Islam u Hrvata danas je vrlo rijetka pojava. Po popisu stanovništva 2011. u Hrvatskoj živi 62.977 muslimana, od čega ih se 9.647 izjašnjava Hrvatima.www.dzs.hr, "4. STANOVNIŠTVO PREMA NARODNOSTI I VJERI, POPIS 2011.", pristupljeno 13. srpnja 2013. Većina potomaka ljudi iz Hrvatske, BiH, Srbije i Crne Gore koji su tijekom turske okupacije prešli na islam danas se u nacionalnom smislu smatra Bošnjacima, dok malen broj njih imaju izgrađen hrvatski, srpski, crnogorski ili goranski nacionalni identitet, a dio se i dalje izjašnjava Muslimanima. Bosanskim se muslimanima tijekom Nezavisne Države Hrvatske (1941. – 1945.) otvorila mogućnost izjašnjavanja Hrvatima. Restitucija hrvatske nacionalne svijesti bila je otežana zbog toga što se dio muslimana iz oportunih razloga u Jugoslaviji priklonio srpstvu, dio je pribjegao bježanju od nacionalnog formiranja, držeći se samo vjere i čekajući kako će se stvari formirati, a dio je još bio pod utjecajem ideologije bošnjaštva koje je pomagala austro-ugarska vlast radi opstruiranja hrvatskog i srpskog prava na Bosnu i Hercegovinu i sprječavanja brojčanog jačanja hrvatskog i srpskog nacionalnog korpusa.
Takve su stvari trajale skoro dva i pol desetljeća, zbog čega se dio Hrvata islamske vjere otuđio od hrvatstva. Muslimani koji su bili već prije nacionalno formirani kao Hrvati odmah su stali uz hrvatsko ime. Poslije drugog svjetskog rata Hrvati su bili stigmatizirani kao ustaše i kao genocidni narod. Izjašnjavanje kao Hrvat islamske vjere automatski je značilo etiketu ustaše i državnog neprijatelja i strahovite progone. Napuštanje hrvatstva i bježanje pod promovirano anacionalno muslimanstvo i jugoslavenstvo značilo je ekskulpiranje od sramotnog biljega ustaštva, zbog čega se većina islamskih Hrvata u domovini priklonila tome. Zbog polastoljetne odvojenosti, otuđila se od hrvatskog nacionalnog osjećaja. Formirao se konvertitski mentalitet s mržnjom prema prijašnjem identitetu. Islamski Hrvati u emigraciji zadržali su hrvatsku nacionalnu svijest. Cijelo vrijeme Jugoslavije i poslije nakon raspada iste islamski Hrvati po svijetu bili su izloženi strahovitim pritiscima, prvo od jugoslavenske diplomacije i tajne službe, a poslije od doseljenih odnarođenih hrvatskih muslimana, izbjeglica i prognanika iz BiH, kojima je zbog polustoljetne jugoslavenske propagande svaka ideje hrvatstva bila kriva za sve, a osobito za rušenje idolizirane Jugoslavije.
Na popisu stanovništva u Bosni i Hercegovini 2013. godine 1375 ljudi se izjasnilo kao Hrvati islamske vjeroispovijesti.www.popis.gov.ba, "Stanovništvo prema etničkoj/nacionalnoj pripadnosti, vjeroispovijesti i spolu", pristupljeno 5. studenog 2018. Popis stanovništva u Crnoj Gori 2003. zabilježio je 6, a 2011. tek 3 Hrvata muslimana.
