U molekularnoj biologiji, hibridizacija je fenomen u kojem se jednostruki polulanci molekula dezoksiribonukleinske kiseline (DNK) ili ribonukleinske kiseline (RNK) različitog porijekla međusobno ostvaruju komplementarne veze, stvarajući kombiniranu DNK ili RNK- Iako je dvostruka DNK sekvenca, u fiziološkim uvjetima, uglavnom stabilna, promjena uvjeta u laboratoriji (uglavnom podizanjem temperature okoline) će uzrokovati da se molekule rastaviti na jednostruke niti. Te niti su, naravno, komplementarne jedna drugoj, ali mogu biti komplementarne i za druge sekvence koje su prisutne u njihovom u okruženju. Spuštanje okolne temperature omogućuje molekulama jednostrukih lanaca da se komplementarno "ukrste", tj. hibridiziraju.Felsenfeld G., Miles H.T. (1967): The physical and chemical properties of nucleic acids. Annual review of biochemistry, 36: 407–48|pmid=18257727}}
Replikacija DNK i transkripcija DNK u RNK se oslanjaju na hibridizaciju nukleotida, pogodnim tehnikama molekularne biologije, uključujući Southern blotove i Northern blotove, u polimeraznoj lančanoj reakciji (PCR) u većini pristupa sekvenciranju DNK.http://www.ndsu.edu/pubweb/~mcclean/plsc731/dna/dna6.htm Southern and Northern blotting Primjena Hibridizacija je osnovno svojstvo nukleotidnih sekvenci i ima prednost u brojnim tehnikama molekularne biologije. Ukupna genetička srodnost dvije vrste može se odrediti hibridizacijom segmenata njihove DNK (DNK-DNK hibridizacija). Ako se pokušavaju hibridizirati sličnije sekvence (srodnički usko povezanih organizama), potrebne su više temperature za razdvajanje polulanaca DNK, u odnosu na nesrodnije sekvence. Koristi se mnoštvo različitih metoda hibridizacije koje mogu ukazati na porijeklo uzoraka DNK, uključujući i polimeraznu lančanu reakciju (PCR). Drugom tehnikom, kratke DNK sekvence su hibridizirane sa ćelijskom iRNK za identificiranje ekspresije gena. Farmaceutske kompanije istražuju korištenje antisens RNK da se vezuju za neželjene iRNK, sprječavajući ribosome za translaciju iRNK u protein.http://www.biologyreference.com/Ho-La/Hybridization.htmlHadžiselimović R., Pojskić N. (2005): Uvod u humanu imunogenetiku. Institut za genetičko inženjerstvo i biotehnologiju (INGEB), Sarajevo, .Bajrović K, Jevrić-Čaušević A., Hadžiselimović R., Ed. (2005): Uvod u genetičko inženjerstvo i biotehnologiju. Institut za genetičko inženjerstvo i biotehnologiju (INGEB), Sarajevo, . DNK-DNK hibridizacija
DNK–DNK hbridizacija općenito se odnosi na molekularno-genetičku tehniku kojom se mjeri stepen genetičke sličnosti između kompariranih fondova DNK sekvenci. Pritom se obično određuje međusobna genetička distanca organizama i/ili populacija. Široko se primjenjuje u filogeniji i taksonomiji. Principi Radioaktivno označena DNK jednog organizma se miješa miješa s neoznačenom DNK sa kojom seda se poredi. Mješavina se inkubira kako bi se omogućilo da DNK disocira na polulance i ponovo izduži, te formira hibridni, dvostruki (dvolančani) niz nukleotida hibridne DNK. Hibridizirane sekvence sa visokim stepenom sličnosti će se povezati čvršće, i zahtijevaju više energije za razdvajanje, tj. one se razdvajaju kada se zagrijavaju na višoj temperaturi nego različitije sekvence. To je proces poznat kao "DNK stapanje" (eng. DNK melting). Za procjenu profila stopljenje hibridizirane DNK, dvostruki DNK je potrebno staviti u kolonu i smešu grijati u postupnim malim koracima. Na svakom koraku, kolona spere; hibridne sekvence će se u jednom ciklusu spiralizirati i sprati sa kolone. Temperature na kojima označena DNK silazi sa kolone odražavaju količinu sličnosti između sekvenci (a samohibridizirajući uzorak služi kao kontrola). Ovi rezultati se kombiniraju, kako bi se utvrdio stupanj genetičke sličnosti između poređenih organizama. Denaturacija Denaturacija DNK, također zvana i DNK stapanje, je proces kojim dvolančana dezoksiribonukleinska kiselina odvija i razdvaja u jednostruke (polu)niti kidanjem hidrofobnih veza između baza. Oba termina se koriste da se označi proces jer se javlja kada se mješavina grije, iako se "denaturacija" može odnositi i na odvajanje DNK izazvano hemikalijama kao što je urea.
