mini|desno|300px|Munchov "Krik" (1893) u modernoj kulturi i stručnoj literaturi služi kao prepoznatljiva metafora za intenzivnu anksioznost i emocionalni nemir karakterističan za neuroze Neuroza (množina: neuroze) pojam je koji u savremenom kontekstu prvenstveno koriste sljedbenici psihoanalitičke teorije Sigmunda Freuda kako bi opisali psihičke poremećaje uzrokovane proživljenom anksioznošću, s posebnim naglaskom na anksiozna stanja koja su bila podvrgnuta psihološkom potiskivanju. U novijoj historiji medicine i psihologije, ovaj termin se upotrebljavao i u širem smislu za označavanje različitih oblika anksioznih poremećaja.
Pojam "neuroza" više se ne koristi u nazivima ili kategorijama psihičkih poremećaja unutar Međunarodne klasifikacije bolesti (MKB) Svjetske zdravstvene organizacije niti u Dijagnostičkom i statističkom priručniku za mentalne poremećaje (DSM) Američke psihijatrijske asocijacije. Prema American Heritage Medical Dictionary, termin se "više ne koristi u psihijatrijskoj dijagnostici".
U kliničkoj praksi, neuroza se jasno razlikuje od psihoze, čije je glavna karakteristika gubitak kontakta sa stvarnošću. S druge strane, izvedeni pojam neuroticizam označava osobinu ličnosti koja se očituje kroz sklonost anksioznosti i emocionalnoj nestabilnosti. Iako se pojam "neuroticizam" više ne koristi za definisanje specifičnih dijagnoza u priručnicima DSM i MKB, on i dalje predstavlja općeprihvaćen naziv za jednu od dimenzija u modelu Velikih pet osobina ličnosti. Srodan teorijski koncept integrisan je i u najnoviju medicinsku klasifikaciju MKB-11 kroz dijagnostičku kategoriju negativnog afektiviteta.
Historija
Širi koncept poremećaja (1769–1879) mini|desno|300px|Portret Williama Cullena (1710–1790), škotskog ljekara i profesora medicine koji je 1769. uveo termin "neuroza" Termin neuroza uveo je škotski ljekar William Cullen 1769, upotrijebivši ga za označavanje "poremećaja osjeta i kretanja" koji su uzrokovani "općim poremećajem nervnog sistema". Sam pojam je izveden od grčke riječi neuron (νεῦρον, u značenju 'živac') i sufiksa -osis (-ωσις, koji označava 'bolesno' ili 'abnormalno stanje'). Prvi put je predstavljen u Cullenovom djelu System of Nosology, koje je izvorno objavljeno na latinskom jeziku.
Cullen je ovim terminom obuhvatio različite nervne poremećaje i popratne simptome čiji se uzroci u to vrijeme nisu mogli fiziološki objasniti. Uprkos odsustvu jasnog organskog uzroka, tjelesne manifestacije su gotovo neizbježno pratile ova stanja, zbog čega su se klinički dijagnostički testovi održali u medicinskoj praksi sve do 20. vijeka. Među njima su se posebno isticali pregledi poput provjere pojačanog patelarnog refleksa (refleksa koljena), utvrđivanja gubitka faringealnog refleksa (refleksa povraćanja), kao i testiranje na dermografizam.
Djelo francuskog psihijatra Philippea Pinela Nosographie philosophique ou La méthode de l'analyse appliquée à la médecine (1798) bilo je u velikoj mjeri inspirisano Cullenovim radom. Pinel je medicinska stanja podijelio u pet kategorija, od kojih je jedna bila "neuroza". Ova kategorija bila je dalje raščlanjena na četiri osnovne vrste mentalnih poremećaja: melanholiju, maniju, demenciju i idiotizam.
Morfij je iz opijuma prvi izolovao njemački hemičar Friedrich Sertürner 1805. Nakon što je 1817. objavio svoj treći naučni rad o ovoj temi, morfij je postao šire poznat te se počeo primjenjivati u liječenju neuroza i drugih oblika psihičkih tegoba. Međutim, nakon što je i sam razvio ovisnost o ovoj supstanci, Sertürner je upozorio na njene ozbiljne posljedice:
Njemački psiholog Johann Friedrich Herbart upotrijebio je pojam potiskivanje 1824. u okviru rasprave o nesvjesnim idejama koje se međusobno nadmeću za ulazak u svjesni dio uma.
