mini|desno|300px|Cement je vezivo kod betona.
mini|desno|300px|Kap prirodne smole.
mini|desno|300px|Firnis na drvenim stepenicama.
mini|300px|Johannes Vermeer, Pogled na Delft, c. 1661., ulje na platnu, 97 x 116 cm, Mauritshuis, Den Haag.
mini|desno|300px|Lak pomiješan s vodom i terpentinom, spreman za upotrebu.
mini|desno|300px|Crvena akrilna boja.
mini|desno|300px|Vlakna pamuka predstavljaju najčišći oblik celuloze u prirodi, koja sadrži više od 90% tih polisaharida.
mini|desno|300px|Plod libanonskog cedra na kojem se vidi prirodna smola koja se koristila kod mumificiranja staroegipatskih faraona.
mini|desno|300px|Alkidni nalič za drvo i metal.l
Vezivo je tvar koja povezuje čestice neke smjese u čvrstu cjelinu. Najčešće je u praškastom ili tekućem stanju. U građevinarstvu se rabi za pripravu betona (cement), morta, asfalta, boja (nalič), lakova i drugih građevnih materijala, koji se prije ugradnje svježi pripravljaju u žitkom ili tekućem stanju, a nakon nekoga vremena očvrsnu. Razlikuju se nehidraulična ili zračna veziva, koja očvršćuju samo na zraku, a u očvrslom stanju nisu postojana u vodi (vapno, gips, magnetna veziva, vodeno staklo), hidraulična veziva, koja očvršćuju na zraku ili pod vodom, a u očvrslom stanju postojana su u vodi (cement), te organska veziva, u koja se ubrajaju bitumen i sintetska ljepila.
Veziva su neisparljivi dio premaznih sredstava (naliča), a odgovorna su za stvaranje koherentnog, neprekidnog sloja, koji potpuno prianja uz podlogu. Značajno određuju mehanička i kemijska svojstva prevlake te povezuju sve druge komponente sustava u optimalni proizvod. Također, određuju principe i tehnike pripreme površine te nanošenja zaštitnog sustava. Kao veziva koriste se biljna sušiva i polusušiva ulja, celulozni derivati, klor-kaučuk (lateks), asfalt, voskovi, gumene smjese, silikoni, cement, emajl, metali i drugo. Maja Kliškić i Ladislav Vrsalović: Vježbe iz tehnologije površinske zaštite, Kemijsko-tehnološki fakultet u Splitu, 2005.
Svojstva veziva za boje i lakove Vezivo je komponenta lakova i boja od najveće važnosti za njihovu kakvoću (kvalitetu) i primjenu. Osnovna im je uloga stvaranje prevlake (filma) na nekoj podlozi. Veziva su uglavnom visokomolekularne tvari, to jest tvari sastavljene od vrlo velikih molekula (polimeri), ali također i niskomolekularni spojevi, koji tek prilikom otvrdnjivanja prevlake prelaze u visokomolekularne spojeve. Od prirodnih tvari kao veziva upotrebljavaju se biljna sušiva, polusušiva i nesušiva ulja, celulozni esteri i prirodne smole. Međutim, mnogo se više upotrebljavaju sintetske smole, a prirodne smole sudjeluju danas samo u malom udjelu u suvremenoj proizvodnji lakova i boja, te se upotrebljavaju dobrim dijelom još samo kao dodatna, a ne više kao osnovna veziva. I neke druge velike grupe veziva, koje su se nekada proizvodile isključivo modificiranjem prirodnih smola (na primjer klorkaučuk ili ciklički kaučuci), danas se proizvode uglavnom sintetski.
Nakon nanošenja nekog prekrivnog sredstva na podlogu, spojevi koji čine vezivo trebaju prijeći u svoj konačni oblik. Taj se proces nastajanja čvrste i suhe prevlake naziva sušenjem. Tom su prilikom mogući sljedeći procesi: hlapljenje otapala (vode ili organskih otapala) iz otopina visokomolekularnih tvari; hlapljenje vode ili organskih otapala iz disperzija visokomolekularnih tvari; hlađenje talina; otvrdnjivanje prevlake kemijskom reakcijom.
