Zimbabve, službeno Republika Zimbabve, je kontinentalna država koja se nalazi u južnom dijelu Afričkog kontinenta, između Viktorijinih vodopada, jezera Karibe, rijeke Zambezi na sjeveru i rijeke Limpopo na jugu. Zimbabve graniči s Južnoafričkom Republikom na jugu, Bocvanom na zapadu, Zambijom na sjeveru i Mozambikom na istoku. Glavni i najveći grad je Harare.Human Development Report 2019 (englisch; PDF: 1,7 MB, 40 Seiten) auf hdr.undp.orgHuman Development Report Office: Zimbabwe – Country Profile: Human Development Indicators , Oktober 14, 2016.Lexas Länderdaten: Happy Planet Index (HPI)
Etimologija Nakon oslobođenja od kolonijalnih vlasti, bivša Južna Rodezija preimenovana je u sadašnji naziv Zimbabve, prema drevnom gradu Veliki Zimbabve, koji je tu postojao prije više od 2.000 godina.
Historija Od 11. stoljeća, teritorija Zimbabvea bila je mjesto nekoliko organiziranih država i kraljevina kao glavna ruta migracija i trgovine. Britanska južnoafrička kompanija je razgraničila teritoriju Zimbabvea tokom 1890-ih stvorivši samoupravnu britansku koloniju Južnu Rodeziju 1923. godine. Konzervativna vlada manjinskog bijelog stanovništva je jednostrano proglasila nezavisnost Rodezije 1965. godine. Ova država je preživjela međunarodnu izolaciju i 15-godišnji gerilski rat sa crnim nacionalističkim snagama koji je završen mirovnim sporazumom kojim je uspostavljena država Zimbabve 1980. godine. Zimbabve se nakon toga pridružio Commonwealthu nacija odakle je suspendovan 2002. godine zbog kršenja međunarodnog prava. Suverena država Zimbabve je članica Ujedinjenih nacija, Južnoafričke razvojne zajednice, Afričke unije i Zajedničkog tržišta za istočnu i južnu Afriku. Ova država je nekada bila poznata kao "dragulj Afrike" zbog svog velikog napretka.
Robert Mugabe je postao premijer Zimbabvea 1980. godine kada je njegova stranka Afrički nacionalni savez Zimbabvea pobijedila na izborima nakon prestanka vladavine bijele manjine; kasnije je postao predsjednik Zimbabvea od 1987. do 2017. godine. Tokom njegovog autoritarnog režima, aparat državne sigurnosti je dominirao zemljom i bio odgovoran za raširena kršenja ljudskih prava. Mugabe je održavao revolucionarnu socijalističku retoriku tokom Hladnog rata optužujući zapadne kapitalističke države za ekonomske teškoće Zimbabvea. Savremeni afrički politički lideri su nerado kritikovali Mugabea i njegov antiimperijalistički pristup, iako ga je nadbiskup Dezmond Tutu nazvao "crtanim likom arhetipskog afričkog diktatora".
Nakon višegodišnjih protesta protiv njegove vlade i brzog pada ekonomije, nacionalna vojska je Mugabea stavila u kućni pritvor tokom državnog udara 15. novembra 2017. godine. Nakon toga je Afrički nacionalni savez Zimbabvea na njegovo mjesto imenovao bivšeg potpredsjednika Emmersona Mnangagwu. Nakon njegove pobjede na izborima 30. jula 2018. godine, lider opozicije Nelson Chamisa je osporio izborne rezultate i podnio zahtjev Ustavnom sudu Zimbabvea. Ustavni sud je potvrdio pobjedu Emmersona Mnangagwe koji je postao novoizabrani predsjednik Zimbabvea. Geografija Zimbabve leži između geografskih širina 15 ° i 23 °, južne dužine 25 ° i 34 ° istočno i, kao zatvorena zemlja nema vlastiti pristup moru. Graniči s Južnom Afrikom (225 km), Bocvanom (831 km), Zambijom (797 km, ranije Sjevernom Rodezijom) i Mozambikom (1231 km). Rijeka Zambezi čini sjeverne granice sa Zambijom, a Limpopo južne granice sa Južnom Afrikom. Zimbabve ima površinu od 390,757 km², od čega je 3.910 km² voda. Ukupna površina zemlje otprilike odgovara području Njemačke i Belgije. Najviša tačka je TheInyangani, na 2.592 m, a nalazi se u istočnom gorju sjeverno od Mutare u nacionalnom parku Nyanga. Najveći gradovi (prema popisu stanovništvo iz 2012.) su Harare (1.485.231), Bulawayo (653.337), Chitungwiza (356.840), Mutare (187.621), Epworth (167.462) i Gweru (157.865).
