Markgrofovija Istra bila je teritorijalna jedinica u sklopu austrijske krunske zemlje Austrijsko primorje u Habsburškoj Monarhiji i Austro-Ugarskoj. Nastala je nakon ukidanja i razdvajanja Kraljevine Ilirije, koju su ustrojili Francuzi za Napoleonove vlasti. Zajedno s Kneževskom Grofovijom Goricom i Gradiškom i Slobodnim carskim gradom Trstom činila je Austrijsko primorje. U studenom 1918. bez borbe okupirali su je Talijani na temelju tajnog Londonskog ugovora.
Povijest
Pozadina Habsburzi su još 1364. svojim nasljednim zemljama pripojili unutrašnjost Istre te su počeli nositi naslov "Markgrofova Istre", u spomen na ranosrednjovjekovnu Istarsku Marku. Mletačka Republika je već otprije držala cijelo priobalje istarskog poluotoka. 1797., propašću Venecije, cijela Istra dolazi zakratko pod habsburšku vlast, zatim kratko pod Napoleonovu marionetsku Kraljevinu Italiju te 1809. u novoosnovane Ilirske pokrajine. Napoleonovim slomom Habsburška Monarhija preuzima Ilirske pokrajine te od njih stvara Kraljevinu Iliriju te je kao takvu uvrštava među svoje krunske zemlje. Oktroiranim ustavom iz ožujka 1849. car Franjo Josip I. ukida tu upravnu jedinicu te osniva Austrijsko Primorje kao posebnu krunsku zemlju, sastavljenu od Markgrofovije Istre, Kneževske Grofovije Gorice i Gradiške i Slobodnog carskog grada Trsta.
Hrvatski narodni preporod
Veljačkim patentom 1861. tri zemlje Austrijskog primorja dobile su osobine zasebnih Krunskih zemalja s vlastitim zemaljskim saborom, zemaljskom vladom i namjesnikom imenovanim od strane cara.Landesordnung und Landtagswahlordnung, Beilage II i zur Reichsverfassung 1861, RGBl. Nr. 20 / 1861 (= S. 69, Beilage: S. 198) Ipak, carski i kraljevski guverner (k. k. Statthalter, I. R. Luogotenente) za Austrijsko primorje u Trstu i zajednički službeni listHistorische Rechtstexte auf der Website der Österreichischen Nationalbibliothek (ne zajednički zakoni i pravila, već zajedničko izdanje) opstali su do 1918. Istarsku samoupravu činili su Istarski sabor i istarsko zemaljsko vijeće u Poreču. Ograničenim pravom glasa i izbornim pravilima koji su išli na ruku izbornim jedinicama na zapadnoj obali Istre, talijanski zastupnici su imali većinu u Istarskom saboru cijelo vrijeme Austro-Ugarske Monarhije.Frank Wiggermann: K.u.k. Kriegsmarine und Politik: ein Beitrag zur Geschichte der italienischen Nationalbewegung in Istrien, Verlag der Österreichischen Akademie der Wissenschaften, Wien 2004 (Studien zur Geschichte der Österreichisch-Ungarischen Monarchie, Bd. 28), zugl.: Westfälische Wilhelms-Universität, Dissertation, Münster in Westfalen 2000, To je jedan od razloga što su u Monarhiji sva imena mjesta u Istri službeno bila na talijanskom. U Puli je 1867. sagrađena glavna ratna luka Austro-ugarske ratne mornarice te počinje doseljavanje Austrijanaca i Mađara te rapidni rast Pule i Puljštine. 