Pariski sporazum jest sporazum o miru između Sjedinjenih Američkih Država i Kraljevine Španije,Kasunduan sa Paris ng 1898 potpisan 10. decembra 1898, čime je okončan Špansko-američki rat. Prema njemu, Španija se odrekla svih prava na suverenitet i vlasništvo nad teritorijama koje su opisane kao ostrvo Portoriko i druga ostrva koja su sada pod španskim suverenitetom u Zapadnoj Indiji, i ostrva Guam u arhipelagu poznatom kao Filipinska ostrva, u korist Sjedinjenih Država. Cesija Filipina uključivala je kompenzaciju od 20 miliona dolara od Sjedinjenih Država Španiji.Puerto Rico is spelled as "Porto Rico" in the treaty.
Ugovor je stupio na snagu 11. aprila 1899, kada su razmijenjeni dokumenti o ratifikaciji. Bio je to prvi sporazum o kojem su dvije vlade sklopile pregovore od Adams-Onijevog sporazuma iz 1819.
Pariski sporazum označio je kraj Španskog Carstva, osim nekih malih posjeda, te je imao veliki kulturni uticaj u Španiji poznat kao "Generacija '98" i označio početak statusa Sjedinjenih Država kao svjetske sile. U SAD-u su se mnoge pristalice rata protivile sporazumu, koji je postao jedno od glavnih pitanja na izborima 1900. kada mu se suprotstavio demokrata William Jennings Bryan, koji se protivio imperijalizmu.Paolo E. Coletta, "Bryan, McKinley, and the Treaty of Paris." Pacific Historical Review (1957): 131–146. in JSTOR Republikanski predsjednik William McKinley podržao je sporazum i ponovo je izabran.Thomas A. Bailey, "Was the Presidential Election of 1900 a Mandate on Imperialism?." Mississippi Valley Historical Review (1937): 43–52. in JSTOR
Pozadina Špansko-američki rat počeo je 25. aprila 1898. zbog niza sporova između dvije zemlje, a završio se 10. decembra 1898. potpisivanjem Pariskog sporazuma koji je rezultirao gubitkom kontrole Španije nad ostacima svog prekomorskog carstva.Library of Congress. "The World of 1898: The Spanish–American War: Introduction." Nakon što je veći dio kopnene Latinske Amerike stekao nezavisnost, Kuba se okušala u revoluciji 1868-1878, i ponovo 1890-ih, predvođena José Martí. Martí se vratio na Kubu i prvo sudjelovao u borbama protiv španske vlade, ali je ubijen 19. maja 1895. Filipini su se u to vrijeme također opirali španskoj kolonijalnoj vlasti. 26. augusta 1896. objavljen je prvi poziv na ustanak, koji je predvodio Andrés Bonifacio, kojeg je naslijedio Emilio Aguinaldo y Famy, nakon što je uhapsio svog prethodnika. Bonifacio je pogubljen 10. maja 1897. Aguinaldo je tada pregovarao o Biak-na-Bato sporazumu sa Špancima te je prognan u Hong Kong zajedno sa ostalim revolucionarnim vođama.
Špansko-američki rat koji je uslijedio imao je ogromnu podršku javnosti u Sjedinjenim Državama zbog popularnog žara prema podršci kubanskoj slobodiPérez, Louis A. (1998). War of 1898: The United States and Cuba in History and Historiography. "Intervention and Intent." str. 24, kao i unapređenju američkih ekonomskih interesa u inostranstvu.Coletta, Paolo E. (1957). "Bryan, McKinley, and the Treaty of Paris." Pacific Historical Review, Vol. 26, br. 2: str. 131. SAD je posebno privukla industrija šećera u razvoju na Kubi. Američka vojska je čak falsifikovala izveštaje na Filipinima kako bi zadržala podršku javnosti za svoje učešće u ratu u inostranstvu.Vigilans, Semper (1899). "Aguinaldo's Case against the United States." The North American Review, Vol. 169, br. 514: str. 425 Sjedinjene Američke Države su se pozvale na principe doktrine Manifestna sudbina ekspanzionizma kako bi opravdale svoje učešće u ratu, proglašavajući da je sudbina Amerike i njena dužnost da preuzme kontrolu nad ovim prekomorskim državama.
