Body art čine konceptualni umjetnici koji svoje tijelo ili tijelo druge osobe izravno upotrebljavaju kao objekt umjetničkog rada.
Na hrvatskoj umjetničkoj sceni ističu se umjetnici body arta koji koriste performans, happening, fotografiju, videoumjetnost i filmove kao osnovna sredstva umjetničkog izražavanja.
Počeci
U šezdesetim godinama 20. stoljeća po prvi puta se u Hrvatskoj počinju pojavljivati umjetnici koji ljudsko tijelo uzimaju kao osnovni motiv, štoviše, glavno sredstvo izražavanja i elementarni objekt u stvaranju svoje umjetnosti. Zagreb je bio živo umjetničko središte; u to vrijeme bile su priređivane međunarodne izložbe Novih tendencija, glazbeni bijenale, Genre Film Festival, studentski kazališni festivali, bila je jako razvijena eksperimentalna filmska scena, grupa Gorgona je bila aktivna, izvodili su se prvi hepeninzi i akcije.
Konceptualna umjetnost se pojavljuje na sceni s grupom Tihomira Simčića, ambijentalnim djelima i intervencijama u gradski prostor umjetnika koji su se okupljali oko Galerije Studentskog centra te Muzeja suvremene umjetnosti; umjetnici su započeli sa snimanjem videa, a sredinom sedamdesetih godina Grupa šestorice autora počela se baviti svojim izložbama-akcijama. Stipančić, B. Body language in Croatian art, Body and the East : from the 1960s to the present Museum of modern art, Ljubljana, 7. July - 27. September 1998, Cambridge, The MIT press, 1998., str. 58
Postojeće granice likovnih umjetnosti nepovratno su proširile i umjetnici su se počeli okretati prema novim materijalima, novim medijima i novim načinima stvaralaštva - od novih tehnologija pa sve do "organskih materijala" kao što je i samo ljudsko tijelo.
Umjetnički kontekst
Umjetnost body arta, a time i umjetnost performansa u Hrvatskoj, razvija se od početka 60-ih godina 20. stoljeća u okvirima fenomena Nove umjetničke prakse. To je bilo razdoblje novog modela umjetnosti kojim se u prvi plan postavlja aktivnost umjetnika te se istodobno preispituju značenja i smisao djelovanja umjetnika u društvu. Upravo to usmjerenje prema analizi fenomena kulture, društva, političkih i ekonomskih uvjeta života inaugurirala je nove medije kao oblike izražavanja i istraživanja (fotografiju, video, performanse, akciju, prostorne intervencije, instalacije i sl.) preispitujući najčešće njihove uvjete, mogućnosti, granice i rezultate.
Radovi nastali u tom razdoblju najčešće su konceptualni ili ambijentalni s težnjom prebacivanja naglaska s estetskih kategorija na etička načela. Naglašavanje tih etičkih načela, kao i fokusiranje umjetnosti na pojedinca, muškarce i žene u socijalnom, kapitalističkom ili globalnom kontekstu, najviše se odražava u umjetnosti performansa.
Naši umjetnici-performeri dotiču se "vlastitim tijelom" različitih problema i koncepti u društvu – od feminizma, konzumerizma, medijske manipulacije, kršenja osnovnih društvenih pravila ponašanja preko umjetnikovog/umjetničinog samopromišljanja i autoreprezentacije, pa sve do forsiranja vlastitog tijela do granica izdržljivosti u sklopu određenog ratnog, odnosno političkog konteksta.
U prvom redu to su Tomislav Gotovac, Vlasta Delimar, Željko Jerman, Sanja Iveković, Dalibor Martinis, Ivana Keser, Aleksandar Battista Ilić, Slaven Tolj te Siniša Labrović. Svima im je zajedničko da se ne bave isključivo body artom, već i drugim segmentima umjetnosti, kao što su fotografija, film ili video umjetnost te ih nerijetko povezuju s body artom. Nadalje, to su umjetnici koji međusobno surađuju u zajedničkim performansima, video-instalacijama, pa i na određeno vrijeme u grupama umjetnika kao što je bila Grupa šestorice autora.
