Hrvatska pravna povijest obuhvaća pravnu povijest Hrvata i hrvatskih država od dolaska Hrvata u 7. stoljeću do danas.
Prva hrvatska država Rano razdoblje minijatura|Greda i zabat s natpisom kneza Branimira, 879. – 982., Šopot kraj Benkovca Hrvatska država nastala je u prvoj polovini 9. stoljeća u zaleđu dalmatinskih gradova Zadra, Šibenika, Trogira i Splita. Od 7. do 8. stoljeća polarizira se hrvatsko društvo i dolazi do nastanka kmetova. U ranijoj povijesti nije zabilježeno postojanje ropstva, no kasnije se robom u Hrvatskoj moglo postati kupoprodajom, dužničkim ropstvom ili dobrovoljnom predajom Crkvi.Sućeska (1985.), str. 12
Razvojem feudalizma u Hrvatskoj postepeno nestaju slobodni seljaci (vilani). Seljaci su bili darivani feudalcima zajedno sa zemljom. Istodobno dolazi do obogaćivanja feudalaca (vlastele). Feudalci u Hrvatskoj su bili vojskovođe i rodovsko-plemenske starješine koje su se domogle bogatstva pljačkom i ratnim plijenom ili pripadnici kraljeve družine koje je kralj dizao na stupanj plemstva.
Čimbenici koji su utjecali na polariziranje hrvatskog stanovništva su ratovi, crkva i dalmatinski gradovi. Ratovima su vojskovođe i rodovsko-plemenske starješine ubirali najveći dio ratnog plijena dok su slobodni seljaci isplaćivali troškove rata. Crkva je u Hrvatskoj iskoristila svoj utjecaj u postizanju statusa feudalca. Boljom organizacijom posjeda služila je feudalcima za ugled; utjecala je na vladara savjetovanjem kako treba upravljati podanicima. Velika prednost bila je i ta što je jedino kler bio pismen. Dalmatinski gradovi su bili u boljem položaju od ostalih hrvatskih gradova, gospodarski i organizacijski. Hrvatski viši slojevi nastojali su se koristiti viškom dobara iz dalmatinskih gradova. Takav razvoj događaja doveo je do potpune polarizacije hrvatskog stanovništva i uspostave klasne vlasti.Sućeska (1985.), str. 13
Društvena organizacija U Hrvatskoj se nastavila feudalizacija, broj slobodnih ljudi se smanjuje, a raste broj kmetova (servi). U Hrvatskoj tada postoje tri sloja društva: slobodni ljudi (vilani), zavisni ljudi (kmetovi) i vlastela. Proces feudalizacije okončan je u 13. stoljeću.Sućeska (1985.), str. 14-15.
U ranofeudalnoj Hrvatskoj postojale su rodovsko-plemenske organizacije koje su se manifestirale u velikim obiteljima, bratstvima, plemenskim župama, u zaostatku kolektivnog raspolaganja zemljištem, u kolektivnom jamstvu i odgovornosti za štetu i u vidu stalne borbe rodovskog i novog feudalnog uređenja (borba glagoljaša i latinaša, pogibija Zvonimira).Sućeska (1985.), str. 15.
Postoje različite teorije o podrijetlu hrvatskog plemstva. Jedna je da hrvatsko plemstvo potječe od rodovsko-plemenskih starješina, druga da su se Hrvati nametnuli kao vladajući sloj starosjediteljima. Postoji i teorija da u ranofeudalnoj Hrvatskoj uopće nije bilo plemstva. Janković drži kako u ranofeudalnoj Hrvatskoj plemstvo potječe i od rodovsko-plemenskih starješina i kraljeve družine. Drugi bitan čimbenik u ranofeudalnoj Hrvatskoj bila je i Crkva koja je imala ogromne posjede s kmetovima.
Organi vlasti Vladar minijatura|Krunidba kralja Tomislava, Oton Iveković Vladar je glavni organ vlasti. Vladar se smatrao patrimonijalnim vlasnikom čitavog državnog područja i gospodarom svojih podanika. Titule su se kroz vrijeme mijenjale; u početku je bio dux (prevodi se kao knez/vojvoda). Od Tomislava se hrvatski vladari nazivaju kraljevima (rex; 925.). Kako je u to vrijeme titula vladara odgovarala stupnju suverenosti (knez-kralj-car), smatra se da je suverenitet hrvatskog vladara osnažen mijenjanjem titule.Sućeska (1985.), str. 15-16.
Vlast je u Hrvatskoj bila nasljedna. Još u rodovsko-plemenskoj organizaciji nasljednu vlast je stvarno ili formalno potvrđivala narodna skupština. I nakon stvaranja hrvatske države zadržan je visok stupanj demokratičnosti jer su se kraljevi krunili „po volji naroda“ (Vladislav) ili „pred čitavim narodom“ (Dmitar Zvonimir).Sućeska (1985.), str. 16.
