mini|desno|250px|Savremena rekonstrukcija potpunog kraljevskog grba Kotromanića. Sačuvani pečati potvrđuju raspored heraldičkih figura, ali ne prenose njihove boje. Ljiljan u bosanskohercegovačkoj heraldici odnosi se na upotrebu stiliziranog heraldičkog ljiljana () u grbovima, pečatima, zastavama, novcu i drugim obilježjima povezanim s Bosnom i Hercegovinom. Najprepoznatljiviji srednjovjekovni sklop čine kosa greda i šest ljiljana, koji se nakon uspostavljanja Bosanske kraljevine pojavljuju na pečatima kralja Tvrtka I Kotromanića. Znak je zatim zadržan u kraljevskoj heraldici njegovih nasljednika, pa je imao vladarsku i dinastičku, ali i predstavničku funkciju za bosansku krunu i kraljevstvo.
Srednjovjekovna kraljevska heraldika nije ostala u neprekidnoj službenoj upotrebi nakon propasti Kraljevine Bosne 1463. U ranom novom vijeku Bosni su u evropskim i ilirskim grbovnicima pripisivani različiti grbovi, dok su austrougarske i jugoslavenske vlasti koristile obilježja koja nisu bila zasnovana na kotromanićkom grbu. Kosa greda sa šest ljiljana obnovljena je u državnoj simbolici tek 1992, kada je ugrađena u grb i zastavu Republike Bosne i Hercegovine. Ta obilježja bila su savremena heraldička rekonstrukcija i prilagodba srednjovjekovnih uzora, a ne kopija sačuvane srednjovjekovne zastave.
Ljiljan danas ima nekoliko međusobno povezanih značenja. Može označavati srednjovjekovnu bosansku kraljevsku tradiciju, nekadašnja državna obilježja Republike Bosne i Hercegovine, vojnu simboliku Armije Republike Bosne i Hercegovine ili savremeni nacionalni i kulturni simbol Bošnjaka. Heraldički ljiljan također nije botanički prikaz vrste Lilium bosniacum, iako su ta dva motiva u novije vrijeme često simbolički povezivana.
Heraldički oblik i evropski kontekst Heraldički ljiljan stilizirana je biljna figura s izduženim središnjim vrhom, dvama savijenim bočnim listovima i poprečnom trakom koja ih povezuje. Njegov oblik nije nastao kao precizan prikaz određene biljne vrste. U evropskoj heraldici mogao je imati kraljevsko, dinastičko, vjersko ili ukrasno značenje, zavisno od vremena i nosioca grba.
Iako je posebno povezan s francuskom monarhijom, ljiljan nije bio isključivo francuski znak. Upotrebljavale su ga brojne evropske dinastije, gradovi, crkvene ustanove i plemićke porodice. Njegovo pojavljivanje u Bosni treba posmatrati u sklopu šireg kruženja heraldičkih obrazaca između jadranskih, srednjoevropskih, ugarskih i anžuvinskih dvorova. Poznati izvori ne omogućuju da se bosanska upotreba izvede iz samo jednog uzora, niti potvrđuju popularne priče prema kojima je ljiljan bosanskom vladaru neposredno "darovao" francuski kralj.
Važno ograničenje pri rekonstrukciji srednjovjekovnog grba predstavljaju izvori. Pečati su otisnuti u jednobojnom vosku, pa potvrđuju oblik i raspored figura, ali ne i heraldičke boje. Nije sačuvan ni domaći srednjovjekovni pisani blazon koji bi pouzdano odredio boju štita, grede i ljiljana. Zlatni vez na tekstilu iz Mila potvrđuje upotrebu zlatnih ljiljana na tom predmetu, ali sam po sebi ne dokazuje puni plavo-bijelo-zlatni blazon koji je kodificiran 1992.
Srednjovjekovna Bosna Od banske kose grede do kraljevskog grba mini|lijevo|220px|Mali pečat Tvrtka Kotromanića kao bana Bosne, 1356. Na štitu je kosa greda bez šest ljiljana.
Najraniji pouzdano datirani heraldički prikaz Tvrtka Kotromanića kao bana Bosne nalazi se na pečatu povelje od 14. marta 1356. Na štitu je prikazana kosa greda, ali oko nje još nema šest ljiljana. Greda je pripadala starijem porodičnom heraldičkom naslijeđu Kotromanića i činila je osnovu kasnijeg kraljevskog grba.
Nakon što je Tvrtko u jesen 1377. uzeo kraljevsku titulu, njegov heraldički program znatno je proširen. Uz kosu gredu pojavljuje se šest ljiljana, po tri sa svake strane. Promjena se u historiografiji tumači kao vizualno isticanje nove kraljevske časti: raniji banski i porodični znak preoblikovan je u složeniji kraljevski grb, prikladan novom položaju njegovog nosioca.
