Bitka za Osijek bila je bitka Domovinskoga rata.
Ratna zbivanja u Osijeku počela su tijekom ljeta 1991. Grad je bio u poluokruženju sa sjevera, juga i istoka.
Kronologija Pobuna Srba u okolici
Kako je jačala velikosrpska pobuna u Hrvatskoj, sve se više naziralo da se rat neće moći izbjeći. Stoga se povećavao broj ljudi na noćnim stražama, a ljudi su bili najčešće naoružani lovačkim oružjem. Svaki je dan rastao broj sela većinski srpskog stanovništva do kojih je put bio blokiran. Vremenom su hrvatske vlasti u Osijeku spoznali obrazac po kojem su znali da će neko selo s većinski srpskim stanovništvom pasti u ruke četnicima: pokazalo se da su obično tri dana prije blokade radnici iz tog sela izostali s posla u osječkim poduzećima. Onda bi istog dana TV Novi Sad prikazala autobuse iz tog sela koji su bili puni žena i djece, a svi si izbjeglice govorili su da su pobjegli jer se boje "da ih ustaše ne pokolju". Nakon takve evakuacije žena i djece, srpski su se "civili" iz tih sela naoružavali i blokirali prilazne ceste. Najveći dio sela na velikosrpskom koridoru između Dalja i brda Krndije došao je u ruke srpskih pobunjenika.
Postojala je velika vjerojatnost da će odsjeći Osijeku jedinu komunikaciju prema Đakovu te spajanje Dalja s Orahovicom. Osijek je dospio u plansku stupicu. Prije Jugoslavije bilo je poveći broj sela sa srpskim stanovništvom u Slavoniji, posebice po planinama Dilju, Papuku i Krndiji. Radi stvaranja podloge za ekspanziju, velikosrpski hegemonistički režim Kraljevine Jugoslavije nastojao je umjetno stvoriti srpski koridor kojim bi povezao ta sela sa Srbijom. U te su krajeve naseljavali solunske borce i stvorili čitava nova sela kao što su: Vera, Bobota, Petrova Slatina, Šodolovci, Koprivna, Paulin Dvor, Dopsin, Bela Loza. Tako su stvorili koridor koji je išao selima: Dalj, Vera, Bobota, Silaš, Staro Tenje, Palača, Ada, Petrova Slatina, Koprivna, Paulin Dvor, Šodolovci, Dopsin, Čepinski Martinci, Čokadinci, Podgorač, Budimci, Bela Loza, Podgorač, i dalje preko Krndije prema Orahovici. Neprekidni koridor nisu uspjeli uspostaviti. Na putu im se našlo selo Ćelije, selo koje je naseljeno iz Zagorja za vrijeme Drugoga svjetskog rata, zatim selo Vuka na pravcu Osijek – Đakovo te Našice i Donja Motičina. Posrbljavanje ovih krajeva vršili su četnici koji su nakon 1945. prešli u partizane. Nastojali su pojačati ovaj koridor Srbima iz BiH, Korduna, Banovine i Like. Stoga su spalili Ćelije, i to je bilo prvo selo koje su 1991. spalili u Hrvatskoj. Ipak, zahvaljujući Vuki, Našicama i Motičini velikosrbima nije uspjelo uspostaviti koridor. Što nisu uspjeli naseljavanjem i spaljivanjem, pokušali su osvajanjem, pa su neko vrijeme sela Čokadinci, Poganovci, Budimci i Bela Loza pala u srpske ruke.
Nakon razdruženja (1991.) Dne 25. lipnja 1991. Hrvatska je proglasila razdruživanje od SFRJ. Istoga dana je „Velika narodna skupština Srba iz Slavonije, Baranje i zapadnog Srema” na sjednici u Borovom Selu donijela Odluku o položaju srpskog naroda iz Slavonije, Baranje i Zapadnog Srema u jugoslavenskoj državnoj zajednici u kojoj stoji da „danom otcjepljenja odnosno razdruživanja Hrvatske, srpski narod i dijelovi drugih naroda i nacionalnih manjina koji žive na teritoriji Slavonije, Baranje i Zapadnog Srema ostaju u zajedničkoj državi srpskog naroda i drugih jugoslavenskih naroda koji se opredijele za takvu državnu zajednicu” te da ta odluka „stupa na snagu danom otcjepljenja, odnosno razdruživanja Hrvatske od Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije”. Velikosrbi u srbijanskim i jugoslavenskim ustanovama nisu priznavali hrvatsko i slovensko razdruženje, inzistirali su na cjelovitosti i kontinuitetu Jugoslavije, ali to ih nije spriječilo da Narodna banka Jugoslavije 27. lipnja donese odluku kojom je izbacili Narodnu banku Hrvatske i Slovenije iz jedinstvenog jugoslavenskog monetarnog sustava.
