Narodna vlada Bosne i Hercegovine bila je kratkotrajno privremeno tijelo vlasti formirano u Sarajevu krajem jula 1878. godine, nakon što je pod pritiskom naoružanog stanovništva prestala efektivno djelovati dotadašnja osmanska pokrajinska uprava u gradu. U historiografiji se označava kao Narodna vlada, dok Rade Petrović koristi i formulaciju „Privremena ili Narodna vlada“.
Vlada je preuzela dio poslova dotadašnje pokrajinske uprave. Civilni poslovi povjereni su, pod prisilom, dotadašnjem vojnom komandantu Hafiz-paši, dok su vojne funkcije preuzeli Smail-beg Selmanović Taslidžak i Muhamed-efendija Hadžijamaković. Uspostavljeni su poslovi policije i brzojava, a djelovao je i izvršni odbor u kojem su, prema Ćuriću, sjedili i sarajevski trgovci koje on označava kao srpske. Nova vlast slala je depeše prema unutrašnjosti, pozivala na oružani otpor ulasku austrougarskih trupa i pokušavala organizirati mobilizaciju, snabdijevanje i finansiranje odbrane.
Njenom osnivanju prethodilo je formiranje Narodnog odbora 5. juna 1878. i odluka od 8. juna o osnivanju šire Narodne skupštine, koja prema dostupnim izvorima nikada nije počela raditi u planiranom punom sastavu. Narodni odbor se u historiografiji označava kao neposredni prethodnik Narodne vlade, iako odnos planirane Narodne skupštine prema kasnijoj izvršnoj vlasti nije bio uređen kao jasno definiran institucionalni slijed.
Djelovanje Vlade bilo je kratko, a njen efektivni domet izvan Sarajeva neujednačen. Iz Sarajeva su upućivane naredbe i pokušaji koordinacije odbrane, dok je organizacija otpora u pojedinim krajevima u velikoj mjeri ostala u rukama lokalnih zapovjednika i odbora. Vlada je prestala djelovati neposredno pred pad Sarajeva. Mehmedalija Bojić Hafiz-pašin odlazak i slom vlasti smješta u 17. august, dok ih Ćurić datira u 18. august 1878. Austrougarska vojska zauzela je Sarajevo 19. augusta. Politički i društveni karakter Narodne vlade, stepen podrške različitih vjerskih zajednica pokretu, odnos prema Osmanskom Carstvu i pravni položaj Bosne i Hercegovine tokom njenog kratkog djelovanja ostali su predmet različitih historiografskih tumačenja.
Pozadina
Nakon poraza Osmanskog Carstva u rusko-turskom ratu 1877–1878. i revizije Sanstefanskog mira, Berlinski sporazum je članom 25. predvidio da Bosnu i Hercegovinu okupira i administrira Austro-Ugarska. Austro-Ugarska i Osmansko Carstvo trebali su se naknadno sporazumjeti o pojedinostima provedbe okupacije. Neposredno prije potpisivanja sporazuma osmanski i austrougarski predstavnici postigli su povjerljivo razumijevanje o određenim načelima okupacije, ali formalni bilateralni sporazum o njenim pojedinostima nije sklopljen prije ulaska austrougarske vojske. Konvencija kojom su uređene pojedinosti člana 25. zaključena je 21. aprila 1879.
Odluka Kongresa izazvala je u Bosanskom vilajetu snažno negodovanje, naročito među muslimanskim stanovništvom, ali i kod dijela pravoslavnog, katoličkog i jevrejskog stanovništva. Situaciju je dodatno usložnjavalo prisustvo izbjeglica, slabo snabdjevena i neredovno plaćena osmanska vojska sastavljena velikim dijelom od domaćeg stanovništva te opća nesigurnost nakon višegodišnjeg ustanka 1875–1878. U takvim okolnostima počela se oblikovati domaća politička organizacija koja je prethodila nastanku Narodnog odbora i Narodne vlade.
Narodni odbor i Narodna skupština
Prema Ćuriću, krajem maja 1878. predstavnici sarajevskih muslimana predvođeni Muhamed-efendijom Hadžijamakovićem i Hadži Abdulah-efendijom Kaukčićem prikupili su potpise za adresu, poznatu i kao ittifakname, kojom se pozivalo na ujedinjenje stanovništva Bosne i Hercegovine bez obzira na vjeru radi odbrane zemlje, kao i na uvođenje autonomije i narodnog predstavništva koje bi nadziralo upravu. Adresa je 2. juna preko posebne deputacije predana bosanskom valiji Mazhar-paši.
