Tokom rata u Bosni i Hercegovini (1992–95) sprovođeno je etničko čišćenje , pri čemu je veliki broj Bošnjaka i Hrvata bio prisiljen napustiti svoje domove ili je bio protjeran od Vojske Republike Srpske (VRS) i srpskih paravojnih formacija. Srbi su bili prisiljeni bježati ili su protjerani od strane bošnjačkih i hrvatskih snaga. Veliki broj Hrvata je protjeran od strane Armije Republike Bosne i Hercegovine. Završni izvještaj (1994) Vijeća sigurnosti UN-a navodi da, iako su i Bošnjaci činili "teška kršenja Ženevskih konvencija i druga kršenja međunarodnog humanitarnog prava", oni "nisu učestvovali u sistematskom etničkom čišćenju'". Prema izvještaju, "ne postoji činjenična osnova za tvrdnju da postoji moralna ekvivalentnost između zaraćenih strana".
Počevši od 1991, politički preokreti u Bosni i Hercegovini raselili su oko 2,7 miliona ljudi do sredine 1992, od čega je preko 700.000 tražilo azil u drugim evropskim zemljama, što ga čini najvećim egzodusom u Evropi u to vrijeme od Drugog svjetskog rata. Procjenjuje se da je između 1,0 i 1,3 miliona ljudi iskorijenjeno u ovim kampanjama etničkog čišćenja, te da je na desetine hiljada ubijeno. Metode korištene tokom kampanja etničkog čišćenja u Bosni uključivale su "ubijanje civila, silovanje, mučenje, uništavanje civilne, javne i kulturne imovine, pljačkanje i pustošenje, te prisilno premještanje civilnog stanovništva". Međunarodni krivični sud za bivšu Jugoslaviju (MKSJ), podržan od strane UN-a, kasnije je osudio nekoliko zvaničnika za progon na političkoj, rasnoj i vjerskoj osnovi; prisilni premještaj i deportacija koji predstavljaju zločin protiv čovječnosti. Utvrđeno je da genocid u Srebrenici, koji je također bio dio kampanje etničkog čišćenja, predstavlja zločin genocida.
Historijska pozadina
Definicije Etničko čišćenje je politika "činjenja jednog područja etnički homogenim korištenjem sile ili zastrašivanja za uklanjanje osoba druge etničke grupe sa datog područja".
mini|250px|desno|Uništena kuća u općini Višegrad kao primjer uništavanja imovine, što je bila jedna od metoda etničkog čišćenja.
Izvještaj Komisije eksperata UN-a od 27. maja 1994. definirao je etničko čišćenje kao čin "činjenja jednog područja etnički homogenim korištenjem sile ili zastrašivanja za uklanjanje osoba datih grupa sa područja", i utvrdio da je etničko čišćenje vršeno kroz "ubistva, mučenja, samovoljno hapšenje i pritvaranje, vansudska pogubljenja, silovanja i seksualne napade, zatvaranje civilnog stanovništva u geto područja, prisilno uklanjanje, premještanje i deportaciju civilnog stanovništva, namjerne vojne napade ili prijetnje napadima na civile i civilna područja, te bezobzirno uništavanje imovine". Takvi oblici progona grupe definirani su kao zločini protiv čovječnosti i oni također mogu spadati pod značenje Konvencije o genocidu.
Termini "etničko čišćenje" i "genocid" nisu sinonimi, ali akademski diskurs smatra da oba postoje unutar spektra napada na nacije ili etnoreligijske grupe. Etničko čišćenje je slično prisilnoj deportaciji ili transferu stanovništva grupe radi promjene etničkog sastava teritorije, dok je genocid usmjeren na uništenje grupe. Da bi povukao razliku između termina, Međunarodni sud pravde (ICJ) je donio presudu u slučaju genocida u Bosni:
Ono [tj. etničko čišćenje] može biti oblik genocida u smislu Konvencije [o genocidu], samo ako odgovara ili spada u jednu od kategorija djela zabranjenih članom II Konvencije. Ni namjera, kao stvar politike, da se područje učini "etnički homogenim", niti operacije koje se mogu provoditi radi provođenja takve politike, ne mogu se kao takve označiti kao genocid: namjera koja karakterizira genocid je "uništiti, u cijelosti ili djelimično" određenu grupu, a deportacija ili premještanje članova grupe, čak i ako se provodi silom, nije nužno ekvivalentno uništenju te grupe, niti je takvo uništenje automatska posljedica premještanja. To ne znači da djela opisana kao 'etničko čišćenje' nikada ne mogu predstavljati genocid, ako su takva da se mogu okarakterizirati kao, na primjer, 'namjerno nametanje grupi uslova života sračunatih da dovedu do njenog fizičkog uništenja u cijelosti ili djelimično', suprotno članu II, stav (c) Konvencije, pod uslovom da se takva radnja provodi sa potrebnom posebnom namjerom (dolus specialis), to jest s ciljem uništenja grupe, za razliku od njenog uklanjanja iz regije. — ICJ.
