Konsocijacionalizam je oblik demokratske podjele moći. Politolozi definišu konsocijacijsku državu kao onu koja ima velike unutrašnje podjele po etničkim, vjerskim ili jezičkim linijama, ali koja ostaje stabilna zahvaljujući konsultacijama među elitama tih grupa. Konsocijacijske države se često upoređuju s državama koje imaju većinske izborne sisteme.
Ciljevi konsocijacionalizma su stabilnost vlade, opstanak aranžmana podjele vlasti, opstanak demokratije i izbjegavanje nasilja. Kada je konsocijacionalizam organizovan po vjerskim konfesionalnim linijama, kao u Libanu, poznat je kao konfesionalizam. Konsocijacionalizam se ponekad smatra analognim korporatizmu, a neki naučnici smatraju konsocijacionalizam oblikom korporatizma. Drugi tvrde da je ekonomski korporatizam dizajniran da reguliše klasni sukob, dok se konsocijacionalizam razvio na osnovu pomirenja društvene fragmentacije po etničkim i vjerskim linijama. (Open access)
Konkurentna većina može biti preteča konsocijacionalizma. Konsocijacijska demokratija se razlikuje od konsenzusne demokratije (npr. u Švicarskoj) po tome što konsocijacijska demokratija predstavlja konsenzus predstavnika uz pravo manjinskog veta, dok konsenzusna demokratija zahtijeva konsenzus širom biračkog tijela. Ova ideja je dobila značajne kritike u pogledu njene primjenjivosti na demokratske političke sisteme, posebno u vezi sa podjelom vlasti.
Porijeklo Konsocijacija je prvi put spomenuta u 17. vijeku u Konfederaciji Nove Engleske. Opisivala je međusobno udruživanje i saradnju učesničkih samoupravnih kongregacionalističkih crkava raznih kolonijalnih naselja u Koloniji zaljeva Massachusetts. One su bile ovlaštene u civilnom zakonodavstvu i magistraturi.W.H. Whitmore (ed.), The Colonial Laws of Massachusetts (Rockwell and Churchill, Boston 1890): 'The Body of Liberties of 1641', at pp. 29-68; 'Records of the Court of Assistants, 1641-1644', pp. xix-xliii (Google). O tome se detaljno raspravljalo na Bostonskom sinodu 1662. godine.J. Mitchel, Propositions concerning the subject of baptism and consociation of churches, collected and confirmed out of the word of God, by a synod of elders and messengers of the churches in Massachusetts-Colony in New England. Assembled at Boston, ... in the year 1662 (Printed by S.G. [i.e., Samuel Green] for Hezekiah Usher at Boston in New-England, Cambridge Mass., 1662). Page views at Internet Archive. Full text at Evans/tcp (open). To se desilo u vrijeme kada je episkopalni Akt o uniformnosti iz 1662. uvođen u Engleskoj. O konsocijacionalizmu je u akademskom smislu prvi raspravljao politolog Arend Lijphart. Međutim, Lijphart je izjavio da je "samo otkrio ono što su politički praktičari više puta – i nezavisno od akademskih stručnjaka, kao i jedni od drugih – izmislili godinama ranije". Teorijski gledano, konsocijacionalizam je induktivno izveden iz Lijphartovih zapažanja političkog prilagođavanja u Nizozemskoj, nakon čega je zagovarao generalizirajući konsocijacijski pristup za regulaciju etničkih sukoba.
Kao konsocijacijska država, Nizozemska je između 1857. i 1967. bila podijeljena na četiri neteritorijalna stuba: kalvinistički, katolički, socijalistički i liberalni, iako je do 1917. postojao većinski ("first past the post") izborni sistem umjesto proporcionalnog. Na svom vrhuncu, svaki je obuhvatao usko organizirane grupe, škole, univerzitete, bolnice i novine, koji su svi bili podijeljeni duž balkanizirane društvene strukture. Prema Lijphartu, ova teorija se fokusira na ulogu društvenih elita, njihov sporazum i saradnju, kao ključ za stabilnu demokratiju. Na osnovu ove početne studije konsocijacijske demokratije, John McGarry i Brendan O'Leary prate porijeklo konsocijacionalizma do 1917. godine, kada je prvi put primijenjen u Nizozemskoj, dok Gerhard Lehmbruch sugeriše "preteče" konsocijacionalizma već u Augsburškom miru 1555. godine.