Rijeke Južnoafrička zemlja Zimbabve hidrološki je podijeljena na dvije polovine vodotocima Ovambo-Kalahari-Zimbabve ( OKZ Aksis ) kao središnji sliv (Centralni vodotok Zimbabvea) koji teče od jugozapada ka sjeveroistoku . Slivno područje Zambezija na sjeveru je najvažnije sa dobrih 50 % ukupnih tokova. Jug se odvodnjava dijelom u Limpopo, a dijelom u Save . Na krajnjem istoku su male površine koje otiču u Buzi i Pungwe i mali dio na zapadu, teče u slanište Makgadikgadi. Na visinskom istočnom masivu je Inyangani, najveći vodomad u zemlji. Na ovom području ima nekoliko snažnih izvora.
Klima Zimbabve ima suptropsku do tropsku klimu sa vlažnim, ponekad vlažnim i vrućim ljetima (do preko 35 °C) i zimskim sušnim periodima s ugodnom toplinom (oko 25 °C). Na višim predjelima, koji čine većinu zemlje, ljetna vrućina je umjerena (25 do 30 °C), a zimi povremeni umjereni noćni mrazevi (do –5 °C). Kišna sezona traje od novembra do marta, sa preko 90% od godišnjih padavina, što u prosjeku iznosi 1.000 mm. U glavnom gradu Harareu prosječna temperatura je 20 °C, inače 19 do 22 °C. Učinci klimatskih promjena u Zimbabveu uključuju smanjenje oborina za 5% u prošlom stoljeću (do 2017.); pored toga, prisutna je više povremena kiša u različito vrijeme i na drugim mjestima, kao i porast suše i toplotnih talasa. U nekoliko godina, kao što je 2007./2008., došlo je do neobično velikih kiša, što je rezultiralo smrtima i prijetnji žetvama. U sezoni 2015./2016. bila je jaka suša .
Ekologija Poznati nacionalni parkovi u Zimbabveu su Nacionalni park Hwange, Mana Pools Nacionalni park i Nacionalni park Victorijinih vodopada.
Flora i fauna Zemlja je gotovo u potpunosti prekrivena suhim savanama, a dominiraju šume Miombo i Mopane . Uobičajena su i stabla baobaba i tzv. majbunskog hljebovca, kao i kišobranastog bagrema. Trava savane je smeđa i isušena u sušnoj sezoni, ali dostiže visinu i do dva metra na kraju kišne; tvori prehrambenu osnovu za brojne životinjske vrste.
Historija
Pretkolonijalno doba Prije otprilike 2000 godina na teritorij današnjeg Zimbabvea počeli su se doseljavati stanovnici koji su govorili bantu jezike i kulturno bili u Željeznom dobu. Među njima su bili i preci današnjih Shona koji sačinjavaju oko 80% stanovništva. Ruševine Velikog Zimbabvea (Great Zimbabwe), svjedoče o postojanju srednjovjekovne Bantu civilizacije u ovoj regiji. Zahvaljujući uspostavljanju trgovačkih veza s muslimanskim trgovcima s Indijskog okeana, Veliki se Zimbabve počeo jače razvijati u 11. vijeku. Država je izvozila zlato, slonovaču i bakar u zamjenu za tkanine i staklo. Razvoj je prestao u 15. vijeku.
Od 1837. Shone su često bili izvrgnuti napadima naroda Ndebele, predvođenog kraljem Mzilikazijem, koji je bježao od Shake i njegovih Zulu ratnika u razdoblju Mfecanea (seoba i sukoba).
U drugoj polovini 19. vijeka britanski i burski trgovci, lovci i misionari počeli su prodirati u ove krajeve. Godine 1888. britanski imperijalist Cecil Rhodes uspio je dobiti prava za rudarenje od Lobengule, kralja Ndebelea. 1889. Rhodes je dobio povelju od kraljice Viktorije za Britansku južnoafričku kompaniju, koja je pokorila Ndebele i zauzela njihov teritorij (koji je 1895. po njemu i nazvan Rodezija).
Narodi Ndebele i Shona pokušali su pobunu protiv prodiranja kolonijalista u njihove krajeve 1896. – 1897. godine. Pobuna, poznata kao Prva Chimurenga, nije uspjela.
Poslije stjecanja nezavisnosti 1980. u Zimbabveu su promijenjena mnoga imena mjesta i ulica.
