Istraživanje o etnodruštvenom razvoju srednjovjekovne Bosne suočava se s teškoćama već pri tumačenju narodnosnih izričaja u bosanskim ćirilskim ispravama 13. stoljeća, primjerice u četirima ispravama bana Mateja Ninoslava. U njima Matej Ninoslav stanovnika Bosne naziva "Srblinom" i suprotstavlja ga "Vlahu", tj. stanovniku Dubrovnika.[,..] da hode Vlasi svobodno, ih' dobitk' tako kako su u bana Kulina hod:li, bez' vse habe i zledi [...] a se e`ste ako verue Srblin' Vlaha, da se pri pred' knezem' ako verue Vlah' Sr'blina da se pri pred' banom' a inomu Vlahu da ne bude izma [...]" (Stojanovic, 6, br. 9, 1214-1217. [Cremosnik 1948, 114, datira tu ispravu: "1232 (?)-1235"]); "[...] I se oste ako veruie Serblin' Vlaha da si; pri pred' knezem' dubrov'c'kim' I ako veruie Vlah' Serblina da se pri pred' banom' [...]" (isto, 7-9, br. 11, 22.III.1240; CD IV, 107-108); "[...] I se oste ako verue Serblin' Vlaha da se pri pred' knezem' dubrov'c'kim' I iako veruie Vlah' Serblina da se pri pred' banom' [...]" (isto, 9-10, br. 12, ozujak 1249; CD IV, 386-387) To je nazivlje bilo uzrokom brojnim tumačenjima što su se gibala u rasponu od apsolutnog odbacivanja do potpuna prihvaćanja.Odbacuje ga, na primjer, Poviest 1942, 222-223, bilj. 17 (tekst M. Perojevica), ali s neuvjerljivim i neutemeljenim obrazlozenjem; prihvaca ga, bez dovoljno kriticnosti, kao dokaz o "srpskom karakteru Bosne" Foretic 1969, 80; umjereno tumacenje zastupa Cirkovic 1964, 350, bilj. 2.

Starija historiografija U bosanskim i humskim poveljama 13. do 15. stoljeća nekoliko puta spominju se Srbi, i to uvijek u vezi s Vlasima. Najstariji spomen je u jednoj povelji bosanskoga bana Mateja Ninoslava oko 1234., gdje se veli: " A se este: ako virue sr'blin' Vlaha, da se pri prid' knezem'; ako virue Vlah Sr blina, da se pri prid' banom' a inomu Vlahu da ne bude izma".CDC III 427 (371): StPov I/1 6 (9). Čeh Konstantin Jireček, uvaženi pisac povijesti Srba, shvatio je taj navod tako da je pod Vlasima vidio Dubrovčane, a pod Srbima podanike bana Ninoslava, Bošnjane.Jirecek Wlachen 111 sl.; Isti, Die Romanen I 34 sl. 38-41 Ovo Jirečekovo tumačenje prihvatili su kasniji srpski povjesničari kao dokazanu stvar i na tome posebno osnivaju svoja mišljenja o Srbima u Bosni. Tako Vladimir Ćorović u svojoj Historiji Bosne piše: "U pogledu narodnosti Ninoslavljevih podanika u Bosni njegove povelje, izdane Dubrovčanima, ne ostavljaju nikakve sumnje. One jasno kažu, da su ti podanici Srbi".Corovic, Hist. Bosne I 204.

Jirečekovo mišljenje prihvatili su i neki hrvatski povjesničari, kao Franjo Rački,Racki, Hrvatska 138-146. Milan Rešetar,AfSPh 13, 2. a donekle i Ferdo Šišić.Sisic, Letopis 71 b. 47. Nužno je zbog toga potanko ispitati bosanske povelje, u kojima se govori o Srbima, da se shvati pravo značenje i dohvat njihovih izražaja.

Vlasi

Nužno je upozoriti na to, da je posve nevjerojatno, da bi Dubrovčani u 13. stoljeću sebe zvali "Vlasima" ili dozvolili, da ih tako zovu njihovi prijatelji u službenim dokumentima, koje su pisali u korist Dubrovčana. Istina, na zapadu još prije tih vremena germanski narodi počeli su zvati Vlasima (Walh, Walsche, starogerm., Vlachy, staroslov.) ne samo prave, etničke Vlahe, nego sve potomke starih Rimljana, uključujući u to ime i sve romanizirane narode u Europi.Gl. Jirecek, Die Romanen I 34 sl.; RP 517-519. U tom sirem poimanju bili su Vlasi i dalmatinski Romani, dakle i Dubrovčani početkom 13. stoljeća. Ali tako Dubrovčane nije nitko zvao na Balkanu, jer su u tom kraju postojale posebne prilike, i prema tome, vlastiti domaći nazivi, koji su se razlikovali od zapadne germanske. terminologije. Što nije bio slučaj u drugim zemljama, na Balkanu su postojale tri potpuno različite skupine ljudi, koje su sebe smatrale i zvale "Rimljanima".