Izgradnja države Iako je Lijphartova početna teorija uglavnom crpila inspiraciju iz zapadnoevropskih demokratija pri formuliranju konsocijacionalizma, ona je posljednjih decenija stekla ogromnu popularnost u postkonfliktnim kontekstima izgradnje države. Ovaj razvoj odrazio se i na širenje povoljnih uslova na vanjske faktore u literaturi. Umjesto da ih interno grade državne elite, ove nedavne primjere karakteriše olakšavanje, a ponekad i nametanje izvana, kroz međunarodne aktere. U tom procesu, konsocijacijski aranžmani često su korišteni za transformaciju neposrednih nasilnih sukoba i učvršćivanje mirovnih sporazuma u izuzetno krhkim kontekstima duboko podijeljenih društava.
Nestabilna okruženja u kojima su implementirani ovi nedavni primjeri pokazala su potrebu za vanjskim miješanjem, ne samo radi njihove početne implementacije, već i radi njihovog daljnjeg postojanja. Kao takvi, niz međunarodnih aktera preuzelo je uloge posrednika i podrške kako bi sačuvali sporazume o podjeli vlasti u ciljnim državama. Najistaknutije u Bosni i Hercegovini, to je uključivalo "međunarodno regulatorno tijelo" u obliku Visokog predstavnika koji je u jednom periodu često intervenisao u unutrašnja politička pitanja države kako bi sproveo zakone oko kojih su domaće elite oklijevale postići dogovor.
Iako su trenutni rezultati konsocijacijskih aranžmana implementiranih u postkonfliktnim nastojanjima izgradnje države bili pomiješani, naučnici poput O'Learyja i McGarryja tvrde da su se oni često pokazali kao najpraktičniji pristup za okončanje neposrednih sukoba i stvaranje potrebne stabilnosti za odvijanje izgradnje mira. Njegova korisnost uočena je u njegovom transformativnom aspektu, fleksibilnosti i "realističnom" pristupu postojećim identitetskim formacijama koje je teško uključiti u većinski sistem.
Karakteristike Lijphart navodi četiri ključne karakteristike konsocijacijskih demokratija:
NazivObjašnjenjeVelika koalicijaElite svakog stuba se okupljaju kako bi vladale u interesu društva jer prepoznaju opasnosti od nesaradnje.Uzajamni vetoKonsenzus među grupama potreban je za potvrdu pravila većine. Uzajamnost znači da je malo vjerovatno da će manjina uspješno blokirati većinu. Ako jedna grupa blokira drugu u nekom pitanju, velika je vjerovatnoća da će potonja zauzvrat blokirati prvu.ProporcionalnostZastupljenost se zasniva na broju stanovnika. Ako jedan stub čini 30% ukupnog društva, onda oni zauzimaju 30% pozicija u policiji, državnoj službi i u ostalim nacionalnim i građanskim segmentima društva.Segmentalna autonomijaStvara osjećaj individualnosti i omogućava različite zakone zajednice zasnovane na kulturi.
Lijphart je također napisao: "Ključna karakteristika konsocijacijske demokratije nije toliko bilo kakav konkretan institucionalni aranžman koliko namjerni zajednički napor elita da stabilizuju sistem."