Sedativna svojstva kalij-bromida javno je istakao britanski ljekar Charles Locock 1857. Tokom narednih decenija ovaj i drugi bromidi korišteni su u velikim količinama za smirivanje osoba koje su patile od neuroza. Takva široka primjena dovela je do brojnih slučajeva bromizma (hroničnog trovanja bromom).
Američki ljekar Weir Mitchell prvi je put 1875. objavio prikaz svoje metode poznate kao "terapije odmorom" za liječenje nepsihotičnih mentalnih poremećaja. U svojoj knjizi Fat and Blood: And How to Make Them iz 1877. detaljnije je opisao ovu terapijsku metodu. Terapija je u početku podrazumijevala da žene budu izolovane u krevetu, uz ograničen kontakt isključivo s medicinskom sestrom obučenom za razgovore o nezahtjevnim i neutralnim temama. Tretman je uključivao visokokaloričnu ishranu zasnovanu pretežno na mlijeku, masaže te primjenu električne stimulacije. S vremenom je terapija koju je zagovarala porodica Mitchell postala manje restriktivna u pogledu izolacije i režima ishrane, te su je, osim žena, počeli praktikovati i muškarci. Knjiga Fat and Blood: And How to Make Them doživjela je brojna dopunjena izdanja i štampana je tokom nekoliko narednih decenija.
Breuer, Freud i savremenici (1880–1939) mini|desno|300px|Josef Breuer je otkrio psihoanalitičku tehniku liječenja neuroza i bio je Freudov mentor Austrijski psihijatar prvi je primijenio psihoanalizu u liječenju histerije u periodu od 1880. do 1882. Breuerova najpoznatija pacijentica bila je Bertha Pappenheim, koja je u psihoanalitičkoj literaturi dugo bila poznata pod pseudonimom "Anna O.". Njeni simptomi pojavili su se sredinom 1880. nakon što se njen otac iznenada teško razbolio tokom porodičnog boravka u Bad Ischlu. Očeva bolest predstavljala je prekretnicu u njenom životu. Tokom noćnih bdijenja uz bolesničku postelju počela je doživljavati halucinacije i stanja anksioznosti. U početku porodica nije pridavala posebnu pažnju ovim simptomima. Međutim, u novembru 1880. Breuer, koji je bio porodični prijatelj, započeo je njeno liječenje. Tokom terapije podsticao je pacijenticu da, ponekad uz primjenu blage hipnoze, govori o svojim mislima, sjećanjima i emocionalnim iskustvima. Primijetio je da verbalno izražavanje potisnutih osjećaja i traumatskih događaja dovodi do djelomičnog poboljšanja kliničke slike, iako se njeno opće zdravstveno stanje i dalje pogoršavalo.
Prema Breuerovom opisu, dugotrajan i zahtjevan proces "rada na prisjećanju", tokom kojeg je pacijentica rekonstruirala okolnosti nastanka pojedinačnih simptoma i time ih postepeno "razrješavala", završen je 7. juna 1882. Tada je uspjela rekonstruirati svoje prve halucinacije koje su se javile tokom boravka u Bad Ischlu. Breuer je svoj izvještaj o ovom slučaju zaključio tvrdnjom "od tog vremena ona se potpuno oporavila". Međutim, kasnija tumačenja uspješnosti Breuerovog liječenja su bila različita. Bertha Pappenheim u svojim kasnijim godinama gotovo nikada nije govorila o ovom periodu života, a poznato je da se snažno protivila pokušajima primjene psihoanalitičkih metoda na osobe o kojima je brinula u okviru svog socijalnog rada. Također, Breuer nije odmah objavio prikaz njenog slučaja, što je dodatno doprinijelo kasnijim raspravama o njegovom toku i ishodu.
Tokom 20. vijeka brojni istraživači pokušali su retrospektivno objasniti prirodu bolesti Berte Pappenheim. Pojedini autori sugerisali su da njeni simptomi nisu bili prvenstveno psihološke prirode, nego da su mogli biti posljedica neuroloških oboljenja. Među predloženim dijagnozama navode se epilepsija temporalnog režnja, tuberkulozni meningitis te encefalitis. Bez obzira na medicinsku dijagnozu, Bertha Pappenheim ostavila je značajan trag u društvenom i humanitarnom radu. Nakon oporavka upravljala je sirotištem, a potom je osnovala i gotovo dvadeset godina predvodila , jednu od najvažnijih organizacija za zaštitu prava žena i socijalnu pomoć u tadašnjoj Njemačkoj. Time je postala istaknuta društvena reformatorica, čiji je doprinos daleko nadmašio njenu ulogu u historiji psihoanalize.
