Ivan Hristoforovič Bagramjan (ruski: Иван Христофорович Баграмян; ; Çardaqlı, 2. prosinca 1897. – Moskva, 21. rujna 1982.), bio je sovjetski vojni zapovjednik i maršal Sovjetskog Saveza. Tijekom Drugog svjetskog rata, Bagramjan je bio prvi neslavenski vojni časnik koji je postao zapovjednik bojišta. Bio je između nekolicine Armenaca koji su se nalazili na visokim položajima u sovjetskoj vojsci tijekom rata.Jukes, 2001., str. 25.
Bagramjanovo iskustvo u vojnom planiranju na mjestu zapovjenika stožera omogućilo mu je da se istakne kao sposoban zapovjednik u ranom razdoblju sovjetskog protunapada protiv nacističke Njemačke. Prvo zapovjedno mjesto nad postrojbom dobio je 1942., a u studenome 1943. promaknut je na prestižnu dužnost zapovjednika 1. baltičkog bojišta. Kao zapovjednik Baltičkog bojišta, sudjelovao je u ofenzivi koja je izgurala njemačke snage iz baltičkih republika.
Nije se odmah nakon Oktobarske revolucije pridružio Komunističkoj partiji, već tek 1941., što je bio netipičan potez sovjetskog vojnog zapovjednika. Nakon rata, služio je kao izaslanik u Vrhovnom sovjetu ispred Latvijske i Armenske SSR. Također je bio redovni izaslanik na partijskim kongresima. Bio je kandidat za člana Centralnog komiteta KP SSSR-a 1952., no tek je 1961. postao puni član. Zbog svojih doprinosa tijekom sovjetskog Domovinskog rata, smatra se sovjetskim narodnim herojem,Milestones (na engleskom). TIME, 4. listopada 1982. Pristupljeno 2. prosinca 2014. a takav status i danas je zadržao među Armencima.
Mladost
Ivan Bagramjan rođen je u armenskoj obitelji u selu Çardaqlı, u blizini Gənce, tada poznatoj kao Jelizavetopolj u sastavu Ruskog Carstva. Hamazasp Babadžanjan, njegov sunarodnjak, budući vrhovni maršal sovjetskog oklopnog korpusa, rođen je u istom selu. Dok je Bagramjanov otac Hačatur odlazio raditi po cijeli dan na željezničkoj postaji u Jelizavetopolju, njegova majka Mariam je ostajala kući i brinula se za njihovih sedmero djece. Kako mu roditelji nisu mogli priskrbiti školovanje u mjesnoj gimnaziji, odlučili su ga poslati na novootvorenu dvogodišnju školu u Jelizavetopolju.Mnacakanjan, 1978., str. 10.
Maturiravši 1912., Bagramjan, koga su tada prozvali Vanjom, otišao je očevim stopama, kao i njegova braća, i odlučio se za posao na željeznici. Pohađao je trogodišnju željeznički tehnički institut u Tiflisu.Halejan, 1976., str. 258. Diplomirao je s počastima i predviđeno mu je da postane željeznički inženjer u nekoliko godina, no Prvi svjetski rat mu je promijenio život.
Prvi svjetski rat
minijatura|lijevo|Mladi Bagramjan na fotografiji 1916., u vrijeme kada je služio u Ruskoj carskoj vojsci
Bagramjan je bio svjetsan vojne situacije na Kavkaskom bojištu tijekom prvih mjeseci svjetskog rata. Zime 1914./15., Ruska carska vojska uspjela je oduprijeti se i odbaciti osmanlijsku vojsku u njihovoj ofenzivi u Sarıkamışu, te na kraju i prenijeti borbe na osmanlijsko područje. Bagramjan je počeo čitati i uznemiravajuća izvješća u ruskom tisku o onome što se događalo njegovim sunarodnjacima preko granice. Turci su počeli provoditi krvavu kampanju sustavnog istrebljivanja Armenaca u Osmanlijskom Carstvu. Očajnički je pokušao pridružiti se vojnim naporima, no kako je imao samo sedamnaest godina te kako je bio željeznički mehaničar, nije bio podoban za novačenje. No, to ga nije odvratilo od pokušavanja, kako je kasnije sam zabilježio: "moje je mjesto na bojišnici".Mnacakanjan, 1978., str. 13. – 16.
Prilika mu se ukazala 16. rujna 1915., kada je kao dobrovoljac prihvaćen u ruskoj vojsci. Raspoređen je u 116. pričuvnu bojnu i poslan u Akhaltsikhe na osnovnu obuku. Nakon okončane obuke u prosincu, pridružio se Drugoj kavkaskoj graničarskoj pukovniji Ruskog ekspedicijskog korpusa, koji je poslan da istjera Osmanlije iz Perzije.Mnacakanjan, 1978., str. 16. Bagramjan je sudjelovao u nekoliko bitaka u Asadabadu, Hamedanu i Kermanašahu, gdje su ruske pobjede odbacile osmanlijsku vojsku prema Anatoliji.
