Romantizam u arhitekturi Hrvatske još nazivamo romantičnim ili ranim historicizmom, a postaje aktualan pedesetih i šezdesetih godina 19. stoljeća. Maruševski, O., "Historizam u crkvenom graditeljstvu", Sveti trag. 900 godina Zagrebačke nadbiskupije, Zagreb, 1994. str. 9 Na arhitekturu romantizma, koju karakterizira eklekticizam, odnosno miješanje različitih neostilova te fascinacija poviješću i egzotikom, uvelike su djelovali političke i socijalne prilike. To je vrijeme u Hrvatskoj, što se tiče politike i pitanja statusa države, veoma turbulentno. U skladu s tim, hrvatski arhitekti kao pravi romantičari bježali su u prošlost od neugodne svakidašnjice i poigravali su se povijesnim stilovima. Na arhitekturu romantizma utjecali su i trendovi iz Europe te najava novog doba koje je donosilo napredak, ali istovremeno i nostalgiju za prošlim, humanijim vremenima.
Politički i kulturni kontekst Druga polovica 19. stoljeća u Hrvatskoj započela je ukidanjem feudalnih odnosa zahvaljujući banu Jelačiću što dovodi do društveno-političke i gospodarske promjene te svojevrsne modernizacije. No, put prema modernom dobu u Hrvatskoj je započeo centralizacijom nametnutom od novoga vladara. Pavličević, D., "Povijest", Alfa, Zagreb, 1997. str. 172 Nakon revolucije 1848. godine, koja se iz Francuske proširila u mnoge europske gradove, Josip Jelačić postavljen je za bana Hrvatske. Krajem te iste godine na čelo Habsburške Monarhije dolazi Franjo Josip I. i već 1849. godine nameće ustav, koji je sukladno tome prozvan oktroirani. Par godina nakon toga, 1851. godine ukinut je te je uveden apsolutizam, koji je nazivan Bachovim apsolutizmom prema ministru unutarnjih poslova Aleksandru Bachu. Bio je to zapravo apsolutizam samoga vladara i sve naredbe dolazile su direktno s dvora. Tako je ukinuto Bansko vijeće, a umjesto Banskog vijeća osnovana je Banska vlada na čelu s Jelačićem, no svejedno su se, sukladno karakteru apsolutizma, sve modernizacijske reforme provodile prema nalozima iz centra, odnosno Beča. Provođenje (nasilne) germanizacije očitovalo se u odlukama proglašavanja njemačkog jezika službenim, ukidanju dotadašnjih županija i uvođenju austrijske podjele na pet okružja, zabranom isticanja nacionalnih simbola poput hrvatske zastave i grba, zabranom izdavanja časopisa Neven kao i uhićenjima njegovih urednika, progonom Eugena Kvaternika, itd.
Unatoč mnogobrojnim nedaćama koje su zadesile Hrvatsku u vrijeme uvođenja apsolutističke vlasti u Monarhiji, dogodile su se i pozitivne stvari za hrvatski narod. Tako se 1850. godine Zagreb ujedinio u jednu gradsku cjelinu i time službeno postao glavnim gradom Hrvatske. Zatim je, također zahvaljujući Jelačiću, 1852. godine za vrijeme Jurja Haulika Zagrebačka biskupija postala nadbiskupijom. Također, dolazi i do razvoja na području gospodarstva, kulture i školstva pa tako Zagrebačka akademija dobiva status fakulteta (Pravoslovna akademija), a osnovano je i Društvo za povjesnicu jugoslavensku (prvo društvo hrvatskih povjesničara).
Kraj apsolutizma označila je Listopadska povelja koju je 1860. godine donio Franjo Josip I., a kojom vraća ustavno stanje i sazivanje sabora. Nakon smrti Jelačića 1859. godine, za bana je postavljen Josip Šokčević, koji je uveo hrvatski jezik u javnu uporabu. Doba nakon apsolutizma naziva se utemeljiteljsko doba ili Gründerzeit. Tada će romantičarski nastrojeni ilirizam biti zamijenjen političkim rješavanjem praktičnih problema u svrhu organiziranja Hrvatske kao moderne države, a koji će potrajati do 1895. godine kada Iso Kršnjavi odlazi s mjesta predstojnika Odjela za bogoštovlje i nastavu. Maleković, V., "Historicizam u Hrvatskoj: Ideološki, narodno-gospodarstveni i kulturološki aspekti pojave neostilova u Hrvatskoj", Historicizam u Hrvatskoj, Muzej za umjetnost i obrt, Zagreb, 2000. str. 97 Godine 1861. sastao se Hrvatski sabor na kojem je, između ostaloga, odlučeno da će Hrvatska ući u državno-pravni savez s Ugarskom, ali samo pod uvjetom da se Hrvatskoj prizna državnopravna individualnost i teritorijalna cjelovitost. Ovaj je Sabor imao bitnu ulogu u daljnjoj modernizaciji Hrvatske, jer su na njemu položeni temelji modernog gospodarskog i poglavito kulturnog razvitka, za koji se uostalom zalagao i hrvatski narodni preporod.
