Angela Vode (5. januar 1892 – 5. maj 1985) bila je slovenska publicistica, političarka, defektologinja, učiteljica i feministkinja. Djelovala je u slovenskom socijalističkom, komunističkom i ženskom pokretu, pisala o ravnopravnosti spolova, položaju radnica, porodici, obrazovanju i fašizmu, a nakon Drugog svjetskog rata bila je osuđena na Nagodetovom procesu. U slovenskoj historiografiji najčešće se navodi kao jedna od najvažnijih međuratnih autorica o ženskom pitanju i kao politička zatvorenica čiji su memoari Skriti spomin (Skriveno sjećanje) objavljeni tek nakon njene smrti.
Biografija Rođena je u Ljubljani, u porodici željezničara Antona Vode i Franje, rođene Brun. U Ljubljani je od 1899. do 1905. pohađala osnovnu školu, od 1905. do 1908. građansku školu, a od 1908. do 1911. učiteljište. Nakon završetka školovanja radila je kao učiteljica u jednorazrednim osnovnim školama u okolini Ljubljane: u Notranjim Goricama, Ihanu, Ligojni, Brezovici i Pirničama.
Učiteljsku službu izgubila je 1917. zbog optužbi za protuautrijsku propagandu. Od 1917. do 1919. radila je u Jadranskoj banci, u njenoj ekspozituri u Kranju, a zatim u Samassinoj tvornici u Ljubljani. Nakon toga se od 1919. do 1921. gotovo potpuno posvetila političkom radu, najprije u sekretarijatu Jugoslavenske socijaldemokratske stranke, a poslije raskola u socijaldemokratskom pokretu u sekretarijatu Socijalističke stranke Slovenije.
Privatno je studirala zdravstvenu pedagogiju i usavršavala se u Pragu, Berlinu i Beču. Godine 1921. u Ljubljani je položila specijalni ispit za rad s djecom s teškoćama u razvoju, nakon čega je do januara 1944. predavala u posebnoj školi za djecu s teškoćama u Ljubljani.
Politički rad i ženski pokret Od ranih 1920-ih bila je povezana s lijevim političkim organizacijama i ženskim društvima. Od 1922. do 1939. bila je članica Komunističke partije, iz koje je isključena krajem 1930-ih. U političkom radu posebno se bavila položajem žena, radnica, učiteljica i socijalno ugroženih grupa. Godine 1919. učestvovala je u organizaciji štrajka činovništva i radništva, a zatim se sve više usmjeravala na organizirani ženski pokret.
Od 1926. bila je sekretarka društva Ženski pokret za Sloveniju, a od 1927. njegova predsjednica. Godine 1934. uključila se u Splošno žensko društvo i Jugoslavenski ženski savez, u kojem je djelovala u komisijama za rad i zanimanja, odgoj i štampu. U Savezu radničkih žena i djevojaka povezivala je radnička ženska društva s drugim ženskim organizacijama, naročito u zajedničkim nastupima za žensko biračko pravo, socijalnu zaštitu i poboljšanje položaja zaposlenih žena.
Učestvovala je i u radu učiteljskih organizacija. Bila je članica odsjeka za izvanškolski rad i odsjeka učiteljica, a do raspuštanja 1931. predsjedavala je Društvu učiteljica. Nakon reorganizacije tog društva u zadrugu Dom učiteljica ostala je u njegovom odboru i radila na osnivanju doma za učiteljice.
Godine 1939. organizirala je Narodno-obrambeni svet, u koji su se uključila brojna društva, osim kršćanskih ženskih društava. Program te organizacije obuhvatao je štampu, obrazovanje u školama, predavanja, društveno organiziranje i šire javno djelovanje u vremenu jačanja evropske političke krize pred početak Drugog svjetskog rata.