Povijest
Osmansko razdoblje Islam na hrvatske etničke prostore dolazi prodorom Turaka. On uglavnom nije nametan silom, već su se prelaskom na isti dobivale zemlja i razne druge povlastice. Pojava prelaska zbog ekonomskih interesa izraženija je bila u siromašnim krajevima, dok u bogatijim krajevima koji nisu oskudijevali hranom i vodom ta je pojava bila znato rjeđa. Ekonomske povlastice, odmetanje od vjere, obespravljenost, progon po vjerskoj osnovi i pravna nejednakost razvile su antagonizam kršćana prema muslimanima koji traje do današnjih dana. Godine 1524. dolazi do najžešćega progona katolika u Bosni i Hercegovini. Te su godine srušeni franjevački samostani u Kraljevoj Sutjesci, Visokom, Fojnici, Kreševu i Konjicu, a nešto kasnije i u Mostaru. Drži se da je u takvim i sličnim okolnostima nekoliko stotina tisuća Hrvata katolika prešlo na islam. Često se u narodu zovu poturicama ili Turcima, a najveći hrvatski i srpski nacionalni junaci bili su borci protiv Turaka koji su donijeli islam na Balkan.
Tijekom osmanskog razdoblja i intenzivnog ratovanja, koje je trajalo oko 300 godina, Hrvatska je izgubila preko polovice stanovništva (raseljavanje, ratni gubitci, odvođenje u tursko sužanjstvo, epidemije, islamizacija), no, uspjela je zadržati svoju vezu sa zapadnom Europom. Pravoslavni narodi su zbog sustava milleta bili država u državi, dok su katolički narodi smatrani opasnim subverzivnim elementom jer je osmanskoj državi jedina prava opasnost dolazila od katoličkih sila na zapadu, dok su se pravoslavne zemlje redom podložile osmanskom vladaru.
Većina islamiziranih Hrvata zadržala je hrvatsku nacionalnu svijest, a početkom 20. stoljeća većina ih se smatrala Hrvatima.Йосеф Карáсек. История славянских литератур. Изд-во "Вѣстника знанія". 1911. Cтр. 84.А. И. Кастелянский. Формы национальнаго движенія в современных государствах: Австро-Венгрія, Россія, Германія. Общественная польза, 1910. Стр. 223.
mini|100px|Kasteljanski o katoličkim i muslimanskim Hrvatima u Bosni i Hercegovini
mini|100px|Karasek o katoličkim i muslimanskim Hrvatima u Bosni i Hercegovini
20. stoljeće Višestoljetna odvojenost od matice dovela je do otuđenja dijela muslimana od matičnih naroda i zaborav svojih korijena. Zbog toga su se javili partikularizmi kod dijela naroda koje je zahvatila islamizacija, procesi formiranja posebnih nacija i odvajanja od matičnog naroda. Korijene tih partikularizama može se tražiti u pokušajima zadržavanja starih povlastica. Kod dijela islamiziraih Hrvata, Srba i Crnogoraca javlja se ideologija bošnjaštva, kao prvo sredstvo odnarođenih muslimanskih spahija protiv nacionalnih pokreta naroda nižeg reda, raje, nekadašnjih njihovih kršćanskih podložnika. Kod Bugara i Makedonaca javljaju se Pomaci. Islamizirani Grci, Vlasi i Cincari bivaju smatrani Turcima nakon grčko-turskog rata, a kršćanski Turci iz Anadolije nakon istog rata smatrani su za Grke pa su u velikoj razmjeni stanovništva poslani u respektivne zemlje. Stihovi kao "Od Trebinja do brodskijeh vrata, nije bilo Srba ni Hrvata" nerealno su iskazivali stanje u Bosni i Hercegovini. Tri godine poslije, Bašagić je postao aktivist Starčevićeve stranke u Zagrebu i izjašnjeni Hrvat. Nesumnjivo je da su istočnokršćanske implikacije srpstva umanjile privlačnost srpske nacionalne ideologije među muslimanima uopće. Samo je nekolicina muslimanskih intelektualaca pristupila srpskoj nacionalnosti: Osman Đikić, Avdo Karabegović Hasanbegov i njegov rođak S. Avdo