Zabacivanje glave i podizanje brade () predstavlja osnovni postupak održavanja prohodnosti disajnog puta kojim se sprječava opstrukcija gornjih disajnih puteva kod osobe bez svijesti. Tehnika se primjenjuje u prvoj pomoći, kardiopulmonalnoj reanimaciji (KPR), osnovnom održavanju života (BLS) te u urgentnoj i bolničkoj medicini kao najjednostavniji način uspostavljanja prolaska zraka kroz gornje disajne puteva.
Zabacivanje glave i podizanje brade smatra se standardnom tehnikom otvaranja disajnog puta kod pacijenata kod kojih ne postoji sumnja na povredu vratne kičme. Zajedno s manevrom potiskivanja donje vilice (), ova tehnika čini osnovu neinvazivnog održavanja prohodnosti disajnog puta u vanbolničkim i bolničkim uslovima.
Historija i razvoj
Savremeni koncept održavanja disajnog puta razvio se tokom pedesetih godina 20. vijeka zahvaljujući radu austrijsko-američkog anesteziologa Petera Safara, jednog od pionira moderne kardiopulmonalne reanimacije. Do tog perioda, održavanje prohodnosti uglavnom se zasnivalo na različitim metodama pozicioniranja tijela, pri čemu uzrok opstrukcije kod osoba bez svijesti nije bio u potpunosti razjašnjen; smatralo se da je blokada prvenstveno posljedica spuštanja epiglotisa ili prisustva stranog tijela, dok je uloga jezika bila nedovoljno prepoznata.
Safar i saradnici su 1959. proveli istraživanje analizirajući prohodnost disajnog puta kod 80 anesteziranih pacijenata koji su spontano disali. Istraživanje i prateće radiološke analize pokazali su da fleksija (savijanje) vrata dovodi do opstrukcije kod svih ispitanika, dok je samo zabacivanje glave omogućilo ponovno uspostavljanje prohodnosti kod približno polovine pacijenata. Kod preostalih ispitanika bilo je potrebno dodatno pomjeranje donje vilice prema naprijed ili primjena orofaringealnog tubusa. Ovi rezultati ponudili su prvi eksperimentalni dokaz da je najčešći uzrok opstrukcije zapadanje baze jezika prema stražnjem zidu ždrijela uslijed gubitka mišićnog tonusa, te da se to stanje može efikasno otkloniti pravilnim postavljanjem glave i donje vilice bez upotrebe posebne opreme.
Na osnovu ovih nalaza, Peter Safar je s Jamesom Elamom razvio savremeni algoritam osnovnog održavanja života (ABC postupak), u kojem korak "A" (Airway – disajni put) nalaže obaveznu primjenu ovog manevra kao prvog i nezaobilaznog koraka prije procjene disanja i započinjanja reanimacije. Tokom narednih decenija, tehnika je potvrđena brojnim anatomskim i kliničkim studijama te je integrisana u međunarodne smjernice koje objavljuju vodeća reanimacijska tijela.
Anatomija i fiziološka osnova
Prohodnost gornjih disajnih puteva zavisi od složenog anatomskog odnosa između jezika, mekog nepca, epiglotisa, podjezične kosti i mišića ždrijela. Kod budne osobe, stalni tonus ovih mišića održava disajni put otvorenim. Međutim, gubitkom svijesti dolazi do opuštanja cjelokupne muskulature, pri čemu baza jezika pod utjecajem gravitacije pada prema stražnjem zidu ždrijela i izaziva djelimičnu ili potpunu opstrukciju.
Tokom izvođenja manevra, glava se lagano zabacuje unazad (ekstenzija u atlanto-okcipitalnom zglobu), dok se brada podiže prema naprijed. Time dolazi do mehaničkog istezanja mekih tkiva prednjeg dijela vrata, što povlači podjezičnu kost i donju vilicu prema naprijed. Budući da su mišići jezika direktno vezani za donju vilicu i podjezičnu kost, ovo pomjeranje odvaja bazu jezika i epiglotis od stražnjeg zida ždrijela. Posljedica je značajno povećanje promjera gornjih disajnih puteva i smanjenje otpora prolasku zraka. Radiološke studije i novija istraživanja protoka zraka na zdravim dobrovoljcima pokazuju da ovaj manevar dovodi do prosječnog povećanja vršnog ekspiracijskog protoka zraka za približno 10% u odnosu na neutralni položaj glave.