Predavanja i javni rad Između 1927. i 1941. održala je veliki broj predavanja na radiju, u društvima, na tečajevima i javnim skupovima širom Slovenije, ali i u Beogradu, Zagrebu i Banjoj Luci. Govorila je o položaju žena u različitim državama, međunarodnom ženskom pokretu, celibatu učiteljica i službenica, spolnom odgoju, vrednovanju ženskog rada, zdravstvenoj pedagogiji i metodici nastave u pomoćnim školama.
Smatrala je da ravnopravnost žena ne može biti svedena samo na formalna politička prava. Ekonomska samostalnost za nju je bila osnova ravnopravnog položaja žene u porodici i društvu. Protivila se rješavanju nezaposlenosti otpuštanjem žena iz javne službe, kritikovala dvostruki moral zagovornika "prirodne uloge" žena i zalagala se za izjednačavanje prava bračne i vanbračne djece, slobodnije odlučivanje majki o rađanju i otklanjanje društvenih uzroka prostitucije.
Iako je kritički pisala o građanskom feminizmu, ženski pokret nije smatrala sporednim. Organiziranu borbu žena vidjela je kao nužan oblik javnog rada, ali je cjelovito uklanjanje potčinjenosti žena povezivala sa zajedničkom borbom žena i muškaraca protiv društvene nejednakosti i ekonomskog iskorištavanja.
Drugi svjetski rat i poratni progon Nakon okupacije Jugoslavije 1941. bila je članica Vrhovnog plenuma Osvobodilne fronte slovenskog naroda. Od pokreta se udaljila 1942, u vrijeme sve jačeg sukoba s rukovodstvom Komunističke partije Slovenije i zbog neslaganja s partijskim metodama tokom rata.
Od februara do septembra 1944. bila je zatočena u koncentracionom logoru Ravensbrück. Nakon povratka bila je bez zaposlenja, a poslije oslobođenja ponovo je radila u posebnoj školi. U maju 1947. uhapšena je i optužena na Nagodetovom procesu, političkom procesu protiv grupe slovenskih intelektualaca i predratnih demokratskih i liberalnih javnih radnika. Osuđena je na 20 godina zatvora s prisilnim radom i gubitak građanskih prava, a u zatvoru je ostala do 1953.
Nakon izlaska iz zatvora živjela je pod političkim nadzorom i dugo nije mogla javno djelovati kao prije rata. Od 1958. radila je kao sekretarka u obrtnoj školi odjevne struke u Ljubljani, a 1960. je penzionisana.
Memoari i kasnija recepcija U starosti je napisala autobiografske zapise u kojima je opisala političko djelovanje, sukob s komunističkim vodstvom, ratno iskustvo, hapšenje, Nagodetov proces, zatvor i poratnu izolaciju. Rukopis je ostao neobjavljen za njenog života, a knjiga Skriti spomin objavljena je 2004. u uredništvu Alenke Puhar. Djelo je u slovenskoj javnosti ponovo otvorilo raspravu o položaju predratnih lijevih intelektualaca koji su se suprotstavili poslijeratnom komunističkom režimu.
Na osnovu njenog života i memoara snimljen je televizijski film Angela Vode, Skriti spomin, koji je režirala Maja Weiss, prema scenariju Ane Lasić, Alenke Puhar i Maje Weiss. Film je proizvela Radiotelevizija Slovenija, a predstavljen je 2009.
Smrt i naslijeđe Umrla je 5. maja 1985. u Ljubljani. U slovenskoj historiji 20. vijeka zauzima mjesto autorice koja je žensko pitanje povezivala s ekonomskom samostalnošću, radnim pravima, socijalnom zaštitom i političkom demokratijom.
Reference
Kategorija:Rođeni 1892. Kategorija:Umrli 1985. Kategorija:Biografije, Ljubljana Kategorija:Slovenski političari Kategorija:Slovenski publicisti Kategorija:Slovenski prevodioci Kategorija:Slovenski komunisti Kategorija:Jugoslavenski političari