mini|uspravno|Sahat-kula u Banjaluci
Sahat-kula u Banjaluci nalazila se u banjalučkoj čaršiji, u neposrednoj blizini džamije Ferhadije i spadala je u njene značajne objekte i predstavljala specifičan javni objekt nezaobilazan za arhitektonsko-urbanistički razvoj grada Banjaluke. Sahat-kula je bila bitan element prilikom identifikacije banjalučke čaršije, nalazeći se uvijek kao sastavni element svih vizura ovog prostora. Objekat sahat-kule bio je kompozicijski i koncepcijski usko povezan sa objektom Ferhadije i ostalim objektima stare čaršije u Banjaluci.
Premda vrijeme tačnog nastanka sahat-kule nije poznato, najvjerovatnije je to 1587. godina — vrijeme velikih građevinskih poduhvata Ferhat-paše Sokolovića u Banjaluci, novoj prijestonici novoformiranog Bosanskog pašaluka. Ako je ova pretpostavka istinita, banjalučka sahat-kula je bila najstarija sahat-kula u Bosni i Hercegovini.
Sahat-kula je bila jednoprostoran objekt i u podnožju je imala skoro kvadratnu osnovu — dimenzija 3,20 m × 3,30 m. Njeni zidovi su bili neobično masivni. Imala je oblik tornja koji se postupno sužavao prema koti koja se nalazila na visini 14,45 m, odakle je započinjao vertikalni dio novoizgrađenog dijela koji je nastao nakon zemljotresa 1969. godine. Visina sahat-kule u vrijeme rušenja 1993. godine iznosila je 18,89 m, a bila je završena četvorovodnim šatorastim krovom. Sahat-kula kroz vremenski period od svog nastanka doživljavala je niz promjena, kako u svom izgledu tako i u dimenzijama.
Srušena je 15. decembra 1993. godine. Do danas nije obnovljena. Područje i ostaci banjalučke sahat-kule predstavljaju nepokretno kulturno dobro Republike Srpske i nacionalni spomenik BiH.
Kontekst
Izgradnja sahat-kula na području Osmanskog carstva otpočela je sredinom -{XVI}- vijeka, kao posljedica arhitektonskih i kulturnih uticaja donesenih sa područja Srednje Evrope. Izgradnja je bila uslovljena — sa jedne strane — potrebom obavljanja islamskih molitvi (pet dnevno, u određeno vrijeme, kako je muslimanima propisano normama njihove religije); s druge strane, to je bila skupoća tada vrlo rijetkih džepnih satova koje prosječan stanovnik nije sebi mogao da priušti. Zajedničke arhitektonske i prostorne karakteristike sahat-kula vezane su za rješenja tornjeva građenih u evropskim gradovima, ali prilagođenih sredini u kojoj se gradila sahat-kula u vidu lokalnog materijala od kojeg se gradila i zateknutog tradicionalnog načina gradnje.
Sahat-kule su najčešće građene u centralnim zonama čaršije, i to uz džamije, kao zadužbine pojedinih legatora (vakifi). Prema jednom putopiscu iz Francuske iz -{XVI}- vijeka, prva sahat-kula podignuta je u Skoplju između 1566. i 1572. godine, a sat je bio dovezen iz zauzetog Sigeta. U periodu osmanske uprave u BiH, sa urbanim razvojem pojedinih gradova se grade i sahat-kule, tako da istoričar Hamdija Kreševljaković do 1952. godine bilježi 19 sačuvanih sahat-kula na ovom prostoru.
Sahat-kule su visoke građevine četvorougaone osnovice, zidane najčešće kamenom i pokrivene šatorastim krovom. Ispod krova sahat-kule, najčešće se nalazi vijenac, a ispod njega četiri otvora okrenuta na sve četiri strane, gdje se nalazi sat sa napravom za otkucavanje vremena. Satovi su spojeni sa zvonom. Osim ta četiri, na sahat-kulama se javljaju i otvori u vidu puškarnica, koji su raspoređeni od podnožja pa do vrha objekta. Ovi otvori imaju zadatak da male količine svjetlosti uvedu u unutrašnjost objekta i osvijetle strmo drveno stubište kojim se dolazi do satnog mehanizma. Stubišta su bila postavljana uz zidove i imala na uglovima podeste (’odmorišta’). Brigu o sahat-kulama vodili su uglavnom sami vakifi. Svaka sahat-kula je imala po jednog službenika, koji je navijao sat; popravke su vršili urari. Službenik koji je navijao sat se zvao muvekit, pa su uz džamiju postojale posebne prostorije (muvekhitane) gdje se izračunavalo vrijeme molitvi i vršilo navijanje sata. Ovaj posao se često nasljedno prenosio unutar jedne porodice (npr. sa oca na sina), pa je tako jedna porodica ovu dužnost obavljala dugi niz godina.
