Ksenon je hemijski element sa simbolom Xe i atomskim brojem 54. On je bezbojni, gusti plemeniti gas bez mirisa, a javlja se u tragovima u Zemljinoj atmosferi. Iako je općenito nereaktivan, ksenon može stupiti u nekoliko hemijskih reakcija kao što je naprimjer formiranje ksenon-heksafluoroplatinata, prvog spoja nekog plemenitog gasa koji je sintetiziran.
Ksenon koji se javlja u prirodi sastoji se iz osam stabilnih izotopa. Osim njih postoji i preko 40 nestabilnih, radioaktivnih izotopa. Omjer između izotopa ksenona je važan alat za proučavanje rane historije Sunčevog sistema. Radioaktivni izotop ksenon-135 se dobija iz joda-135 kao rezultat nuklearne fisije, djelujući kao najznačajniji apsorber neutrona u nuklearnim reaktorima.
Ksenon se koristi u bljeskalicama i svjetiljkama na bazi električnog pražnjenja u cijevi napunjenoj gasom, kao i opći anestetik. Prvi eksimerski laser koristio je ksenonske dimerne molekule (Xe2) kao aktivni laserski medij, a prvobitni laseri su koristili ksenonske bljeskalice kao laserske pumpe. Ksenon se također koristi i u istraživanju hipotetskih slabo interaktivnih masivnih čestica te kao pogonski gas za ionske motore u svemirskim letjelicama.
Historija Ksenon je otkriven u Engleskoj, a otkrili su ga škotski hemičar William Ramsay i engleski hemičar Morris Travers 12. jula 1898. vrlo brzo nakon što su otkrili elemente kripton i neon. Oni su ksenon pronašli u ostacima nakon što su isparile komponente tečnog zraka. Ramsay je za ovaj gas predložio naziv xenon prema grčkoj riječi ξένον [xenon], jednini srednjeg roda riječi ξένος [xenos], što znači "stranac", "nepoznati" ili "gost". Godine 1902. Ramsay je načio procjenu udjela ksenona u Zemljinoj atmosferi od jednog dijela u 20 miliona dijelova zraka.
Tokom 1930ih, američki inženjer Harold Edgerton počeo je istraživati tehnologiju stroboskopskih svjetala za fotografiju velike brzine. To ga je dovelo do izuma ksenonskih bljeskalica, u kojima se svjetlost generira slanjem električne struje u vidu impulsa kroz cijev napunjenu gasom ksenonom. Edgerton je 1934. uspio pomoću ove metode dobiti bliceve u trajanju od jedne mikrosekunde.
Američki ljekar Albert R. Behnke Jr. počeo je 1939. istraživati uzroke "opijenosti" uočene kod ronioca koji su ronili u velikim dubinama. Proučavao je efekte raznih mješavina zraka za disanje na roniocima, te je otkrio da su one uzrokovale da ronioci primijete promjene u dubinama. Na osnovu rezultata njegovih istraživanja zaključio je da bi gas ksenon mogao poslužiti kao anestetik. Mada je ruski toksikolog Nikolaj V. Lazarev navodno već proučavao korištenje ksenona u ove svrhe još 1941. Behnke je ipak prvi objavio svoj izvještaj dok je potvrda otkrića uslijedila 1946. kada je američki medicinski istraživač John H. Lawrence eksperimentirao na miševima. Ksenon je prvi put upotrijebljen kao anestetik pri jednoj operaciji 1951. kada je američki anesteziolog Stuart C. Cullen uspješno operirao dva pacijenta.
Dugo vremena su se ksenon i drugi plemeniti gasovi smatrali potpuno hemijski inertni i da nisu u mogućnosti graditi bilo koje spojeve. Međutim, dok je predavao na Univerzitetu Britanska Kolumbija, hemičar Neil Bartlett je otkrio da je gas platina-heksafluorid (PtF6) vrlo jako oksidacijsko sredstvo koje može oksidirati gasoviti kisik (O2) dajući dioksigenil-heksafluoroplatinat (O2+[PtF6]−). Pošto O2 i ksenon imaju gotovo identične prve energije ionizacije, Bartlett je shvatio da bi se platina-heksafluorid mogao također upotrijebiti za oksidiranje ksenona. Tako je 23. marta 1962. on pomiješao dva gasa dobivši prvi poznati spoj nekog plemenitog gasa, ksenon-heksafluoroplatinat.
Bartlett je smatrao da je sastav njegovog spoja Xe+[PtF6]−, ali su kasniji radovi doveli do zaključka da se vjerovatnije radi od mješavini različitih soli koji sadrže ksenon. Od tada, otkriveno je još veliki broj drugih ksenonovih spojeva, a uporedo su otkriveni i neki spojevi drugih plemenitih gasova argona, kriptona i radona, uključujući argon-fluorohidrid (HArF), kripton-difluorid (KrF2), i radon-fluorid. Do 1971, bilo je poznato više od 80 spojeva ksenona.
