Bibliografija (u suvremenoj literaturi poznatiji je termin bibliometrija) spada u područje informacijskih znanosti, a bavi se kvantitativnom analizom knjige. Knjiga označuje raznolike oblike materijalizacije određenog pisanog djela, knjigom se postiže otvorenost kategorije prema svim materijalnim medijima na kojima su ljudi kroz povijest bilježili svoje misli i osjećaje. Bibliometrija proučava kvantitativne aspekte produkcije, diseminacije, i uporabe zapisanog znanja, što ustvari znači da se bavi kvantitativnim proučavanjem fenomena kao što su autorstvo, izdavanje, čitanje, citiranje. Ovo uključuje proučavanje porasta literature o danom predmetu, obrasce distribucije produktivnosti autora, disperziju članaka po časopisima, zastarijevanje literature, epidemiologiju ideja, obrasce znanstvene suradnje, predviđanja o tome tko će dobiti Nobelovu nagradu...
Termin bibliometrija prvi je put, u smislu u kojem se danas koristi u informacijskoj znanosti, upotrijebljen 1969. godine kada ga je A. Pritchard u Journal of Documentation naveo s namjerom da 'ispravi' termin statistička bibliografija koja je po njegovu mišljenju „(...)nespretan, nedovoljno deskriptivan pojam i lako se može pobrkati sa samom statistikom ili pak bibliografijom o statistici“Pritchard, A. 1969. Statistical bibliography or bibliometrics. Journal of Documentation, 25(4) (Pritchard, 1969).
Povijest i terminologija
Povijest razvoja
Ishodište bibliometrije može se pronaći još u najranijim nastojanjima istraživača da popišu i opišu osnovna obilježja izvornih znanstvenih i neznanstvenih tekstova, te da utvrde odnose i veze među znanstvenim djelima. Bibliografija, umijeće popisivanja i opisivanja dokumenata, poznata je još od starog vijeka (od vremena Mezopotamije, Egipta i razdoblja antičke Grčke i Rima), a tijekom srednjeg vijeka zabilježene su određene inovacije koje su znatno utjecale na kasniju bibliografsku praksu (sv. Jeronim u 4. stoljeću u djelu De viris illustribus, O slavnim ljudima, objavio je 135 književnih biografija poredanih abecedno). No pravi razvoj može se pratiti tek od 1450. godine kada dolazi do šire primjene tiska i distribucije knjige, dok se razvoj suvremene bibliografije pouzdano može pratiti od djelovanja Johanna Trithemiusa i Konrada Gesnera. Gesner je autor djela Bibliotheca universalis (1545.) koje predstavlja pokušaj stvaranja svjetskog popisa svih znanstvenih publikacija u obliku bibliografije. U tom razdoblju suvremene bibliografije za termin bibliografija upotrebljavaju se razni nazivi kao što su catalogus, elenchus, index, nomenclator, bibliotheca, historia literaria...
