Šećerna bolest tip 2 ili dijabetes mellitus tip 2, ranije nazivan dijabetes mellitus neovisan o inzulinu (NIDDM) ili adultni dijabetes, je metabolički poremećaj okarakteriziran visokom koncentracijom glukoze u krvi u kontekstu otpora prema inzulinu i njegova relativnog pomanjkanja. Ova se bolest razlikuje od tipa 1 kod kojeg postoji apsolutno pomanjkanje inzulina zbog uništenja Langerhansovih otočića u gušterači. Klasični simptomi su pretjerana žeđ, učestalo mokrenje i stalna glad. Dijabetes tipa 2 čini oko 90% slučajeva dijabetesa, dok su ostalih 10% uglavnom dijabetes melitus tip 1 i gestacijski dijabetes. Smatra se da je pretilost primarni uzrok dijabetesa tipa 2 kod osoba koje su genetski predisponirane za ovu bolest.

Početna terapija za dijabetes tipa 2 je povećanje tjelovježbe i promjena prehrane. Ako se ovim mjerama ne postigne dovoljno sniženje razine glukoze u krvi, mogu biti potrebni lijekovi kao metformin ili inzulin. Kod osoba koje koriste inzulin obično se zahtijeva redovito provjeravanje razine šećera u krvi.

Učestalost oboljenja od dijabetesa se znatno povećala tijekom zadnjih 50 godina, sukladno s pojavom pretilosti. Od 2010. godine približno je 285 milijuna oboljelih od ove bolesti, u usporedbi s približno 30 milijuna u 1985. Dugoročne komplikacije uzrokovane visokom razinom šećera u krvi mogu uključivati srčane bolesti, moždani udar, dijabetičku retinopatiju koja utječe na vid, zatajenje bubrega koje može zahtijevati dijalizu i slabu cirkulaciju krvi u udovima koja može dovesti do amputacije uda. Akutna komplikacija ketoacidoze, karakteristične za dijabetes tipa 1 je relativno rijetka. Međutim, može doći do neketotičke hiperosmolarne kome.

Znakovi i simptomi mini|350px| Pregled najznačajnijih simptoma dijabetesa.

Klasični simptomi dijabetesa su poliurija (često uriniranje), polidipsija (pojačana žeđ), polifagija (pojačana glad) i gubitak težine. Drugi simptomi koji su obično prisutni kod dijagnoze uključuju: povijest zamućenog vida, svrbež, perifernu neuropatiju, opetovane vaginalne infekcije i zamor. Međutim, mnoge osobe nemaju nikakve simptome tijekom prvih nekoliko godina i dijagnoza im se postavlja na rutinskim pregledima. Kod osoba s dijabetesom mellitus tipa 2 se može rijetko javiti neketotička hiperosmolarna koma (stanje vrlo visoke razine šećera u krvi povezano sa smanjenom razinom svijesti i niskim krvim tlakom).

Komplikacije Dijabetes tipa 2 je obično kronična bolest, vezana uz skraćenje očekivanog trajanja života od deset godina. To je djelomično uzrokovano nizom komplikacija s kojima je bolest povezana, uključujući: dva do četiri puta veću opasnost od kardiovaskularnog oboljenja, uključujući ishemičnu bolest srca i srčani udar, 20 puta veću opasnost od amputacije donjih udova i povećanu učestalost hospitalizacije. U razvijenom svijetu, a s porastom i drugdje, dijabetes tipa 2 je najčešći uzrok netraumatske sljepoće i zakazivanja bubrega. Također se povezuje s povećanom opasnošću od kognitivnih poremećaja i demencije zbog procesa oboljenja kao što su Alzheimerova bolest i vaskularna demencija. Druge komplikacije uključuju: crnkastu akantozu kože, seksualnu disfunkciju i česte infekcije.

Uzrok Razvoj dijabetesa tipa 2 je uzrokovan kombinacijom načina života i genetskih čimbenika. Iako je neke čimbenike moguće osobno kontrolirati, kao što su prehrana i pretilost, za druge čimbenike, poput starenja, pripadanja ženskom spolu i genetike, to ne vrijedi. Nedostatak sna se povezuje s dijabetesom tipa 2. Vjeruje se da djeluje putem učinka na metabolizam. Prehrambeni status majke tijekom razvoja fetusa također može imati ulogu u razvoju bolesti, a jedan predloženi mehanizam za to je promjena metilacije DNK.

Način života Za razvoj dijabetesa tipa 2 je dokazana važnost niza čimbenika u načinu života, uključujući:pretilost (definira se kao indeks tjelesne mase veći od trideset), nedostatak fizičke aktivnosti, slabu prehranu, stres i urbanizaciju. Višak masnoća u tijelu se povezuje s 30% slučajeva u osoba kineskog i japanskog podrijetla, 60-80% slučajeva u osoba europskog i afričkog podrijetla te 100% kod naroda Pima i pacifičkih otočana. Osobe koje nisu pretile često imaju visok omjer struk-bokovi.