Tako je na Saboru 1861. godine potaknuto i dovršeno osnivanje narodnih ustanova kulture i prosvjete, kao npr. Kazalište, Sveučilište i buduća Akademija znanosti i Narodni muzej. Što se pak gospodarstva tiče, u to vrijeme se postupno uvode parni strojevi, razvija se drvna i prehrambena industrija, Gospodarsko društvo uz pomoć svog glasila i organiziranjem izložbi radi na unapređenju poljodjelstva, razvija se pomorstvo i grade se željezničke pruge (Zagreb je po prvi puta direktno povezan s Grazom, Bečom, Ljubljanom i Trstom). Još jedan dokaz gospodarskog razvoja bila je i gospodarska međunarodna izložba (dalmatinsko-hrvatsko-slavonska) održana u Zagrebu 1864. godine, iz čijeg se kataloga vidi da je tada u Hrvatskoj postojao znatni broj istaknutih trgovačkih poduzetnika.
Nakon raspuštanja Sabora 1861. godine i dalje su trajale rasprave o unutarnjem ustrojstvu Habsburške Monarhije. Od 1867. nova država nazivala se Austro-Ugarskom, a sastojala se od Carevine Austrije i Kraljevine Ugarske. Ono što ih je povezivalo bio je vladar, vojska, diplomacija i vanjska trgovina, dok je sve ostalo bilo podijeljeno. Godine 1868. oformljena kraljevinska delegacija otišla je u Peštu, gdje je sklopila Hrvatsko-ugarsku nagodbu. Tom nagodbom Hrvatska je dobila poseban Hrvatski sabor, vladu, bana i unutarnje poslove (bogoštovlje, nastavu i pravosuđe), dok je sve drugo zajedničko (financije, vanjska trgovina, trgovina i narodna obrana) te o tome brinu zajednička ministarstva i zajednički Sabor, gdje je Hrvatska imala svoje predstavnike. Ovim dogovorom je Hrvatska ostala zakinuta na važnim područjima poput financija, ali su joj priznate granice, cjelokupnost teritorija, zastava, grb, te hrvatski jezik kao službeni.
Romantizam - opće stanje duha U pedesetim i šezdesetim godinama 19. stoljeća politička situacija u Hrvatskoj bila je očito veoma kompleksna, što se odražavalo i na društvo. Iako u ostatku Europe već pomalo minuli romantičarski duh, u Hrvatskoj je bio veoma prisutan, pogotovo pedesetih godina i u prvoj polovici šezdesetih. Ugroženi hrvatski identitet i teška situacija u državi poticali su intelektualce da sukladno romantičarskoj praksi, bježe u idealne svjetove, svjetove likova iz knjiga i prošla vremena, buneći se tako protiv sve više industrijalizirane svakodnevice. U zemljama zapadne Europe, poput Francuske, Njemačke i Engleske, arhitektura je, osim vizualizacije romantičarske fascinacije prošlošću, bila i odraz buđenja nacionalne svijesti. Naime, u 19. stoljeću kada je formirana većina danas postojećih država, bilo je vrlo važno pokazati kontinuitet kulture i identiteta pojedinog naroda, te su arhitekti u skladu s tim posezali za srednjovjekovnim stilovima poput romanike i gotike. Romantizam u arhitekturi Hrvatske možda nije bio dio programa buđenja nacionalne svijesti, ali je zasigurno bio znak duha vremena.
Historicizam općenito, pa tako i onaj romantični, prečesto se povezuje s traganjem neke nacije za korijenima svoje kulture. On je sveobuhvatniji od toga, on pokazuje revaloriziranje povijesnih stilova, te svojevrsnu nostalgiju, ali ne u patetičnom smislu, već u smislu poštovanja povijesti, koju su iskazivali osebujnim interpretacijama, a koje su možda najbolje bile vidljive upravo u arhitekturi.
