Zabranjeno pušenje je bosanskohercegovačka rock grupa osnovana u Sarajevu 1980. godine. Muzički stil grupe uglavnom se sastoji od osebujnog garažnog rock zvuka s utjecajima narodne muzike, često s inovativnom produkcijom i složenim pripovijedanjem. Grupa trenutno ima sedam članova, i to suosnivač, pjevač i gitarista Davor Sučić, bubnjar Branko Trajkov, gitarista Toni Lović, basista Dejan Orešković, violinista i klavijaturista Robert Boldižar, prateći vokal Anđela Zebec te usnoharmonikaš Tomislav Goluban.
Zabranjeno pušenje je nastalo suprotno od tada prevladavajućeg jugoslavenskog punk rocka i novog vala, tijesno povezano s kulturnim pokretom Novi primitivizam, te radio i TV satiričnom i humorističnom emisijom Top lista nadrealista. Tokom 1980-ih godina grupa je bila jedna od najznačajnijih muzičkih pojava na prostoru nekadašnje Jugoslavije, imali su izuzetno posjećene koncerte i prodali su na stotine hiljada ploča. Prvi sastav grupe, u početku poznat kao Pseudobluz Band Zabranjeno Pušenje, činili su gitarista Davor Sučić i pjevač Nenad Janković, bubnjari Zenit Đozić i Predrag Rakić, bas-gitarista Mladen Mitić, klavijaturisti Dražen Janković i Zoran Degan, saksofonista i flautista Ognjen Gajić i gitarista Mustafa Čengić (Mujo Snažni). Njihov debitantski studijski album Das ist Walter (1984), u početku objavljen u malom tiražu a na kraju prodan u 100.000 primjeraka, postavio je rekord za prekoračenje početnog izdanja za 30 puta. Njihov sljedeći album Dok čekaš sabah sa šejtanom (1985), također u izdanju zagrebačkog Jugotona, bojkotovali su glavni mediji zbog slučaja "Crk'o Marshal". Godine 1986. Rakić, Mitić i Čengić odlučuju napustiti grupu, a pridružuju im se bubnjar Faris Arapović, bas-gitarista Darko Ostojić, gitarista Predrag Kovačević i klavijaturista Jadranko Džihan. Tokom druge polovine osamdesetih godina grupa je s novom postavnom objavila dva albuma Pozdrav iz zemlje Safari (1987) i Male priče o velikoj ljubavi (1989) u izdanju sarajevskog Diskotona.
Tokom 1992. godine, s početkom rata u Bosni i Hercegovini, Nenad Janković se seli u Beograd gdje nastavlja karijeru sa sastavom pod imenom Nele Karajlić & Zabranjeno pušenje (kasnije Emir Kusturica i The No Smoking Orchestra), a Sučić i drugi članovi se ponovno okupljaju u Sarajevu, koristeći izvorno ime, nastavljaju rad grupe objavljujući peti studijski album Fildžan viška (1997) s izmijenjenom postavom. Sastav tokom 1990-ih pored Sučića čine i vođa Novog primitivizma Mirko Srdić, pjevač Marin Gradac, gost s albuma iz 1987. Predrag Bobić, gitarista Sead Kovo i violinista Bruno Urlić. Nakon jednog privremenog bubnjara, Branko Trajkov dolazi u grupu 1996. godine. Ovaj sastav je snimio i šesti album Agent tajne sile (1999). Godine 2000. Srdić, Kovo i Gradac su napustili sastav, a gitarista i producent Dragomir Herendić se pridružio i nastupio na njihovom narednom albumu Bog vozi Mercedes (2001). Pet godina kasnije izlazi novi dupli album Hodi da ti čiko nešto da (2006). Sredinom 2000-ih, Herendić, Bobić i Urlić napuštaju Zabranjeno pušenje, a gitarista Toni Lović, basista Dejan Orešković i violinista Robert Boldižar dolaze na njihova mjesta. Deveti studijski album grupe Muzej Revolucije (2009) objavljen je na isti dan u gotovo svim bivšim jugoslavenskim republikama na godišnjicu Oktobarske revolucije. Grupa je objavila svoj jubilarni deseti studijski album, Radovi na cesti, 2013. godine. Jedanaesti studijski album Šok i nevjerica objavljen je u 2018. godini. Dvanaesti, ujedno i dvostruki album Karamba! objavljen je 2022. godine.
