thumb|right|280px| Šabloniraani otisci šaka u Cueva de las Manos u Argentini. Lijeve šake čine preko 90% umjetničkog djela, što pokazuje prevalentnost dešnjaka

U ljudskoj biologiji, desnorukost/ljevorukost je individualna preferencijska upotreba jedne ruke, poznate kao dominantna ruka, zbog toga što je jača, brža ili bolja u spretnosti. Druga strana, relativno često slabija, manje spretna ili jednostavno manje subjektivno preferirana, naziva se nedominantna ruka.. ("Nedominantno" je jedna od 945 riječi navedenih pod "ne-") Desnorukost je daleko češća; oko 90% ljudske populacije ima dominantnu desnu ruku. Rukotvornost se često definiše rukom koja piše, jer je prilično uobičajeno da ljudi radije obavljaju neke zadatke svakom rukom. Postoje primjeri istinske ambideksternosti (jednaka preferencija obje ruke), ali je rijetka—većina ljudi radije koristi jednu ruku za većinu svrha. Većina dosadašnjih istraživanja sugerira da ljevorukost ima epigenetički marker – kombinaciju genetike, biologije i okoliša. Budući da je velika većina stanovništva dešnjčka, mnogi uređaji su dizajnirani za korištenje dešnjaka, što otežava njihovu upotrebu kod ljevorukih. U mnogim zemljama, ljevoruki ljudi su ili su morali da pišu desnom rukom. Ljevoruke osobe su također sklonije određenim zdravstvenim problemima. Međutim, ljevoruki ljudi imaju prednost u sportovima koji uključuju gađanje mete u području kontrole protivnika, jer su njihovi protivnici više navikli na dešnjačku većinu. Kao rezultat toga, oni su previše zastupljeni u bejzbolu, tenisu, mačevanju, kriketu, boksu i mješovitim borilačkim vještinama (MMA).

Tipovi Desnorukost je najčešći tip. Dešnjaci su vještiji sa svojim desnim rukama. Istraživanja pokazuju da je oko 90% ljudi dešnjaka. Ljevorukost je manje uobičajena. Istraživanja pokazuju da je oko 10% ljudi ljevoruko. Mješovitost ili unakrsna dominacija je promjena preferencije ruku između različitih zadataka. Ovo je vrlo neuobičajeno u populaciji, sa prevalencom od oko 1%. Ambideksternost se odnosi na posjedovanje jednakih sposobnosti u obje ruke. Oni koji to uče i dalje imaju tendenciju da favorizuju svoju prvobitno dominantnu ruku. Ovo je neuobičajeno, sa prevalencom od oko 1%.

Mjerenje Preferencija ruke može se mjeriti ponašanjem (mjere učinka) ili putem upitnika (mjere preferencije). Od 1971. godine koristi se sistem Edinburgh Handedness Inventory, ali sadrži mnoga zastarjela pitanja i teško ga je ocijeniti. Duži Waterloo Handedness upitnik nije široko dostupan. Nedavno je razvijen Flinders Handedness Survey (FLANDERS).

Uzroci Postoji nekoliko teorija o tome kako se razvija hendikepiranost.

Dominacija jezika Jedna uobičajena teorija o rukovanju je podjela rada moždanih hemisfera. Kod većine ljudi, lijeva strana mozga kontrolira govor. Teorija sugerira da je efikasnije za mozak podijeliti glavne zadatke između hemisfera – stoga većina ljudi može koristiti negovornu (desnu) hemisferu za percepciju i grube motorne vještine. Kako je govor vrlo složen zadatak kontrole motorike, specijalizirana fina motorička područja koja kontroliraju govor najefikasnije se koriste i za kontrolu finih motoričkih pokreta u dominantnoj ruci. Kako desnu ruku kontroliše lijeva hemisfera (a lijevu ruku desna hemisfera), većina ljudi je, dakle, dešnjaka. Teorija zavisi od ljevorukih ljudi koji imaju obrnutu organizaciju. Međutim, utvrđeno je da većina ljevaka ima dominaciju u jeziku lijeve hemisfere – baš kao i dešnjaci. Samo kod oko 30% ljevaka nije dominantna lijeva hemisfera za jezik. Neki od njih imaju obrnutu organizaciju mozga, gdje se verbalna obrada odvija u desnoj hemisferi, a vizualno-prostorna obrada je dominantna u lijevoj hemisferi. Ostali imaju dvosmisleniju bilateralnu organizaciju, gdje obje hemisfere obavljaju dijelove tipski lateraliziranih funkcija. Kada se zadaci koji istražuju lateralizaciju uprosječuju grupu ljevaka, ukupni efekat je da ljevoruki pokazuju isti obrazac podataka kao i desnoruki, ali sa smanjenom asimetrijom. Ovaj nalaz je vjerovatno zbog malog udjela ljevaka koji imaju atipsku organizaciju mozga.

