mini|260px|Sveti Vlaho (Sveti Blaž), zaštitnik Dubrovnika, na zastavi Dubrovačke republike Dubrovnik je grad na jadranskoj obali, na samom jugu Hrvatske. Godine 1979. dubrovačka stara gradska jezgra uvrštena je na UNESCO-ov spisak svjetske kulturne baštine. Dan grada je 3. februar, dan svetog Vlaha, zaštitnika Dubrovnika. Grad je poznat po tome što je bio nezavisna država u periodu od 1358. do 1808. (Dubrovačka republika). Poslije toga kratko je bio pod francuskom vlašću, da bi kasnije bio dio Habsburške monarhije, Kraljevine Jugoslavije, Nezavisne Države Hrvatske, Socijalističke federativne republike Jugoslavije te na kraju Republike Hrvatske. U ratu u Hrvatskoj bio je pod opsadom od oktobra 1991. do maja 1992. Danas najveći dio stanovništva čine Hrvati. Dubrovnik je bio jedan od centara razvoja hrvatskog jezika i hrvatske književnosti, te su u njemu stvarali mnogi značajni hrvatski pjesnici, dramatičari, slikari, matematičari, fizičari i drugi naučnici.
Historija
Početkom neolita istočni Jadran već je bio naseljen, a najbliža okolina Dubrovnika (a možda i same litice u Raguzi) bila je naseljena u bronzanom i željeznom dobu. Naziv Epidaur („iza šume”) za današnji Cavtat je latinizirani ilirski (ne grčki kako kaže mit) te se prvi put pominje 47. godine p. n. e.. Bizant 925. daje Dubrovnik hrvatskom Kralju Tomislavu sa čitavim Dalmatinskim tematom kao nagradu za pobjede nad Bugarima. Dubrovnik 925. na prvom Crkvenom Saboru podpada pod Splitsku Biskupiju, a 928. na drugom Crkvenom Saboru zajedno sa Stonom i Kotorom dobiva Glagoljicu kao službeno pismo. Nakon Tomislava hrvatski Kralj Držislav bizantski eparh i patricij dobiva cijeli Dalmatinski temat isto kao i Petar Krešimir IV u 11 vijeku.
Prva poznata upotreba riječi "Dubrovčani" nalazi se u povelji bosanskog bana Kulina iz 1189., a prva zabilježena upotreba riječi "Dubrovnik" u povelji srpskog vladara Stefana Nemanje iz 1215. godine. Raguza je bila mjesto određene važnosti mnogo prije razaranja Epidaura. Arheološki nalazi na Lokrumu potječu iz 5-6. vijeka p. n. e. Do 1023. za gradske poslove bio je zadužen preses, a od 1052. prior. Teritorija Dubrovnika pokrštena je do 5. vijeka, dok je Epidaur kršćanski od sredine 4. vijeka. Godine 866. Dubrovnik je 15 mjeseci bio pod okupacijom Saracena (Arapa iz Tunisa i Alžira). Bizantski car Vasilije I. poslao je flotu i Saraceni su prekinuli okupaciju. Već u to vrijeme Dubrovčani su plaćali 36 numizmata vladarima Huma i Travunije. Dubrovčani su u narednim vijekovima održavali svoju slobodu, mir i sigurnost vještom diplomatijom i plaćanjem. Crkva sv. Vlaha izgrađena je u kasnom 9. vijeku, dok je nadbiskupija osnovana između 996. i 999. godine. Godine 1185. srpski vladar Nemanja okupirao je grad, a Dubrovčani su se za pomoć obratili Normanima. Postignut je ugovor Dubrovčana i Srba Nemanje i Miroslava. Dubrovčanima je priznato pravo na Astareu s tim da neće pokušavati da osvoje Korčulu i Vis, te je dozvoljeno slobodno kretanje i poslovanje Dubrovčana po Srbiji i obrnuto. Od 1186. do 1192. Dubrovnik je koristio normanski suverenitet za zaštitu od Mlečana i Srba. Poslije je došlo do vraćanja pod bizantijsku vlast (slobodna trgovina s Bizantijom i Bugarskom). U 12. vijeku uspostavljeni trgovački odnosi sa Pisom, Fanom, Ankonom, Ravenom, Kotorom, Rovinjem i Porečom. Godine 1189. došlo je do ugovora s srednjovijekovnom Bosnom (Kulin ban), te poznate