Historija grupe Prve godine (1980–1983) Ono što će na kraju postati Zabranjeno pušenje započeli su 1979. godine tada 16-godišnji Nenad Janković (kasnije poznat kao dr. Nele Karajlić) i 18-godišnji Davor Sučić (kasnije mr. Sejo Sexon), dva tinejdžera prijatelja i komšije koji su zajedno pohađali Drugu gimnaziju u Sarajevu, a živjeli u istoj stambenoj zgradi u ulici Fuada Midžića u sarajevskom naselju Koševo. Uveliko zaljubljeni i duboko uronjeni u rock and roll, dvojac je apsorbovao različite muzičke utjecaje u Jugoslaviji i iz inostranstva dok su očajnički pokušavali dostići osnovnu razinu tehničke osposobljenosti na svojim instrumentima. U toj je fazi Janković svirao klavir a Sučić gitaru. Sučić i Janković ubrzo šire postavu grupe dovođenjem Ognjena Gajića, još jednog prijatelja iz naselja, koji je već imao osnovna znanja stečena pohađanjem muzičke škole. Budući da su sva tri člana grupe, neformalno poznate kao Pseudobluz Bend, živjela sa svojim roditeljima tako su se i probe održavale u stanovima njihovih roditelja. Nakon nekog vremena, za bubnjara benda, Sučić dovodi Zenita Đozića (u početku poznat kao Zena, kasnije kao Fu-Do), novog kolegu iz Druge gimnazije koji se preselio iz Bugojna u Sarajevo.
U jesen 1980. godine grupa je dobila još jednog novog člana, gitaristu Mustafu Čengića, koji opet dovodi Mladena Mitića koji je svirao bas-gitaru. Tih godina grupu su povremeno pratili i Mirko Srdić, Zoran Degan, Boris Šiber, Samir Ćeramida. Krajem 1980. godine sastav je uspjeo ući u program Želimira Altaraca "Čička" koji je organizovao predstavljanje novih muzičkih nada u Domu mladih u Sarajevu. Ovaj događaj održan pod mantrom "Nove nade, nove snage" bio je prvi javni nastup benda koji tu nastupa pod nazivom "Pseudobluz Bend Zabranjeno pušenje". Nakon nekog vremena, brišu prvi dio naziva i nastavljaju koristiti samo naziv "Zabranjeno pušenje". Njihova prva snimka, pjesma "Penzioneri na more idu zimi", napravljena je za Radio Sarajevo početkom osamdesetih godina. Od maja 1981. godine Janković i nekoliko članova benda dodatno su se uključili u Top listu nadrealista, radijsku emisiju koja se sedmično emitovala kao dio Primus programa na drugom kanalu Radija Sarajevo.
Proboj i sve veća popularnost u Jugoslaviji (1984–1989) Zabranjeno pušenje je nastupalo po sarajevskim klubovima dvije godine prije nego što su u jesen 1983. godine počeli sa snimanjem prvih pjesama za svoj debitantski album. Proces snimanja pjesama, u skromnom studiju producenta "Paše" Ferovića, trajao je sedam mjeseci prije nego što je u aprilu 1984. godine objavljen album Das ist Walter. Zagrebački Jugoton album prvo izdaje u samo 3.000 primjeraka, što je jasno ukazivalo na izrazito niska tržišna očekivanja. U tom trenutku postava grupe je nešto promijenjena, klavijaturista je Nenadov mlađi brat Dražen Janković (Seid Mali Karajlić) dok je bubnjar Predrag Rakić (Šeki Gayton). Iako je album bio objavljen u malom tiražu, konačni broj prodanih primjeraka od 100.000 postavlja rekord za prekoračenje početnog tiraža; za 30 puta je premašen prvi tiraž. Grupa 1984. godine kreće na koncertnu turneju od 60 koncerata po najvećim dvoranama u nekadašnjoj Jugoslaviji i vrlo brzo postaju najveća rock atrakcija nakon samo jednog objavljenog albuma.
Tokom spomenute turneje, na koncertu održanom 27. novembra 1984. godine u Rijeci Nele Karajlić je rekao, govoreći o pojačalu koje se u tom trenutku pokvarilo, "Crk'o Marshal... mislim na pojačalo," što je prepoznato kao dosjetka na račun smrti Maršala Tita. Ovaj događaj je doveo grupu u nevolje. Mediji su ih kritikovali, a kampanja protiv njih rezultovala je otkazivanjem koncerata i uklanjanjem Top liste nadrealista iz programa televizije. Skandal je čak privuko pažnju i UDBA-e. Spasili su ih neki od vodećih liberalnih intelektualca, kao i časopisi poput Poleta, Mladine i Slobodne Dalmacije koji su podigli svoj glas u odbranu članova grupe tako da se ta afera završava bez zatvorskih kazni.