Kada je čuo za njihova postignuća, pukovnijski zapovjednik stožera, general Pavel Melik-Šahnazarjan, savjetovao je Bagramjanu da se vrati u Tiflis i upiše na Vojnu akademiju Praporšik.Mnacakanjan, 1978., str. 18. – 19. No, kako bi pohađao školu, Bagramjan je trebao zadovoljiti uvjet akademije o završenoj gimnaziji. To ga, međutim, nije zadržalo, pa je nakon priprema za tečajeve u Armaviru, položio ispite i počeo pohađati akademiju 13. veljače 1917. Diplomirao je u lipnju 1917. i bio raspoređen u Treću aremnsku pješačku pukovniju sa sjedištem kod jezera Urmija.Mnacakanjan, 1978., str. 19. – 20. Međutim, svrgavanjem Ruske privremene vlade u Oktobarskoj revoluciji 1917., ova je postrojba demobilizirana.
Ipak, nakon stvaranja mlade Demokratske Republike Armenije 1918., Bagramjan se zavojačio u 3. armensku pukovniju novonastalih oružanih snaga armenske države. Od 1. travnja 1918., to jest nakon što je Osmanlijsko Carstvo potpisalo Sporazum iz Brest-Litovska (3. ožujka 1918.) s Ruskom SFSR, Bagramjan je bio u 1. armenskoj konjičkoj pukovniji, koja je imala zadatak zaustaviti osmanlijsku 3. armiju koja je bila pred uzećem ostataka republike u Karaurganu, Sarıkamışu i Karsu. Bagramjan je sudjelovao u Bitci za Sardarapat u kojoj su armenske snage postigle ključnu pobjedu protiv turskih snaga. U pukovniji je ostao do svibnja 1920.
Međuraće
Tri godine nakon što su boljševici svrgnuli Privremenu vladu u listopadu 1917., Crvena armija izvršila je invaziju na južnokavkaske republike, Azerbajdžansku Demokratsku Republiku, Demokratsku Republiku Gruziju i Armeniju. U svibnju 1920., Bagramjan je, uznemiren državnim društvenim i političkim uvjetima, sudjelovao u propalom ustanku protiv vlade Armenske revolucionarne federacije (Dašnakcutjun).Salisbury, 2003., str. 112.Победа.py Generals of Victory - Marshal Bagramyan . Pristupljeno 2. prosinca 2014. Uhićen je i poslan na rad u poljima na nekoliko mjeseci, no dopušten mu je povratak u vojsku kad je izbio Tursko-armenski rat. No, u prosincu 1920. Armenija je bila sovjetizirana, a državna vojska kasnije raspuštena.Mnacakanjan, 1978., str. 37. – 44. Bagramjan se, međutim, odlučio pridružiti 11. sovjetskoj armiji gdje je postavljen za zapovjednika konjičke pukovnije.
Kako je život u Armeniji postao relativno stabilniji pod sovjetskom vlašću, Bagramajan je želio pronaći ženu koju je sreo nekoliko godina ranije, Tamaru Hamajakovnu. Tamara, koja je tada živila u Nahičevanu s obitelji, bila je udana za armenskog časnika koji je poginuo tijekom Tursko-armenskog rata, ostavivši je s jednogodišnjim sinom Movsesom. Bagramjan ju je posjetio te su odlučili vjenčati se krajem 1922. Uz Movsesa, koji se odlučio da postane slikar, imali su i kćer Margaritu, koja je kasnije postala liječnica. Tamara je umrla 1973.Mnacakanjan, 1978., str. 47.
Bagramjan je 1923. imenovan zapovjednikom Aleksandropoljske konjičke pukovnije, gdje je ostao do 1931. Dvije godine kasnije diplomirao je na Lenjingradskoj konjičkoj školi te, 1934., na Vojnoj akademii Mihaila Frunzea u Moskvi. U svojim memoarima, Petro Grigorenko, ukrajinski časnik koji je pohađao Frunzeovu akadmiju, opisao je Bagramjanov izbačaj s akademije od strane nadređenih kada su saznali da je bio član zabranjenog Dašnakcutjuna više od deset godina. Grigorenko je napisao da je Bagramjan, čekajući uhićenje, bio "duboko u depresiji, govoreći da samo želi da ga što ranije uhite da završi s tim."Grigorenko, 1984., str. 90. Grigorenko mu je savjetovao da podnese žalbu na uhidbeni nalog, što je Bagramjan i učinio, te je uz pomoć armenskog člana politbiroa, Anastasa Mikojana, uhibeni nalog opozvan, nakon čega je Bagramjan pristao na "rehabilitaciju".Bonnwetsch, 1997., str. 402. Od 1934. do 1936. Bagramjan je služio kao zapovjednik stožera 5. konjičke divizije, a od 1938. je radio kao viši instruktor i predavač na Vojnoj akademiji Sovjetskog generalskog zbora. U to vrijeme je sovjetski vođa Josif Staljin provodio Veliku čistku u kojoj su stradali brojni sovjetski časnici i veteranski zapovjednici. Dok su njegove kolege iz vojne akademije Andrej Jeremenko i Georgij Žukov bilježili uspon u karijeri, Bagramjan je ostao stagnirao.