27. lipnja 1991. godine JNA je odlučila tenkovima demonstrirati svoju silu na osječkim ulicama. Prošli su kroz grad Osijek i pregazili 4 automobila i pucali prema građanima radi prikazivanja svoje vojne sile i odlučnosti, te nametanje masovnog straha kod građana. JNA iz vojarne u Osijeku pucala po koloni osobnih vozila u prolazu (ranjeno 16 civila). Pucala je i po autobusu (ranjeno 7 civila) i po bolnici. U večernjim satima, oko 19:30 četiri su se tenka vozila osječkim ulicama (uništivši 2 automobila), među ostalim tenk JNA T-55 pregazio je poznatoga „crvenog fiću”. Snimka je zabilježena televizijskim kamerama te je i istu večer je uslijedio novi teški incident – iz tadašnje „bijele kasarne” otvorena puščana paljba prema koloni automobila i gradskom autobusu i tom je prilikom ranjeno 17 civila. Hrvati su u Osijeku 27. lipnja ustrojili 106. brigadu i ine obrambene postrojbe.
29. lipnja četnici su iz Tenje minobacačima su napali Osijek. 4. srpnja nastavili su provocirati, a ovaj su put, prema izvješću Osječko-baranjske Policijske uprave, iz protuzrakoplovnih strojnica pucali po istočnim dijelovima Osijeka. 7. srpnja srpske su terorističke postrojbe napali mještane sela Ćelije natjeravši ih u bijeg. Istog dana u Tenji su se žestoko sukobile hrvatske snage sa srpskim teroristima kojima su pomagale oklopne postrojbe JNA. To su sve napravili unatoč Brijunskom sporazumu koji su potpisali hrvatski, slovenski, srpski, savezni i vojni dužnosnici, po kojem se JNA morala povući u vojarne, a svi sukobljeni kloniti se uporabe sile i kojim je dogovoren tromjesečni moratorij na odluku Slovenije i Hrvatske o proglašenju neovisnosti.
9. srpnja srpski su teroristi spalili hrvatsko selo Ćelije u Slavoniji, a u Aljmašu ubili hrvatskog gardista Jerka Bukića. Prva granata pala je i na sam grad Osijek. 11. srpnja u policijskoj akciji MUP-a RH koja je trajala 10 sati, osječka je policija uhitila grupu srpskih terorista.Hrvatski spomenar - Dogodilo se 11. srpnja , HIC Istog dana srpski su teroristi upali u Stadionsko naselje u Osijeku i napali policijsku ophodnju.
27. srpnja JNA je gađala osječku bolnicu. Novi val srpske agresije na grad bila je 9. srpnja 1991. u kojem je granata ispaljena iz tenka razorila stan na sedmom katu stambene zgrade u naselju Sjenjaku.
Uslijedilo je razdoblje sve većih incidenata. Rubna osječka naselja su sve češće pod rafalnom paljbom iz okolnih mijesta kojima dominiraju ekstremne srpske skupine. Najčešće je na udaru naselje Jug 2 zbog blizine Tenje. Borbe protiv ekstremista vode se i u samome gradu, u Vatrogasnom naselju. Za sam grad opasnost predstavljaju i vojarne JNA kasarne koje se nalaze u samome centru grada. Okolne zgrade česta su meta brzometne paljbe iz njihovog smjera. Brzometna paljba čuje se i u samim vojarnama JNA, dezerterstvo mladih ročnika je veliko (85 vojnika 24. srpnja 1991.), neuspjeli pokušaji završavaju likvidacijom. 25. srpnja JNA je topnički granatirala legalne organe hrvatske vlasti, hrvatsku policiju. Gađala je policijski poligon u Erdutu, pri čemu su ubili 9 a ranili 17 policajaca. JNA je poduzela veliki topnički napala Osijek 29. srpnja 1991. Nije poštedila niti jedan dio grada.
1. kolovoza u Osijek pristigli su prvi prognanici. To su bili stanovnici Aljmaša, Dalja i Erduta koji su bili prisiljeni bježati pred velikosrpskim agresorom u riječnim teglenicama za rasute terete. Civile i branitelje koji se nisu uspjeli izvući, velikorsrpske su snage masakrirale. Tijela su im nalazili u masovnim grobnicama i po 20 godina poslije.