Ne dobivši odgovor Porte, predstavnici sarajevskog stanovništva 5. juna odlučili su osnovati Narodni odbor sastavljen od predstavnika više vjerskih zajednica. Ćurić navodi da je sastanak na kojem je Odbor osnovan sazvao sam valija Mazhar-paša, dok Bojić u svom opisu istog sastanka ne navodi ko ga je sazvao. Odbor je prvobitno činilo dvadeset uglednih muslimana i četiri predstavnika drugih zajednica: Dimitrije Jeftanović, Petraki-efendija Petrović, fra Grgo Martić i Salomon-efendija Salom. Za predsjednika je izabran Mustajbeg Fadilpašić. Odbor je razmatrao pritužbe stanovništva, rad vojne uprave i pitanja upravljanja zemljom.
Na inicijativu Odbora 8. juna donesena je odluka o osnivanju Narodne skupštine koja bi pred vlastima zastupala stanovništvo različitih dijelova vilajeta. Prema Ćuriću, plan za sarajevski sandžak predviđao je dvanaest muslimanskih zastupnika, po dva zastupnika koje on označava kao srpske i hrvatske te jednog jevrejskog zastupnika, pri čemu je broj zastupnika koje označava kao srpske naknadno povećan za još troje. Za predsjednika je izabran Sunulah-efendija Sokolović. Ćurić navodi da Skupština zbog razvoja događaja nikada nije počela raditi u planiranom punom sastavu.
Narodni odbor se u historiografiji označava kao prethodnik Narodne vlade. Petrović istovremeno naglašava da je u početku bio malobrojan i tijesno povezan s postojećom pokrajinskom upravom te da su u njemu djelovali viši vjerski predstavnici, činovnici i trgovci.
Radikalizacija političke krize
Nakon što se pročula odluka o austrougarskoj okupaciji, 5. jula 1878. u Sarajevu je izbila oružana pobuna protiv osmanskih pokrajinskih vlasti. Hadži Lojo, odnosno Salih Vilajetović, s naoružanim ljudima ušao je u konak i prisilio vojnog komandanta Veli-pašu na ostavku. U narednim danima Narodni odbor proširen je na pedeset članova, trideset muslimanskih i dvadeset ostalih.
Porta je 6. jula naredila valiji da se ulasku austrougarske vojske ne odupire silom, nego da eventualni ulazak osporava protestom. Narodni odbor je 7. jula naredio popis stanovništva sposobnog za nošenje oružja bez razlike vjere i pozvao pogranične gradove da se pripremaju za otpor.
Za novog vojnog komandanta postavljen je Hafiz-paša, koji je 12. jula stigao u Sarajevo zajedno s pljevaljskim muftijom Mehmedom Vehbi-efendijom Šemsekadićem. Sutradan je održana sjednica tijela koje Bojić naziva Pokrajinskim vijećem, a Ćurić Vilajetskim vijećem, zajedno s Narodnim odborom, kojoj je predsjedavao Hafiz-paša. Šemsekadić je zastupao stav da treba pružiti otpor, a većina prisutnih glasala je za slanje brzojava sultanu kojim se najavljivalo protivljenje okupaciji. Zbog političkih sukoba unutar Sarajeva i protivljenja dijela pokrajinskih vlasti njegovom utjecaju, Šemsekadić je 20. jula napustio grad.
Kriza je kulminirala 27. jula. Radnje u Sarajevu bile su zatvorene, a naoružano mnoštvo okupilo se oko Begove džamije. Nakon vijećanja u Gazi Husrev-begovoj medresi, predstavnici pokreta otišli su prema konaku i zatražili ostavku valije i osmanskih činovnika. Prilikom pokušaja ulaska u dvorište konaka došlo je do oružanog sukoba sa stražom i žrtava na obje strane. Izaslanici su zatim primljeni na pregovore, gdje su uz ostavke činovnika zatražili i formiranje narodne vlade. Porti je istog dana poslan brzojav kojim je javljeno da vlasti odstupaju pod pritiskom stanovništva.
Formiranje Narodne vlade
Bojić ultimatum i preuzimanje vlasti smješta u 27. juli, dok Ćurić razdvaja događaje od 27. jula od formalnog proglašenja Narodne vlade ujutro 28. jula. Prema Ćuriću, Hafiz-paša je 28. jula pokušao napustiti grad, ali je vraćen i privremeno zatvoren u Gazi Husrev-begovu medresu, nakon čega mu je oduzeta vojna komanda. Istog dana proglašena je Narodna vlada, dok je dotadašnja osmanska pokrajinska vlast u Sarajevu prestala efektivno djelovati.
Postojanje nove vlasti zabilježeno je i u savremenim stranim izvještajima. Ruski publicista Pavel Rovinski, koji je događaje pratio za petrogradsko Novoye Vremya, zabilježio je da je u Sarajevu već bila organizirana privremena vlada. Njegovu korespondenciju prenosi i analizira V. I. Frejdzon.