Tako romantični historicizam u Europi počinje ranije nego kod nas, te se u Engleskoj revival gotike javlja već sredinom 18. stoljeća, a u Njemačkoj sedamdesetih godina istog stoljeća. U Hrvatskoj je situacija nešto drukčija pa je u to vrijeme uz neogotiku prisutan i klasicizam, a zatim će aktualna postati talijanska i sjevernjačka renesansa, kao i elementi romaničke i bizantske umjetnosti. Sukladno samom terminu historicizam, u tom razdoblju u središtu pažnje umjetnosti je povijest, a pogotovo razdoblje srednjeg vijeka i fascinacija ondašnjom zajednicom na koju se gleda kao na paradigmu življenja. Jedan od najpoznatijih zagovaratelja povratku društvenim odnosima i umjetnosti srednjega vijeka bio je A. W. Pugin (1812. – 1852.), koji u svom poznatom djelu Contrasts iz 1836. godine uspoređuje srednjovjekovno naselje 14. i 15. stoljeća s industrijskim gradovima, koji su izgubili povezanost s prirodom te time i svoju čar. Svojevrsni strah od novog, modernog doba industrijske proizvodnje i otuđenja, pokušavao se anulirati gradeći funkcionalne zgrade, poput tvornica, hala i kolodvora, u stilovima prošlosti.
Obnova katoličke duhovnosti u romantizmu U skladu s težnjom obnavljanja srednjovjekovne kulture i romantičarke opsesije onostranim i mističnim, bila je i obnova katoličke duhovnosti u 19. stoljeću. Bio je to donekle i način obrane od nadolazeće ere koja je ozbiljno prijetila novim izumima i strojevima., a sve intenzivnija industrijalizacija i modernizacija utjecali su na otuđenje ljudi. Zato je bijeg od surove realnosti bila i religija. Duhovna i religijska obnova u 19. stoljeću značila je i poseban pristup sakralnoj arhitekturi, što je u Hrvatskoj, kao i u Europi, vidljivo po intenzivnijoj gradnji i obnovi sakralnih objekata. Konkordat sklopljen između Svete Stolice i Austrije u Hrvatskoj je doprinio izgradnji sakralnih objekata, a istovremena obnova marijanskog kulta rezultirala je većim brojim vjernika, pogotovo u hodočasničkim mjestima. Zanimljivo je da se više gradi i obnavlja u manjim mjestima i selima, dok gradnja uvelike ovisi o doprinosima župljana te sredstvima javnog i privatnog patronata.
Što se tiče neostilova u kojima su građene crkve, gotika je najzanimljivija, jer se provlači i kroz druge neostilove, pa makar samo u dekoraciji. Neogotičke crkve su obično jednobrodne ili trobrodne građevine s poligonalnim svetištem i kontraforama, odnosno potpornjacima, koji su za razliku od onih iz srednjega vijeka, uglavnom dekorativni element, odnosno karakteristika stila. Graditeljima romantizma je pogotovo važan toranj, kojeg nastoje što više istaknuti, a među boljim primjerima je Kleinova crkva u Molvama čiji je toranj visok čak 47,4 metra, dok su za grad najkarakterističnije dvotoranjske crkve. Jedan od ljepših primjera neogotike u arhitekturi romantizma u Hrvatskoj je župna crkva Sv. Antuna Padovanskog u Voloderu.
Župna crkva Sv. Antuna Padovanskog u Voloderu
Neogotička crkva Sv. Antuna Padovanskog u moslavačkom selu Voloder karakteristična je po svojoj jednostavnoj, ali elegantnoj interpretaciji gotike. Gradnja je započela 1861., a crkva je posvećena 1863. godine. Njezino podizanje financijski su poduprli Ljudevit Erdődy, župljani te vjerozakonske zaklade. Crkvu je sagradio Vjekoslav Lammer, poduzetnik iz Nove Gradiške, dok je za nadzor nad gradnjom bio zadužen Marko Reiss.
Crkva je jednobrodna s dvjema bočnim kapelama i poligonalnim svetištem koje je od broda odijeljeno trijumfalnim lukom. Eksterijer je veoma jednostavan, ali s jasnim gotičkim elementima poput šiljatih, uskih i visokih prozorskih otvora te potpornjacima koji raščlanjuju bočne fasade. Što se tiče glavnog pročelja, najviše se ističe visoki toranj.
Zbog velikih prozora unutrašnjost je jako osvjetljena, dok njezinu jednostavnost nadopunjava zvjezdasti svod u svetištu i rebra, koja u brodu nose polustupovi s kapitelima bez dekoracije. Od originalnog inventara ostale su sačuvane propovjedaonica i krstionica, kao i drvena ograda pjevališta i orgulje.
Franjo Klein i Crkva Uznesenja Blažene Djevice Marije u Molvama