Genetički faktori Desnorukost/ljevorukost pokazuje složen obrazac nasljeđivanja. Naprimjer, ako su oba roditelja djeteta ljevoruka, postoji 26% šanse da će to dijete biti ljevoruko. Velika studija blizanaca iz 25.732 porodice koju su uradili Medland et al. (2006) ukazuje da je nasljednost rukotvornosti otprilike 24%.

Marian Annett (University of Leicester) i Chris McManus (University College London) predložili su dva teorijska modela s jednim genom da objasne obrasce nasljeđivanja preferencije upotrebe ruku.

Međutim, sve veći dokazi iz povezivanja i studija asocijacije na cijelom genomu sugeriraju da se genetička varijacija ovog dimorfizma ne može objasniti jednim genskim lokusom. Iz ovih studija, McManus et al. sada zaključuju da je desnorukost/ljevorukost poligeneki određeno i procjednjuju da najmanje 40 lokusa doprinosi ovoj osobini.

Brandler et al. izvršili su studiju asocijacija na cijelom genomu za mjerenje relativne vještine ruke i otkrili da geni uključeni u određivanje lijevo-desno asimetrije u tijelu imaju ključnu ulogu u rukovanju. Brandler i Paracchini sugeriraju iste mehanizme koji određuju lijevo-desnu asimetriju u tijelu (npr. čvornna signalizacija i ciliogeneza) također imaju ulogu u razvoju asimetrije mozga (rukost je odraz moždane asimetrije za motorne funkcije).

U 2019. Wiberg et al. izvršili su studiju povezanosti na nivou genoma i otkrili da je desnorukost/ljevorukost značajno povezana s četiri lokusa, od kojih tri u genima koji kodiraju proteine uključene u razvoj mozga.

Epigenetički faktori

Studije blizanaca pokazuju da genetički činioci objašnjavaju 25% varijance u rukohvatu, a okolišni ostatak 75%. Iako je molekulska osnova epigenetike rukohvata uglavnom nejasna, Ocklenburg et al. (2017) otkrili su da asimetrična DNK metilacija CpG mjesta ima ključnu ulogu u ekspresiji genske asimetrije povezane s rukom.

Zdravlje Ljevoruki ljudi češće imaju nekoliko specifičnih fizičkih i psihičkih poremećaja i zdravstvenih problema. Naprimjer:

Manja porođajna težina i komplikacije pri porodu u pozitivnoj su korelaciji s ljevorukošću.

Različiti neuropsihijatrijski i razvojni poremećaji kao što su poremećaj iz autističkog spektra, depresija, bipolarni poremećaj, anksiozni poremećaji, shizofrenija i alkoholizam povezivani su je ljevorukošću i mješovitošću.

Studija iz 2012. pokazala je da je gotovo 40% djece s cerebralnom paralizom ljevoruko, dok je druga studija pokazala da je ljevorukost povezana sa 62% povećanim rizikom od Parkinsonove bolesti kod žena, ali ne i kod muškaraca. Drugo istraživanje sugerira da se rizik od razvoja multiple skleroze povećava za ljevoruke žene, ali je učinak još nepoznat za muškarce.

Ljevoruke žene imaju veći rizik od raka dojke od dešnjakinja, a učinak je veći kod žena u postmenopauzi.

Najmanje jedno istraživanje tvrdi da ljevoruki imaju veću vjerojatnost da će patiti od srčanih bolesti i da imaju veću vjerovatnoću da će imati smanjenu dugovječnost zbog kardiovaskularnih uzroka.

Ljevoruki imaju veću vjerovatnću za prijelome kostiju.

Jedan sistematski pregled je zaključio: "Ljevoruki nisu pokazivali sistemsku tendenciju da pate od poremećaja imunskog sistema".

Budući da je rukohvat vrlo nasljedna osobina povezana s raznim medicinskim stanjima, i budući da su mnoga od tih stanja mogla predstavljati Darwinovski izazov u populaciji predaka, to ukazuje da je ljevorukost prije bila rjeđa nego što je sada, zbog prirodne selekcije. Međutim, u prosjeku je utvrđeno da ljevoruki imaju prednost u borbama i natjecateljskim, interaktivnim sportovima, što je moglo povećati njihov reproduktivni uspjeh u populaciji predaka.