Istaknuti umjetnici
Na hrvatskoj body art sceni performans će se nametnuti kao osnovni postupak u izražavanju umjetnosti tijelom, počevši od Tomislava Gotovca, umjetnika kojeg nazivaju anarho-ocem performansa, Ilić, A. B., Nenadić D. (ur.). Tomislav Gotovac, monografija, Hrvatski filmski savez; Muzej suvremene umjetnosti, Zagreb, 2003., str. 12 preko umjetnica koje se dotiču feminističke tematike – Vlaste Delimar i Sanje Iveković - pa sve do performera koji kritiziraju kapitalističko društvo i dotiču se ratne tematike, kao što su Siniša Labrović ili Slaven Tolj. Tomislav Gotovac
Tomislava Gotovca, odnosno Antonia Lauera, nazivaju anarho-ocem performansa i strukturalističkog filma. Osim što se bavio performansom, Gotovac je djelovao i kao filmski redatelj, glumac te multimedijalni i konceptualni umjetnik. Rođen je u Somboru, u Vojvodini, 9. veljače 1937. godine. U Zagrebu živi od 1941. do 1967. te opet od 1975. godine sve do smrti 24. lipnja 2010.
Fotografijom se bavio od kraja 1950-ih, eksperimentalnim filmom i multimedijskim istraživanjima od 1960. godine. Godine 1962. snima svoj prvi film u Zagrebu, a 1964. radi svoje prve kolaže. Diplomirao je filmsku režiju na Akademiji dramskih umjetnosti u Beogradu kod profesora Aleksandra Petrovića 1976. s filmom Presuda. Sudionik je Dana hrvatskoga filma, mnogih revija, izložbi i Festivala novog filma i videa u Splitu koji mu je 2000. udijelio i nagradu za životno djelo. Denegri, Ješa. Pojedinačna mitologija Tomislava Gotovca, u: Tomislav Gotovac, monografija, A. B. Ilić, D. Nenadić (ur.), Hrvatski filmski savez; Muzej suvremene umjetnosti, Zagreb, 2003.
Glenn Miller 2000 je 2002. godine na Danima hrvatskoga filma osvojio nagradu "Oktavijan" kao najbolji eksperimentalni film. Dead Man Walking, 50-minutni rad iz 2003. godine, filmski je esej i svojevrsna autobiografija kolažirana od Gotovčevih umjetničkih akcija i osobnih obračuna s raznim ideologijama. Godine 2005. mijenja ime Tomislav Gotovac u Antonio G. Lauer.
Iako je Gotovac bio svestran umjetnik s povećim filmskim opusom, u njegovom umjetničkom radu istaknut je jedan segment koji ga je učinio poznatim široj javnosti – umjetnost performansa. Gotovac je pionir performansa na ovim prostorima, počevši od 1954. godine kada izvodi svoj prvi performans u Mostaru. On je prvi naš umjetnik koji služeći se vlastitim, nagim tijelom izražava svoj umjetnički izričaj te time zadobiva pažnju publike. Gotovac uzima vlastito tijelo kao ready-made; on sam je predmet svoje umjetnosti. Vlastito tijelo postavlja u različite situacije i događaje te ga uvodi u unaprijed osmišljene radnje koje izvodi na javnom mjestu. Odjeveno, njegovo tijelo u javnosti ne bi imalo ni približno zamjetljan ili provokativan učinak kakvo ima kao golo, odnosno goli umjetnik u gomili odjevenih, običnih ljudi. Objašnjavajući svoje akcije, Gotovac tvrdi da je golo tijelo u javnom prostoru, u mom gradu, blasfemija, vrijeđanje malograđana.
"Izlaganje vlastitog golog tijela na javnom mjestu", navodi Denegri, "simbolički je čin slobode ponašanja kojim umjetnik poziva svoju publiku da se bori za ostvarenje svojih osobnih sloboda. Umjetnička akcija na javnom mjestu, riječju umjetnost, Gotovcu služi kao pokriće, alibi, okrilje u osnovi anarhističkog političkog čina, čak i uzorna etičkog primjera."
Naš happ
Godine 1967. u okviru Festivala eksperimentalnog filma (GEFF) u Zagrebu, izvodi prvi hepening – "Naš happ". Scenarij hepeninga napisali su Gotovac, Šercar i Lukas. Sam hepening je bio izveden u podrumu Ilice 12 u Zagrebu i trajao je oko sat vremena. Dvorana u kojoj se hepening odvijao bila je unaprijed pripremljena: zatamnjena, zadimljena tamjanom i dekorirana praznim puževim kućicama postavljenim po podu i na stolicama tako da je ulazak publike bio popraćen zvukom krckanja puževih kućica. Na zidu je bila prikazana projekcija Playboya s razodjevenom ženom, a u pozadini je bila pjesma Chris Connor, "Spring is Here". Na sceni su bili postavljeni i jedan kredenc s kruhom i mlijekom, dva bata, lopte od novinskog papira, četiri ili pet kokoši, gitara, violina i harmonika. Osim Gotovca i ostalih suučesnika, odjevenih u tamna odijela, na sceni je sjedila i žena koja je također trebala biti razodjevena, a njena je uloga bila ta da ometa publiku. Sam hepening započeo je sa sviranjem navedenih instrumenata, iako prema Gotovcu, nitko od njih nije znao svirati. Nakon toga, bacanjem papirnatih lopti počela je komunikacija s publikom. Publika i izvođači hepeninga su se međusobno gađali loptama i kokošima. Kokoši su trebale biti zaklane sjekirom i izvođači su njihovom krvlju namočenim rukama planirali ostaviti otiske na zidovima. Međutim, nestalo je struje i izvođači i publika su stajali u mraku nekih petnaest minuta.