Proces DNK denaturacije može se koristiti za analizu nekih njenih aspekata DNK, jer je uparivanje baza citozin / guanin općenito snažnije od spajanja para adenin / timin. Iznos citozin-guanin u genomu ("GC sadržaj") može se procijeniti mjerenjem temperature na kojoj se genomska DNK stapa. Više temperature su znak visokog sadržaja para G-C.
DNK denaturacija se također može koristiti za detekciju razlika između dvije DNK sekvence. DNK se zagrijava i denaturira u jednodtruko stanje, a zatim se hladi kako bi se omogućilo da se niti hibridiziraju. Hibridna molekula se formira između sličnih sekvenci i bilo kakve razlike između tih sekvenci će rezultirati poremećajem uparivanja baza. Na genomskoj razini, metod se koristi za procjenu genetičke udaljenosti između dvoje vrste, što je proces poznat kao DNK-DNK hibridizacija.
U kontekstu jedne izolirane regije DNK, gradijent denaturacije gelova i temperaturni gradijent gelova se mogu koristiti za otkrivanje prisutnosti malih neusklađenosti između dva niza, što je proces poznat kao temperaturni gradijent gel elektroforeze.Myers R. M., Maniatis T., Lerman L. S. (1987): Detection and localization of single base changes by denaturing gradient el electrophoresis, Methods in Enzymology, 155: 501–527, | doi=10.1016/0076-6879(87)55033-9| series: Methods in Enzymology.
Metode DNK analize koje su zasnovana na temperaturi topljenja imaju nedostatak što za proučavanje služi osnovna sekvenca slijed. Uobičajeno je da se sekvenciranje DNK smatra preciznijom metodom.
Process DNK stapanja se također koristi u tehnikama molekularne biologije, posebno u lančanoj reakciji polimeraze. Iako temperatura stapanja DNK nije određujuća u ovoj tehnici, metode za procjenu T m su važne za određivanje odgovarajuće temperature za primjenu u određenom protokolu. Temperatura DNK stapanja („meltinga“) može se koristiti i kao prednost za izjednačavanje hibridizacijskih strana skupa molekula, npr. oligonukleotidne sonde DNK mikronizova. Faktori koji utiču na denaturaciju
Ako se parametar (ispod) povećava Povećava: Stabilizira DNK i povećava Tm (?)Chargaffov koeficijet (% GC) Broj vodikovih veza Da PH ioniziranih fosfata Elektrostatička odbojnost Bez denaturacije → Koncentracija kationa, ionska jakost neutralizira opterećenja Da → Djeluju stabilizirajuće Koncentracija urea-formamida Konkurent vodikovih veza između donjih Bez denaturacije → Koncentracija DNK, aktivnosti vode Utiče na dielektričnu konstantu Da → djeluje stabilizirajuće Dužina DNK molekula Broj područja bogatih GC Da → djeluju stabilizirajuće
Izduživanje Aniling, u genetici, sredstvo za komplementarnost sekvenci jednostrukog DNK (polulanca) ili RNK uparivanja spreko vodikovih veza do formiraju dvostrko usukanih polnukleotida. Termin se često koristi za opisivanje vezivanja DNK sonde ili vezivanje prajmera na DNK tokom lančane reakcije polimeraze (PCR). Pojam se često koristi i za opisivanje reformacije (renaturalizacije nukleinskih kiselina) komplementarnih niti koje su toplinski denaturirane. U tom procesu mogu pomoći proteini kao što su RAD52.
Primjena u zoologiji Kada se nekoliko vrsta komparira na taj način, mjere sličnosti dozvoljavaju da se rekonstruira filogenetsko stablo. Zato je ovo jedan od mogućih pristupa istraživanju molekularne biosistematike. Charles Sibley i Jon Ahlquist, pioniri ove tehnike, koristili su DNK-DNK hibridizaciju da ispitaju filogenetske odnose u Sibley-Ahlquist taksonomiji ptica i Sibley-Ahlquist taksonomiji primata.http://evolution.berkeley.edu/evolibrary/article/_0/history_26 Genetic Similarities: Wilson, Sarich, Sibley, and Ahlquist.Sibley C. G., Ahlquist J.E. (1984): The phylogeny of the Hominoid primates, as Indicated by DNA–DNA Hybridization. Journal of Molecular Evolution, 20: 2–15| doi=10.1007/BF02101980| pmid=6429338| issue=1}}
Primjena u mikrobiologiji DNK-DNK hibridizacije je zlatni standard za razlikovanje bakterijskih vrsta, kada vrijednost sličnosti manja od 70% ukazuje da poređeni sojevi pripadaju posebnim vrstama.
