Praihstorijski rat odnosi se na rat koji se dogodio između društava bez pisane historije.

Postojanje — pa čak i definicija — rata u hipotetskom prirodnom stanju čovječanstva je kontroverzna tema u historiji ideja barem od Thomasa Hobbesa u Levijatanu (1651.) argumentirao je "rat svih protiv svih", gledište koje je direktno osporio Jean-Jacques Rousseau u djelima Rasprava o nejednakosti (1755) i Društveni ugovor (1762). Rasprava o ljudskoj prirodi se nastavlja, obuhvatajući savremenu antropologiju, arheologiju, etnografiju, historiju, političke nauke, psihologiju, primatologiju i filozofiju u različitim knjigama kao što su "Rat u ljudskoj civilizaciji" Azara Gata i "Društva bez rata“ i „Porijeklo rata. Za potrebe ovog članka, "prahistorijski rat" će biti široko definisan kao stanje organizovane smrtonosne agresije između autonomnih preliterate zajednica. JSTOR JSTOR

Paleolit thumb|Kvarcitna ručna sjekira

Prema kulturnom antropologu i etnografu Raymondu C. Kellyu, najranija društva lovaca-sakupljača Homo erectus vjerovatno su bila dovoljno mala da izbjegne oružani sukob. Razvoj bacanja koplja, zajedno sa tehnikama lova iz zasjede, učinio je potencijalno nasilje između lovačkih grupa veoma skupim, diktirajući saradnju i održavanje niske gustine naseljenosti, kako bi se sprečila konkurencija za resurse. Ovo ponašanje je možda ubrzalo migraciju iz Afrike H. erectus prije nekih 1,8 miliona godina. kao prirodnu posljedicu izbjegavanja sukoba.

Kelly vjeruje da je ovaj period "paleolitske bezratnosti" opstao sve do pojave "Homo sapiens" prije nekih 315.000 godina, završavajući se tek pojavom ekonomskih i društvenih promjena povezanih sa sedentizmom, kada su novi uslovi podstakli organizovano pljačkanje naselja. "Ovaj period paleolitske bezratnosti, zasnovan na niskoj gustini naseljenosti, uvažavanju prednosti pozitivnih odnosa sa susjedima i zdravom poštovanju njihovih odbrambenih sposobnosti, trajao je sve dok kulturni razvoj sedentarnih oblika organizacije nije iznjedrio početak rata."

Od mnogih pećinskih slika gornjeg paleolita, nijedna ne prikazuje ljude koji eksplicitno napadaju druge ljude,Haas, Jonathan and Matthew Piscitelli (2013) "The Prehistory of Warfare: Misled by Ethnography" In War, Peace, and Human Nature edited by Douglas P. Fry, pp. 168-190. New York: Oxford University Press. ali postoje prikazi ljudskih bića probodenih strijelama u orignacianu-périgordianu (prije otprilike 30.000 godina) i ranom magdalenianu (starost oko 17.000 godina), što je vjerovatno predstavljalo "spontane sukobe oko resursa" u kojima su neprijateljski prestupnici bili ubijeni; međutim, ne mogu se isključiti druga tumačenja, uključujući smrtnu kaznu, ljudske žrtve, atentate ili sistemski rat.Keith F. Otterbein, How War Began (2004), p. 71f.

Skeletni i artefaktski dokazi međugrupnog nasilja između paleolitskih nomadskih sakupljača hrane također su odsutni.

Epipaleolit Najstariji arheološki zapis onoga što je mogao biti praihstorijski masakr nalazi se na mjestu Jebel Sahaba, koji su počinili Natufijci nad stanovništvom povezanim sa Kadan kulturom, krajnji sjeverni Sudan. Groblje sadrži veliki broj kostura koji su stari otprilike 13.000 do 14.000 godina, od kojih je skoro polovina sa strelicom ugrađenim u njihove skelete, što ukazuje da su oni možda bili žrtve ratovanja.Antoine D., Zazzo A., Freidman R., "Revisiting Jebel Sahaba: New Apatite Radiocarbon Dates for One of the Nile Valley’s Earliest Cemeteries", American Journal of Physical Anthropology Supplement 56: 68 (2013). Primijećeno je da se nasilje, ako je tačno datirano, vjerovatno dogodilo nakon lokalne ekološke krize.https://muse.jhu.edu/article/2060/pdf