Nastanak Banjalučka sahat-kula spadala je u značajnije objekte ovog perioda i predstavljala je specifičan javni objekt nezaobilazan za arhitektonsko-urbanistički razvoj grada, a još uvijek bitan element prilikom identifikacije banjalučke čaršije; predstavljala je njen integralni dio, nalazeći se uvijek kao sastavni element svih vizura prostora. Porijeklo i hronološki okvir u kojem je nastala ova sahat-kula još nije sa sigurnošću utvrđen, što predstavlja još uvijek nerasvijetljen dio banjalučke srednjovjekovne istorije. Postojanje srednjovjekovnog trga na ovoj lokaciji, smještenog između tvrđave — sa jedne strane, i brda Lauš na kojem je bila katolička crkva Sv. Lajoša (ili Ludovika) sa grobljem — sa druge strane, prema mišljenju arhitektkinje Sabire Husedžinović koja potvrđuje nesumnjivu prostornu važnost ove lokacije kroz istoriju.
Brojni istoričari, kao što je Hamdija Kreševljković ili Alija Bejtić, ističu da je sahat-kula najvjerovatnije nastala u XVI vijeku, odnosno u vrijeme uspostavljanja Bosanskog pašaluka u Banjaluci za vrijeme Ferhat-paše Sokolovića (vladao 1574—1588). U pronađenoj Ferhat-begovoj vakufnami, kako navodе ovi autori, može se zaključiti da je podignuta oko 1587. godine. Kako god, to u vakufnami nije izričito pomenuto, ali je navedeno da se određuju materijalna sredstva za plaćanje službenika koji mora da vodi računa o održavanju javnog sata; prema ovim autorima jasno je da je taj sat mogao da bude jedino na sahat-kuli. To je najstarije pominjanje jednog sata na prostoru Balkana, tako da postoji vjerovatnoća da je banjalučka sahat-kula najstarija sahat-kula u Bosni.
Husedžinovićeva relativizuje ovu tvrdnju ističući da je ovo jedna od mogućih interpretacija, te da je moguće da je sahat-kula postojala i prije ovog pomena u vakufnami Ferhat-paše, ali samo da je imala drugu namjenu. Jedna od hipoteza koja datira nastanak sahat-kule u period prije graditeljske aktivnosti Ferhat-paše Sokolovića u Banjaluci je hipoteza banjalučkog novinara i hroničara Aleksandra Ravlića. Ravlić drugačije iščitava podatak u pašinoj vakufnami od Kreševljakovića, ističući da je prije logičnije da je »pronicljivi i vidoviti Ferhad-paša, procijenio značenje sahat-kule (koju je zatekao na prostoru na kojem je naredio iznova „zakopati” središte novom naselju) i unošenjem stavki o plaći „sajčije” (urara, časovničara) želio na neki način sačuvati tu, vjerovatno, kršćansku „zaostavštinu” od nasilnog rušenja«. U prilog ovoj tezi, Ravlić navodi i činjenice da je groblje — kako se implicitno navodi u vakfunami — postojalo tu, kako ističe, i prije izgradnje džamije, te da je Ferhat-paša — kao poštovalac svih pokojnika — u vakufnami naredio da se proučava molitva svim sahranjenim na groblju, a ne samo onima koji su bili muslimani. Još jedan argument u prilog svojoj tezi o ranijem postojanju sahat-kule Ravlić vidi i u natpisu na zvonu koje je do Drugog svjetskog rata brojalo sate na ovoj građevini a na kojem je pisalo da je iz 1501. godine (v. ispod). On ovu činjenicu tumači mogućnošću da je ovo zvono bilo specijalno sačinjeno za ovu sahat-kulu, te upućuje na i prije dolaska Ferhat-paše, koji je iz nekih drugih razloga zamro prije njegovog dolaska u Banjaluku. Ravlić kao još jedan argument u svoj prilog navodi jednu gravuru nepoznatog majstora koja prikazuje paljenje katoličke crkve u -{XVIII}- vijeku u panoramskom prikazu Banjaluke, a koja je stajala na mjestu na kojem je do 1993. godine bila sahat-kula. Stoga, zaključuje Ravlić: „s obzirom da se u Ferhad-pašinoj zakladnici spominje samo plaća za onog koji će se brinuti oko sahata, toranj sa satom je postojao i prije njegova dolaska”.