Ljevorukost u sportu U kriketu, ukupna prednost bacačeve ljevorukosti nadilazi onu koja proizlazi iz samog iskustva: čak i zanemarivanjem faktora iskustva (tj čak i za udarača čije je iskustvo protiv ljevorukih bacača lopte jednako njegovom iskustvu protiv desnorukih bacača), ljevoruki bacač više izaziva prosjek (tj., desnoruki) udarača nego što to čini desnoruki bacač, jer ugao bacanja bacača udaraču suprotnom rukom mnogo je prodorniji nego onaj bacača istom rukom (vidi Wasim Akram). U bejzbolu, zakrivljena lopta desnorukog bacača otrgnut će se od desnorukog udarača prema ljevorukom udaraču. Dok studije o rukohvatu pokazuju da je samo 10% opće populacije ljevoruko, udio ljevorukih MLB igrača je bliži 39% udarača i 28% bacača, prema podacima iz 2012. Povijesni prosjeci udaranja pokazuju da ljevoruki udarači imaju blagu prednost u odnosu na dešnjake kada se suočavaju s dešnjacima. Budući da ima manje ljevorukih bacača nego dešnjaka, ljevoruki udarači imaju više prilika suočiti se s desnorukim bacačima nego njihovi dešnjaci protiv ljevorukih bacača. Četrnaest od dvadeset najboljih prosjeka udaranja u karijeri u povijesti Major League Baseball objavili su ljevoruki udarači. Ljevoruki udarači imaju malo kraći put od udaračkog boksa do prve baze od dešnjaka. To daje ljevorukim blagu prednost u pobjeđivanju bacanja na prvu bazu na zemljišnim loptama unutar polja. Možda još važnije, nastavak zamaha lijevom rukom daje zamah u smjeru prve baze, dok dešnjak mora prevladati zamah zamaha prema trećoj bazi prije nego što započne svoje trčanje. Budući da je ljevoruki bacač okrenut prema prvoj bazi kada je u poziciji za bacanje na udarača, dok je desnoruki bacač leđima okrenut prvoj bazi, ljevoruki bacač ima prednost kada pokušava pokupi baznog trčača na prvoj bazi. U obrani u bejzbolu, ljevorukost se smatra prednošću za prvog baznog igrača jer su prikladniji za bacanje lopti udarenih u razmak između prve i druge baze i zato što ne moraju okrenuti svoje tijelo prije bacanje lopte drugom unutrašnjem. Iz istog razloga, pozicije drugog igrača u polju smatraju se povoljnim za desnoruke bacače. Historijski gledano, bilo je nekoliko hvatača ljevorukih hvatača zbog uočenog nedostatka koji bi ljevoruki kečer imao u bacanju na treću bazu, posebno sa desnorukim udaračem na ploči. Ljevoruki hvatač bi imao potencijalno opasnije vrijeme kada bi označio bazni trkač koji pokušava postići gol. Sa loptom u rukavici na desnoj ruci, lijevohvatač s rukama morao bi okrenuti svoje tijelo ulijevo da označi trkača. Čineći to, može izgubiti priliku da se pripremi za predstojeći sudar. S druge strane, Encyclopedia of Baseball Catchers navodi:

U rukometu sa četiri zida, tipska strategija je igranje duž lijevog zida primoravajući protivnika da koristi svoju lijevu ruku za suprotstavljanje napadu i igranje na snagu lijevorukog takmičara. U rukometu, ljevoruki igrači imaju prednost na desnoj strani terena kada napadaju, dobijaju bolji ugao, a odbrambeni igrači mogu biti nenaviknuti na njih. Kako je malo ljudi ljevorukih, postoji potražnja za takvim igračima. U vaterpolu, pozicija centarfora ima prednost u okretanju i šutiranju po mreži kada se okreće u obrnutom smjeru kako se očekuje od centra protivničke odbrane i postiže bolju poziciju za postizanje gola. Ljevoruki vozači su obično na desnoj strani terena, jer mogu dobiti bolje uglove da dodaju loptu ili šutiraju na gol. Hokej na ledu obično koristi strategiju u kojoj odbrambeni par uključuje jednog ljevorukog i jednog desnorukog defanzivca. Nesrazmjerno veliki broj hokejaša na svim pozicijama, njih 62 posto, šutira lijevo, iako to ne znači da je nužno ljevak. U američkom fudbalu, desnolrukost/ljevorukost bekova utiče na obrasce blokiranja na ofanzivnoj liniji. Tjesan krajevi, kada se koristi samo jedan, obično se postavljaju na istoj strani kao bacačka ruka kvoterbeka, dok ofanzivni napad na suprotnoj ruci, koja štiti kvoterbekovu "slijepu stranu" je obično najcjenjeniji član ofanzivne linije. Prijemnici se također moraju prilagoditi suprotnom okretu. Iako neuobičajeno, bilo je nekoliko istaknutih ljevorukih bekova.