JNA od kraja srpnja često granatira Osijek. Tijekom mjeseca kolovoza granatira još češće i intenzivnije. Napadi ne jenjavaju, nego se ponavljaju 13., 15., 17., 18. kolovoza. Mete napada su osim Osijeka i prigradska naselja Nemetin, Sarvaš, Laslovo, Ernestinovo i novi dio Tenje koji je još u rukama hrvatskih branitelja. Broj žrtava u gradu je sve veći. U napadima početkom rujna ubijeno je 14 ljudi, a 28 ih je ranjeno. Rat pokazuje svu svoju okrutnost 3. rujna kada granata ispaljena iz “bijele kasarne” na Vijencu I. Meštrovića ubija trinaestogodišnju djevojčicu, a njezine roditelje teško ranjava. Granatiranja koja su velikosrpski napadači sljedećih mjeseci počinili može se opisati riječima kao genocid, urbicid i kulturocid.
4. kolovoza 1991. lokalni pobunjeni Srbi u Budimcima blokirali su cestu Osijek – Našice. Zbog toga što su bili potpuno opkoljeni, predali su se pri prvom ozbiljnijem sukobu. Te je noći odlučna akcija hrvatskih snaga spriječila pad Čepina. Čepin se našao u škripu između Ernestinova i Čepinskih Martinaca. Zapovjednik čepinskog HOS-a Slobodan Tolj nagovorio je zapovjednika našičkih specijalaca Mirka Pongreca neka napadnu pobunjeničku srpsku enklavu s našičke strane, jer u suprotnom prijeti pad Čepina.Pongrec je iste noći bez znanja Gorinšeka, svojim snagama napao pobunjeničku enklavu i Belu Lozu, Budimce, Čokadince i Čepinske Martince.
12. kolovoza srpske su snage pucale su na liječnički tim u Sarvašu, 13. kolovoza opet granatiraju Osijek i Beli Manastir minobacačkom paljbom. Svakodnevni napadi na Osijek nastavili su se i sljedećih nekoliko dana topničkim i minobacačkim projektilima iz Tenje i s vojnog poligona "C" (14. kolovoza), Bijelog Brda, Tenje i Borova sela (15. kolovoza). 16. kolovoza Staru Tenju zaposjeo je srbijanski kriminalac, ratni zločinac Željko Ražnjatović zvani Arkan. Iz tog mjesta i iz Bijelog Brda Srbi su napadali Osijek. 17. kolovoza napad je nastavljen, 18. kolovoza iz stare Tenje Srbi minobacačkom paljbom gađaju Novu Tenju, a 30 projektila palo je i na predgrađe Osijeka. Nekoliko je granata palo blizu Poljoprivrednog fakulteta gdje je izbio požar na oglednim poljima ječma. 19. kolovoza JNA je zrakoplovstvom napala Osijek, pri čemu su pogodili osječku katedralu, industrijske pogone i ubili dvije žene. Nijedna od organizacija za ljudska prava nije pritiskala da se zna za naredbodavce i izvršitelje ovog ubojstva. JNA i srpska paravojska iz minobacača i strojnica pucali su po civilnim objektima u Osijeku. Gađali su stambene četvrti u središtu grada, zgradu općinske uprave, energetska, vodovodna i druga postrojenja u tvornici "Saponia". Vatra je otvorena s poligona "C", gdje se nalazi samohodni divizion naoružan oružjem od 122 mm i koordiniran je s vatrom iz tenkova Vojvođanskog korpusa iz smjera Bijelog Brda i s napadom minobacača od 120 mm s četničkih položaja u Tenji. Za vrijeme napada iz vojarne JNA u središtu grada pune 42 minute reflektorima osvjetljavani su ciljevi gađani topništvom s navedenih položaja. Pogođena je osječka katedrala, a u tom napadu poginula je jedna žena i dijete. 21. kolovoza srpske snage poduzele su veliki topnički napad na Osijek i okolna sela, pri čemu je ranjeno 23 civila. Vođa srpskih terorista Ražnjatović zahtijevao je da se Osijek preda u roku od 24 sata. Istog dana zrakoplovstvo JNA napalo je konvoj od 7 automobila s oznakama "Press" koji je vozio iz Sarvaša u Osijek. U vozilima su se nalazili novinari iz Španjolske, Italije, Amerike, Japana i Njemačke. 23. kolovoza zrakoplovstvo JNA napalo je selo Bilje. Situacija po Osijek postala je još kritičnija. JNA i srpska paravojska okupirali su cijelu Baranju i došli nadomak Osijeka. Hrvatske snage su nakon žestoke borbe kod Darde i Meca zaustavile agresoro napredovanje. 24. je nekoliko minobacačkih granata palo je na šire središte Osijeka, a jedna eksplozija bila je u središtu tvornice "Saponia". JNA zauzima pozicije oko Osijeka i čeka popunu iz Vojvodine. Počele žestoke borbe u Vukovaru. 26. kolovoza ustrojen hrvatski samostalni bataljun Baranja. 27. kolovoza zaprekama i minama je blokiran izlaz s poligona "C", minirani su ulazi u grad Osijek, a snage MUP-a RH i ZNG na svim su prilazima gradu.