. godine objavljen u Beču u litografskoj tehnici. Neke su izabrane stranice otisnute u naravnoj veličini, u boji. Jedan primjerak tog izdanja posjeduje i Sveučilišna biblioteka u Zagrebu.
Pripadnost
Tri već navedena čimbenika: pismo, mjesto nalaza i destinatar, učinile su da je već pri prvom znanstvenom publiciranju taj kodeks i u samom podnaslovu, na unutrašnjoj naslovnoj stranici, predstavljen svjetskoj znanstvenoj javnosti kao "un ancien evangeliaire serbe" (jedan stari srpski evanđelistar). Cjelovito fotolitografsko izdanje pružilo je, međutim, mogućnost mnogim znanstvenicima raznih disciplina da se svestrano pozabave ispitivanjem toga spomenika. U međuvremenu su proučavani i drugi ćirilski spomenici ranoga srednjeg vijeka što je omogućilo njihovo međusobno uspoređivanje tako da se danas mogu sa sigurnošću izvoditi i neki uopćeni zaključci kako o ćirilskom pismu tako i o spomenicima njime pisanima.
Jedan od prvih rezultata tih znanstvenih istraživanja bio je taj, da je napušten kao znanstveno neutemeljen stari Jagićev kriterij o podjeli starocrkvenoslavenskih spomenika na hrvatske i srpske samo prema pismu. Danas je opće poznato i priznato da su se Hrvati u svojoj srednjovjekovnoj književnosti, kako starocrkvenoslavenskoj tako i narodnoj, služili s oba slavenska pisma. Hrvatskim spomenicima ćirilske pismenosti danas se može, po nekim istraživačima, pribrojiti i Evanđelistar kneza Miroslava.
Po drugim stajalištima taj tekst pripada više crnogorskoj pismenosti, koja autohtono baštini kulturne zasade dukljanske povijesti, dok ostali drže da je riječ o srpskoj pisanoj baštini. Prema tvrdnji Pravoslavlja, glasila Patrijaršije Srpske pravoslavne crkve "po jeziku i obrednoj praksi Miroslavljevo evanđelje je tipičan spomenik pravoslavne crkve, ali po ukrasu ono pripada znatno starijoj dukljanskoj, romanskoj umjetnosti".Pravoslavlje, glasilo Patrijarhije SPC: Miroslavljevo jevanđelje izloženo u Hramu Svetog Save Zbog nacionalne i društvene osjetljivosti pitanja nije realno da će biti postignut konsenzus o afilijaciji teksta.
Proučavanje djela
Lingvističko-paleografska
mini|Prva stranica Miroslavljeva evanđelja
Lingvističko-paleografska ispitivanja su utvrdila da je EkM po jeziku veoma blizak nešto starijem glagoljskom rukopisu "Grškovićeva apostola", a svi lingvisti se slažu da je napisan u "južnim krajevima"; mnogi smatraju upravo na tlu srednjovjekovnog Zahumlja (A. Belić, St. Kuljbakin, J. Vrana). Ako je tako, onda je to moglo biti u ondašnjem crkvenom i političkom središtu Zahumlja, u Stonu na Pelješcu. Zapadna, tzv. zetsko-humska redakcija pravopisa glavnog pisara EkM, koji je napisao čitav kodeks izuzev posljednje tri stranice, povezuje taj kodeks s ostalim suvremenim mu ćirilskim spomenicima (ispravama i natpisima) s istog područja i potpuno je u skladu s grafijom suvremenih hrvatskih glagoljskih spomenika. I morfologijom slova i tipom pisma razlikuju se svi oni od suvremenih im ćirilskih spomenika ostalih južnoslavenskih naroda. To i jest razlog što se neki autori, uključujući i autoricu ovih redaka, umjesto neodređenog, a dosta rabljenog termina "zapadna ćirilica" radije služe nacionalnom oznakom, pak analogno nacionalnim imenima ostalih ćirilskih pisama (ruska, bugarska, srpska, makedonska, rumunjska), za ćirilsko pismo hrvatskih ćirilskih spomenika upotrebljavaju termin "hrvatska ćirilica".Lj. Stojanović, Miroslavovo jevandelje, Prilozi, Beč 1887; M. Kuljbakin, Paleografska i jezična ispitivanja Miroslavljeva jevandelja, pos. izd. SKA, knj. 52, Sremski Karlovci 1925; A. Belić, Učešće sv. Save i njegove škole u stvaranju nove redakcije srpskih ćirilskih spomenika, Svetosavski zbornik, knj. 1, Beograd 1936; J. Vrana, L'evangeliaire de Miroslav, S'Gravenhage 1961; B. Zelic-Bučan, L'ecriture cyrillique croate dans les dioceses meridionaux de la province ecclesiastique de Split jusqu'au bout du XII. siecle,u zborniku: Vita religiosa, morale e sociale ed i concili di Split dei secc. X-XI, Padova 1982; Ista, Evandelistar kneza Miroslava kao historijski izvor, Marulić 5-6, Zagreb 1982.
