Alexej von Jawlensky (Suslovo, 13. ožujka 1864. – Wiesbaden, 15. ožujka 1941.), njemačko - ruski ekspresionistički slikar koji je radio u Rusiji, Njemačkoj i Švicarskoj. Pripadao je avangardnim grupama Minhenski krug, Plavi jahač i Plava četvorica. Na ekspresionistički način prikazivao je likovne elemente ruske pučke umjetnosti i Ikona. mini|Schokko s crvenim šeširom, 1909.
Djetinstvo i mladost Jawlensky je rođen kao peto od šestoro djece u drugom braku pukovnika Georgija Nikiforowitscha Jawlenskog s Alexandrom Petrownom Medwedewom. Kao svi sinovi u obitelji, tako je i Alexej imao namjeru pohađati vojnu školu i postati časnik. Na jednoj izložbi u Moskvi je 1882.po prvi put vidio slike u ulju i akvarele i otkrio svoju ljubav prema slikarstvu. Vikendom je posjećivao Tretjakow – galeriju i kao autodidakt započeo slikati i crtati. Iste godineje umro njegovo otac i novčana situacija familije se pogoršala, Jawlensky nije mogao pohađati školu slikanja kako je to želio, tako da se koncentrirao postati najbolji apsolvent na vojnoj akademiji. Kao časnik je 1889. postigao premještaj u Petrograd jer mu je samo tamo bilo moguće pohađati Akademiju umjetnosti i služiti u vojsci. 1890.je uspješno polažio prijemni ispit i dobio dozvolu pored vojne karijere posjećivati umjetničku akademiju. Na akademiji je na početku pohađao predavanja o teoriji umjetnosti, te je crtao po gipsenim lijevcima ili statuama. mini|Duguljasta smeđo-crvena glava,1913. Tamo je upoznao poznatog ruskog realističkog slikara Ilju Repina. Već godinu dana kasnije je Jawlensky zahvaljujući svojoj talentiranosti i uspjehu prešao na viši stupanj akademije. Jawlenskov profesor estetike Sachetti mu je savjetovao da dalje uči kod Ilje Repina, koji ga je ubrzo upoznao s drugim umjetnicima, Ivana Siskina, Konstantina Korowina, Archipa Kuindzia, Vassilija Surikova, Valentina Serova, s kojim je dugo godina njegovao prijateljstvo. Kuindizi je mu je pričao o impresionistima, posebno o Manetu i Sisleyu. Ilja Repin je Jawlenskom savjetovao učiti slikarstvo kod njegove bivše privatne učenice, bogate barunice Marianne von Werefkin, koja je bila u Rusiji toliko uspješna da je dobila nadimak „ruski Rembrandt“. Von Werefkin je bila uvjerena da je Jawlensky predestiniran postati vrlo dobar slikar, ali nažalost iz tog vremena prijelaza u novo stoljeće je sačuvano tek nekoliko njegovih djela. mini|Alexander Sacharoff, 1909.
Marianne von Werefkin, njezina 11godišnja sluškinja Helena Nesnakomoff i Alexej von Jawlensky su se 1896. doselili u München. Werefkin je deset godina zanemarila vlastito slikanje da bi se koncentrirala na podučavanje Jawlenskog, ali u Münchenu je dalju izobrazbu Jawlenskog prepustila slovencu Antonu AžbeuBernd Fäthke, Im Vorfeld des Expressionismus, Anton Ažbe und die Malerei in München und Paris, Wiesbaden 1988 Jawlensky je bio oduševljen Ažbeovom školom slikarstva, ne samo da je njegov novi učitelj imao izvrstan smisao za boje, svjetlucanje i trepetanje svjetla, imao je osim toga „virtuoznu tehniku slikanja“. U Ažbeovoj školi je učio zajedno s prijateljima iz Rusije, Igorom Grabarom i Dmitrijem Kardowskim. mini|Kuća u šumi, 1903.
Karakteristična za fazu u kojoj je Ažbe utjecao na njega je 1900. nastala slika „Petnaestogodišnja Helena“. To je slika koja se nalazi između relističke i ekspresionističke faze, stilski je s Lehnbach-smeđim tonovima još uvijek realistička, a “rad sa širokim linijama“ markira stil nadolazećih godina. Prva orijentacija prema pariškoj avantgardi primjetna je u 1902. kad je Jawlensky započeo slikati mrtve prirode i krajolike u neoimpresionističkom stilu.Roman Zieglgänsberger , Horizont Jawlensky. Alexej von Jawlensky im Spiegel seiner künstlerischen Begegnungen 1900–1914, 33-36. 1903. je Jawlensky otputovao u Pariz. Slika iz tog vremena “Ein Haus im Wald“ (Kuća u šumi) potvruđuje razradu djela Van Gogha, koji ga je okupirao dugo godina.