Ulični performansi
Kasnije se Gotovac okreće uličnom performansu, koji najčešće izvodi na gradskim trgovima i glavnim ulicama i to obično s početkom izvođenja točno u podne. Tako 1971. u Beogradu izvodi akciju pod nazivom "Trčanje gol centrom grada". Godine 1979. u Zagrebu u sklopu X. muzičkog bijenala izvodi performans "100 – Fućkanje". U performansu je sudjelovalo sto izvođača sa zviždaljkama, Tom Gotovac i njegov asistent Ivan Paić. U prvom dijelu akcije Gotovac koordinira skupini sa zviždaljkama koja zviždi prema partiturama ucrtanim u kvadrate na kojima sudionici stoje. U drugom dijelu Gotovac se razodijeva te nag zviždeći nastavlja obilaziti kvadrate s partiturama. Na Trgu bratstva i jedinstva 6. lipnja 1981. godine nakon petogodišnje akcije Puštanja svih dlaka na glavi izvodi "Šišanje i brijanje u javnom prostoru III". hommage Carlu Theodoru Dreyeru, filmu Stradanje Ivane Orleanske i Mariji Falconetti
Vjerojatno jedan od najpoznatijih Gotovčevih uličnih performansa bio je performans pod nazivom "Ležanje gol na asfaltu, ljubljenje asfalta (Zagreb, volim te!)", hommage Howardu Hawksu i njegovu filmu Hatari iz 1961., izveden 13. studenog (petak) 1981. godine u podne i s trajanjem od sedam minuta. Performans se sastojao od nagog hodanja Ilicom i Trgom Republike te ljubljenja asfalta. Naime, nakon što je rekao Zagreb, volim te!, Gotovac je legao na asfalt i poljubio ga. Performans je završen policijskim privođenjem Gotovca. Na prvoj javnoj manifestaciji performansa u Hrvatskoj pod nazivom Tjedan performancea Javno tijelo na kojoj se javno tijelo nekih performera u pojedinim uličnim događajima koristilo kao metafora javnosti, Tomislav Gotovac izveo je performans "Prilagođavanje objektima na Trgu maršala Tita – Trg maršala Tita, volim Te!", a kojim je referirao upravo na performans "Ležanje gol na asfaltu, ljubljenje asfalta (Zagreb, volim te!)".
The Weekend Art: Hallelujah the Hill
The Weekend Art: Hallelujah the Hill (1996. – 2004.) višegodišnji je izletnički projekt troje umjetnika: Aleksandra Battiste Ilića, Tomislava Gotovca i Ivane Keser. The Weekend Art kombinira body art, performans, fotografiju, film, land art i konceptualnu umjetnost. Projekt se sastojao od penjanja Ilića, Gotovca i Keser svake nedjelje na Medvednicu od 1995. godine. Autor projekta Aleksandar Battista Ilić objašnjava kako je projekt povezan sa subjektom tijela i uma, to je ishod dubokog prijateljstva; naši razgovori u prirodi uvijek su naginjali tome da se usredotoče na književnost, film i filozofiju te na različite manifestacije svakodnevnog života.Gržinić, Marina. Ivana Keser: Je li umjetnik aktivist ili atavist?, Up&Underground broj 11/12, Zagreb
Ono što se na prvi pogled doima kao "izletnički" projekt ubrzo se pretvara u performans bez publike, koji je temeljito dokumentiran s tisućama fotografija. I ovaj je projekt, poput većine Gotovčevih performansa, posvećen filmu i to filmu "Hallelujah the Hills" Adolfasa Mekasa iz 1963. godine. "Zbog ključnog udjela režije u tim samo prividno dokumentiranim snimcima", navodi Denegri, "radi se o filmskom projektu realiziranom u slajdovima".