Lakovi i boje koje se suše jednim od prvih triju načina ili njihovom kombinacijom nazivaju se fizikalno sušivim. Kako se priliko njihova sušenja ne zbivaju kemijske reakcije, potrebno je da njihovo vezivo već sadrži visokomolekularne tvari, koje će nakon hlapljenja ili hlađenja tvoriti prevlake željenih kvaliteta. U prekrivnom sredstvu često se nalazi i omekšivač koji u kombinaciji s vezivom daje prevlaci bolja mehanička ili druga svojstva. Ponekad se stvaranje prevlake može ubrzati zagrijavanjem. U fizikalno sušiva ubrajaju se prekrivna sredstva koja kao veziva sadrže celulozne derivate, klorkaučuk, ciklokaučuk, vinilne polimere ili stiren-butadienske kopolimere. "Tehnička enciklopedija" (Boje i lakovi), glavni urednik Hrvoje Požar, Grafički zavod Hrvatske, 1987.
Kemijski sušivi lakovi i boje Kemijski sušivi lakovi i boje, to jest oni koji otvrdnjuju nekom kemijskom promjenom veziva, sadrže niskomolekularne spojeve ili smjese tih spojeva i visokomolekularnih tvari. Katkad su to tvari niske viskoznosti (rijetke) pa su u usporedbi s fizikalno sušivim lakovima i bojama potrebne manje količine otapala, a ponekad otapalo nije uopće potrebno. Sušenje, to jest stvaranje prevlake, posljedica je kemijske reakcije među molekulama veziva kojom iz spojeva manje molekularne težine nastaju umrežene visokomolekularne tvari. Pri tom se radi o mogućim polireakcijama: o polimerizaciji, polikondenzaciji, poliadiciji ili o mješovitim reakcijama. Polireakcije među sastojcima veziva mogu se pobuditi oksidacijom s kisikom iz zraka, zagrijavanjem, energijom toplinskog zračenja ili samo dovođenjem reaktivnih sastojaka u neposredan dodir, a mogu se ubrzati pogodnim katalizatorom. Polimerizacijom koja se pobuđuje oksidacijom na zraku, otvrdnjuju biljna sušiva ulja koja služe kao vezivo u firnisu, uljenim bojama i uljenim lakovima. Osim toga, polimerizacijom se umrežavaju i alkidne smole sušive na zraku ili modificirane monomerima (stiren, akrilati, viniltoluen i drugi), epoksidni esteri i epoksidne smole modificirane sušivim uljima, epoksidne smole uz dodatak kiselina ili tercijarnih amina i drugi. Poznati su i mješoviti procesi kao što je adicijska polimerizacija.
Prekrivna sredstva kojima vezivo reagira polikondenzacijom, često je nakon nanošenja na podlogu potrebno zagrijavati u posebnim pećima i tako postići otvrdnjivanje. Osim toga, neka od tih sredstva otvrdnjuju u prisutnosti katalizatora i bez zagrijavanja. U tu se grupu ubrajaju prekrivna sredstva s vezivima kao što su amino-smole (urea i melaminske), zatim viševezivni naliči na osnovi alkidnih smola nesušivog i polusušivog tipa kombiniranim s hidroksidnim, karboksilnim ili esterskim grupama, epoksidne smole uz amino-smole; zatim fenolne, silikonske, akrilne smole i druge.
Poliadicijom dobivaju se prevlake vrlo trajnih i otpornih lakova i boja opće primjene. U tu se grupu svrstavaju epoksidne smole (ponekad u kombinaciji s katranom), koje otvrdnjuju u dodiru s poliamidima, poliaminima ili izocijanatima, te naliči na osnovi poliuretanskih veziva. Neke od kombinacija veziva koje reagiraju poliadicijom otvrdnjuju vrlo brzo, pa se njihove komponente smiju dovesti u dodir tek neposredno prije upotrebe. To su dvokomponentna prekrivna sredstva, od kojih se jednokomponentna razlikuju po tome što su stabilna u obliku u kojem se i primjenjuju ako su uskladištena i kroz duže vrijeme.
Vrste veziva za boje i lakove Prema kemijskom sastavu i prema namijeni u lakovima i bojama, razlikuje se čitav niz veziva.