200px|minijatura|lijevo|Mali Lošinj oko 1899. Budući da Hrvati i Slovenci - mahom ruralno stanovništvo - nisu bili politički organizirani ni zainteresirani, u prvom sazivu Istarskog sabora 1861. sjedio je samo jedan Hrvat.Macan, 314. No, preporodna gibanja zahvatila su i Istru. Još 1854. porečko-pulski biskup Juraj Dobrila izdao je molitvenik na hrvatskom "Oče, budi volja tvoja". Prva hrvatska čitaonica osnovana je u Kastvu 1866., a ubrzo su nicale nove u Lovranu, Puli, Mošćenicama, Pazinu i Buzetu. Pokrenut je i kalendar Istran, a zatim 1870. i novine na hrvatskom jeziku Naša sloga. Održavani su tabori - narodni skupovi na kojima se širila i jačala narodna svijest. Uslijedila su osnivanja zadruga, štedionica, gospodarskih društava kako bi se hrvatski seljaci izvukli od utjecaja talijanskog kapitala. Prvi narodni dom otvoren je u Kastvu 1886. Kako bi se financirale pučke škole na hrvatskom, osnovano je u Puli 1893. Društvo sv. Ćirila i Metoda. Društvo je u cijeloj Hrvatskoj i Dalmaciji prodavalo kalendare, šibice i razne proizvode od čije je prodaje prihod išao za hrvatske škole u Istri. Osnovani su hrvatski odjeli u učiteljskoj školi u Kopru i u biskupijskom konviktu, što je bilo bitno za obrazovanje hrvatskih učitelja i svećenika. 1899. u Pazinu je osnovana prva hrvatska gimnazija, a 1906. u Kastvu prva hrvatska učiteljska škola. 250px|minijatura|desno|Car Karlo I. u Labinu 1918. sluša pritužbe lokalnog stanovništva Osim kulturne, i politička borba dala je rezultata. 1878. osnovana je Hrvatsko-slovenska narodna stranka da bi se spriječilo rasipanje glasova. 1883. hrvatski, talijanski i slovenski izjednačeni su pred sudom. Prva općina koja je došla u hrvatske ruke bio je Pazin 1886., a godinu zatim i Buzet. Pojavljuje se novi naraštaj hrvatskih političara u Istri, koji se školovao na Sveučilištu u Zagrebu i došao u doticaj s tamošnjim političkim gibanjima i idejama, pogotovo pravaštvom. U njih spadaju i Vjekoslav Spinčić i Matko Laginja. 1907. Hrvatsko-slovenska stranka pobijedila je na izborima za Carevinsko vijeće. Iste godine osnovana je i pokrajinska organizacija Jugoslavenske socijaldemokratske stranke za Istru, koja počinje organizirati radništvo.
Prvi svjetski rat
Istrani su služili u ratnoj mornarici, pulskoj 5. domobranskoj pukovniji i 87. pukovniji zajedničke vojske. Talijanskom objavom rata 1915. i otvaranjem sočanskog bojišta okolnosti se iz temelja mijenjaju. Uhićeni su i upućeni u internaciju jugoslavenski orijentirani Hrvati i Slovenci, ali i talijanski iredentisti. 60.000 stanovnika Pule i okolice se zbog blizine ratnog djelovanja i sigurnosti ratne luke 1915. prisilno izmješta u izbjegličke logore u Austriji, Češkoj i Sloveniji, gdje su mnogi umrli od bolesti i gladi. U Istri je uspostavljena vojna uprava. Civilno stanovništvo trpjelo je i zbog prisustva velikog broja vojnika na istarskom tlu.
U travnju 1915. dio hrvatskog i slovenskog svećenstva te političara (biskup Mahnić, Matko Laginja, Antun Korošec) pripremio je Riječku spomenicu, predanu papi Benediktu XV., u kojom su ga molili da se zauzme za Hrvate i Slovence u mogućoj mirovnoj konferenciji na kraju rata, neovisno o tome hoće li Austro-Ugarska biti na poraženoj ili pobjedničkoj strani. Prilikom uručivanja u Rimu dobili su obećanje da će se papa založiti za ono što se u njoj traži ako mu bude omogućeno sudjelovati na budućoj mirovnoj konferenciji."Riječka spomenica", istrapedia, LZMK 1917. zastupnici iz Istre, Slovenije i Dalmacije u Carevinskom vijeću, na čelu sa Spinčićem, Josipom Smodlakom i Ivom Prodanom donose Svibanjsku deklaraciju, zalažući se za južnoslavensku državu u sklopu Austro-Ugarske.