Kada je 1940. general Žukov bio promaknut u zapovjednika Kijevskog vojnog okruga u Ukrajini, Bagramjan mu je napisao pismo tražeći da služi pod njegovim zapovjedništvom. Žukov je pristao te je u prosincu tražio njegovu pomoć u pisanju studije za zapovjednike sovjetskih vojnih okrgua. Bagramjanova studija Vođenje suvremene ofenzivne operacije navodno je impersionirala Žukova, pa je promaknuo Bagramjana na čelo Operacija za sovjetsku 12. armiju smještenu u Ukrajini. Međutim, nakon tri mjeseca, Bagramjan je, tada pukovnik, imenovan zamjenikom zapovjednika stožera Jugoistočnog bojišta sa stožerom u Kijevu.
Drugi svjetski rat
Ukrajina
U lipnju 1941. nacistička Njemačka je izvršila invaziju na Sovjetski Savez. Za razliku od drugih postrojbi koje su uhvaćene iznenađenima u ofenzivi, Bagramjan i njegov zapovjednik, general Mihail Kirponos, vjerovali su da je njemačka invazija neizbježna.Erickson, 1999., str. 359. Međutim, Kirponos je odlučio zanemariti Bagramjanovo gledište da će Nijemci primijeniti taktiku munjevitog Blitzkriega koje su primjenjivali u kampanjama u Poljskoj 1939. i Zapadnoj Europi 1940.Jukes, 2001., str. 26. Od zime 1939./40., Bagramjan je radio na osmišljavanju bojnog plana koji bi se primijenio protiv prijetnji iz zapadne Ukrajine, a koji je, uz brojne reivizije, odobren 10. svibnja 1940.Saslisbury, 2003., str. 71.
U jutro 22. lipnja, Bagramjan je imao zadatak da nadgleda prijevoz vojnog konvoja u Ternopilj. Kada je njegova kolona prolazila sovjetskim aerodromom kod grada Brodija, njemački zračni udari pogodili su zrakoplov na tlu. Nekoliko sati kasnije konvoj je stigao u Ternopilj nakon što je u dva navrata bio bombardiran.Salisbury, 2003., str. 73. Tri dana nakon invazije, primijenjeni su planovi za protunapad, no deorganiziranost kod postrojbi dovela je do neuspjeha protunapada.Bagramjan, 1977., str. 129. – 130. Bagramjan je sudjelovao u velikim tenkovskim bitkama u zapadnoj Ukrajini i u obrambenim operacijama oko Kijeva u kojima je poginuo Kirponos, a cijela sovjetska bojišnica zarobljena. Bio je jedan od rijetkih viših časnika koji su izbjegli okruženje bojišnice.
Nakon toga, Bagramjan je imenovan zapovjednikom stožera maršala Semjona Timošenka te je, zajedno s budućim sovjetskim čelnikom, Nikitom Hruščovim, tada političkim časnikom, koorinirao borbama oko Rostova. U svojim memoarima, Hruščov je Bagramjana opisao kao "vrlo preciznu osobu koja je izvješćivala o svemu onako kako je bilo. Koliko postrobji smo imali, njihove položaje i opću situaciju".Hruščov, 2005., str. 322.
Hruščov je podrobno opisao događaj kada je maršala Semjona Buđonija poslao čelnik odjela za operacije iz Moskve kao predstavnika STAVKE u Kijev da održi vojno suđenje Bagramjanu.Hruščov, 2005., str. 321. Bagramjan se oštro usprotivio i izjavio da, ako je nesposoban stožerni časnik, dobije zapovjedanje postrojbom. Na Bagramjanovo čuđenje, Buđoni ga je pokušao uvjeriti da pristane na svoje smaknuće. Hruščov je zabilježio da je rasprava izazvana samovoljno i dogodila se nakon "obilne gozbe s konjakom" i da "u to vrijeme nisu shvaćali takvu vrstu razgovora ozbiljnom".Hruščov, 2005., str. 321. – 322. Prema njemu, ipak je u to vrijeme sovjetska vojska bila posebno sumnjičava prema ljudima u njezinim redovima, sueći da se tamo nalaze "narodni neprijatelji... svugdje, a posebno u Crvenoj armiji.Hruščov, 2005., str. 317.