Liturgička istraživanja
mini|Bogato ukrašena stranica EkM
Liturgička istraživanja, koja su najdublje bila zapostavljena ustvrdila su da EkM, iako pisan na tlu jedne katoličke biskupije, ipak ne sadrži liturgiju zapadnog, rimskog obreda. Ali nije to ni liturgička knjiga za vjernike istočne crkve, jer se liturgija tog evanđelistara nikako ne podudara s reformiranom carigradskom liturgijom. U EkM sadržana je vrlo arhaična liturgija istočnog obreda za vjernike Zapadne crkve, koju bi najispravnije bilo nazvati ćirilometodskom. Ona vuče svoje podrijetlo čak od najstarijih prijevoda, koje su sveta braća učinila s grčkih originala tada još jedinstvene kršćanske crkve. Područje stonske biskupije, koja je od svojeg postanja bila pod jurisdikcijom Zapadne crkve, ipak je po svojem geografskom položaju bila i pod stanovitim kulturnim utjecajem Istoka, pak se ovdje tradicijom mogla održati i ta arhaična istočna liturgija, kao što su se ovdje bili uvriježili, i dugo se održali, i neki drugi običaji istočne crkve, o kojima se saznaje iz spisa crkvenih sinoda 10. – 11. stoljeća.Sravni: L. Mirković, Miroslavovo jevandelje, pos. izd. SANU, knj. 156, Beograd 1950; J. Vrana, djelo navedeno pod izvorom za lingvističko-paleografska ispitivanja
Umjetnička oprema
Umjetnička oprema evanđelistara baš zbog toga što je apriori bio smatran srpskim spomenikom činila se povjesničarima umjetnosti pravom zagonetkom. Po svojim tipično romaničkim minijaturama, kojima nema analogije ni u jednom dosada poznatom pravoslavnom kodeksu, EkM se nikada nije mogao uklopiti u redovan slijed razvoja srpskog srednjovjekovnog crkvenog slikarstva, koje je izrazito bizantskog karaktera. S druge strane odavno je zapažena analogija ukrasa tog evanđelistara s umjetničkom opremom hrvatskih kako glagoljskih tako i latinskih kodeksa istoga doba, pa čak i istovjetnost nekih motiva u kodeksu s motivima starohrvatske pleterne ornamentike na nekim starohrvatskim crkvicama u Zahumlju. Zbog toga su ruski (Buslajev, Kondakoff) i srpski (Mirković) znanstvenici kodeks, zbog njegove umjetničke opreme, smatrali "čudom", dapače i "nemogućim" spomenikom u povijesti srpske crkvene umjetnosti. No sve ove zagonetke i "čuda" sami od sebe otpadnu čim se EkM počne promatrati jednostavno u okviru općeg razvoja umjetnosti onoga kraja u kojemu je i nastao. On se, sasvim prirodno uklapa u svijet pisanih i kamenih spomenika umjetnosti svog užeg zavičaja: Zahumlja i ostalih hrvatskih priobalnih krajeva.Lj. Karaman, Pregled povijesti umjetnosti u Dalmaciji Zagreb 1952, s. 47; Isti, Eseji i članci, Zagreb 1939,s. 50.
Povijesne osebujnosti
Knez Miroslav