U razdoblju između 17. i 19. stoljeća glavni predmet bibliografije bila je knjiga, dok se sama bibliografija percipirala kao znanost o knjizi; više nije predstavljala samo sredstvo za obavještavanje o knjigama, već je uključivala i tumačenje i razumijevanje knjiga kao takvih, te razumijevanje razvojnih pravaca pisma i tiskarstva. Budući da su bibliografi deskriptivnim metodama nastojali predstaviti objavljeni sadržaj knjiga, deskriptivno znanje o knjizi rezultiralo je time da su se bibliografski popisi počeli tretirati kao empirijski izvor podataka za znanost o knjizi. No, do kraja 19. stoljeća te deskriptivne metode gube svoju dominantnu ulogu u prirodnim i društvenim znanostima. Tijekom istog stoljeća dolazi do triju bitnih inovacija koje će značajno utjecati na nadolazeću bibliografsku teoriju i praksu: knjižnična kataložna pravila, serijski popisi tekućih sadržaja i formalna istraživanja knjiga kao fizičkih objekata. Do sredine 20. stoljeća daljnji razvoj bibliografskih koncepcija vrlo je usko povezan s nacionalnim koncepcijama, tj. tradicijom. Donald William Krummel klasificirao je te koncepcije na tri prevledavajuća pristupa: njemački pristup (knjiga i dokumentacija predstavljeni su kao dijelovi suvremene informacijske znanosti), britanski pristup (usmjerenost prema istraživanju knjiga) i francuski pristup (bibliografija percipirana kao kulturalna i kognitivna snaga). U isto vrijeme moguće je pratiti novoosnovane znanstvene discipline (historiografija, knjižničarstvo, dokumentalistika, informacijska znanost, povijest knjige, nakladništvo...), te trend približavanja bibliografije grupi metodoloških znanosti (kao što su matematika, statistika, kartografija, logika itd.). Tijekom 1980-ih godina stvorene su nove pretpostavke evolucije bibliometrije u sasvim zasebnu disciplinu sa svojim specifičnim istraživačkim profilom, Prvenstveno se misli na objavljivanje međunarodnog časopisa Scientometrics (1979.), prve periodičke publikacije specijalizirane za bibliometriju, mnogobrojne međunarodne konferencije, te objavljivanje časopisa Research Evaluation (1991.) te se razlikuju tri skupine korisnika bibliometrije, a to su bibliometričari (bave se metodologijom, fundamentalnim bibliografskim istraživanjima), znanstvene discipline (interesi istraživača usmjereni su ponajviše prema vlastitim specijalnostima, heterogena uporaba) i znanstvena politika (vrednovanje znanstvenog rada, istraživanje nacionalne, regionalne i međunarodne znanstvene strukture).
Metrijske discipline
Historiometrija je povijest istraživanja znanosti, tj. ona predstavlja nastojanje da se kvantitativnom analizom povijesnih informacija (koje su generirane iz ideografskih pojedinačnih slučajeva) utvrde opći principi pomoću kojih će biti moguće objasniti probleme s kojima se susreću znanstvenici. Začetnikom historiometrije smatra se Adolphe Quetelet, belgijski astronom, statičar i sociolog.
Statistička bibliografija jest novi pristup u primjeni matematičkih, statističkih i bibliografskih metoda i tehnika koji je usmjeren ka rješavanju problema kojima se do tada ni jedna druga disciplina nije bavila.
Scijentometrija (naukometrija) jest znanstveno područje koje se bavi primjenom kvantitativnih metoda u istraživanju znanosti kao dio informacijskog procesa, tj. odnosi se na istraživanje mjerenja znanstvenog i tehnološkog napretka. Eugen Garfield navodi da se naukometrija ne temelji isključivo na mjerenju područja znanosti i tehnologije na temelju određene literature, već i na područjima kao što su istraživačka praksa znanstvenika, te upravljanjem i razvojem istraživanja (Garfield, 1979). Razlika scijentometrije i bibliometrije jest u tome što scijentometrija svoje uporište traži u istraživanjima vezanima uz znanstvenu politiku, dok se bibliometrija više usmjerava prema knjižničarskim istraživanjima.
Informetrija se spominje prvi puta 1979. godine kada Otto Nacke istim terminom pokušava obuhvatiti dio informacijskih znanosti usmjeren prema mjerenju fenomena informacija, te primjenu matematičkih metoda u rješavanju problema disciplina. Od 1984. godine u sklopu Fédération Internationale de la Documentation djeluje informetrijski odbor na čijem je vrhu upravo O. Nacke. Iako se informetrija ponekad tretira kao sinonim za bibliometriju, važno je napomenuti da ona pokriva znatno šire područje od same bibliometrije. Informetrija se primjenjuje u upravljanju knjižnicama, sociologiji znanosti i znanja, povijesti znanosti, znanstvenoj politici (kao i scijentometrija), te općem pretraživanju informacija (Egghe i Rousseau, 1990). Drugim riječima, bibliometrija jest dio informetrije, kao i ostatak gore navedenih disciplina.