Prehrambeni čimbenici također utječu na opasnost od razvijanja dijabetesa tipa 2. Pretjerana konzumacija pića zaslađenih šećerom je povezana s povećanom opasnošću od oboljenja. Vrste masnoća u prehrani su također važne, jer zasićene masti i transmasne kiseline povećavaju opasnost, a polinezasićene i mononezasićene masti smanjuju opasnost. Čini se da konzumiranje velikih količina bijele riže također igra ulogu u povećavanju učestalosti dijabetesa tipa 2. Smatra se da nedostatak tjelovježbe uzrokuje 7% slučajeva dijabetesa tipa 2.

Genetika Većina slučajeva dijabetesa uključuje mnoge gene od kojih svaki pomalo doprinosi povećanju vjerojatnosti oboljenja od dijabetesa tipa 2. Ako jedan jednojajčani blizanac boluje od dijabetesa, vjerojatnost da će drugi blizanac oboljeti od dijabetesa tijekom života veća je od 90%, dok je učestalost za dvojajčane blizance 25-50%. Od 2011., za više od 36 gena je utvrđeno da pridonose opasnosti od dijabetesa tipa 2. Ipak, svi ti geni zajedno čine samo 10% ukupne nasljedne komponente ove bolesti. Na primjer, alel TCF7L2 povećava opasnost od pojave dijabetesa 1,5 puta i najveća je opasnost od uobičajenih genetskih varijanti. Većina gena povezanih s dijabetesom su uključeni u funkcije beta stanica Langerhansovih otočića.

Postoji više rijetkih slučajeva dijabetesa koji nastaje zbog anomalije u samo jednom genu (poznati kao monogeni oblici dijabetesa ili "ostali specifični tipovi dijabetesa"). Oni uključuju tzv. dijabetes odraslih koji se javlja u mladoj dobi (eng. Maturity onset diabetes of the young - MODY), Donohueov sindrom i Rabson-Mendenhallov sindrom, između ostalih. Dijabetes odraslih koji se javlja u mladoj dobi čini 1–5 % svih slučajeva kod mladih osoba.

Medicinski čimbenici Postoji niz lijekova i drugih zdravstvenih problema koji mogu dovesti do podložnosti dijabetesu. Neki od lijekova uključuju: glukokortikoide, tiazide, beta blokatore, atipične antipsihotike i statine. Osobe koje su prethodno imale gestacijski dijabetes u većoj su opasnosti od razvoja dijabetesa tipa 2. Ostali zdravstveni problemi koji se povezuju s dijabetesom su: akromegalija, Cushingov sindrom, hipertiroidizam, feokromocitom i neki karcinomi kao što su glukagonomi. Nedostatak testosterona se također povezuje s dijabetesom tipa 2.

Patofiziologija Dijabetes tipa 2 nastaje zbog nedovoljne proizvodnje inzulina u beta stanicama Langerhansovih otočića. Otpor prema inzulinu, tj. nemogućnost stanica da prikladno reagiraju na normalne razine, javlja se prvenstveno unutar mišića, jetre i masnog tkiva. U jetri, inzulin obično inhibira otpuštanje glukoze. Međutim, prilikom pojave otpora prema inzulinu, jetra neprikladno otpušta glukozu u krv. Omjer otpora prema inzulinu naspram disfunkcije beta stanica se razlikuje među osobama; neke osobe prvenstveno imaju otpor prema inzulinu i samo mali poremećaj u lučenju inzulina, dok druge imaju mali otpor prema inzulinu, a prvenstveno nedostatak lučenja inzulina.

Drugi potencijalno važni mehanizmi povezani s dijabetesom tipa 2 i otporom prema inzulinu uključuju: povećano rastvaranje lipida unutar stanica masnog tkiva, otpor prema i nedostatak inkretina, visoke razine glukagona u krvi, povećano zadržavanje soli i vode u bubrezima te neadekvatnu regulaciju metabolizma putem središnjeg živčanog sustava. Međutim, dijabetes se ne razvija kod svih osoba s otporom prema inzulinu, jer je također potreban poremećaj lučenja inzulina iz beta stanica gušterače.

Dijagnostika Svjetska zdravstvena organizacija šećernu bolest ili dijabetes (kako tip 1, tako i tip 2) definira kao jednokratno očitanje povišene razine glukoze u krvi praćeno simptomima, odnosno kao povišene vrijednosti prilikom dvaju mjerenja bilo:

glukoze natašte ≥ 7,0 mmol/l (126 mg/dl)

ili

glukoze u plazmi ≥ 11,1 mmol/l (200 mg/dl) koja se utvrđuje testom oralne podnošljivosti glukoze dva sata nakon uzimanja oralne doze.