Međunarodni izvještaji Komitet za vanjske poslove Senata Sjedinjenih Američkih Država objavio je izvještaj osoblja o etničkom čišćenju u Bosni i Hercegovini u augustu 1992. Dana 17. novembra iste godine, specijalni izvjestilac Ujedinjenih nacija Tadeusz Mazowiecki izdao je izvještaj "Situacija ljudskih prava na teritoriji bivše Jugoslavije" Ujedinjenim nacijama (UN). U izvještaju je etničko čišćenje u Bosni i Hercegovini izdvojeno i opisano kao politički cilj srpskih nacionalista koji su željeli osigurati kontrolu nad teritorijama sa srpskom većinom, kao i "susjednim teritorijama koje su im asimilirane". Paravojne formacije su igrale glavnu ulogu u etničkom čišćenju, navodi se u izvještaju.
Dana 18. decembra 1992, Generalna skupština Ujedinjenih nacija izdala je rezoluciju 47/147, u kojoj je odbacila "sticanje teritorije silom" i osudila "najoštrije moguće odvratnu praksu 'etničkog čišćenja'", te priznala da "srpsko rukovodstvo na teritorijama pod njihovom kontrolom u Bosni i Hercegovini, Jugoslavenska armija i političko rukovodstvo Republike Srbije snose primarnu odgovornost za ovu za osudu vrijednu praksu".
Dana 1. januara 1993, Helsinki Watch objavio je izvještaj o sukobima u bivšoj Jugoslaviji. Utvrdio je da je etničko čišćenje bilo "najteže kršenje i u Hrvatskoj i u Bosni i Hercegovini" jer je podrazumijevalo "pogubljenja po kratkom postupku, nestanke, samovoljna pritvaranja, deportacije i prisilno premještanje stotina hiljada ljudi na osnovu njihove vjere ili nacionalnosti".
Rezolucija 780 Vijeća sigurnosti Ujedinjenih nacija ovlastila je osnivanje Komisije eksperata za evidentiranje zločina u bivšoj Jugoslaviji, uključujući Bosnu i Hercegovinu. Dana 27. maja 1994, ovi izvještaji, koji su opisivali politiku etničkog čišćenja, su zaključeni. Američki Senatski komitet za vanjske poslove održao je saslušanje o ratnim zločinima na Balkanu 9. augusta 1995.
Dana 15. novembra 1999, UN je objavio "Izvještaj Generalnog sekretara u skladu sa rezolucijom Generalne skupštine 53/35: Pad Srebrenice [A/54/549]", koji detaljno opisuje pad Srebrenice u julu 1995. i utvrđuje da je to bio dio šireg srpskog plana etničkog čišćenja za depopulaciju bosanskih teritorija koje su željeli aneksirati kako bi ih Srbi mogli ponovo naseliti.
Kampanje i metode Metode korištene tokom kampanja etničkog čišćenja u Bosni i Hercegovini uključivale su "ubijanje civila, silovanje, mučenje, uništavanje civilne, javne i kulturne imovine, pljačkanje i pustošenje, te prisilno premještanje civilnog stanovništva". Također su uključivale administrativne mjere, kao što su gubitak posla za jednu etničku grupu, diskriminacija ili uskraćivanje bolničkog liječenja. Prisilno premještanje civilnog stanovništva bilo je posljedica sukoba i njegov cilj kroz kampanju etničkog čišćenja. Srpska kampanja uključivala je selektivno ubistvo građanskih, vjerskih i intelektualnih predstavnika Bošnjaka i Hrvata; slanje odraslih muškaraca u Koncentracijske logore i silovanje žena. Srpska kampanja je također uključivala uništavanje i paljenje hrvatskih i bošnjačkih historijskih, vjerskih i kulturnih objekata.
Zločini počinjeni od strane VRS-a i pridruženih paravojnih formacija
mini|250px|desno|Zatočenici u logoru Manjača, u blizini Banje Luke, 1992.
Između 700.000 i 1.000.000 Bošnjaka protjerano je iz svojih domova s bosanskohercegovačke teritorije koju su držale srpske snage. Drugi izvor procjenjuje da je najmanje 750.000 Bošnjaka i Hrvata protjerano s ovih područja. Dodatno, oko 30.000 Roma je također protjerano. Metode korištene za postizanje ovoga uključivale su prisilu i teror kako bi se Bošnjaci, Hrvati i drugi prisilili da napuste područja na koja su Srbi polagali pravo. Tomasz Kamusella piše da su srpski lideri očekivali da će moći nekažnjeno provoditi ovu praksu, s obzirom da nije bilo međunarodne reakcije 1989. kada je NR Bugarska protjerala (etnički očistila) 360.000 svojih Turaka.
