Devolucija, de-evolucija ili unazadna evolucija (ne treba je miješati sa disgenikom) je ideja da se vrste mogu vratiti u navodno primitivnije oblike tokom vremena. Koncept se odnosi na ideju da je evolucija svrsishodna (teleologija) i stoga progresivna (ortogeneza), naprimjer da stopala mogu biti bolja od kopita, ili pluća od škrga. Međutim, evolucijska biologija ne pravi takve pretpostavke, a prirodna selekcija oblikuje adaptacije bez ikakvog predznanja ili predviđanja bilo koje vrste u vezi s ishodom. Moguće je da se male promjene (kao što je u učestalosti jednog gena) ponište slučajno ili selekcijom, ali to se ne razlikuje od normalnog toka evolucije i kao takva deevolucija nije kompatibilna s pravilnim razumijevanjem evolucije zbog prirodne selekcije.
U 19. stoljeću, kada je vjerovanje u ortogenezu bilo široko rasprostranjeno, zoolozi poput Raya Lankestera i Antona Dohrna te paleontologa Alpheusa Hyatta i Carla H. Eigenmanna zagovarali su ideju devolucije. Koncept se pojavljuje u romanu Kurta Vonneguta iz 1985. godine Galápagos, koji prikazuje društvo koje je evoluiralo unatrag da bi imalo male mozgove.
Dollov zakon nepovratnosti, koji je prvi put formulisao paleontolog Louis Dollo 1893. godine, negira mogućnost devolucije. Evolucijski biolog Richard Dawkins objašnjava Dollov zakon kao jednostavnu izjavu o nevjerovatnoći da evolucija dva puta slijedi potpuno isti put.
Kontekst thumb|upright=1.45|Lamarckova teorija evolucije uključivala je silu kompleksiranja koja progresivno "tjera" životinjske tjelesne planove prema višim nivoima, stvarajući ljestvicu koljena, kao i adaptivnu silu koja uzrokuje da se životinje s datim tjelesnim planom prilagođavanje okolnostima. Ideja napretka u takvim teorijama dozvoljava suprotnu ideju propadanja, koja se vidi u devoluciji.
Ideja devolucije zasniva se na pretpostavci ortogeneze, stavu da evolucija ima svrhovit smjer prema povećanju složenosti. Moderna evolucijska teorija, počevši barem od Darwina, ne postavlja takvu pretpostavku; nadalje, koncept evolucijske promjene nezavisan je od bilo kakvog povećanja složenosti organizama koji dijele genski fond, ili bilo kakvog smanjenja, kao što je vestigijalnost ili gubitak gena.Dougherty, Michael J. Is the human race evolving or devolving? Scientific American July 20, 1998. Raniji stavovi da su vrste podložne "kulturnom propadanju", "težnjama ka savršenstvu" ili "devoluciji" praktično su besmisleni u smislu trenutne (neo)darvinističke teorije. Rane naučne teorije o transmutacije vrsta, poput lamarkizma, percipirale su raznolikost vrsta kao rezultat namjernog unutrašnjeg nagona ili tendencije ka formiranju poboljšanih adaptacija na okolinu. Nasuprot tome, darvinistička evolucija i njena razrada u svjetlu kasnijih napredaka u biološkim istraživanjima, pokazali su da se adaptacija putem prirodne selekcije događa kada određeni nasljedni atributi u populaciji daju veću šansu za uspješnu reprodukciju u vladajućem okruženju nego konkurentski. Istim procesom, manje povoljni atributi su manje "uspješni"; njihova učestalost se smanjuje ili se potpuno gube. Od Darwinovog vremena je pokazano kako se ove promjene u učestalosti atributa događaju u skladu s genetičkim mehanizmima i zakonima nasljeđivanja koje je prvobitno istraživao Gregor Mendel. U kombinaciji s Darwinovim originalnim uvidima, genetički napredak doveo je do onoga što je različito nazivano moderna evolucijska sinteza ili neodarvinizam 20. stoljeća. U ovim terminima, evolucijska adaptacija može se najočitije dogoditi kroz prirodnu selekciju određenih alela. Takvi aleli mogu biti odavno uspostavljeni ili mogu biti nove mutacije. Selekcija također može nastati iz složenijih epigenetskih ili drugih hromosomskih promjena, ali osnovni zahtjev je da svaki adaptivni učinak mora biti nasljedan.