Zakonitosti u bibliometriji
Bibliometrijski zakoni su statistički sadržaj pomoću kojega se na na matematički način pokušava opisati način rada znanosti (Ikpaahindi, 1985). Pomoću tih zakona se često izražavaju pravilnosti uočene tijekom provođenja bibliometrijskih istraživanja, te se najčešće primjenjuju u literaturi iz područja informacijskih znanosti, kao i u istraživanjima procesa stvaranja, prijenosa i korištenja informacija u literaturi i u ostalim znanstvenim disciplinama. Lotkin zakon o produktivnosti autora, Bradfordov zakon o pravilnosti razdiobe članaka po časopisima, te Zipfov zakon učestalosti pojave riječi u tekstu, tri su matematička temelja bibliometrije. Glavna značajka tih zakona je da sva tri autora koriste jednostavne matematičke izraze da prikažu odnos između izvora i predmeta koje ti izvori stvaraju.
Lotkin zakon Alfred James Lotka je 1926. godine objavio članak u kojem je na temelju istraživanja znanstvene produkcije na području fizike i kemije potvrdio zakonitost da mali broj autora objavljuje velik broj radova, a najveći broj autora objavi jedan ili dva rada unutar određenog područja. Utvrdio je da se, kada se zna broj autora koji su napisali samo jedan članak, može predvidjeti i broj autora koji su napisali dva, tri, četiri itd. članaka. Prema njegovom istraživanju na svakih 100 autora koji izdaju jedan članak, 25 će izdati dva članka, oko njih 11 će doprinijeti 3 članka, te će njih 6 priložiti čak 4 članka. Generalna formula zakona glasi p(n) = C/na, gdje p(n) označava broj autora, dok n označava broj objavljenih radova, a C je broj autora s jednim objavljenim radom. Rezultati tog istraživanja su pokazali da je najveći udio onih koji su objavili samo jedan rad, dok broj autora s više od jednog rada opada.
Bradfordov zakon Samuel Clement Bradford se bavio sadržajnom analizom časopisa pa je 1934. godine dokazao da se u malom broju časopisa nalazi najveći broj radova koji se odnose na neko područje, odnosno da najveći broj časopisa tu problematiku obrađuje kroz jedan ili dva članka. Formulirao je svoj zakon nakon što je proučio bibliografiju biofizike, obuhvaćajući 326 znanstvenih časopisa u tom polju. Otkrio je da 9 znanstvenih časopisa sadrži 429 članaka, 59 ih sadrži 499 članaka, dok 258 sadrži 404 članka. Dakle, 9 časopisa služi kao baza najproduktivnijih izvora, dok je 9 x 5 časopisa u drugoj grupi, te 9 x 5 x 5 = 9 x 52 u trećoj grupi. Te izraze se mogu zajedno jednostavnije zapisati kao 9 : 9 x 5 : 9 x 52, iz čega se dobiva konačna generalna formula: 1 : m : m2.
Zipfov zakon Robert Kingsley Zipf definira učestalost javljanja riječi u nekom tekstu. Zakon je izveden iz raspodjele riječi u određenom skupu dokumenata, na temelju učestalosti njihova pojavljivanja. Istražujući distribuciju riječi u tekstu, ustanovio je da se mali broj riječi pojavljuje vrlo često. Ljudima je lakše koristiti i birati poznate riječi, pa je veća mogućnost pojavljivanja dobro poznatih riječi nego onih manje poznatih. U svrhu dokazivanja svoje teorije, izvukao je 29,899 riječi iz knjige Ulysses od Joycea, te ih složio u silazan raspored prema učestalosti pojavljivanja. Svakoj riječi je dodijelio rang(r), od ranga 1 do 29,899. Onda je pomnožio vrijednost svakog ranga s frekvencijom pojavljivanja(f), te tako dobio rezultat(C).Dakle, generalna formula glasi: C = r x f
Matematički zapis bibliometrijskih zakona
Lotka Bradford Zipf p(n) = C/na 1 : m : m2 C = r x f
Bibliometrijske metode
Evolucija metoda istraživanja u bibliometriji