Dana 16. septembra, predsjednik William McKinley izdao je tajne pismene upute svojim izaslanicima dok se špansko-američki rat bližio kraju:
Protokolom potpisanim u Washingtonu 12. augusta 1898. dogovoreno je da će Sjedinjene Države i Španija imenovati ne više od pet komesara za mir i da se tako imenovani komesari sastanu u Parizu najkasnije do 1. oktobra 1898. i nastave sa pregovorima i zaključivanjem sporazuma o miru, koji treba da podliježe ratifikaciji prema odgovarajućim ustavnim oblicima dvije zemlje.
U svrhu sprovođenja ove odredbe, imenovao sam vas za komesare na strani Sjedinjenih Država da se sastajete i savjetujete sa komesarima Španije.
Kao suštinsku preliminarnu pretpostavku sporazuma o imenovanju komesara za mir, ova vlada je od Španije zahtjevala bezuslovni ustupak slijedećih preciznih zahtjeva:
Odustajanje od svih zahtjeva za suverenitet nad Kubom i vlasništvo nad Kubom. Cesija Portorika i drugih ostrva pod španskim suverenitetom u Zapadnoj Indiji Sjedinjenim Državama . Cesija ostrva u Ladronima, koje će izabrati Sjedinjene Države. Neposredna evakuacija Kube, Portorika i drugih španskih ostrva u Zapadnoj Indiji od strane Španije. Zauzimanje grada, zaljeva i luke Manile od strane Sjedinjenih Država do zaključenja mirovnog sporazuma koji bi trebao odrediti kontrolu, raspolaganje i vladu Filipina.
Španija je pristala na ove zahtjeve, a njihov ustupak je, kao što ćete primijetiti, svečano upisan u protokol od 12. augusta...
Moja je želja da se tokom pregovora koji su povjereni Komisiji, svrha i duh s kojima su Sjedinjene Države prihvatile neželjenu nužnost rata budu stalno u vidu. Naoružavali smo se samo u poslušnosti prema diktatu čovječnosti i u ispunjavanju visokih javnih i moralnih obaveza. Nismo imali plan uvećanja i ambicije osvajanja. Dugim tokom ponovljenih reprezentacija koje su prethodile i koje su imale za cilj da otklone borbu, iu konačnoj arbitraži sile, ova zemlja je bila vođena isključivo svrhom otklanjanja teških nepravdi i otklanjanja dugo postojećih uslova koji su remetili njen spokoj, što je šokiralo moralni osjećaj čovječanstva i koji se više nije mogao podnijeti.
Moja je iskrena želja da Sjedinjene Države u sklapanju mira slijede isto visoko pravilo ponašanja koje ih je vodilo u suočavanju s ratom. Trebalo bi da bude skrupulozan i velikodušan u zaključnoj nagodbi kao što je bio pravedan i human u svom prvobitnom djelovanju. Sjaj i moralna snaga koja se vezuje za cilj koji se pouzdano može osloniti na obzirnu prosudbu svijeta ne bi ni pod kakvom iluzijom časa trebali biti zatamnjeni skrivenim naumima koji bi nas mogli navesti na pretjerane zahtjeve ili na avanturistički odlazak na neiskušane staze. Vjeruje se da će istinska slava i trajni interesi zemlje sigurno biti u službi ako se nesebična dužnost koja je savjesno prihvaćena i časno postignut signalni trijumf bude krunisan takvim primjerom umjerenosti, suzdržanosti i razuma u pobjedi kao najboljim postupcima sa tradicijom i karakterom naše prosvećene Republike.
Naš cilj u prilagođavanju mira treba da bude usmjeren na trajne rezultate i na postizanje opšteg dobra pod zahtjevima civilizacije, a ne na ambiciozne planove. Uslovi protokola su uokvireni na osnovu ovog razmatranja. Napuštanje zapadne hemisfere od strane Španije bio je imperativ. Predstavljajući taj zahtjev, ispunili smo samo univerzalno priznatu dužnost. Ne uključuje nevelikodušno pozivanje na našeg nedavnog neprijatelja, već jednostavno priznanje jasnog učenja historije, da kažemo da nije u skladu sa garancijom trajnog mira na našoj teritoriji i u njenoj blizini da španska zastava ostane s ove strane mora. Ova lekcija o događajima i razumu nije ostavila nikakvu alternativu za Kubu, Portoriko i druga ostrva koja pripadaju Španiji na ovoj hemisferi.