Karabegović (kod kojega je ono "S" označivalo "Srbin"). Ukratko, srpski je nacionalni pokret tražio od muslimana vjerovati da je otomansko razdoblje – od kojega se prelazak na islam ne može odvojiti – bio zapravo korak natrag. Sam je Starčević, kao utemeljitelj suvremenog hrvatskog nacionalizma, držao da su bosanski muslimani najbolji Hrvati. Godine 1900., kada je nadbiskup vrhbosanski Josip Stadler, čiji je katolički klerikalizam bio sukladan njegovu nebosanskom podrijetlu, pokušavao poistovjetiti hrvatsku nacionalnost s katoličanstvom, i kada je, štoviše, zagovarao muslimanski prijelaz na katoličanstvo, franjevački mu je Osvit odgovorio izjavom, da katoličanstvo ne bi propalo, kad bi nestalo Hrvata, niti bi Hrvati propali kad bi prestali biti katolici. Pretežna većina prvog sveučilišnog naraštaja muslimana držala je sebe Hrvatima. Neki od njih, posebno Safvet-beg Bašagić, čitave su stranice ispisivali u Osvitu, svjedočeći na taj način prihvaćanje muslimana i islama unutar nacionalnih i kulturnih granica hrvatstva. Premda je broj muslimanskih intelektualaca koji su se izjasnili kao Hrvati u prvoj polovici 20. stoljeća premašio broj onih koji su sebe držali Srbima, možda u omjeru deset na prema jedan, barem trećina muslimanskih intelektualaca i velika većina običnih muslimana izbjegavala je biti zahvaćena bilo kojim procesom "nacionalizacije". Unatoč njezinoj potpunoj prevlasti nad bosanskom muslimanskom zajednicom, Jugoslavenska muslimanska organizacija se nije mogla predstaviti kao predstavnik jedne formirane nacionalne skupine, jer je koncepcija posebne bosanske muslimanske nacionalnosti bila neprihvatljiva ne samo za Srbe i Hrvate, nego i za same muslimanske vođe. Čak ako muslimanske mase nisu svjesne svoga narodnog imena, one su ipak nacionalno određene. Prema riječima Osmana Nurij-bega Firdusa, oni su "prisustvovali i krunisanju Tomislava i krunisanju Stjepana Dušana, ali su onda, vjere radi, izgubili nacijonalno osjećanje... Oni su svjesni da im je podloga slovenska, da su jedan dio srpsko-hrvatskog tijela, koji je radi religije postao anacijonalan... biti u isto vrijeme musliman i osjećati nacijonalno, to nije moguće; islam je preči od narodnosti". Protumuslimanski karakter agrarnih sukoba u Bosni i Hercegovini gotovo je posve onemogućio muslimansku integraciju unuar srpske nacionalne ideologije. A prihvatiti Hrvate, za njih bi to značilo izazvati izravnu konfrontaciju s Beogradom, koja bi vrlo vjerojatno ishodovala diobom Bosne i Hercegovine, a JMO – i muslimani općenito – upravo su to htjeli pod svaku cijenu spriječiti. Na primjer, od 24 poslanika koji su izabrani na listi JMO na izborima u studenom 1920. godine, 15 ih se izjasnilo Hrvatima, dvojica Srbima, petorica se uopće nisu nacionalno izjasnila, a jedan se izjasnio kao Bošnjak. Od 18 poslanika i njihovih zamjenika izabranih na listi JMO na izborima 1923., svi su se, osim dr. Mehmeda Spahe (1883. – 1939.), predsjednika stranke poslije 1921., izjasnili kao Hrvati. U svoje studentsko vrijeme, Spaho se izjašnjavao kao Srbin, a poslije se nije htio nazivati ni Srbinom ni Hrvatom. Zanimljivo je da se njegov brat Fehim, reis ul-ulema jugoslavenskih muslimana od 1938. do 1942., izjašnjavao kao Hrvat. Treći brat, Mustafa Spaho, po profesiji inženjer, izjašnjavao se kao Srbin. Spahin nasljednik, Džafer-beg Kulenović, figurirao je u Pavelićevoj (Pavelić je odrstao u većinski islamskoj sredini) hijerarhiji kao dio obveznog bosanskog dekora.
NDH