Termin "psihoneuroza" uveo je škotski psihijatar Thomas Clouston u svom djelu Clinical Lectures on Mental Diseases, objavljenom 1883. Clouston je ovim terminom označavao skup mentalnih poremećaja koji se prema savremenim psihijatrijskim klasifikacijama djelimično mogu povezati sa stanjima iz spektra shizofrenije i poremećajima iz spektra autizma. Njegov opis uključivao je kombinaciju simptoma koja će ubrzo postati poznata pod nazivom prerana demencija (dementia praecox), dijagnozu koju je krajem 19. vijeka razvio njemački psihijatar Emil Kraepelin i koja se smatra prethodnicom savremenog koncepta shizofrenije. mini|desno|300px|Jean-Martin Charcot je smatrao da su pojedini oblici histerije uzrokovani traumom i bio je Freudov mentor Francuski neurolog Jean-Martin Charcot među prvima je zastupao stav da psihološka trauma može predstavljati uzrok određenih oblika histerije. U svojim predavanjima objavljenim u djelu Leçons sur les maladies du système nerveux (1885–1887), kasnije prevedenom na engleski jezik pod naslovom Clinical Lectures on the Diseases of the Nervous System, zapisao je sljedeće:
Tokom svog rada Charcot je dokumentovao približno dvadeset slučajeva u kojima je psihološka trauma prethodila razvoju simptoma histerije. U pojedinim opisima mogu se prepoznati karakteristike koje podsjećaju na savremeni koncept Posttraumatski stresni poremećaj (PTSP).
mini|desno|300px|Sigmund Freud je razvio psihoanalizu kao dominantan oblik liječenja mnogih mentalnih poremećaja Austrijski psihijatar i neurolog Sigmund Freud boravio je u Parizu od 1885. do 1886, gdje je usavršavao svoje znanje pod mentorstvom francuskog neurologa Jean-Martin Charcot u bolnici Salpêtrière. Tokom tog perioda upoznao se s Charcotovim istraživanjima histerije, hipnoze i psihološke traume, što je ostavilo dubok trag na njegovo kasnije naučno djelovanje. U radu objavljenom zajedno s Josefom Breuerom 1893. naveo je da sva moderna dostignuća u proučavanju i razumijevanju histerije potječu iz Charcotovih istraživanja. Prema Freudu, Charcot je pokazao da histerični simptomi ne moraju biti posljedica organskih oštećenja nervnog sistema, već da mogu nastati kao rezultat psiholoških procesa i traumatskih iskustava.
Francuski psihijatar i psiholog Pierre Janet objavio je 1889. djelo "Psihički automatizam" (), gdje u trećem poglavlju detaljno opisuje njegovo razumijevanje hipnoze i nesvjesnog. Janet je smatrao da je osnovna psihološka posljedica traumatskog iskustva disocijacija, odnosno djelimično ili potpuno razdvajanje određenih mentalnih procesa od svjesne kontrole pojedinca. Prema njegovom mišljenju, traumatski događaji mogu dovesti do toga da se sjećanja, emocije, misli ili obrasci ponašanja odvoje od uobičajenog toka svijesti i nastave djelovati izvan svjesne kontrole osobe. Takvo razdvajanje psihičkih sadržaja objašnjavalo je pojavu različitih simptoma histerije i drugih psihičkih poremećaja. Iako su se Freudove teorije kasnije razvijale u drugačijem smjeru, on priznao Janeta kao autora koji je izvršio snažan utjecaj na njegov rad.
Godine 1891. škotski psihijatar Thomas Clouston objavio je djelo The Neuroses of Development, u kojem je razmatrao širok spektar fizičkih i mentalnih razvojnih poremećaja.
U isto vrijeme saradnja između Josefa Breuera i Sigmunda Freuda postajala je sve intenzivnija. Breuer, koji je već stekao iskustvo u liječenju histerije, imao je značajan mentorski utjecaj na mlađeg Freuda. Njih dvojica su u januaru 1893. objavili rad Ueber den psychischen Mechanismus hysterischer Phänomene (Vorläufige Mittheilung). Rad započinje sljedećim riječima:
Ovaj rad je ponovno objavljen i dopunjen prikazima slučajeva u njihovoj zajedničkoj knjizi „Studije o histeriji” iz 1895. Od pet studija slučaja predstavljenih u knjizi, najpoznatija je postala ona o Breuerovoj pacijentici Berthi Pappenheim, koja je predstavljena pod pseudonimom "Anna O.". Ova knjiga smatra se djelom kojim su postavljeni osnovi psihoanalize.