Na mjestu Nataruk u Turkani, Kenija, pronađeni su brojni ljudski ostaci stari 10.000 godina s mogućim dokazima velikih traumatskih ozljeda, uključujući oštrice od opsidijana ugrađene u kosture, koje su trebale biti smrtonosne. Prema originalnoj studiji, objavljenoj u januaru 2016. godine, region je bio "plodni krajolik obale jezera koji je održavao značajnu populaciju lovaca-sakupljača" gde je pronađena grnčarija, što ukazuje na skladištenje hrane i sedentizam.See also: , scientificamerican.com Prvobitni izvještaj zaključio je da tijela u Nataruku nisu pokopana, već su sačuvana na položajima na kojima su pojedinci umrli na rubu lagune. Međutim, dokazi o kranijskoj traumi udarcem tupim predmetom i nedostatku sahrane dovedeni su u pitanje, što dovodi u sumnju tvrdnju da lokacija predstavlja rano nasilje unutar grupe.

Najstarija umjetnost na stijenama koja prikazuje činove nasilja između lovaca-sakupljača u Sjevernoj Australiji probno je datirana prije 10.000 godina.

thumb| Pećinsko slikanje bitke između strijelaca, Morella la Vella, Španija. Najraniji, ograničeni dokazi o ratu u mezolitskoj Evropi također datiraju iz oko prije 10.000 godina, a čini se da su epizode ratovanja ostale "lokalizirane i privremeno ograničene" tokom kasnog mezolita do ranog neolita u Evropi.Fry (2013), p. 199. Pečinska umjetnost iberijskog mediteranskog bazena iz mezolita prikazuje eksplicitne scene bitke između grupa strijelaca.Keith F. Otterbein, How War Began (2004), p. 72. Grupa od tri strijelca okružena grupom od četiri nalazi se u Cova del Roure, Morella la Vella, Castellón, Valencija. Prikaz veće bitke (koja može, međutim, datira iz ranog neolita), u kojoj je jedanaest strijelaca napadnuto od strane sedamnaest trčećih strijelaca, nalazi se u Les Dogue, Ares del Maestrat, Castellón, Valencia.Christensen J. 2004. "Warfare in the European Neolithic", Acta Archaeologica 75, 129–156. U Val del Charco del Agua Amarga, Alcañiz, Aragon, sedam strijelaca sa perjanicama na glavama bježe od grupe od osam strijelaca koji trče u potjeri.S.L. Washburn, Social Life of Early Man (1962), p. 207.

Rani rat je bio pod uticajem razvoja luka, buzdovana i praćke. Čini se da je luk bio najvažnije oružje u ranom ratovanju, jer je omogućavao pokretanje napada sa daleko manjim rizikom za napadača u poređenju sa rizikom u mêlée borbi. Iako nema pećinskih slika bitaka između muškaraca naoružanih toljagama, razvoj luka je uporedan s prvim poznatim prikazima organiziranog ratovanja koji se sastoji od jasnih ilustracija dvije ili više grupa muškaraca koji se međusobno napadaju. Ove figure su poredane u redove i kolone sa jasno odjevenim vođom na prednjoj strani. Neke slike čak prikazuju i dalje prepoznatljive taktike poput bočnih manevara i okretanja.Keeley, War Before Civilization, 1996, Oxford University Press, pg.45, Fig. 3.1

Neolit Čini se da je sistemski rat bio direktna posljedica sedentizma, kako se razvijao nakon neolitske revolucije. Važan primjer je masakr u Talheim Death Pit (blizu Heilbronna, Njemačka), datiran tačno na vrhunac početka evropskog neolita, 5500. p. n. e.Lee (2015), p. 18. Istraživanje neolitskih skeleta pronađenih u jami smrti Talheim u Njemačkoj sugerira da su prahistorijski muškarci iz susjednih plemena bili spremni da se brutalno bore i ubijaju jedni druge kako bi uhvatili i osigurali žene. Istraživači su otkrili da među kosturima imigranata ima žena, ali da su unutar lokalne grupe kostura bili samo muškarci i djeca. Zaključili su da je odsustvo žena među lokalnim kosturima značilo da se smatraju na neki način posebnim, pa su pošteđene pogubljenja i umjesto toga zarobljene. Zarobljavanje žena moglo je zaista biti primarni motiv žestokog sukoba između muškaraca.

Nedavno je slična lokacija otkrivena u Schöneck-Kilianstädtenu, a ostaci žrtava pokazuju "obrazac namjernog sakaćenja".Christian Meyer et al., "The massacre mass grave of Schöneck-Kilianstädten reveals new insights into collective violence in Early Neolithic Central Europe", PNAS vol. 112 no. 36 (2015), 11217–11222, doi: 10.1073/pnas.1504365112. Dok je prisustvo takvih mjesta pokolja u kontekstu rane neolitske Evrope neosporno, različite definicije "upravnog ratovanja" (tj. planirane kampanje koje je društvo odobrilo nasuprot spontanim masakrima) dovele su do naučne rasprave o postojanju ratovanja u uskom smislu prije razvoja gradskih država u arheologiji 20. stoljeća. U sažetku Heatha (2017), gomilanje arheoloških nalaza učinilo je da je "sve teže" argumentirati odsustvo organiziranog ratovanja u neolitskoj Evropi.Julian Maxwell Heath, Warfare in Neolithic Europe (2017).