Kolonijalni period Od 1893. Cecil Rhodes stekao je Ndebeleland i prepustio se vađenju mineralnih sirovina, plodne zemlje i korištenju radne snage mještana nakon krvavih osvajačkih ratova sa britanskim imigrantima. Kolonija Rodezije imenovana je po njemu, a nastala je u unutrašnjosti južne Afrike koja se 1911. dijelila na Sjevernu Rodeziju (sada Zambija) i Južnu Rodeziju, sada Zimbabve. Ovaj dio, pogodan blagom klimom, postao je naseobinska kolonija 1922. godine. Njegova je bijela samouprava dovršila Rhodesov posao svojim zemljišnim zakonom iz 1930. Vlasništva nad zemljom i samim tim najplodnija područja zemlje tada su bili rezervirana za britanske koloniste. Muškarcima i ženama bilo je dozvoljeno da glasaju na izborima 1930. godine. Međutim, kako su aktivna i pasivna glasačka prava bila vezana za obrazovne kriterije i financijske potrebe (plaćanje poreza na dohodak ili imovinu), glasalo je manje od 2000 domorodaca i muškaraca iz Afrike. Poljoprivreda afričkih aboridžana premještena je u neplodne regije. Samouprava je utvrdila kome je dozvoljena imigracija iz matične zemlje. Evropske izbjeglice bile su nepoželjne, tako da nije bilo moguće povećati broj bijelih stanovnika nakon 1945. godine.
Od 1. avgusta 1953. do 31. decembra 1957., područje Južne Rodezije, zajedno sa Sjevernom Rodezijom i Nyasalandom (sada Malavi) bilo je dio Federacije Rodezije i Nyasalanda. Tada je pravo glasa u Zimbabveu prvi put proširilo na crne žene. Prije 1957., mogli su glasati samo muškarci i žene. Od 1957. udate crne žene su dobile ograničeno biračko pravo koje se postepeno širilo. Poszojala je posebna lista za crne žene koje će se prijaviti na izbore, u koju su bile uključene pod određenim uvjetima (obrazovanje, bogatstvo).
Žene su tretirane na isti način kao i njihovi muževi; u slučaju višestrukih brakova, međutim, ova se privilegija odnosila samo na prvu ženu. Žene su morale čitati i pisati engleski jezik i moći dokazivati da pohađaju školu. Kako bi se mogao registrirati za izbore, pojedinac mora ispunjavati jedan od četiri zahtjeva: godišnji prihod od najmanje 720 funti ili nekretnina od najmanje 1500 funti; godišnji prihod od 3.480 funti plus nekretninu vrijedan 1.000 funti plus završeno osnovno obrazovanje koje je udovoljavalo potrebnim standardima; vjersko vodstvo nakon što je osoba prošla određenu obuku, bilo je u mogućnosti dokazati određeno razdoblje na vlasti i samo ako se nije obavljalo neko drugo zanimanje; politički lideri (poglavari) prema zakonskim zahtjevima. Ovi složeni izborni zahtjevi uključeni su u ustav iz 1961. godine, koji je negroidima dao 15 mjesta u parlamentu. Oko 50.000 negroida bilo je u stanju da vrši ograničenu političku moć u to vrijeme.
Nakon raspada Federacije Rodezije i Nyasalanda, Južna Rodezija ostala je britanska kolonija do 1965. godine.
Jednostrano proglašena neovisnost Dok su vlade negroidne afričke većine oduzele vlast u susjednoj Sjevernoj Rodeziji i Nyassalandu , vlada bijelih manjina pod Ianom Smithom izjavila je - snažno ohrabrena od strane južnoafričke vlade zainteresirana za politiku aparthejda - 11. studenog 1965. jednostrano neovisnost kao " Rodezija ", u početku unutar monarhije ostao pod krunom . Britanska vlada suprotstavila se težnjama za neovisnošću zbog neadekvatnih mogućnosti političkog učešća stanovništva crnačke većine u kruni koloniji i zbog toga je taj korak proglasila nezakonitim. Centralna obaveštajna organizacija osnovana je 1963. godine, koji je optužen za progon članova opozicije do danas, zadržan je. 1969. predstavljen je ustav. To je umanjilo ulogu crnog biračkog tela, posebno žene, jer je polovinu mandata rezerviranih za crnaca dodijeljeno muško izborno tijelo. Tek je 1978. uvedeno opće aktivno i pasivno pravo glasa .
Prema razvoju u ostalim britanskim kolonijama, (Južna) Rodezija formalno je bila parlamentarna demokratija u kojoj je, međutim, negroidnaa većina stanovništva dobila tek uporediva prava političkog sudjelovanja 1978. godine. Vladu je vodio premijer. Nakon jednostranog proglašenja neovisnosti 11. novembra 1965., šef države i dalje je bila britanska kraljica, koju je predstavljao oficir koji je upravljao vladom Rodezije i predsjednik od stupanja na snagu republičkog ustava 2. marta 1970. godine.
Od međunarodno priznate neovisnosti 1980. do oko 2007.