Pitanje porijekla ljiljana u Tvrtkovu grbu nije konačno razriješeno. Dubravko Lovrenović ističe dvije krajnje mogućnosti: ili je Tvrtko I ljiljane preuzeo "sporazumno", za što ne postoje potvrde u sačuvanim izvorima, ili njihovo uvođenje odražava pretenzije bosanskog kralja i krune prema dijelu teritorija pod ingerencijom Svete krune Ugarske. Zbog nedostatka neposrednih izvora nijedno od tih tumačenja nije moguće sa sigurnošću dokazati, pa se pojava ljiljana u historiografiji uglavnom promatra u širem političkom i dinastičkom kontekstu.Dubravko Lovrenović: Proglašenje Bosne kraljevstvom 1377, 249. str.
Ljiljani nisu bili jedina oznaka novostečene kraljevske vlasti. Tvrtkovi pečati istovremeno su povezivali bosansku dinastičku tradiciju s njegovim pretenzijama na naslijeđe Nemanjića. Zbog toga srednjovjekovni heraldički sklop treba čitati zajedno s kraljevskom titulaturom, ceremonijalom i političkim programom, a ne kao izoliran ukras.
Proces kojim se Bosna od "zemlje" oblikovala u kraljevstvo odvijao se u složenim odnosima s ugarsko-hrvatskim političkim prostorom i dinastičkim poretkom srednjoistočne Evrope. Mladen Ančić taj razvoj razmatra u okviru strukture archiregnuma, odnosno šireg političkog sistema unutar kojeg su bosanski vladari istovremeno gradili vlastitu kraljevsku legitimaciju i održavali veze s ugarskom krunom.
Kraljevski pečati i nasljednici Najpotpuniji prikaz Tvrtkove heraldike sačuvan je na velikom dvostranom kraljevskom pečatu, promjera približno 112 mm. Na prednjoj strani prikazan je kralj na gotičkom prijestolju, uz dva štita. Na jednom je dvoglavi orao, preuzet iz nemanjićke tradicije i povezan sa srpskim dijelom Tvrtkove kraljevske titule, dok je na drugom kosa greda sa šest ljiljana, povezana s Bosnom i Kotromanićima.
Na poleđini je kralj prikazan kao konjanik. Grb s kosom gredom i ljiljanima ponavlja se na njegovom štitu, zastavici i pokrivaču konja. Takvo ponavljanje nije bilo samo dekorativno: heraldički znak povezivao je vladara, njegovu vojnu moć i zemlju kojom je vladao. Na malom kraljevskom pečatu prikazan je i cjelovit heraldički ukras sa štitom, kacigom, krunom, čelenkom i plaštem.
Kralj Stjepan Dabiša nastavio je koristiti Tvrtkovu veliku pečatnu matricu, čime je naglasio nasljedstvo kraljevske vlasti. Za vladavine Stjepana Ostoje, najkasnije početkom 15. stoljeća, izrađena je nova matrica. Na njoj je raniji dvostruki heraldički program sažet, a kruna oblikovana ljiljanima postala je opći znak kraljevske časti i bosanske krune. Pečatnu tradiciju potom su, uz određene izmjene u kompoziciji i titulaturi, nastavili Tvrtko II Kotromanić, Stjepan Tomaš i posljednji bosanski kralj Stjepan Tomašević.
Dosljedno ponavljanje ljiljana u kraljevskoj kancelariji dalo je znaku kontinuitet koji je nadilazio jednog vladara. Ipak, nije postojala moderna državna heraldička služba koja bi posebnim pravnim aktom utvrdila nepromjenjiv grb. Oblik se prenosio pečatima, novcem, dvorskim predmetima i drugim sredstvima javnog predstavljanja kraljevske vlasti.
Novac, tekstil i kamena plastika
Ljiljan se, osim na pečatima, pojavljuje i na bosanskom kraljevskom novcu. Pojedine emisije Tvrtka I nose štit s kosom gredom, krunu s ljiljanima ili druge sažete elemente kraljevskog heraldičkog programa. Novac je omogućavao širenje vladarskog znaka izvan dvora i kancelarije, pa je imao važnu predstavničku ulogu u privredi i međunarodnoj trgovini.
U kraljevskom mauzoleju u Milama pronađeni su ulomci skupocjenog tekstila sa zlatno vezenim ljiljanima. Brokat se povezuje s kraljevskim ukopom, najčešće s Tvrtkom I, i potvrđuje da je motiv bio dio dvorskog ceremonijala i materijalne kulture. Njegovi zlatni vezovi utjecali su i na modernu rekonstrukciju državnog grba početkom 1990-ih.