Vladar je imao sudsku dužnost i dužnost vrhovnog vojskovođe. Sudsku dužnost vršio je osobno, putujući po državi. Osim toga vladar je zastupao državu u inozemstvu. Za obavljanje državnih poslova, vladari su imali svoj dvorski i upravni aparat. Aparat se s vremenom razvijao. Svi dužnosnici u aparatu nazivani su općim nazivom „župan“.
Osnovna gospodarska podloga vladarovoj vlasti bila je njegova vrhovna svojina nad čitavom zemljom (dominium eminens) i pravo izravne svojine (dominium directum). Vladari su ubirali poreze od svojih podanika, naplaćivali danak mira od dalmatinskih gradova, ubirali carinu, dobivali poklone, naplaćivali globe itd.
Vijeće starješina Da bi lakše upravljao zemljom, kralj se oslanjao na povlaštene slojeve stanovništva. Vladar je tražio pomoć i suglasnost od rodovsko-plemenskih starješina i pripadnika svoje pratnje. Na toj osnovi se, kao drugi organ vlasti, razvilo vijeće starješina. Vladar se u različitim pitanjima konzultirao s pripadnicima vladajuće klase koji su tada bili članovi vijeća. Vijeće je djelovalo ad hoc i nije bilo stalni organ. Vijeće bi se formiralo od pripadnika više klase u određenom trenutku gdje bi kralj boravio i tako rješavalo određena pitanja. Njegovo postojanje nije bilo utvrđeni nijednim aktom.Sućeska (1985.), str. 16-17.
Narodna skupština Narodna skupština bila je treći organ vlasti u ranofeudalnoj Hrvatskoj. Ljetopis popa Dukljanina govori o narodnoj skupštini na Duvanjskom polju koju je sazvao kralj Budimir (vjerojatno Tomislav). Skupština je trajala dvanaest dana i raspravljalo se o državnim granicama te organima vlasti. Na skupštini je okrunjen kralj te je izvršena administrativno-teritorijalna podjela. Doneseni su i zakoni te sakupljeni dobri običaji zapisani u knjizi sv. Metodija.Sućeska (1985.), str. 17.
Kako se vidi iz Ljetopisa, narodna skupština bavila se svim važnijim pitanjima. S jačanjem klasne vlasti i vladara ona postepeno gubi značaj. To je bio rezultat procesa feudalizacije jer je broj slobodnih seljaka bivao sve manji. Vijeće je samo moglo donositi odluke, no kako bi dobili podršku naroda obraćalo su se i narodnim skupštinama. Narodne skupštine su izgubile svoj značaj u potpunosti s okončanjem feudalizacije.
Lokalna uprava Hrvatska država bila je podijeljena na 11 župa, kako je navedeno u djelu Konstantina Porfirogeneta De administrando imperio.Sirotković & Margetić (1988.), str. 34. Na čelu župe bio je župan. Izvori također spominju i podžupane. Župe su se dijelile na satnije na čijem su čelu bili satnici. Dužnosti župana i satnika bile su slične. Glavi zadatak bio im je ubiranje poreza za vladara. Glavna razlika bila je u količini prikupljenog poreza; veći dio pripadao je županu, a manji satniku. Župani i satnici također su vršili i vojno-upravne i sudske poslove.Sućeska (1985.), str. 17-18. Jedina isprava koja spominje teritorijalne župane je ona iz 892., koja navodi livanjskog i kliškog župana.
Najvažniji dužnosnik u Hrvatskoj poslije kralja bio je ban. Ban je bio gospodar triju župa koje su se nalazile na sjeverozapadu Hrvatske, Krbave, Like i Gacke i uživao je određenu autonomiju. U Hrvatskoj je najznačajniji ban u tom razdoblju bio Dmitar Zvonimir koji je bio ban u vrijeme Petra Krešimira IV. Titula potječe još od avarske tradicije (na avarskom znači bogat).Sućeska (1985.), str. 18.
Međunarodni odnosi minijatura|Ljudevit Posavski sklapa savez sa Slovencima U ranofeudalnom razdoblju Hrvati su se u početku sukobljavali s Avarima, a kasnije i s Bizantom. Najznačajniji sukob dogodio se s Francima.