U novembru 1999. tim naučnika iz kompanije IBM demonstrirao je tehnologiju koja je u mogućnosti manipulirati pojedinačnim atomima. Program nazvan IBM in atoms (IBM u atomima) koristio je skenirajući tunelski mikroskop da bi aranžirao 35 pojedinačnih atoma ksenona na supstrat od izuzetno ohlađenog kristala nikla, tako da su tim atomima napisali tri slova kompanije IBM. Bio je to prvi slučaj da su atomi precizno raspoređeni na nekoj ravnoj površini.
Osobine thumb|lijevo|Ksenonska bljeskalica170pxAnimacija Ksenon ima atomski broj 54, što znači da njegovo jezgro sadrži 54 protona. Pri uslovima standardne temperature i pritiska, čisti gasoviti ksenon ima gustoću od 5,761 kg/m3, što je oko 4,5 puta više od gustoće Zemljine atmosfere pri površini, 1,217 kg/m3.
Kao tečnost, gustoća ksenona iznosi 3,100 g/mL, a najveću gustoću dostiže na trojnoj tački. Pod istim uslovima, gustoća čvrstog ksenona iznosi 3,640 g/cm3, što je više od prosječne gustoće granita, 2,75 g/cm3. Pri pritiscima od nekoliko gigapaskala (GPa), ksenon se može prevesti u metalnu fazu. Čvrsti ksenon prelazi iz plošno centrirane kubične strukture (fcc) u heksagonalnu gusto pakovanu (hcp) kristalnu fazu pod pritiskom od 155 Gpa te počinje prelaziti u metal, bez primjetne promjene zapremine u hcp fazi. U potpuni metalni izgled prelazi pri 155 GPa. Kada se metalizira, ksenon poprima plavu boju poput neba jer apsorbira crvenu svjetlost i emitira druge vidljive frekvencije. Takve osobine su neobične za neki metal a objašnjavaju se relativno malehnom širinom elektronskih vrpci u metalnom ksenonu.
Ksenon je član elemenata sa nultom valencijom a koji se nazivaju plemeniti ili inertni gasovi. U većini uobičajenih hemijskih reakcija on je inertan (poput sagorijevanja), jer njegova vanjska valentna ljuska sadrži osam elektrona. To mu daje stabilnu konfiguraciju sa minimalnom energijom u kojoj su vanjski elektroni čvrsto vezani. U cijevi za pražnjenje, ksenon emitira plavu ili ljubičastu svjetlost kada se pobudi električnim pražnjenjem. Ksenon emitira emisijske (spektralne) linije koje obuhvataju vidljivi spektar, a najintenzivnije linije se nalaze u području plavog dijela spektra što mu i daje obojenost.
Izotopi Ksenon u prirodi sastavljen je iz osam stabilnih izotopa, što je više od svih drugih hemijskih elemenata izuzev kalaja, koji ih ima deset. Ksenon i kalaj su jedini elementi koji imaju više od sedam stabilnih izotopa. Za izotope 124Xe i 134Xe se pretpostavlja da se raspadaju dvostrukim beta raspadom, ali to nikad nije dokazano pa se ubrajaju u stabilne izotope. Osim ovim stabilnih, postoji preko 40 nestabilnih izotopa koji su dobro istraženi. Među nestabilnim izotopima najduže "živući" je 136Xe, za kojeg je dokazano da se raspada dvostrukim beta raspadom uz vrijeme poluraspada od 2,11 x 1021 godina. Izotop 129Xe nastaje beta raspadom 129I, a ima vrijeme poluraspada od 16 miliona godina, dok su 131mXe, 133Xe, 133mXe i 135Xe neki od fisijskih proizvoda izotopa 235U i 239Pu pa se kao takvi koriste kao indikatori nuklearnih eksplozija.
Jezgra dva stabilna izotopa ksenona, 129Xe i 131Xe, imaju intrinsički ugaoni momenat različit od nule (nuklearni spin, pogodan za NMR). Nuklearni spinovi se mogu posložiti i izvan uobičajenih polarizacijskih nivoa pomoću cirkularno polarizirane svjetlosti i para rubidija. Tako postignuta polarizacija spina atomskog jezgra ksenona može prekoračiti 50% svoj maksimalno moguće vrijednosti, značajno prelazeći vrijednost termalne ravnoteže koju nalaže paramagnetna statistika (obično 0,001% najviše vrijednosti pri sobnoj temperaturi, čak i u prisustvu najsnažnijih magneta). Takvo slaganje spinova izvan ravnoteže je privremena situacija i naziva se hiperpolarizacija. Proces hiperpolarizacije ksenona naziva se optičko pumpanje (iako se sam proces znatno razlikuje od "pumpanja" kod lasera).