mini|Mistična glava, 1917. „Tanz in Freien“ je slika koja izvanredno potkrijepljuje slikarev razvoj u igri svjetla i sjene, osim toga sadržava određena iznenađenja. Slika je nastala 1903., u godini kada je Marianne von Werefkin s ruskim slikarom Alexandrom von Salzmann, bez Jawlenskog, otputovala u Normandiju.Brigitte Roßbeck, Marianne von Werefkin, Die Russin aus dem Kreis des Blauen Reiters, München 2010, S. 87–91 Slika je snimljena rendgenski i ispod aktualne je otkrivena još jedna, na njoj se vidi jedna damu u crnoj suknji koja pokazuje sličnost sa slikom „Helene u španjolskom kostimu“ i koja je možda varijacija iste. Po izvorima i izjavama Marianne von Werefkin i Alexeja Jawlenskog je slika nastala 1904. i time dobiva ključno značenje kao prethodnik djela „Abend in Reichertshausen“. U usporedbi s ranijim slikama vidljiv je ponovni obrat u Jawlenskovom slikarstvu. Boju nanosi u dugim, kaligrafičkim prugama po uzoru na Ažbea. Boja stoji u kontrastu s plošnošću njegove pozadine u kojoj je boja nanešena u pahuljama i kvačicama, karakteristike mladog francuskog slikarstva. Njegove su slike postajale šarenije, 1905. nastaje veliki broj slika za vrijeme njegovog boravka u Füssenu i Allgäu. Sve su slike nastale pod utjecajem neoimpresionizma i Vincenta Van Gogha. U ovoj stilskoj fazi su nastale i slike koje je Jawlensky izložio na izložbi Salon d´Automne u Parizu. Jawlensky je u svojim autobiografskim zapisima pogrešno datirao njegovo vrlo značajno putovanje kroz Francusku s Mariannom von Werefkin u 1905.,umjesto u 1906. godinu.Alexej Jawlensky, Lebenserinnerungen, in Clemens Weiler (Hrsg.), Alexej Jawlensky, Köpfe-Gesichte-Meditationen, Hanau 1970, S. 110 f Möglicherweise ist Jawlenskys Irrtum dadurch zu erklären, dass er erst 1937/38 – immerhin dreißig Jahre nach der für ihn und die Kunstwissenschaft so wichtigen Frankreichreise – damit begann, seine Lebenserinnerungen zu diktieren. Marianne von Werefkin je na tom putovanju, točnije u blizini Marseillea kod njezinog prijatelja slikara Pierre-Paul Gierieud, ponovo započela slikati. Alexej Jawlensky je iskoristio putovanje na jug Francuske da bi posjetio grob nedavno preminulog slikara Paula Cezannea.Roman Zieglgänsberger , Horizont Jawlensky. Alexej von Jawlensky im Spiegel seiner künstlerischen Begegnungen 1900–1914, 41-43. mini|Variacije, 1921. Na četvrtoj izložbi Salona d`Automne u Parizu je Jawlensky dao nekoliko slika, bile su to studije nastale u Bretagni, danas nejasno o kojim se slikama radilo.Armin Zweite, „Von Dissonanzen durchzogene Harmonien“, Zu Jawlenskys Münchner Zeit 1896–1914, in Ausst. Kat.: Alexej von Jawlensky, Reisen-Freunde-Wandlungen, Museum am Ostwall, Dortmund 1998, S. 43 Božićne praznike su Werefkin i Jawlensky proveli u Sausset-les-Pins te su u siječnju 1907. otputovali u Genf posjetiti Ferdinanda Hodlera, odakle su se vratili u München. U veljači iste godine upoznaje Jawlensky u minhenskij umjetničkoj grupi berlinskog slikara Curt Hermann i slikara monaha i Nabiste Jana Verkade koji je pod pseudonimom „Langejan“ objavljivao tekstove o umjetnosti.Langejan, Ein Malerbrief I, Die christliche Kunst 7 (1910/11), S. 336–338 mini|Mrtva priroda s cvijećem i narančama, 1909. Do 1908. je „Langejan“ često slikao u atelijeu Jawlenskog. U kolovozu 1907. su von Werefkin i Jawlensky boravili u Kaisheimu, mjeseca dana kasnije u Wasserburgu na Innu, na jesen u Murnau am Staffelsee. Krajem godine je Verkadesov prijatelj Paul Serusier došao u München, nedaleko od Jawlenskog je na njega čekao od prijatelja već iznajmljeni atelje.,Hugo Troendle, Paul Sérusier und die Schule von Pont-Aven, in: Das Kunstwerk, Baden-Baden 1952, S. 21 Seusier je tamo Jawlenskom približio slikarski stil Paula Cezanna šta se posebno dobro vidi u njegovim mrtvim prirodama. 1908. otkriva Jawlensky slikarstvo Paula Gauguina koji ga fascinira.Roman Zieglgänsberger , Horizont Jawlensky. Alexej von Jawlensky im Spiegel seiner künstlerischen Begegnungen 1900–1914, 43-48; sowie ebenda: Annegret Kehrbaum: Das Unsichtbare im Sichtbaren abbilden. Alexej von Jawlenskys Begegnung mit ser "Synthèse" Paul Gauguins, S. 208-228. mini|On i ona, 1912.