Stilizirani cvjetovi i ljiljanoliki oblici nalaze se i na nakitu, arhitektonskoj plastici te pojedinim stećcima i nadgrobnim spomenicima. Međutim, nije svaki trodijelni cvjetni ukras heraldički ljiljan niti se svaki takav motiv može povezati s Kotromanićima. Heraldičko značenje može se pouzdanije utvrditi tek kada je figura smještena na štitu, pečatu, zastavi ili u drugom jasno označenom vladarskom kontekstu.
Različitu funkciju istog ili sličnog motiva pokazuje i Hvalov zbornik. U zaglavlju Dekaloga nalazi se mreža rombova ispunjenih zlatnim ljiljanima, iznad kojih su tri zlatna prepletena križa. Branislav Cvetković taj sklop razmatra kao dio semantike srednjovjekovne iluminacije i sakralnog programa rukopisa, povezujući ga s označavanjem svetosti i božanske prisutnosti. Takav primjer dodatno pokazuje da pojava ljiljana u srednjovjekovnom predmetu sama po sebi nije dovoljna da bi se motiv proglasio heraldičkim.
Vladarski, dinastički i zemaljski grb
Podjela na lični, porodični i državni grb u srednjem vijeku nije bila jednako stroga kao u modernim državama. Grb na Tvrtkovom pečatu pripadao je kralju i njegovoj dinastiji, ali je na poveljama, diplomatskim ispravama, novcu i ceremonijalnim predmetima istovremeno predstavljao bosansku kraljevsku vlast. Zbog toga ga je najpreciznije opisati kao vladarski i dinastički grb s predstavničkom funkcijom za Bosnu i bosansku krunu.
Izraz "grb Kraljevine Bosne" koristan je kao savremena skraćenica, ali može stvoriti pogrešan utisak da je riječ o državnom grbu uređenom na isti način kao u 19. i 20. stoljeću. Poznati izvori potvrđuju kraljevsku i dinastičku upotrebu, a njihovo stalno pojavljivanje u službenoj komunikaciji objašnjava zašto je grb kasnije prihvaćen kao najprepoznatljivije obilježje srednjovjekovne bosanske državnosti.
Srednjovjekovni znak također ne treba pripisivati isključivo jednoj savremenoj naciji. Nastao je stoljećima prije oblikovanja modernih bošnjačkih, srpskih i hrvatskih nacionalnih pokreta. Njegova naknadna nacionalna tumačenja pripadaju novijoj političkoj i kulturnoj historiji.
Od propasti kraljevstva do 20. stoljeća Grbovnici i pripisani grbovi Osmansko osvajanje 1463. okončalo je rad domaće kraljevske kancelarije i službenu upotrebu pečata Kotromanića. Ljiljani nisu postali obilježje osmanske uprave u Bosni, niti je između srednjovjekovne kraljevske heraldike i državne obnove 1992. postojao neprekinut lanac službene upotrebe.
Bosna se ipak nastavila pojavljivati u zapadnoevropskim i južnoslavenskim grbovnicima. Autori tih djela često nisu raspolagali domaćim srednjovjekovnim pečatima, pa su Bosni pripisivali međusobno različite grbove. U pojedinim ilirskim grbovnicima prikazane su ukrštene nazubljene grede ili štapovi s glavama, dok je u drugim evropskim heraldičkim djelima Bosnu predstavljala oklopljena ili odjevena ruka koja drži sablju.
Takvi prikazi nazivaju se pripisanim ili pretencioznim grbovima: predstavljali su zamisao kasnijih autora o heraldici određene zemlje, a ne nužno grb koji je nastao i bio službeno korišten u toj zemlji. Oni su važni za historiju evropske predstave o Bosni, ali nisu dokaz neprekinutog trajanja srednjovjekovnog kotromanićkog grba.
Posebno mjesto u kasnijoj recepciji bosanske heraldike zauzima Fojnički grbovnik. Prema Dubravku Lovrenoviću, riječ je o djelu ilirske heraldike koje je vjerovatno nastalo sredinom druge polovine 17. stoljeća i bilo povezano s tadašnjim političkim okolnostima i idejom ilirskog zajedništva. Grbovnik zato nije savremeni izvor za heraldiku srednjovjekovne Bosne, iako pojedine njegove kompozicije čuvaju odjeke starijih bosanskih heraldičkih obrazaca, uključujući grbove pripisane Kotromanićima i Tvrtkovićima.
Motivi koji podsjećaju na stariju bosansku heraldiku nisu potpuno nestali iz materijalne kulture osmanskog perioda. Osman Kavazović opisao je primjer grba na nišanu u Jelovče Selu koji je protumačio u vezi s bosanskom heraldičkom tradicijom. Takvi pojedinačni primjeri svjedoče o kasnijoj recepciji ili preživljavanju heraldičkih motiva, ali ne mijenjaju činjenicu da nakon 1463. nije postojao kontinuitet njihove službene državne upotrebe.
Austrougarska i jugoslavenska obilježja