Pošto jezgro izotopa 129Xe ima spin 1/2, pa stoga ima nulti električni kvadrupolni moment, ono ne pokazuje bilo kakve kvadrupolne međureakcije tokom sudara sa drugim atomima, te se njegova hiperpolarizacija može održavati duži vremenski period čak i kada se laserski snop prekine ili isključi a alkalne pare uklone kondenzacijom sa površine pri sobnoj temperaturi. Polarizacija spina 129Xe može se održati od nekoliko sekundi kod atoma ksenona rastvorenih u krvi pa do nekoliko sati u gasnoj fazi i nekoliko dana u duboko smrznutom čvrstom ksenonu. Za razliku od njega, izotop 131Xe ima vrijednost nuklearnog spina od i kvadrupolni moment različit od nule, tako da su njegova vremena relaksacije t1 u rasponima od milisekunde do sekunde.
Neki radioaktivni izotopi ksenona, naprimjer 133Xe i 135Xe, nastaju neutronskom radijacijom fisijskog materijala unutar nuklearnih reaktora. Izotop 135Xe je od posebnog značaja u procesima koji se odvijaju u nuklearnim fisijskim reaktorima. 135Xe ima enormno veliki poprečni presjek za termalne neutrone od 2,6×106 barna, te tako on djeluje kao apsorber neutrona ili "otrov" koji može usporiti ili potpuno zaustaviti lančanu nuklearnu reakciju nakon određenog perioda. Ova pojava je otkrivena kod prvih nuklearnih reaktora koji su napravljeni u sklopu američkog projekta "Manhattan" za proizvodnju plutonija. Kasnije su naučnici načinili promjene u dizajnu reaktora da bi povećali reaktivnost u njima (broj neutrona po fisiji koji dalje učestvuju u fisiji drugih atoma nuklearnog goriva). "Trovanje" reaktora sa 135Xe igralo je značajnu ulogu u Černobilskoj katastrofi. Gašenje ili smanjenje snage reaktora može biti rezultat akumuliranja 135Xe i prelaska reaktora u takozvanu "jodnu jamu".
U ekstremnim, neželjenim uslovima, relativno visoke koncentracije radioaktivnih izotopa ksenona se mogu naći da izlaze iz nuklearnog reaktora zbog otpuštanja fisijskih proizvoda nastalih od oštećenih šipki nuklearnog goriva ili fisije uranija u vodi za hlađenje.
Pošto je ksenon traser za dva "roditeljska" izotopa, odnos izotopa ksenona u meteoritima je moćan alat za proučavanje nastanka Sunčevog sistema. Jodno-ksenonska metoda radiometričnog datiranja daje vrijeme prošlo između nukleosinteze i kondenzacije čvrstog objekta iz solarne maglice. Fizičar John H. Reynolds je 1960. otkrio da određeni meteoriti sadrže izotopsku anomaliju u vidu prekomjernog udjela ksenona-129. On je zaključio da je taj ksenon proizvod raspada radioaktivnog joda-129. Ovaj izotop sporo nastaje i spalacijom kosmičkim zrakama i nuklearnom fisijom, ali se u većim količinama proizvodi samo u eksplozijama supernova. Kako je vrijeme poluraspada 129I razmjerno kratko na kosmološkoj vremenskoj skali, samo 16 miliona godina, ono pokazuje da je prošlo vrlo malo vremena između neke supernovee i vremena kada su meteoriti postali čvrsti te u sebi "zarobili" 129I. Za ova dva događaja (supernova i očvršćivanje gasnog oblaka) smatra se da su se desili tokom rane historije Sunčevog sistema, pošto je izotop 129I po svemu sudeći nastao prije formiranja Sunčevog sistema, ali te i isuviše davno, te je solarnom gasnom oblaku dodao izotope iz drugog izvora. Ovaj izvor iz supernove također je mogao uzrokovati i kolaps solarnog gasnog oblaka.
Na sličan način, izotopski odnosi ksenona kao što su 129Xe/130Xe i 136Xe/130Xe su također vrlo dobri alati za razumijevanje diferencijacije planeta i prvobitnog otpuštanja gasova. Naprimjer, u atmosferi Marsa postoji slična rasprostranjenost ksenona kao na Zemlji: 0,08 ppm (dijelova na milion), međutim na Marsu je zabilježen veći udio izotopa 129Xe nego na Zemlji ili Suncu. Kako se taj izotop generira radioaktivnim raspadom, rezultat mogu ukazivati da je Mars izgubio svoju prvobitnu atmosferu, možda unutar prvih 100 miliona godina nakon što je nastao. U drugom primjeru, suvišak 129Xe pronađen u gasovitim izvorima ugljik-dioksida u Novom Meksiku možda potječe od raspada gasova nastalih u plaštu nedugo nakon formiranja Zemlje.
Rasprostranjenost