Prve dvije skupine više puta spominje Konstantin Porfirogenet u svom djelu De administrando imperio i naziva ih: "Romaioi" i "Romanoi".Porphyr. 29 (124), red 52); 32 (152, red 24 sl.). Gl. n. dj, Index, 307 pod u Romaioi ,> i H Romanoi ,>. " Romaioi" su Bizantinci, koji su sebe smatrali "Rimljanima " kao baštinici staroga rimskog carstva. "Romanoi" su, po Porfiragenetu, ostaci rimskih kolonista iz Rima i Italije ili poromanjeni stari grčki i ilirski stanovnici u Dalmaciji i Iliriku. Ovi su se napose održali u nekoliko primorskih gradova na dalmatinskoj obali i na tri otoka u Kvarnerskom zaljevu.Porphyr. 29 (122-124, red 1-53) Od ovih Romana razvilo se plemstvo dalmatinskih gradova, koje je, npr. u Dubrovniku, vodilo upravu grada sve do početka novoga vijeka.

Treću skupinu činili su poromanjeni potomci negdašnjih vojničkih veterana iz Mauretanije, koje su Rimljani bili naselili po Balkanu uzduž rijeke Dunava u prvim stoljećima po Kristu. I ovi su sebe zvali "Romani" i od toga je nastalo ime Romania, Rumunjska. U znanosti takvi se nazivaju Arumunima. U srednjem vijeku na Balkanu su zvali prvu grupu: Grci ili Bizantinci; drugu, dubrovačku grupu: Latini; a samo su trećoj skupini davali ime: Maurovlasi, Morovlasi ili jednostavno Vlasi.Gl. RP 515-567. Vlasi su živjeli po planinama i bavili se stočarstvom. Bili su surovi i neodgojeni, bez stalnih kučista, putujući za svojim stadom ljeti u planine, a zimi u južne toplije krajeve. Kako su imali mnogo konja, to su se zarana počeli baviti prijenosom trgovačke robe. Dubrovčani su ih od najstarijih vremena iskorištavali kao prijenosnike, ali se nikad nisu smatrali jedno te isto s njima, što nisu ni bili, kako je gore razjašnjeno. Srednjovjekovni Vlasi bili su i porijeklom i jezikom i društvenim položajem različiti od Dubrovčana pa je već zbog toga neprihvatljivo, da se pod Ninoslavovim Vlasima imenuju Dubrovčani.

Povelje Prva i druga

Prva povelja, u kojoj se spominje "Srblin", jest ona bana Ninoslava, što je donosi Tadija Smičiklas,Codex diplomaticus regni Croatiae, III, str. 427, br. 371 i Franc Miklošič.Monumenta serbica, str. 24, br. 30 Povelja nema nadnevka, ali kako se u njoj spominje dubrovacki knez Žan Dandulo, koji je vladao do travnja 1235., tako povjesničari stavljaju ovu povelju između 1232. – 1235. Original se i danas nalazi u Dubrovačkom državnom arhivu.

Gregor Čremosnik, koji je tu povelju potanko opisao s paleografske strane, veli o njoj, da "spada među najmanje južnoslavenske dokumente". Pisana je na pergameni takozvane njemačko-francuske izradbe. Rezana je nepravilno, a veličina joj iznosi u širini 21,6 cm, a u visini od 4 - 2,5 cm. Te sićušne dimenzije, kako pravo veli Čremosnik, nimalo ne odgovaraju nazivu povelja, pod kojim se uvijek predstavlja nešto svečano i impozantno.Cremosnik, Bosanske i humske povelje 114 sl.

Ovo sve govori, da ova "povelja" nije bila jedini, ni glavni dokument, koji je ovom prigodom bio napisan. Glavna povelja, koja je uređivala odnose Dubrovčana s banom Ninoslavom i Bošnjanima, morala je biti napisana prije ove patuljak-povelje. Ova povelja smatrana je malim dodatkom već učinjenoj povelji pa je zato napisana tako i u neuglednoj formi. Premo tome i predmet, dotično osobe, o kojima govori ova patuljak-povelja, morali su biti sporedne vaznosti za obie ugovarajuće stranke, Bošnjane i Dubrovčane, kada ovaj predmet nije bio unesen u prvi glavni dokument. Da je neka posebna, glavna povelja bila napisana prije povelje-patuljka, to se izričito spominje u ovoj zadnjoj. Tu piše: "A se pisah' imenem' Desoe, gramatig' bana Ninoslava veliega bosn'skoga tako virno kakore u pr'vih' (tj. 'knjiga')".CDC III 427 (371); MS 24 (30); StPov I/1 6 (6)

Gdje je ta prva povelja, koju je Desoje napisao Dubrovčanima u ime bana Ninoslava?Smiciklas, Cod. dipl. IV, str. 126, br. 115Miklosich, Mon. serb. 29, br. 36. Prva povelja je nazvana povelja A, a patuljak-povelja - povelja B. Original povelje A nalazi se u Državnom arhivu u Dubrovniku. Prema Čremosniku i ova povelja, kao i ona B, pisana je na pergameni njemačko-francuske izradbe tamnosmeđom tintom. I na jednoj i na drugoj povelji pečat je bio pričvršćen s vrpcom crvene nepredene svile.Cremosnik , n. dj. 116 sl. Povelja B pisana je tzv. ustavom, a tako i povelja A prema trećem izdavaču Lj. Stojanoviću,StPov I/1 7 (10). iako Čremosnik pismo povelje A označuje na sredini puta od ustava u poluustav.