Jan Verkade je Jawlenskog upoznao s poljskim slikarem i Gaugauinovim prijateljem Wladyslawom Slewinskim. To je bio susret koji je Alexeja Jawlenskog napokon pomaknuo od njegovog pointilističkog slikarstva, Slewinski je imao averziju protiv neoimpresionističkog „packanja“Wladislawa Jaworska, Paul Gauguin et l’école de Pont-Aven, Neuchâtel 1971, S. 119 f i ponukao je Jawlenskog napustiti njegov stil točkica i kvačica te „konvertirati“ na Gauguinovo plošno, simboličko slikarstvo. Ova promjena stila je bila značajna i u slikarstvu Wassillija Kandinskog i Gabriele Münter i drugih minhenskih kolega, čije je stilove Jawlensky vlastitim preobražajem preusmjerio. Ljeto 1908. su Marianne von Werefkin i Alexeja Jawlensky proveli sa slikarskim parom Gabriele Münter i Wassilijem Kandinskim, u tom su periodu nastale mnogobrojne slike. Pretpostavlja se da je odnos između dvaju parova bio kratko poremećen jer su Jawlensky, Werefkin, Adolf Erbslöh i Oscar Wittenstein pri kraju 1908. osnovali Minhensku grupu bez Gabreile Münter i Wassilija KandinskogAnnegret Hoberg, Titia Hoffmeister, Karl-Heinz Meißner, Anthologie, in Ausst. Kat.: Der Blaue Reiter und das Neue Bild, Von der >Neuen Künstlervereinigung München< zum >Blauen Reiter<, Städtische Galerie im Lenbachhaus, München 1999, S. 29 šta još godinama kasnije bio razlog Kandinskijevoj srđbi.Wassily Kandinsky/Franz Marc, Briefwechsel, Hrsg. Klaus Lankheit, München 1983, S. 29 Uzroci njegovog prvotnog oklijevanje preuzeti presjedavajuću ulogu u Minhenskoj grupi leži u ovoj zlovolji. Početkom 1909. je Kandinski preuzeo ulogu predsjedatelja Minhenskog kruga. Za vrijeme ljeta 1909. su oba slikarska para ponovo zajendo radili u Murnau. Plesač Alexander Sacharoff je u to vrijeme s Werefkin i Jawlenskim pripremao važan nastup u minhenskom Odeonu. Nakon prve izložbe Minhenskog kruga, koja je dobila izuzetno loše kritike, se odnos između Jawlenskog i Marianne vo Werefkin pogoršao i slikarica je otputovala u Kaunas, u ruskoj Litvi, gdje je boravila do početka 1910. kod brata Petera von Werefkin koji je u Kaunasu bio guverner. Početkom 1910 se Marianne von Werefkin vratila u München, par mjeseci kasnije je Adolf Erbslöh, u to vrijeme još sekretar Minhenskog kruga, otputovao u Pariz s Pierrom Girieudom, da bi francuske umjetnike nagovorio sudjelovati u drugoj izložbi Minhenskog kruga, koja je bila planirana za početak rujna iste godine. U usporedbi s prvom izložbom, na kojoj je sudjelovalo 16 umjetnika, je druga izložba bila s 29 umjetnika uspješno organizirana, ali nažalost su kritike bile podjednako loše kao i prvi put. Franz Marc je inkognito posjetio izložbu i napisao povijesno- umjetnički fundiranu recenziju koju je krajem rujna pročitao Erbslöh. Kratko vrijeme kasnije je Franz Marc upoznao umjetnike Minhenskog kruga, s Mariannom von Werefkin i Alexejem Jawlenskim je vrlo brzo sklopio prijateljstvo.Annegret Hoberg, Maria Marc, Leben und Werk 1876–1955, Ausst. Kat.: Städt. Galerie im Lenbachhaus, München 1995, S. 49 mini|Mistična glava, 1917. Istog dana kao i Franz Marc su August Macke i njegova žena posjetili von Werefkin i Jawlenskog. Pred kraj godine se i Kandinsky vratio iz Rusije u München i 31. 12. 1910. su se u salonu Marianne von Werefkin upoznali FranZ Marc i Wassily Kandinsky. Zanimljiv je posjet koncerta Arnolda Schöneberga. Werefkin, Jawlensky, Münter, Macke, Kandinsky i Marc su zajedno posjetili koncert 2. sječnja 1911.Gisela Kleine, Gabriele Münter und Wassily Kandinsky, Biographie eines Paares, Frankfurt/M. 1990, S. 365 Rezultat je bila diskusija o „nečistoći“ u slikarstvu,Wassily Kandinsky, Über das Geistige in der Kunst, insbesondere in der Malerei, München 1912, S. 83 f umjetnički problem kojeg je Werefkin već 1907. u njezinim slikama riješila.Bernd Fäthke, Marianne Werefkin, München 2001, S. 99 ff. Der Großteil des künstlerischen und literarischen Nachlasses der Malerin wird in der Fondazione Marianne Werefkin aufbewahrt.