Povelje Kulina bana koja je vrlo važna za historiju i lingvistiku. Godine 1190. Dubrovčani počinju da plaćaju tribut gusarima za sigurnu plovidbu. Patrijarh Morosini 1205. je odlučio pokoriti Dubrovnik, te je sklopljen dogovor s Mlečanima. Na dan Svih svetih (1. novembar) Dubrovnik je duždu lično poslao 12 perpera i 100 perpera Mletačkoj republici, a istog dana dato je mletačkom knezu u Dubrovniku 400 perpera. Na robu iz zemalja Bizantijskog carstva 5%, a na robu iz Sicilije 25%, na robu iz Egipta, Tunisa i zemalja Barbarega 20%. Godine 1268. uveden je svetodimitarski dohodak (2.000 perpera godišnje srpskom vladaru). Godine 1275. mletački knez doveo je dubrovačku vojsku do pobjede nad Srbima u samo jednoj borbi. mini|260px|Srednjovjekovni prikaz Dubrovnika
Nešto prije 1272. Dubrovnik dobiva ostrvo Lastovo, a 1301. pripaja Mljet (tamo je seljacima dato pravo korištenja zemlje koju su obrađivali, u zamjenu za 300 perpera godišnje i jedno pile po kućanstvu na dan sv. Vlaha). Sklapa se vojni savez s Kotromanićima protiv peljeških vladara Branivojevića. Srpski vladar Stefan Uroš IV. Dušan 1333. prodao je Dubrovčanima Pelješac za 8.000 perpera i godišnji tribut 500 mletačkih dukata. Isti vladar posjetio je Dubrovnik dva puta (1331. i 1350.) i donirao novac za izgradnju katoličkih crkava, što pokazuje da kao pravoslavni hrišćanin nije pokazao vjersku netrpeljivost. Cilj Dubrovčana bilo je pokatoličenje poluostrva na kojem su živjeli pravoslavni hrišćani i pripadnici Crkve bosanske. Primorje je pripojeno 1399., a Konavle 1419. i 1427. godine. 1357. Stefan Uroš V. poklanja područje od Ljute u Župi do Petrova sela iznad Rijeke dubrovačke. Vrhovnu vlast Ugarsko-Hrvatske Dubrovnik je priznavao od 1358. do oko 1433. 1358.-1363. vode se borbe s Vojinovićem za Pelješac, a 1367. bosanski vladar posjećuje Dubrovnik. Uveden je svetodmitarski dohodak Tvrtku, omogućeno slobodno trgovanje. 1403. i 1404. vođen je rat s bosanskim plemićima Ostojom i Hrvojem. Ostoji i Hrvoju je obećano 1.500 dukata i imanja u Primorju i sklopljen je mir. 1413. Žigmund poklanja Korčulu, Brač i Hvar Dubrovačkoj republici. Tamošnji stanovnici se tome protive, pa su ostrva oduzeta 1416. godine. Od Sankovića su kupljene Konavle za 1.000 perpera godišnje, što je izazvalo bijes bosanskih barona. U januaru 1419. vode se pregovori s izaslanicima Sandalja Hranića i Petra Pavlovića; Sandalju vlastelinstvo, kuća u gradu, posjed u Župi vrijedan 3.000 perpera, godišnji tribut 500 perpera, isplata 12.000 dukata (36.000 perpera). Čitave Konavle bile su pod vlašću Dubrovčana tek 18. oktobra 1419. Bune se konavoski plemići te se odgađa integrisanje Konavala 30. maja 1420. drugi (Pavlovićev) dio Konavala Sandalj daje Dubrovačkoj republici (još jedna kuća i imanje, 500 perpera, 30.000 perpera) Dana 31. decembra 1426. Radoslav Pavlović ustupa Konavle Dubrovčanima, do sredine 15. vijeka one su pokatoličene. Dubrovačka republika bila je pod okriljem Osmanlijskog carstva od 1396. do 1526. Izbjeglice iz Huma pred Osmanlijama bježe na Pelješac, Žigmund posjećuje Dubrovnik 21. decembra 1426. godine. Dana 6. decembra 1430. dubrovačkim trgovcima odobrena je slobodna trgovina i kopnem i morem po cijelom Osmanlijskom carstvu, Bazelskim koncilom uređeno je trgovanje s muslimanima. Dogovor s Osmanlijama je postignut 2. februara 1442. Svake godine 1.000 dukata Dubrovčani su morali plaćati sultanu Muratu.