Druga je metoda dijagnosticiranja šećerne bolesti pojedinačna vrijednost šećera u krvi viša od 11,1 mmol/l (200 mg/dL) u kombinaciji s uobičajenim simptomima, odnosno prisutnost više od 6,5% glikoziliranoga hemoglobina (HbA1c). Godine 2009. Međunarodni stručni odbor, u kojemu su bili predstavnici Američke udruge za dijabetes, Međunarodne dijabetičke federacije (International Diabetic Federation, IDF) te Europske udruge za proučavanje dijabetesa (European Association for the Study of Diabetes, EASD), preporučila je da se za dijagnosticiranje šećerne bolesti koristi prag vrijednosti HbA1c ≥6,5%. Tu je preporuku Američka udruga za dijabetes usvojila 2010. godine. U slučaju pozitivnih nalaza pretrage treba ponoviti, osim kod osoba s uobičajenim simptomima kojima je razina šećera u krvi >11.1 mmol/l (>200 mg/dl).

Prag za utvrđivanje šećerne bolesti temelji se na odnosu nalaza testova oralne podnošljivosti, glukoze natašte ili HbA1c te komplikacija kao što je poteškoće s vidom. Pojedinačne pretrage šećera u krvi ili glukoze natašte koriste se više od testa oralne podnošljivosti glukoze jer su pacijentima praktičnije. Prednost testa HbA1c leži u tome što nije potrebno da osoba bude natašte te su rezultati stabiliniji, no nedostatak je njegova viša cijena u odnosu na mjerenje vrijednosti šećera u krvi. Procjenjuje se da 20% oboljelih u Sjedinjenim Američkim Državama uopće ne zna da ima šećernu bolest.

Šećerna bolest (lat. diabetes mellitus) tipa 2 odlikuje se visokom razinom glukoze u krvi u okviru inzulinskog otpora i relativnoga nedostatka inzulina. Razlikuje se od oblika šećerne bolesti diabetes mellitus tipa 1, kod koje je nedostatak inzulina zbog razaranja beta stanica Langerhansovih otočića u gušterači potpun ili apsolutan, i od gestacijskoga dijabetesa ili pojave visoke razine šećera u krvi povezane s trudnoćom. Šećernu bolest tipa 1 i tipa 2 obično je moguće razlikovati prema okolnostima u kojima se javljaju. Ako je dijagnoza upitna, pretragom razine antitijela može se potvrditi da je riječ o šećernoj bolesti tipa 1, dok za potvrdu šećerne bolesti tipa 2 može poslužiti nalaz razine C-peptida.

Probir Niti jedna organizacija za šećernu bolest ne preporučuje opći probir jer nema dokaza da bi takav program poboljšao rezultate. Radna skupina za prevenciju SAD-a preporučuje probir kod odraslih osoba koje pokazuju simprome, a kojima je krvni tlak viši od 135/80 mmHg. Kod onih kojima je krvni tlak niži nema dostatnih dokaza na temelju kojih bi se dala preporuka za probir, kao niti protiv njega. Svjetska zdravstvena organizacija prepoučuje testiranje samo onih skupina koje su izložene povišenomu riziku. U visokorizične skupine u SAD-u ubrajaju se osobe starije od 45  godina, oni koji imaju prve srodnike dijabetičare, neke etničke skupine, uključujući one hispanskoga i afričkoga podrijetla te američke Indijance, kao i osobe s anamnezom gestacijskoga dijabetesa,sindromom policističnih jajnika te osobe prekomjerne težine i stanja povezanih s metaboličkim sindromom.

Prevencija Pojavu dijabetesa tip 2 moguće je odgoditi ili spriječiti odgovarajućom prehranom i redovitom tjelovježbom. Pojačanim mjerama promjene načina života taj se rizik može smanjiti na manje od polovinu. Tjelovježba donosi dobrobiti neovisno o početnoj tjelesnoj težini osobe i naknadnom gubitku težine. Međutim, dokazi o dobrobiti koju bi donijela samo promjena prehrambenih navika su ograničeni, premda ima nekih dokaza u prilog prehrane bogate zelenim lisnatim povrćem i ograničavanja unosa zašećerenih napitaka. Kod osoba sa smanjenom podnošljivošću glukoze pravilna prehrana i tjelovježba, bilo same ili u kombinaciji s metforminom ili akarbozom, mogu smanjiti rizik oboljenja od šećerne bolesti. Ipak, promjene načina života djelotvornije su od metformina.

Liječenje