Ratovanje u pretkolumbovskoj Sjevernoj Americi poslužilo je kao važan komparandum u arheološkom proučavanju indirektnih dokaza ratovanja u neolitu. Značajan primjer je masakr u mjestu Crow Creek Site u Južnoj Dakoti (14. stoljeće).The Perfect Gift: Prehistoric Massacres. The twin vices of women and cattle in prehistoric Europe Zimmerman 1981. The Crow Creek Site Massacre: Preliminary Report.

Halkolit do bronzanog doba

thumb| Bronzani mačevi iz Muzeja Škotske.

Početkom halkolita (bakarnog doba) došlo je do uvođenja bakarnog oružja. Organizovani rat između ranih gradskih država postojao je sredinom 5. milenija prije nove ere. Iskopavanja u Mersinu, Anadolija pokazuju prisustvo utvrđenja i konaka za vojnike do 4300. godine p. n. e.Martin A. Nettleship, Dale Givens, War, its Causes and Correlates, Walter de Gruyter (1975), p. 300.

Radovi na iskopavanju sprovedeni 2005. i 2006. godine pokazali su da je Hamoukar uništen ratom oko 3500. godine prije nove ere – što je vjerovatno najraniji urbani rat koji je do sada potvrđen u arheološkim zapisima Bliskog Istoka."Archaeologists Unearth a War Zone 5,500 Years Old" Nastavljena iskopavanja 2008. i 2010. godine to proširuju.http://oi.uchicago.edu/pdf/nn211.pdf , Clemens D. Reichel, Excavations at Hamoukar Syria, in Oriental Institute Fall 2011 News and Notes, no. 211, pp. 1-9, 2011 Vojna osvajanja proširila su gradske države pod egipatskom kontrolom. Vavilonija i kasnije Asirija izgradili su carstva u Mezopotamiji dok je Hitsko carstvo vladalo velikim dijelom Anadolije. Kočije se pojavljuju u 20. stoljeću prije nove ere, i postaju centralne za ratovanje na Drevnom Bliskom istoku od 17. stoljeća prije nove ere. Invazije Hiksa i Kasita označavaju prijelaz u kasno bronzano doba. Ahmose I je porazio Hikse i ponovo uspostavio egipatsku kontrolu nad Nubijom i Kananom, teritorijama koje je ponovo branio Ramzes II u bici kod Kadeša, najvećoj bici kočija u historiji. Napadi Naroda mora i ponovni raspad Egipta u Trećem međuperiodu Egipta označava kraj bronzanog doba.

Bojište u dolini Tollense je najstariji dokaz bitke velikih razmjera u Evropi. Više od 4.000 ratnika iz srednje Evrope borilo se na tom mestu u 13. stoljeću p. n. e.

Mikenski Grci (oko 1600–1100 p. n. e.) ulagali su u razvoj vojne infrastrukture, dok su vojnu proizvodnju i logistiku nadgledali direktno iz dvorskih centara.. The most identifiable piece of Mycenaean armor was the boar's tusk helmet. Uopćeno govoreći, većina karakteristika kasnije hoplitske palete klasične grčke antike, već je bila poznata mikenskoj Grčkoj.

Bronzano doba u Kini prolazi kroz protohistorijske i historijske periode. Bitke koje su koristile pješadiju i pješake u kočijama redovno su se odvijale između sila u Sjevernoj kineskoj ravnici.

Gvozdeno doba

Događaji iz ranog gvozdenog doba kao što su Dorijanska invazija, Grčki kolonijalizam i njihova interakcija sa Fenikijom i etruščanskim silama leže unutar prahistorijskog perioda. Germanska ratnička društva u migracijskom periodu uključena su u endemsko ratovanje (vidi također Thorsberg moor). Anglosaksonsko ratovanje leži na ivici historičnosti, njegovo proučavanje se prvenstveno oslanja na arheologiju uz pomoć samo fragmentarnih pisanih izvještaja.

Endemsko ratovanje thumb|right|280px| Procenat muškaraca poginulih u ratu u osam plemenskih društava. (Lawrence H. Keeley, arheolog, Rat prije civilizacije)