S druge strane, koncept devolucije zahtijeva da postoji preferirana hijerarhija strukture i funkcije, te da evolucija mora značiti "napredak" ka "naprednijim" organizmima. Naprimjer, moglo bi se reći da su "stopala bolja od kopita" ili "pluća bolja od škrga", tako da je njihov razvoj "evolucionaran", dok bi se promjena u inferiorniju ili "manje naprednu" strukturu nazvala "devolucija". U stvarnosti, evolucijski biolog definira sve nasljedne promjene relativnih frekvencija gena ili čak epigenetičkih stanja u genskom fondu kao evoluciju. Sve promjene genskog fonda koje dovode do povećane kondicije u smislu odgovarajućih aspekata reprodukcije smatraju se (neo)darvinističkom adaptacijom jer, za organizme koji posjeduju promijenjene strukture, svaka predstavlja korisnu adaptaciju na njihove okolnosti. Na primjer, kopita imaju prednosti za brzo trčanje po ravnicama, što koristi konjima, a stopala nude prednosti u penjanju po drveću, što su činili neki preci ljudi.
Koncept devolucije kao nazadovanja od napretka odnosi se na drevne ideje da je život nastao posebnim stvaranjem ili da su ljudi krajnji proizvod ili cilj evolucije. Potonje vjerovanje povezano je s antropocentrizmom, idejom da je ljudsko postojanje poenta sveg univerzalnog postojanja. Takvo razmišljanje može dovesti do ideje da se vrste razvijaju jer "moraju" da bi se prilagodile promjenama u okolini. Biolozi ovu zabludu nazivaju teleologijom, idejom o unutrašnjoj konačnosti da se stvari "trebaju" ponašati na određeni način i prirodno teže da se tako ponašaju kako bi težile vlastitom dobru. Sa biološkog stanovišta, nasuprot tome, ako vrste evoluiraju, to nije reakcija na nužnost, već populacija sadrži varijacije s osobinama koje pogoduju njihovoj prirodnoj selekciji. Ovo gledište podržavaju fosilni zapisi koji pokazuju da je otprilike devedeset devet posto svih vrsta koje su ikada živjele sada izumrlo.
Ljudi koji razmišljaju u smislu devolucije obično pretpostavljaju da se napredak pokazuje povećanjem složenosti, ali biolozi koji proučavaju evoluciju složenosti pronalaze dokaze o mnogim primjerima smanjenja složenosti u zapisu evolucije. Donja vilica kod riba, gmizavaca i sisara doživjela je smanjenje složenosti, ako se mjeri brojem kostiju. Preci modernih konja imali su nekoliko prstiju na svakom stopalu; moderni konji imaju jedan prst s kopitom. Moderni ljudi razvijaju se možda prema tome da nikada neće imati umnjake, a već su izgubili većinu ljudske vestigijalnosti #Trtica|repa]] koja se nalazi kod mnogih drugih sisara – a da se ne spominju druge vestigijalne strukture, kao što su crvoliki nastavak slijepog crijeva ili membrana za mrljanje. U nekim slučajevima, nivo organizacije živih bića se također može "pomjeriti" prema dolje (npr. gubitak višećelijnosti kod nekih grupa protista i gljiva).Seravin L. N. (2001) The principle of counter-directional morphological evolution and its significance for constructing the megasystem of protists and other eukaryotes. Protistology 2: 6-14, .
Racionalnija verzija koncepta devolucije, verzija koja ne uključuje koncepte "primitivnih" ili "naprednih" organizama, zasniva se na zapažanju da ako se određene genetske promjene u određenoj kombinaciji (ponekad i u određenom nizu) precizno obrnu, trebalo bi dobiti precizno preokretanje evolucijskog procesa, što rezultira atavizmom ili "povratkom unazad", bilo da je više ili manje složen od predaka kod kojih je proces započeo.Medawar, P. B., Medawar, J. S.; Aristotle to Zoos: A Philosophical Dictionary of Biology; Harvard University Press 1985, Na trivijalnom nivou, gdje je uključena samo jedna ili nekoliko mutacija, selekcijski pritisak u jednom smjeru može imati jedan efekat, koji se može poništiti novim obrascima selekcije kada se uslovi promijene. To bi se moglo posmatrati kao obrnuta evolucija, iako koncept nije od velikog interesa jer se ne razlikuje ni na koji funkcionalan ili efikasan način od bilo koje druge adaptacije na selekcijske pritiske.Majerus, Michael E. N. (ed:Fellowes, M., et al.); The Peppered Moth: Decline of a Darwinian Disciple; Insect Evolutionary Ecology (Royal Entomological Society) CABI 2005
Historija thumb|upright|Bénédict Morel (1809–1873) je sugerirao vezu između okoline i socijalne degeneracije.
