Alpinizam u Poljskoj svoju punu afirmaciju doživio je krajem XX vijeka, kada su Poljaci svojim dostignućima dominirali u svijetu visokogorskog planinarstva, prvenstveno u zimskim uslovima na vrhovima preko 8.000 metara. Tokom 1980-ih i 1990-ih, poljski penjači dolazili su u velikom broju na himalajske planine u nadi da će osvojiti neki od najviših i najtežih vrhova na svijetu. Ne samo da su bili uspješni nego su i dominirali najvećim dijelom ove dvije dekade. Autori to vrijeme nazivaju - Zlatna era poljskog alpinizma, a penjači su nazvani - Ledeni ratnici.

Planinarstvo je dugi niz godina trpilo zbog loših sovjetsko - poljskih odnosa. Poljska je zemlja u kojoj postoji strast prema planinama, njihova sposobnost da se posvete penjanju, i da sve to prilagode političkoj i ekonomskoj situaciji u državi. Penjanje u zimskim uslovima sadrži veliku količinu patnje. Poljski penjači potpuno su se navikli na ovaj nivo napora (što su nazivali "umjetnošću patnje"), tokom velikog broja zimskih uspona na njihovim Tatrama. Iz ambiciozne skupine brojnih penjača izdvajaju se pojedinci koji istovremeno predstavljaju i svjetske velikane: Andrzej Zawada, mentor i inspirator tadašnje generacije poljskih penjača Wanda Rutkiewicz, prva žena u Evropi sa usponom na Mount Everest Jerzy Kukuczka, drugi čovjek u svijetu sa osvojenim vrhovima preko 8.000 m. Krzysztof Wielicki, peti čovjek u svijetu sa osvojenim vrhovima preko 8.000 m. Leszek Cichy, prvi poljski penjač na Sedam vrhova Andrzej Czok i Wojciech Kurtyka, dobitnik Zlatnog cepina za životno djelo

Hindukuš Tokom 1960-ih, dok još nisu išli u Himalaje, Poljaci su pažnju usmjerili na Hindukush, posebno u Afganistanu i vrh Noshaq (7.492 m.), drugi vrh po visini. Poslali su tamo nekoliko ekspedicija, ispenjali brojne rute, a legendarna Wanda Rutkiewicz je ostvarila prvi ženski uspon na ovaj vrh. Godine 1973, 13 februara, Andrzej Zawada i partner Tadeusz Piotrowski popeli su se na vrh, pri temperaturi od -40 stepeni C. Bio je to prvi zimski uspon na neki vrh preko 7.000 m, koji nikad nije ponovljen. Time su najavili i uspone na vrhove od 8000 m.

Hindukuš je postao fokus poljskog istraživanja i mjesto za razvoj alpinizma. Savladavanje tehnike alpinizma na Tatrama različitih nivoa i promjena režima liberalizacije u poljskom društvu 1970-ih, omogućili su im kasnija dostignuća u Karakorumu i Himalajima. Poljaci su brzo smanjili razliku u odnosu na svjetski alpinizam i uključili se u natjecanje. Krajem XX vijeka bili su vodeća alpinistička sila u svijetu.

Himalaji Godine 1974. Zawada i partner Zygmunt Heinrich pokušali su uspon na Lhotseu ali nisu uspjeli zbog nevremena. Dospjeli su do visine 8.250 m. Bio je to prvi uspon na visinu preko 8.000 m. u zimskim uslovima. Zbog toga se Zawada vratio sa ubjeđenjem da je uspon na vrhove preko 8.000 m. sasvim moguć.

Sedamnaestog februara 1980. Leszek Cichy i Krzysztof Wielicki izveli su prvi zimski uspon na Mount Everest. Ekspediciju je vodio Andrzej Zawade. Istovremeno dok je trajala ekspedicija Zawada je pravio plan za slijedeći uspon. Nakon samo mjesec dana trajanja priprema u Poljskoj Zawada je doveo novu ekspediciju. Andrzej Czok i Jerzy Kukuczka osvojili su Everest 19. maja, 1980. penjući se novom rutom po Jugozapadnoj strani . Bio je to jedini uspon da je Kukuczka koristio dodatni kisik prilikom uspona na 14 vrhova. Zimski usponi na vrhove preko 8000 m. Poljaci su se pokazali kao žilava grupa penjača. Ne samo da su osvojili brojne najviše vrhove, nego su to često činili u izuzetno teškim uslovima usred zime, birajući najizazovnije rute. Za njih su uvijek postojala neistražena mjesta. Upravo su im ta neumoljiva odlučnost i pionirski duh omogućili da budu među najboljima na svijetu. Uglavnom su slijedili Messnera i Habelera penjući se alpskim stilom, vrlo često solo usponima, bez upotrebe kiseonika.

10 vrhova prvi su osvojili Poljaci, od toga jedan vrh (Shishapangma) kao kombinovani poljsko - italijanski tim (Piotr Morawski i Simone Moro) 7 prvih vrhova osvojili su Poljaci 13 poljskih alpinista je učestvovalo u osvanjima 3 penjača imaju po tri osvojena vrha: Krzysztof Wielicki (Mount Everest, Kangchenjunga, Lhotse), Jerzy Kukuczka (Dhaulagiri, Kangchenjunga, Annapurna) i Maciej Berbeka (Manaslu, Cho Oyu, Broad Peak).

Neuspjesi i nesreće Generacija uspješnih poljskih penjača doživjela je i brojne tragedije. Veliki je procenat onih koji su umrli u plannama. Pogibije jednog broja poljskih penjača, bile su glavni uzroci postupnog opadanja zlatnog doba poljskog alpinizma. Mlađi penjači postali su više oprezniji u odnosu na predhodnike i manje su se interesovali za vrhunsko penjanje. Svima je jasno da je putovanje do Tatri ili Alpa i jednostavnije i sigurnije od onog u Himalaje. I što je najpresudnije, država nije više bila ta koja je u onoj mjeri kao nekada, podržavala vrhunski alpinizam. Među nastradalima su: Andrzej Czok, 1986, Kangchenjunga Tadeusz Piotrowski, 1986, K2 Jerzy Kukuczka, 1989, Lhotse Wanda Rutkiewicz, 1992, Kangchenjunga Miroslaw Falco-Dasal, 1989, Mount Everest Mirosław Gardzielewski, 1989, Mount Everest Zygmunt Andrzej Heinrich, 1989, Mount Everest Andrzej Otręba, 1989, Mount Everest Eugeniusz Chrobak, 1989, Mount Everest Andrzej Marciniak, 2009, Tatre Piotr Morawski, 2009, Dhaulagiri Maciej Berbeka, 2013, Broad Peak i dr.

Britanski autori Peni i Peter Gillman, pišući o alpinizmu u Poljskoj sa kraja XX vijeka, nazvali su to vrijeme i svoju knjigu - Everest: osamdesete godine trijumfa i tragedija.

Reference

Kategorija:Alpinizam u Poljskoj