Franci su ostavili Hrvatima unutarnju samoupravu s pravom starješina da sami biraju svoje knezove. Nakon smrti Karla Velikog (814.) nastala je anarhija, a s njom ojačao i separatizam. U to vrijeme u franački feudalci na štetu hrvatskih knezova pokušavaju proširiti svoje feude što dovodi do jačanja državotvorne ideje među hrvatskim višim slojem. Ljudevit Posavski, na toj osnovi, započinje bunu protiv Franaka u Panonskoj Hrvatskoj. Ustanak je bio neuspješan zbog snage franačkih feudalaca i umiješanosti kneza Dalmatinske Hrvatske, Borne, koji je stao na stranu Franaka.
Tijekom 9. i 11. stoljeća hrvatska država jača iako je imala vanjske neprijatelje – Mletačku Republiku, Arape i Bizant. U to vrijeme titula kneza zamijenjena je kraljevskom. Vrhunac je Hrvatska doživjela u vrijeme Petra Krešimira IV.
Pravo U ranofeudalnoj Hrvatskoj pravo bilo je nerazvijeno. Najvažniji izvor prava bilo je običajno pravo koje se moralo primjenjivati u odnosima između slobodnih seljaka, zavisnih ljudi i vlastele.
Darovnice (povelje) Pored običajnog postojalo je i pisano pravo. Ono se javlja u vidu darovnica (povelja). Darovnice su isprave kojima su vladari dodjeljivali ili potvrđivali određene privilegije i prava pripadnicima vladajuće klase, na prvom mjestu Crkvi. Ukupno je sačuvano 28 povelja. Mnoge od njih su prijepisi nastali kasnije, no dosta su slične originalima. Najstarija je Trpimirova povelja (852.). Sačuvana je još jedna Mutimirova, 13 Krešimirovih, 10 Zvonimirovih i tri kralja povelje Stjepana II. Povelje nisu pisane po istom obrascu, no imale su neke zajedničke crte. Sastojale su se od tri osnovna dijela: protokol (uvod), tekst te eshatokol (završne odredbe). Najvažniji dio povelje je dispozicija sadržana u tekstu. Ona predstavlja predmet pravnog posla.
Trpimirova povelja minijatura|Trpimirova povelja Trpimirova povelja najstariji je pravni spomenik hrvatskog i slavenskog prava. Nastala je 852. Sadrži prve autentične podatke o hrvatskoj državi. Ona ukazuje na vladarovu neograničenu vlast jer se u povelji Trpimir zove vladarom „po Božjoj milosti.“ Povelja također potvrđuje da su vladari prije Trpimira imali sličnu vlast kao i on, te ukazuje na postojanje vladarovog aparata vlasti.Sućeska (1985.), str. 14
Na osnovu činjenice da u vrijeme Ljudevita Posavskog nije postojala država kod Hrvata i na osnovu podataka iz Trpimirove povelje, može se zaključiti da je hrvatska država nastala već u trećem desetljeću 9. stoljeća zajedno s postankom klasne vlasti koja je afirmirana s prijelazom iz drugog u treće desetljeće istog stoljeća. Trpimirova povelja ukazuje i na vrstu prve hrvatske države. Povelja pokazuje da se radilo o državi koja se formirala u feudalnu. Primjeri su darivanje zemlje Crkvi zajedno s ljudima (servima) koji su živjeli na njoj te činjenica da je Trpimir raspolagao državnim područjem i da je imao vlastite feudalne posjede. Iz Povelje također saznajemo da Trpimir nije bio potpuno samostalan. On je bio u vazalskom odnosu prema franačkoj vlasti u Italiji, kralju Lombardije Lotaru, no ta vlast je samo idejna. Hrvatska je od 879. potpuno samostalna.
Dalmatinski gradovi do 12. stoljeća U sastavu Hrvatske nalazili su se i dalmatinski gradovi, no zbog specifičnih uvjeta nastanka i razvoja dalmatinski su gradovi imali znatno drugačiji državnopravni položaj od ostalih dijelova Hrvatske. Dalmatinski gradovi potječu još od vremena antičke Grčke i znatno su se razvili u vrijeme rimske vlasti. Raspadom Zapadnog Rimskog Carstva u dalmatinskim gradovima dolazi do anarhije. Uskoro dolaze pod gotsku državu, te nakon kraćeg razdoblja dolaze pod bizantsku sferu utjecaja (536.). U to vrijeme dolaze Slaveni kada dalmatinski gradovi bivaju razrušeni. Tek poslije dolazi do obnavljanja nekih gradova.
Ustroj vlasti Dalmatinski gradovi zadržali su starokršćanske elemente organizacije spojene s novonastalim prilikama. Imali su specifičan razvoj u usporedbi s ostalim dijelovima Hrvatske. Politički čimbenici bili su svećenstvo i narod (clerus et populus), a u vlasti prisutni su biskup i načelnik grada (prior). Njih su birali članovi gradske komune.