Koncept degenerativne evolucije koristili su naučnici u 19. vijeku; u to vrijeme većina biologa vjerovala je da evolucija ima neku vrstu smjera.
Godine 1857. ljekar Bénédict Morel, pod uticajem lamarkizma, tvrdio je da će faktori okoline poput uzimanja droga ili alkohola proizvesti socijalnu degeneraciju kod potomstva tih jedinki i vratiti te potomke u primitivno stanje. Morel, pobožni katolik, vjerovao je da je čovječanstvo započelo u savršenstvu, suprotstavljajući moderno čovječanstvo prošlosti. Morel je tvrdio da je postojalo "morbidno odstupanje od izvornog tipa" ".Beer, Daniel. Renovating Russia: the human sciences and the fate of liberal modernity, 1880-1930, 2008, p. 36 Njegovu teoriju devolucije kasnije su zastupali neki biolozi.
Prema Rogeru Luckhurstu: Darwin je umirivao čitatelje da je evolucija progresivna i usmjerena ka ljudskom usavršavanju. Sljedeća generacija biologa bila je manje samouvjerena ili utješna. Koristeći Darwinovu teoriju i mnoge rivalske biološke opise razvoja koji su tada bili u opticaju, naučnici su sumnjali da je jednako moguće "devoluirati", vratiti se niz evolucijsku skalu na prethodna stanja razvoja.Luckhurst, Roger. Late Victorian Gothic tales, 2005, p. 20 Link
Jedan od prvih biologa koji je predložio devoluciju bio je Ray Lankester. Istraživao je mogućnost da evolucija prirodnom selekcijom u nekim slučajevima može dovesti do devolucije. Primjer koji je proučavao bile su regresije u životnom ciklusu morskih prskalica. Lankester je raspravljao o ideji devolucije u svojoj knjizi "Degeneracija: Poglavlje o darvinizmu" (1880). Bio je kritičar progresivne evolucije, ističući da su u prošlosti postojali viši oblici koji su od tada degenerirali u jednostavnije. Lankester je tvrdio da "ako je bilo moguće evoluirati, moguće je i devoluirati, te da složeni organizmi mogu devoluirati u jednostavnije oblike ili životinje".Moore, Gregory; Nietzsche, Friedrich Wilhelm. Darwin's Screens: Evolutionary Aesthetics, Time and Sexual Display in the Cinema By Barbara Creed, 2009, p. 8Nietzsche, biology, and metaphor, 2002, p. 117
Anton Dohrn razvio je također teoriju degenerativne evolucije, na osnovu svojih studija o kičmenjacima. Prema Dohrnu, mnogi hordati su degenerirani zbog uslova u okolini. Dohrn je tvrdio da su ciklostomati poput paklara degenerirane ribe, jer nema dokaza da je njihovo stanje bez vilice nasljedna karakteristika, već je proizvod prilagođavanja okolini zbog parazitizma. Prema Dohrnu, ako bi se ciklostome dalje razvijali, onda bi ličili na nešto poput Amphioxusa.Bowler, Peter J. Life's splendid drama: evolutionary biology and the reconstruction of life's ancestry 1860-1940, 1996, p. 164
Historičar biologije Peter J. Bowler napisao je da su zagovornici ortogeneze i drugi krajem 19. stoljeća ozbiljno shvatali devoluciju, jer su u tom periodu čvrsto vjerovali da postoji smjer u evoluciji. Ortogeneza je bilo vjerovanje da evolucija teče u interno usmjerenim trendovima i nivoima. Paleontolog Alpheus Hyatt je u svom djelu raspravljao o devoluciji, koristeći koncept „rasne senilnosti“ kao mehanizam devolucije. Bowler definira „rasnu senilnost“ kao „evolutivno povlačenje u stanje koje podsjeća na ono iz kojeg je počelo“.Peter J. Bowler: The eclipse of Darwinism: anti-Darwinian evolution theories in the decades around 1900, 1992, p. 161