Filipini stoje na drugačijim osnovama. Ipak, istina je, međutim, da bez ikakve originalne misli o potpunom ili čak djelomičnom sticanju, prisustvo i uspjeh našeg oružja u Manili nameće nam obaveze koje ne možemo zanemariti. Tok događaja vlada i prevladava ljudsko djelovanje. Priznajući bezrezervno svrhu koja je potaknula sve naše napore i dalje brižljivi da je se pridržavamo, ne možemo biti nesvjesni da nam je, bez ikakve želje ili plana s naše strane, rat donio nove dužnosti i odgovornosti koje moramo ispuniti i izvršavati kao postajemo velika nacija na čijem je rastu i karijeri od početka vladar naroda jasno upisao vrhovnu komandu i zalog civilizacije.
Uzgred, naše prisustvo na Filipinima je komercijalna prilika na koju američka državnost ne može biti ravnodušna. Pravedno je koristiti sva legitimna sredstva za proširenje američke trgovine; ali mi ne tražimo prednosti na Orijentu koje nisu zajedničke svima. Tražeći samo otvorena vrata za sebe, spremni smo da otvorimo vrata drugima. Komercijalna prilika koja je prirodno i neizbežno povezana sa ovim novim otvaranjem zavisi manje od velikog teritorijalnog posjeda nego od odgovarajuće komercijalne osnove i od širokih i jednakih privilegija...
S obzirom na navedeno, Sjedinjene Države ne mogu prihvatiti manje od cesije sa punim pravom i suverenitetom ostrva Luzon. Poželjno je, međutim, da Sjedinjene Države steknu pravo ulaska za plovila i robu koja pripada građanima Sjedinjenih Država u one luke Filipina koje nisu ustupljene Sjedinjenim Državama pod jednakim uslovima koji vrijede za španske brodove i robu, kako u vezi sa lučkim i carinskim taksama i stopama trgovine, zajedno sa drugim pravima zaštite i trgovine koja se daju građanima jedne zemlje na teritoriji druge. Stoga vam se nalaže da zahtijevate takav ustupak, slažući se sa svoje strane da će Španija imati slična prava kao i na svoje podanike i plovila u lukama bilo koje teritorije na Filipinima koja je ustupljena Sjedinjenim Državama. Pregovori
Član V. mirovnog sporazuma između Sjedinjenih Država i Španije od 12. augusta 1898. glasio je:
Sjedinjene Države i Španija će imenovati ne više od pet komesara za mir, a tako imenovani komesari će se sastati u Parizu najkasnije 1. oktobra 1898. i nastaviti sa pregovorima i zaključivanjem mirovnog sporazuma, koji podliježe ratifikaciji u skladu sa odgovarajućim ustavnim oblicima dvije zemlje. </blockquote>
Sastav američke komisije bio je pomalo neobičan po tome što su tri njena člana bila senatori, što je značilo, kako su mnoge novine isticale, da će kasnije glasati o ratifikaciji vlastitih pregovora.Introduction, Decolonizing the History of the Philippine–American War, by Paul A. Kramer od 8. 12. 2005) Članovi američke delegacije su bili:
William R. Day, predsjedavajući, bivši američki državni sekretar koji je dao ostavku da vodi komisiju William P. Frye, senator iz Mainea Cushman Kellogg Davis, senator iz Minnesote George Gray, senator iz Delawera Whitelaw Reid, bivši diplomata i bivši kandidat za potpredsjednika
Španska komisija uključivala je slijedeće španske diplomate:
Eugenio Montero Ríos, Buenaventura de Abarzuza, José de Garnica, Wenceslao Ramírez de Villa-Urrutia, Rafael Cerero, and Jules Cambon (francuski diplomata).
Američka delegacija, na čelu s bivšim državnim sekretarom Williamom R. Dayom, koji je napustio svoju poziciju američkog državnog sekretara da bi bio na čelu komisije, stigla je u Pariz 26. septembra 1898. Pregovori su vođeni u Ministarstvu vanjskih poslova. Španci su na prvoj sjednici, 1. oktobra, zahtjevali da se prije početka pregovora španskim vlastima vrati grad Manila, koji su Amerikanci zauzeli nekoliko sati nakon potpisivanja mirovnog protokola u Vašingtonu. Amerikanci su odbili da razmotre tu ideju i, za sada, na zahtjevu se nije dalje insistiralo.Wolff, Leon (2006). Little Brown Brother: How the United States Purchased and Pacified the Philippine Islands at the Century's Turn. History Book Club (published 2005). pp. 154–155. ISBN 978-1-58288-209-3., str. 163.
Felipeu Agoncillu, filipinskom advokatu koji je zastupao Prvu filipinsku Republiku, odbijeno je učešće u pregovorima.