Herceg Stjepan Vukčić Kosača (osnivač Hercegovine) nastojao je Herceg Novim (novim gradom koji je osnovao i nazvao po sebi) zamijeniti Dubrovnik; herceg je zahtijevao od podanika da kupuju njegovu, a ne dubrovačku so. Godine 1450. Dubrovčanima je zabranjeno trgovanje u hercegovoj zemlji. U ratu, herceg je potpuno porazio dubrovačku vojsku; povukao se od straha jer su Dubrovčani donijeli odluku da će onaj ko ga ubije da bude nagrađen s 15.000 zlatnih dukata, kućom vrijednom 2.000 dukata i vlastelinstvom. Godine 1454. je skopljen mir: Dubrovčanima su date Konavle, nije bilo naknade Dubrovačkoj republici, a ostaje rivalitet s Herceg-Novim. Godine 1458. harač osmanlijskom sultanu povećan je na 1.500 dukata, zauzvrat su dobili povlastice. Dubrovnik spašava hercega kad mu Turci osvajaju teritorije; 1466. on u Dubrovniku ostavlja bogatstvo pa odlazi u Herceg-Novi gdje umire. Od njegovih potomaka Vladislav je nestao u Slavoniji, Vlatko je 1481. izgubio Herceg Novi i 1489. umro, a Stefan je primio islam. Godine 1469. dubrovački harač povišen sa 1.500 na 5.000 dukata godišnje, a 1471. na nagovor hercega Vlatka na 9.000 dukata za tu godinu i 10.000 ubuduće. Povećale su se carinske dadžbine, konačna suma koju Osmanlijama treba plaćati je 10.000 dukata harača i 2.500 đumruka. Prekid direktnih trgovačkih veza Osmanlijskog carstva i Mletačke republike Dubrovnik koristi i cvjeta kao posrednik. Dubrovčanima je od kolonijalnih sila u nastajanju vrlo draga Španija. Godine 1538. mletačka flota je okupirala Lopud, opljačkala ga i kidnapovala ostrvljane. Svetoj ligi zabranjeno je razarati Dubrovnik. Uskoci su 1570. tridesetak puta napali Dubrovnik, 1571. Dubrovčani su ubili Daničića. Veliki udarac Dubrovčanima dogodio se 1590. kad su Mlečani usmjerili osmanlijsku trgovinu u splitsku luku. Mlečani su okupirali Lastovo 1403.-1406. Dva vijeka kasnije ponovno su pokušali. Godine 1602. pedeset uglednih Lastovljana predvođenih trojicom sveštenika žele da otmu ostrvo Dubrovačkoj republici. Dolazi dubrovačka vojska i providur koji je došao zauzeti ostrvo u ime Mletačke republike odlazi. Godine 1635. postignut je dogovor Dubrovčana s Mlečanima: nominalna carina za dubrovačke pomorce, priznata prava na Lokrum, Molunat i Sušac.
Uređenje Dubrovačke republike
Liber Statutorum (Dubrovački statut) objavio knez Marko Đustinijani 29. maja 1272. Vražd bi se ubirao kad bi Dubrovčanin ubio Srbina i obrnuto. Liber Statutorum Doane (Carinski statut) sastavljen je 1277. godine. Tada u gradu počinje da radi prvi poznati dubrovački notar sveštenik Tomacino de Savere. Od 1358. do 1460. piše se Liber Viridis (Zelena knjiga), a od 1460. do 1806. Liber Croceus (Žuta knjiga). Još poznatih dubrovačkih dokumenata su Statuta Stagni (Stonski statut), Carinske odredbe Lastova (1310.) i Mljeta (1345.), Capitolare della dogana grande 1413. (Knjiga velike carine), Regolamenti della repubblica di Ragusa, per la navigazione nazionale 1745. (Pomorski statut). Svi brodovi koji ulaze u dubrovačku luku plaćaju arboraticum mletačkom knezu Dubrovnika. Prvih godina gradom upravljaju knez i Malo vijeće, Veliko vijeće stalno radi od 1235., a Statut je stalan od 1252. Godine 1293. prihvaćeno je da se članovi Malog vijeća biraju iz uglednih plemićkih porodica (slabljenje kneza). Kada je 1358. ugarsko-hrvatskom kralju upućeno važno izaslanstvo, upute je sastavilo 15 mudraca (važnost mudraca) 1312. Veliko vijeće broji 190 plemića, 1323. 108; broj članova smanjila je kuga pa je dobna granica primanja članova u maju 1348. smanjena s 20 na 18 godina. Članstvo u Velikom vijeću postalo je nasljedno pravo, godine 1321. odlučeno je da svi plemići stari 21 ili više godina budu članovi. Od 1358. knez vlada mjesec dana, a dubrovački pečat postoji od 1235. godine. Nakon što je knez odradio jedan mandat nije mogao ponovo da bude izabran dvije godine.
Godine 1448. osnovan je Građanski sud, a 1459. Kazneni sud. Starosna granica za primanje članova Velikog vijeća kroz godine varira (18-20 godina). Od 1440. članovi primljeni u Veliko vijeće popisuju se u Specchiu (ogledalu). U 15. vijeku administrativni aparat Republike sastojao se od 160 funkcionera (taj broj je nastavio da raste). Knez i providuri morali su imati 50 godina, noćni čuvari tvrđava između 30 i 50, a članovi Kolegija 29-orice 30. Gradski ljekari uglavnom su Italijani i Jevreji. U slavenskom uredu upotrebljavaju se hrvatski jezik i ćirilica, dok je zvanični jezik Republike latinski. Svoje knezove imali Ston i Pelješac, Primorje, Župa, Konavle, Lastovo, Mljet, Šipan, Lopud i Koločep. 1659. Lastovo je imalo svoju školu i učitelja. Dubrovačko sudstvo poznavalo je sljedeće kazne: novčana kazna, protjerivanje, amputacija ruku ili nogu, vađenje očiju, bičevanje, žigosanje. Historija Dubrovnika bilježi par zavjera: zavjeru rušenja vlasti 1400., osvajanja Stona 1536. i veliku zavjeru 1610. godine.
Trgovina mini|210px|Spomenik dubrovačkom pomorcu, trgovcu, bankaru i dobrotvoru Mihu Pracatu