Izvođenje postupka mini|desno|300px|Manevar zabacivanja glave i podizanja brade Prije izvođenja manevra, spasilac mora procijeniti stanje svijesti pacijenta. Ukoliko osoba ne reaguje i ne diše (ili diše abnormalno, poput agonalnog uzdisanja), pristupa se hitnom otvaranju disajnog puta. Postupak se izvodi u nekoliko preciznih koraka:
Spasilac postavlja dlan jedne ruke na čelo pacijenta i vrši blagi pritisak unazad kako bi zabacio glavu. Vrhovi prstiju druge ruke (kažiprst i srednji prst) postavljaju se isključivo ispod koštanog dijela donje vilice (na samom vrhu brade). Brada se podiže prema gore i naprijed, čime se usta pacijenta drže poluotvorenima.
Tokom izvođenja, strogo se mora izbjegavati duboki pritisak na meka tkiva ispod brade, jer to može dodatno potisnuti jezik unazad prema ždrijelu i pogoršati opstrukciju (AHA, 2020). Nakon što je disajni put otvoren, spasilac unutar maksimalno 10 sekundi procjenjuje prisustvo normalnog disanja metodom "gledaj, slušaj i osjeti" (posmatranje pokreta grudnog koša, osluškivanje disanja i osjećanje strujanja zraka na svom obrazu). Ako pacijent ne diše normalno, odmah se započinje s mjerama vještačke ventilacije ili kompletne kardiopulmonalne reanimacije.
Primjena kod posebnih grupa pacijenata
Dojenčad i djeca mini|desno|300px|Anatomske razlike u disajnim putevima između novorođenčeta i djeteta Kod dojenčadi i male djece anatomski odnosi gornjih disajnih puteva razlikuju se od onih kod odraslih. Potiljak je proporcionalno veći, vrat kraći, a jezik zauzima veći dio usne šupljine. Zbog toga pretjerano zabacivanje glave može dovesti do suženja ili zatvaranja disajnog puta. Smjernice preporučuju postavljanje glave u neutralan ili blago zabačen položaj, dovoljan da se uspostavi prohodnost disajnog puta bez prekomjerne ekstenzije vrata.
Starije osobe
Kod starijih osoba degenerativne promjene vratne kičme, smanjena pokretljivost zglobova i promjene mekih tkiva mogu otežati izvođenje manevra. Zabacivanje glave treba izvoditi postepeno i uz najmanji potreban stepen ekstenzije kojim se postiže prohodnost disajnog puta.
Gojazni pacijenti
Kod osoba s izraženom gojaznošću povećana količina mekog tkiva vrata i ždrijela povećava vjerovatnoću opstrukcije disajnog puta. Sam manevar zabacivanja glave i podizanja brade ponekad nije dovoljan za uspostavljanje odgovarajuće ventilacije, pa može biti potrebno dodatno pomjeranje donje vilice, ventilacija putem samoširećeg balona s maskom ili primjena naprednih metoda održavanja disajnog puta.
Pacijenti sa sumnjom na povredu vratne kičme
Kod pacijenata kod kojih postoji mogućnost povrede vratne kičme preporučuje se primjena potiska donje vilice kao početne metode otvaranja disajnog puta. Međutim, ukoliko tom tehnikom nije moguće osigurati odgovarajuću ventilaciju, međunarodne smjernice preporučuju primjenu zabacivanja glave i podizanja brade, jer održavanje oksigenacije i ventilacije ima prednost nad potencijalnim rizikom dodatnog pomjeranja vratnih pršljenova.
Također pogledajte Disajni put Kardiopulmonalna reanimacija Manevar potiskivanja donje vilice Održavanje disajnog puta Prva pomoć
Reference
Kategorija:Urgentna medicina Kategorija:Prva pomoć Kategorija:Anesteziologija