U takvoj atmosferi, grupa je snimila svoju drugu, dvostruku ploču Dok čekaš sabah sa šejtanom u zagrebačkom SIM studiju, koji je objavljen u julu 1985. godine. Album je dobio priznanje javnosti i kritičara, ali bojkotovali su ga mediji. Promotivna turneja imala je velikih poteškoća zbog straha organizatora i enormnog prisustva policije, kao odjeka afere Marshal. Uprkos nekoliko vrhunskih koncerata kao što oni u Hali Pionir u Beogradu, Poljudu u Splitu ili Domu sportova u Zagrebu, u desecima hiljada prodanih ulaznica, turneja je imala prilično razočaravajući završetak jer su grupu napustili Predrag Rakić i Mustafa Čengić u potrazi za sigurnijom egzistencijom. Krajem 1986. godine grupu je napustio i basist Mladen Mitić dok su radili na trećem studijskom albumu.
Ostatak grupe radio je na novom albumu te je polako sastavio novu postavu s bubnjarom Farisom Arapovićem i gitaristom Predragom Kovačevićem (Kova ili Kowalski) kao i basistom Emirom Kusturicom. U to vrijeme Kusturica je bio poznati filmski režiser koji je osvojio Zlatnu palmu na Kanskom filmskom festivalu 1985. godine za film Otac na službenom putu, a bio je i nominiran za Oscara za najbolji strani film. Ova osvježena postava u saradnji s nekim studijskim muzičarima, kao što su basista Predrag Bobić, klavijaturist Dado Džihan i basist Darko Ostojić, 1987. godine objavljuje novi album Pozdrav iz zemlje Safari u izdanju sarajevskog Diskotona. Diskotonovi urednici su imali neke primjedbe, tako da je pjesma "Naš prijedlog za Euroviziju" morala biti preimenovana budući da je sadržavala komentare o depresivnom stanju privrede i nedostatku slobode izražavanja. Album je ponovno uključivao brojne hit pjesme, kao što su "Pišonja i Žuga", "Hadžija ili bos", "Fikreta", "Dan Republike", tako da je vratio Zabranjeno pušenje u sam vrh domaće rock scene. Sam album je snimljen u Sarajevu, a miksan u Londonu dok je producent bio Sven Rustempašić, sarajlija koji živi u Seattle-u. Prateća turneja, koja je uključivala 87 koncerata, bila je najveća turneja grupe do tada. Grupa nastupa u gradovima koji do tada nisu nikad imali priliku vidjeti koncert Zabranjenog pušenja uživo. Turneja je bila presudna za sticanje najšireg kruga publike i lansirala je grupu u krug najvećih domaćih rock imena, rame uz rame sa Azrom, Bijelim dugmetom i Parnim Valjkom. U januaru 1988. godine bend dobija "Zlatnu ploču" za prodanih 100.000 primjeraka. Grupu napušta Kusturica zbog snimanja svog novog filma Dom za vešanje.
U oktobru 1988. godine grupa je objavila svoj četvrti album pod nazivom Male priče o velikoj ljubavi. Pjesme je uglavnom napisao i producirao Sučić. Na albumu su gostovali i operna pjevačica Sonja Milenković, violinist Dejan Sparavalo, kao i Goran Bregović kao prateći vokal i gitarista. Album je ostvario prosječan uspjeh. Grupa kreće na turneju s Top listom Nadrealista i grupom Bombaj štampa, također jednim od pionira Novog primitivizma. Program je kombinacija teatra i rock and rolla i realizovan je po Sučićevoj ideji. Na 60-ak koncerata program je gledalo preko 200.000 posjetitelja, a turneja je proglašena najuspješnijom turnejom na estradi 1989. godine, ostavivši iza sebe čak i takva imena kao što su Bijelo Dugme i Lepa Brena.
Politička neslaganja, raspad grupe i prijelazni period (1990–1995) Više informacija: Raspad SFRJ. Odnos između vodećeg dvojca grupe Davora Sučića i Nenada Jankovića, postaje sve hladniji početkom 1990., naročito za vrijeme velike turneje s Bombaj štampom i Top listom nadrealista tako da je turneja, iako izuzetno komercijalno uspješna, samo pogoršala njihov razlomljeni poslovni i prijateljski odnos. Grupa prestaje s radom krajem ljeta 1990. kada Sučić obavještava Jankovića kako više nije zainteresovan za saradnju s njim. Tako da su Sučić kao i Darko Ostojić i Faris Arapović napustili grupu, više zbog različitih pogleda na viziju benda nego zbog razlika u političkim pogledima na jugoslavensko političko vodstvo s kraja 1980-ih. U to vrijeme, Sučić i Ostojić rade na solo projektu za Diskoton, ali taj studijski album nije objavljen zbog početka rata u Bosni i Hercegovini. Arapović se pridružio sarajevskom alternativnom rock bendu Sikter.