Razlike pisma između jedne i druge povelje mogle su nastati zbog toga, što nisu pisane istom brigom i marom. Povelja-patuljak, naime, bila je napisana tek, nakon što je prva povelja (A) bila odnesena u Dubrovnik i Dubrovčani zatražili, da se još neke stvari dodaju i pismeno utvrde. Nadopune nisu mogle biti unesene u prvu povelju, kao što će biti slučaj s poveljom iz 1240. jer je pergamena bila već odrezana. Za željene dodatke bilo je potrebno upotrijebiti novu pergamenu, dotično napisati novu povelju.

Zaziv i uvod povelje B sličan je onomu prve povelje A, samo što je u povelji B spomenut dubrovački knez Žan Dandulo, koji nije bio spomenut u prvoj podelji. Glavni i jedini predmet ovoga dodatka, povelje (B), bio je taj, da ban Matej Ninoslav osigura Vlasima slobodno kretanje i uživanje njihove dobiti, tj. zarade, kako su je uživali za Kulina bana. I kada je pisar Desoje bio već zaključio povelju i svojim je potpisom ovjerovio, nekomu je palo na pamet, da se nadopiše novi nadodatak, to jest stavak o sudbenoj nadležnosti za rješavanje sporova, koji bi mogli nastati između Vlaha i Srblina. Taj nadodatak spojen je s već zaključenom poveljom B riječima: "I ovo jo'ste" ("A se este").

Kako se, dakle, iz samih povelja vidi, ni Srbi ni Vlasi nisu bili spomenuti u prvoj glavnoj povelji A, u kojoj je ban Ninoslav Dubrovčanima zajamčio slobodnu trgovinu i oslobodio ih od "desetine", tj. srednjovjekovne carine. U glavnom dijelu i povelje-patuljka (B) radi se jedino o Vlasima. Srbi su spomenuti samo u nadodatku toj povelji (B). U drugom, zadnjem nadodatku toj povelji B, uziaju se u zaštitu od "izme" samo Vlasi, a ne i Srbi. "Izma" je srednjovjekovni naziv za odmazdu, tj. vansudsko naplaćivanje pretrpjele štete putem sile od ma kojega pripadnika one skupine, od koje je netko nekomu štetu nanio. Ovo sve govori, da se ni Srbi ni Vlasi ne smiju poistovjećivati s ugovarajućim strankama, s Bošnjanima i Dubrovčanima, nego da se pod tim imenima misli na neke sporedne osobe, ovisne o ugovaračima, koje oni uzimaju pod svoju sudsku vlast i zaštitu. U dodatku patuljak-povelje (B) određuje se, da će u sporovima između Srba i Vlaha Dubrovčani suditi Vlasima, a ban Ninoslav Srbima. Ta je odredba donesena jer su Vlasi bili Romani i govorili romanskim jezikom, sličnim onomu Dubrovčana, iako su ovi bili različiti svojim etničkim postankom od prvih. Suđenje Srbima dano je Ninoslavu, jer su Srbi bili Slaveni i govorili jezikom bliskim jeziku, kojim je govorio ban Ninoslav.

Treća i četvrta

Srbi i Vlasi su bili sporedne osobe u Ninoslavovim poveljama. To se nedvojbeno vidi iz treće povelje, koju je ban Ninoslav izdao Dubrovčanima 22. ožujka 1240.CDC IV 107 sl. (99); MS 28 (35); StPov 1/1 79 (11) U tekstu te povelje Ninoslav sklapa ugovor s dubrovačkim knezom Nikolom Tonistom, s vlastelom i svom općinom dubrovačkom, u ime svoje, svojih sinova i svih "moi ljudie". I tada, u dodatku teksta povelje unosi odredbu o sudbenoj nadležnosti nad Srbima i Vlasima, o kojoj se prvi put govorilo u povelji-patuljku (B). I ovdje se taj dodatak uvodi riječima: "I ovo još - i se oste". Pošto je povelja bila po tadašnjim običajima završena, nadodana su dva dodatka: prvi, da se ne smije činiti drugim Srbima i drugim Vlasima "izma", nego da za učinjenu štetu odgovara sam krivac. U drugom nadodatku neki Borislav Vojsilić potvrđuje povelju i kune se Dubrovčanima na vječni mir.