Konsocijacijske politike često imaju ove karakteristike:Lijphart, Arend; Crepaz, Markus M. L. : Corporatism and Consensus Democracy in Eighteen Countries: Conceptual and Empirical Linkages; British Journal of Political Science, Vol. 21, No. 2 (Apr., 1991), pp. 235–46 Koalicioni kabineti (vlade), gdje se izvršna vlast dijeli između stranaka, a ne koncentriše u jednoj. Mnogi od ovih kabineta su preveliki, što znači da uključuju stranke koje nisu neophodne za parlamentarnu većinu; Ravnoteža moći između izvršne i zakonodavne vlasti; Decentralizovana i federalna vlada, gdje (regionalne) manjine imaju značajnu nezavisnost; Neusaglašeni bikameralizam (dvodomnost), gdje je jednoj stranci vrlo teško ostvariti većinu u oba doma. Obično jedan dom predstavlja regionalne, a drugi nacionalne interese; Proporcionalna zastupljenost, koja omogućava i (malim) manjinama da dobiju svoje predstavnike; Organizirane i korporativne interesne grupe, koje predstavljaju manjine; Kruti ustav, koji sprečava vladu da mijenja ustav bez pristanka manjina; Sudska revizija (ustavno sudstvo), koja omogućava manjinama da se obrate sudovima kako bi tražile pravdu protiv zakona koje smatraju nepravednim; Elementi direktne demokratije, koji omogućavaju manjinama da donesu ili spriječe zakone; Proporcionalno zapošljavanje u javnom sektoru; Neutralan šef države, bilo monarh sa samo ceremonijalnim dužnostima ili indirektno izabrani predsjednik, koji se nakon izbora odriče stranačke pripadnosti; Referendumi se koriste samo kako bi se omogućilo manjinama da blokiraju zakone: to znači da moraju proisteći iz građanske inicijative i da nema obaveznog glasanja; Jednakost među ministrima u kabinetu, premijer je samo primus inter pares (prvi među jednakima); Nezavisna centralna banka, gdje stručnjaci, a ne političari, utvrđuju monetarnu politiku.
Povoljni uslovi Lijphart je također identifikovao niz "povoljnih uslova" pod kojima je konsocijacionalizam vjerovatno uspješan. Vremenom je donekle mijenjao specifikaciju ovih uslova. Michael Kerr je sažeo Lijphartove najistaknutije povoljne faktore kao: Segmentalna izolacija etničkih zajednica Višestruka ravnoteža moći Prisustvo vanjskih prijetnji zajedničkih za sve zajednice Sveobuhvatna lojalnost državi Tradicija elita da prave kompromise (prilagođavaju se) Socioekonomska jednakost Mali broj stanovnika, što smanjuje pritisak na politiku Umjeren višestranački sistem sa segmentnim strankama
Lijphart naglašava da ovi uslovi nisu ni neizostavni ni dovoljni da objasne uspjeh konsocijacionalizma. To je navelo Rinusa van Schendelena da zaključi da "uslovi mogu biti prisutni i odsutni, neophodni i nepotrebni, ukratko – uslovi ili uopće nikakvi uslovi". John McGarry i Brendan O'Leary tvrde da su tri uslova ključna za uspostavljanje demokratske konsocijacijske podjele vlasti: elite moraju biti motivisane da se angažuju u regulaciji sukoba; elite moraju voditi segmente pune poštovanja; i mora postojati višestruka ravnoteža moći, ali, što je još važnije, subkulture moraju biti stabilne. Michael Kerr, u svojoj studiji o ulozi vanjskih aktera u aranžmanima podjele vlasti u Sjevernoj Irskoj i Libanu, dodaje na listu McGarryja i O'Learyja uslov: "postojanje pozitivnih vanjskih regulatornih pritisaka, od državnih do nedržavnih aktera, koji unutrašnjim elitama pružaju dovoljne podsticaje i motive za prihvatanje i podršku konsocijaciji".
Argumenti u korist U konsocijacijskoj državi sve su grupe, uključujući manjine, predstavljene na političkoj i ekonomskoj sceni. Pristalice konsocijacionalizma tvrde da je on realnija opcija u duboko podijeljenim društvima u odnosu na integracijske pristupe upravljanju sukobima.
Kritike Mnoge kritike upućene su protiv implementacije konsocijacionalizma u izgradnji države. Kritikovan je kao pristup koji institucionalizuje i produbljuje postojeće podjele, jer strogo zavisi od vanjske podrške za opstanak, i privremeno zamrzava, ali ne rješava sukobe. S obzirom na očiglednu neophodnost vanjske regulacije ovih sporazuma, mnogi naučnici su ove projekte izgradnje države okarakterizirali kao duboko invazivne. Jedna od stalnih briga u tome je erozija odgovornosti vladajuće elite prema svom stanovništvu i njegovanje klijentelističke politike. Ovakve dinamike istaknute su kao prepreke rješavanju dubokih podjela koje bi konsocijacije trebale ublažiti. Daljnje kritike ističu da su konsocijacije ponekad poticale uslove "krhkih država", što bi izgradnja države inače trebala spriječiti.
Brian Barry