Mazhar-paša je obaviješten da je svrgnut i da treba napustiti Sarajevo. Sa drugim osmanskim dostojanstvenicima otišao je iz grada 30. jula preko Pljevalja prema Istanbulu.
Nova vlast je depešama obavijestila gradove u unutrašnjosti da je dotadašnja uprava u Sarajevu svrgnuta i pozvala ih da se oružjem odupru austrougarskim trupama. Austrougarska vojska prešla je granicu 29. jula. Izvori se razlikuju i u datiranju odlaska austrougarskog konzula Konrada Vasića. Bojić ga smješta u 29. juli, dok Ćurić navodi 31. juli, kada su mu predstavnici nove vlasti saopćili da treba napustiti grad.
Sastav i organizacija
Prema Ćuriću i Bojiću, funkcije u novoj vlasti bile su raspoređene na sljedeći način:
Osoba Funkcija Napomena Hafiz-paša civilni poglavar Na dužnost je, prema Ćuriću, prisiljen nakon što mu je oduzeta vojna komanda. Smail-beg Selmanović Taslidžak vrhovni komandant narodne vojske Berić ga navodi kao jednog od glavnih zapovjednika otpora i nakon pada Sarajeva. Muhamed-efendija Hadžijamaković vojni komandant Jedan od glavnih organizatora odbrane Sarajeva. Abidaga Gačanin i Ahmed-efendija Naki poslovi policije Šerif-efendija Zildžić uprava brzojava
Ćurić navodi i postojanje izvršnog odbora u kojem su sjedili pojedini sarajevski trgovci koje u svom radu označava kao srpske, ne navodeći ih u tom odlomku poimenično.
Nova vlast oslanjala se i na dvije vojne komisije formirane u okviru prethodne organizacije otpora. Jednu Bojić naziva muslimanskom vojnom komisijom; u njoj su se isticali Smail-beg Selmanović, Muhamed-efendija Hadžijamaković i Hadži Abdija Halačević. Drugu naziva srpskom vojnom komisijom; na njenom čelu nalazio se Petraki Petrović s desetak uglednih građana, a pisari su bili Aleksa Popović i Simo Sokolović. Prema Bojiću, koji se pritom poziva na Hamdiju Kreševljakovića, među predstavnicima koje taj izvor označava kao srpske bili su Jovo Bakrač-Vasiljević, Risto J. Besarović, Risto Čuković, Đorđo Hadžidamjanović, Dimitrije i Gliša Jeftanović, Petraki Petrović te Jovo i Nikola Savić.
Jedinstveno operativno tijelo za centralizirano rukovođenje ratnim operacijama na cijelom području Bosne i Hercegovine nije uspostavljeno. Selmanović se u organiziranju snaga oslanjao na postojeće vojne komisije i lokalne strukture.
Hadži Lojo bio je jedan od istaknutijih agitatora i učesnika sarajevskih događaja, ali historičar Vojislav Bogićević navodi da nije imao formalnu vodeću funkciju u pokretu.
Uprava, finansiranje i mobilizacija
Pored slanja depeša prema unutrašnjosti, Narodna vlada pokušavala je organizirati mobilizaciju i finansiranje odbrane. Na zboru u dvorištu Begove džamije 3. augusta donesene su odluke da se Osmanlije, Albanci i izbjeglice iz Nikšića prisutni u gradu naoružaju i upute na bojište, da sarajevska jevrejska zajednica plati dva miliona groša ratnog poreza umjesto vojne službe te da Fadil-paša Šerifović doprinese sa 150.000 groša. Zaključke je posebna deputacija dostavila u konak, gdje su ih prihvatile vođe pokreta.
Istog dana stigao je brzojav velikog vezira kojim je stanovništvo pozvano da ne pruža oružani otpor. Poruka je izazvala protivljenje među okupljenima, nakon čega je potpisan protokol kojim se potvrđuje namjera nastavka oružanog otpora.
U dvorištu konaka formirana je i takozvana „hrišćanska legija“. Ćurić je opisuje kao jedinicu sastavljenu većinom od onih koje označava kao Srbe, a manjim dijelom od onih koje označava kao Hrvate, pri čemu su njeni pripadnici dobrim dijelom bili plaćeni zamjenici uglednih sarajevskih trgovaca i zanatlija. Za bimbašu je postavljen opančar Risto Bujak, dok je Aleksandar, odnosno Aleksa Kezić, po zanimanju puškar, predvodio dio jedinice koji Ćurić označava kao hrvatski, u svojstvu juzbaše. Mitropolit Antim blagoslovio je zastavu jedinice, a Stevo Petranović održao je govor okupljenim borcima.
Organizacija oružanog otpora