Početni Ustav Republike Srpske u članu I.1 proglasio je da je to "država srpskog naroda", bez ikakvog spomena drugih etničkih grupa koje tamo žive. Brojne diskriminatorne mjere uvedene su protiv Bošnjaka na teritoriji pod kontrolom VRS-a. U Prijedoru, počevši od 30. aprila 1992, nesrbi su otpuštani s posla i zabranjen im je ulazak u zgradu suda, a zamijenjeni su Srbima. Bošnjački intelektualci i drugi deportovani su u logor Omarska. Bošnjačke i hrvatske kuće su pretresane u potrazi za oružjem i ponekad pljačkane. Dana 31. maja 1992, naredba je nalagala da nesrbi moraju označiti svoje kuće bijelim zastavama ili čaršafima, ili nositi bijele trake oko ruke izvan svojih domova. Srpske snage su pratile nesrbe koji su nosili bijele trake do autobusa koji su ih prevozili u logore Omarska, Trnopolje i Keraterm. Kretanje je bilo ograničeno policijskim satom i kontrolnim punktovima. Radio emisije pozivale su Srbe da "linčuju" Bošnjake i Hrvate. Mučenje i zlostavljanje u ovim pritvorskim centrima su utvrđeni kao sredstvo da se zatvorenicima ne ostavi drugi izbor osim da prihvate ponudu za oslobađanje pod uslovom da potpišu dokument koji ih obavezuje da napuste područje.
U Banjoj Luci, Bošnjaci i Hrvati su deložirani iz svojih domova, a dolazeći raseljeni Srbi zauzimali su njihov smještaj. Prisilni rad koji su nametnule vlasti ubrzao je bijeg nesrba. Oni koji su napuštali Banju Luku morali su potpisati dokumente o odricanju od svoje imovine bez naknade. Paravojne formacije su često noću upadale u domove nesrba kako bi pljačkale i napadale stanare. U nekim slučajevima, paravojne formacije su pucale na kuće. Lokalna srpska policija nije sprečavala ove kontinuirane napade. U Zvorniku, Bošnjacima su davani zvanični pečati na ličnim kartama za promjenu prebivališta; da bi napustili područje, bili su prisiljeni prenijeti svoju imovinu agenciji za razmjenu kuća. Počevši od maja-juna 1992, Bošnjaci su autobusima odvođeni u Tuzlu i Suboticu u Srbiji. Nekim stanovnicima je naređeno da odu pod prijetnjom oružjem. Slična prisilna uklanjanja dogodila su se u Foči, Vlasenici, Brčkom, Bosanskom Šamcu i drugim bosanskohercegovačkim gradovima. Jedna Bošnjakinja, koja je silovana, rekla je da joj je njen silovatelj "rekao da mu je cilj da ih sve pokrsti i preobrati u Srbe".
U Kozluku su u junu 1992. Bošnjaci sakupljeni i smješteni u kamione i vozove kako bi ih uklonili s tog područja. U Bijeljini, nesrbi su također deložirani iz svojih domova i otpušteni s posla. Uhapšeni nesrbi slani su u logor Batković, gdje su obavljali prisilni rad na prvim linijama fronta. Srpske paravojne formacije izdvajale su Bošnjake i koristile nasilje protiv njih. U zločinima u Višegradu 1992, stotine Bošnjaka je okupljeno na mostu, strijeljano i bačeno u rijeku ili zaključano u kuće i živo spaljeno; Bošnjakinje su silovane, a jedan Bošnjak je vezan za automobil i vučen po gradu. 70% svih protjerivanja dogodilo se između aprila i augusta 1992, kada su srpske snage napale 37 općina širom Bosne, smanjujući nesrpsko stanovništvo sa 726.960 (54%) 1991. na 235.015 (36%) 1997. 850 bošnjačkih i hrvatskih sela sravnjeno je sa zemljom. Do kraja rata krajem 1995, snage Srba protjerale su ili ubile 95% svih nesrba koji su živjeli na teritoriji koju su anektirali. U jednoj općini, Zvornik, bošnjačko i hrvatsko stanovništvo palo je sa 31.000 1991. na manje od 1.000 1997.
Zločini HVO-a i pridruženih paravojnih formacija mini|250px|desno|Pripadnici mirovnih snaga UN-a prikupljaju tijela žrtava nakon masakra u Ahmićima u aprilu 1993.