U 2014. godini, kao prag sličnosti od 79% je predložen za razdvajanje bakterijskih podvrsta Escherichia coli, kao i prijedlog za razgraničavanje podvrsta ostalih mikroba.Brenner D. J. (1973): Deoxyribonucleic acid reassociation in the taxonomy of enteric bacteria. International Journal of Systematic Bacteriology, 23: 298–307Wayne L. G. et al. (1987): Report of the ad hoc committee on reconciliation of approaches to bacterial systematics. International Journal of Systematic Bacteriology, 37: 463–464| doi =10.1099/00207713-37-4-463 | url = http://ijs.sgmjournals.org/content/37/4/463}}
Fluorescentna in situ hibridizacija Fluorescentna in situ hibridizacija (FISH) ije laboratorijski metod koji se upotrebljava za detekciju i lociranje DNK sekvence, često na pojedinom hromosomu.
Istraživači Joseph Gall i Mary Lou Pardue otkrili su u 1960. Da se molekulska hibridizacija može koristiti za identifikaciju DNK sekvenci položaju in situ (tj. u njihovom prirodnom pozicijama unutar hromosoma). U 1969., dva naučnika su objavili rad koji pokazuje da radioaktivne kopija ribosomske DNK sekvence može koristiti za otkrivanje komplementarne DNK sekvence u jezgru žabljeg jajeta. Od tih originalnih zapažanja, veoma su poboljšana i povećana svestranost i osjetljivost postupka u toj mjeri da se in situ hibridizacija danas smatra bitnim alatom u citogenetici. Dvofazni model termodinamike Za proračun vrijednosti Tm primjenjuje se nekoliko formula. Za DNK oligonukleotidee, tj. kratke sekvence DNK, termodinamika hibridizacije se može tačno odrediti kao dvostepeni proces. U ovoj aproksimaciji jedan zanemaruje mogućnost intermedijarnih parcijalnih obavezujuće faza u formiranju stanja dvostruke niti od dva odvojena uvijena oligonukleotida. Prema ovoj pretpostavci, mogu se elegantno opisati termodinamički parametari za formiranje dvolančane nukleinske kiseline AB iz jednolančanih nizova nukleinskih kiselina A i B. AB ↔ A + B
Ravnotežna konstanta za ovu reakciju je . Suglasno Van´t Hoff ovoj jednadžbi, relacija između slobodne energije, ΔG i K is ΔG° = -RTln K, gdje je R idealni zakon plinske konstante, a T je Kelvinska temperatura reakcije. Za sistem nukleinske kiseline, to daje: .
Temperatura stapanja, Tm, javlja se kada polovina dvostruko lančane nukleinske kiseline disocira. Ako nisu prisutne dodatne nukleinske kiseline, tada će [A], [B], i [AB] biti jednake i izjednačene sa inicijalnom koncentracijo dvolančane nukleinske kiseline [AB]inicijalno. To se ispoljava kao stapajuća tačku jednog dupleksa nukleinske kiseline: .
Jer ΔG° = ΔH° -TΔS°, Tm je također dat prema:
.
Oznake ΔH° i ΔS° s obično date za asocijaciju a ne disocijacijsku reakciju. Ova formula tada prelazi u:
, gdje je [B]ukupno < [A]ukupno.
Kao što je pomenuto, ova jednadžba se temelji na pretpostavci da su u stapljenje uključene samo dvije faze: dvostruka zavojnica slučajna zavojnica. Međutim, nukleinska kiselina se može stopiti i preko nekoliko intermedijarnih faza. Za računanje u takvim slučajevima moraju se koristiti komplikovane metode statističke mehanone, što je posebno relevantno za duge sekvence.
Procjena termodinamskih svojstava sekvenci nukleinskih kiselina Prethodni podaci pokazuju kakav je međuodnos temperatura stapanja i termodinamičkih parametara (ΔG ° ili ΔH ° i Δ S°). Posmatranjem temperature stapanja mogu se eksperimentalno odrediti termodinamički parametari. Vice versa, i važni za aplikaciju, kada su poznati termodinamički parametri date sekvence nukleinske kiseline, može se predvidjeti temperatura stapanja. Ispostavilo se da se, za oligonukleotide, ti parametri mogu dobro aproksimirati modelom najbližeg susjeda. Metod najbližeg susjeda (nearest-neighbor metod)