Kraj rata i talijanska okupacija
U listopadu 1918. vlast u većini Istre i na kvarnerskim otocima od austrijske uprave preuzimaju mjesni "narodni odbori" Narodnog vijeća SHS, a u zapadnoj Istri, u većinski talijanskim sredinama, mjesni Talijani osnivaju svoje vlastite odbore. U miješanim sredinama, poput Pule 30. listopada, mjesni odbor Narodnog vijeća je preuzeo upravu kompromisnim dogovorom s odborom Talijana: šef državne uprave bio je dr. Mirko Vratović, a zamjenik predstavnik Talijana dr. Giusto Petris; predsjednik općine bio je Talijan dr. Domenico Stanich, a potpredsjednik Hrvat dr. Ivan Zuccon.Šepić, 350., 358. 29. listopada Hrvatski sabor proglašava nezavisnost od Austro-Ugarske te uspostavlja Državu SHS, u čijem sastavu bi bila i Istra. Nakon što je Austro-Ugarska potpisala primirje s Antantom 3. studenog, već sutradan talijanski viceadmiral Umberto Cagni traži dopuštenje za ulazak te predvodi talijansku ratnu mornaricu koja pristiže u Pulu te okupira grad. Talijanska vojska pristiže i s kopnene strane te zajedno s mornaricom zaposjeda i ostatak Markgrofovije Istre te uvodi vojnu upravu, raspuštajući narodne odbore, skidajući hrvatske zastave i razoružavši mjesne narodne straže.Šepić, 366–369. Nova općinska vijeća sastavljena su isključivo od lokalnih Talijana, a talijanski vojni zapovjednici u potpunosti su ukinuli bilo kakvu istarsku autonomiju, proglašavajući narodu pripajanje Istre Kraljevini Italiji, što je kasnije potvrđeno Rapallskim ugovorom u studenom 1920. Mnogi lokalni Hrvati i Slovenci su bili protjerani, a čitaonice i škole su bile zatvorene.
Upravna podjela 200px|minijatura|desno|Distrikti (kotari) u Istri 1910., podijeljeni na sudske kotare Osim Istre, Markgrofovija je uključivala i otoke Krk, Cres i Lošinj te ostale manje otoke - Susak, Unije itd. Markgrofovija je bila podijeljena na distrikte (kotare, talijanski: distretti politici ili capitanati distrettuali, njemački: Politische Bezirke). Od 1868. do 1905. bilo ih je šest, da bi se od kotara Lošinj 1905. odvojio otok Krk i postao samostalan kotar. Kotari su bili podijeljeni na sudske kotare (talijanski: distretti giudiziari, njemački: Gerichtsbezirke), obično dva ili tri, a ovi na općine (talijanski: comuni, njemački: Gemeinden). Kotarima je upravljao kotarski predstojnik (talijanski: capitano distrettuale, njemački: Bezirkshauptmann) koga je imenovala vlada u Beču, a općine su od 1863. bile samoupravne jedinice s izabranim općinskim zastupstvom (talijanski: rappresentanza comunale, njemački: Gemeindeausschuss) te od zastupstva imenovanim načelnikom (talijanski: podestà, njemački: Gemeindevorsteher) i vijećnicima (talijanski: consiglieri, njemački: Gemeinderäte) koji su činili općinski odbor (talijanski: deputazione comunale, njemački: Gemeindevorstand). Rovinj je bio tzv. "grad s posebnim statutom" te je ujedno obnašao i ovlast kotara. Na čelu mu je bio Gradski magistrat (talijanski: Magistrato civico). + Kotari (podatci iz 1890.) A Pallas nagy lexikona, 1897., Isztria Kotar km² stanovnika Kopar 824 74.755 Krk / / Lošinj 940 39.989 Poreč 792 49.087 Pazin 859 41.699 Pula 718 58.959 Volosko 759 43.459
Stanovništvo Po popisu stanovništva iz 1846. Markgrofovija Istra imala je 228.035 stanovnika. Do 1857. broj stanovnika je neznatno porastao te je Istra tada imala svega 230.324 stanovnika. Pula je 1869. sa 16.324 civilna stanovnika i preko 22.000 ukupno bila najveći grad na području današnje Hrvatske. Istra je ubrzo demografski napredovala, pa i zbog doseljavanja iz svih krajeva Monarhije. 1910. u Istri je živjelo 386.463 stanovnika. Etnički sastav
Podatci iz popisa 1846. služili su Karlu von Czoernig-Czernhausenu, austrijskom etnografu, 1855. za Ethnographische Karte der oesterreichischen Monarchie. U austrijskim popisima 19. i početka 20. stoljeća u pravilu se nije postavljalo pitanje nacionalnosti, dok je uglavnom bilježen glavni jezik kojim se ispitanik služi ili pak materinji jezik. U Istri u kojoj se trgovalo i poslovalo uglavnom s Italijom te gdje je u četiri stoljeća mletačke vlasti talijanski kulturni utjecaj bio velik, bilo je teško razlučiti etničke Talijane od ostalih koji su se u svakodnevnom životu koristili talijanskim. Tijekom druge polovice 19. stoljeća, slijedom talijanskog risorgimenta, pojačanog useljavanja iz Italije zbog jačanja industrije i trgovineFischer, str. 41. te talijanizacije Hrvata i Slovenaca, udjel Talijana je rastao - s 32% 1846. na 40% 1900.