Sondažna arheološka istraživanja provedena oko sahat-kule 1984. godine pod nadzorom prof. Borisa Graljuka, utvrdila su samo da su temelji ovog objekta bili na hrastovim gredama, pa je na osnovu ovog podatka nastanak objekta lociran u osmanski period.
Lociranje banjalučke sahat-kule u osmanski period potvrđuju i analitička razmatranja arhitekte, profesora i akademika Tinea Kurenta, koji je utvrđivao modul po kojem je građen ovaj objekat. Po njemu je to bio turski aršin — -{ad dira al istanbuliyya}- — koji iznosi 68,579 cm; tj., to je isti aršin koji je korišten pri izradi Gazi Husrev-begove džamije u Sarajevu.
Husedžinovićeva relativizuje ovu Kurentovu tezu ističući da se ova mjera ne može primijeniti na sve elemente objekta: „posebno ona u osnovi ne čini cijeli broj, a zna se da je visina objekta tokom istorije često mijenjana, zbog čega bi se ovaj modul ili neki drugi mogao prihvatiti, tek poslije daljih i svestranijih proučavanja”.
Do početka Drugog svjetskog rata na sahat-kuli je postojalo zvono koje je otkucavalo satove. Na njemu je bio latinski natpis „Salio me Bartol Padovan -{anno domini MDI}-”. Slova su bila salivena vrlo primitivno. Zvono je bilo iz 1501. godine. Zvono je najvjerovatnije opljačkano sa neke crkve u kontitentalnoj Hrvatskoj, jer je poznato da su Osmanlije često uzimale zvona sa crkava kao ratni plijen.
Sahat-kula je u prvo vrijeme je otkucavala sate .
Izgled i arhitektura Objekt sahat-kule je bio kompozicijski i koncepcijski usko povezan sa objektom Ferhat-pašine džamije i ostalim objektima stare čaršije u Banjaluci. Sahat-kula je bila jednoprostoran objekt i u podnožju je imala skoro kvadratnu osnovicu dimenzija 3,20 m × 3,30 m. Njeni zidovi su bili neobično masivni. Imala je oblik tornja koji se postupno sužavao prema koti koja se nalazila na visini 14,45 m, odakle je započinjao vertikalni dio novoizgrađenog dijela koji je nastao nakon zemljotresa 1969. godine. Visina sahat-kule u vrijeme rušenja 1993. godine iznosila je 18,89 m, a bila je završena četvorovodnim šatorastim krovom. thumb|right|300px|Pogled na sahat-kulu sa trijema džamije Ferhadije; fotografija je iz 50-ih godina -{XX}- vijeka. Sahat-kula je kroz vremenski period od svog nastanka doživljavala čitav niz promjena, kako u svom izgledu, tako i u dimenzijama — posebno visini. Većina izmjena, koja se mogla utvrditi prije rušenja 1993. godine, vjerovatno je nastala u toku -{XIX}- vijeka, kada su gornji dijelovi objekta ozidani opekom. Taj izgled se može vidjeti na fotografijama iz perioda austrougarske uprave u BiH i nije pouzdano utvrđeno da li je nastao kao posljedica autentične restauracije ili IZ potrebe za povećanjem visine objekta. U to vrijeme objekt je povećan na visinu od 24,25 m i u svom vrhu je dobio jedan polukružni otvor, a pored ukrasnog vijenca ispod strehe urađeni su dekorativni elementi izvedeni u žbuki poput dekorativnog friza. Donje zone sahat-kule su, kako ističe arhitektkinja Husedžinovićeva, vjerovatno su tom prilikom utegnute čeličnim prstenovima i ukrasnim aplikacijama. Krovni pokrivač je zbog uzimanja olova za vrijeme Prvog svjetskog rata bio od šindre.