Biljna ulja Biljna ulja jesu prirodne tvari koje se dobivaju iz sjemenaka i plodova biljaka. To su esteri viših masnih kiselina s glicerolom. S obzirom na vrstu i količinu masnih kiselina s većim ili manjim brojem dvostrukih veza, ulja pokazuju veću ili manju sušivost, pa se razlikuju sušiva, polusušiva i nesušiva ulja. Ulja građena od glicerola i linolne ili linolenske kiseline ubrajaju se u sušiva ulja. Njihovo je svojstvo da nanesena u tankom sloju na podlogu i izložena zraku i svjetlu ubrzo očvrsnu i tvore elestičnu, otpornu prevlaku. Naime, kisik iz zraka veže se na nezasićene veze stvarajući perokside i hidroperokside koji se raspadaju, a nastala radikalska mjesta pobuđuju zatim polimerizaciju, kojoj pogoduju metalne soli masnih kiselina kao katalizatori (takozvani sikativi ili sušila). Najvažnija sušiva ulja jesu laneno, orahovo, konopljino, drvno (tung) ulje i druga. Sušiva ulja upotrebljavaju se kao veziva za pripravu firnisa, uljenih boja i uljenih lakova, te za modificiranje alkidnih smola sušivih na zraku. Prekrivna sredstva ili naliči na osnovi sušivih ulja neotrovna su i nemaju štetnih posljedica s obzirom na zagađivanje okoliša. Usprkos sporom sušenju, sušiva su ulja i danas važna kao veziva za temeljne boje zbog izvanrednih svojstava prodiranja (penetriranja). Međutim, za pokrivne boje prektički su potpuno zamijenja alkidnim modificiranim smolama.
Celulozni derivati Od celuloznih derivata koji se upotrebljavaju kao veziva za lakove i boje, najvažniji su celulozni nitrat i neki celulozni esteri organskih kiselina, u prvom redu celulozni acetat. Celulozni nitrat (poznat i pod pogrešnim nazivom nitroceluloza) dobiva se nitriranjem celuloze. Nitrira se celuloza dobivena od drveta ili pamuka. U proizvodnji naliča upotrebljava se celulozni nitrat s 10,6 do 12,3 % dušika. U prekrivnim sredstvima, kombiniranim sa smolama i omekšivačima, primjenjuje se u obliku otopine, pa se ubraja u fizikalno sušiva veziva. Kao otapala upotrebljavaju se mnogi esteri i ketoni. Aceton se može smatrati univerzalnim otapalom za različite vrste celuloznih nitrata, koje se međusobno razlikuju uglavnom prema stupnju viskoznosti. Celulozni nitrat služi kao vezivo za mnoge lakove i boje koje se primjenjuju za zaštitu drva, osobito namještaja, metala, papira, kože, tekstila, lak za nokte i drugo.
Celulozni acetat (ecetilceluloza) dobiva se djelovanjem anhidrida octene kiseline na celulozu. Može se upotrijebiti i smjesa anhidrida nekoliko kiselina (octena, propionska, maslačna), pa se dobivaju mješoviti celulozni esteri. I ta se veziva suše fizikalno, to jest hlapljenjem otapala. Prevlake takve veziva odlikuju se bezbojnošću, dobrim izolacijskim svojstvima i postojanošću prema svjetlu, vodi, uljima i mastima. Celulozni acetati i slični mješoviti esteri upotrebljavaju se kao veziva u prekrivnim sredstvima za drvo, za neke metale i legure (bronca), u izolacijskim lakovima za elektrotehniku i slično.
Prirodne smole Prirodne smole bile su ranije vrlo važne smolne komponente za proizvodnju lakova. Tako se, na primjer mnogo upotrebljavao šelak, koji se dobiva iz izlučina ličinki nekih vrsta biljnih uši iz tropskih predjela, zatim kolofonij kao smola crnogoričnih stabala, pa jantar, kopali i indeni. Međutim, danas prirodne smole nisu toliko važne i manje se upotrebljavaju kao samostalna veziva, pa služe uglavnom kao dodaci prekrivnim sredstvima na osnovi alkidnih smola i celuloznih nitrata koji se suše na zraku.
Sintetske smole Sintetske smole svakako su najvažnije među vezivima suvremenih lakova i boja. To su većinom umjetni organski polimeri, to jest visokomolekularne tvari nastale iz niskomolekularnih kemijskom sintezom. U upotrebi se nalazi čitavo mnoštvo umjetnih smola koje služe kao vezivo. Ta se veziva međusobno razlikuju prema strukturi i mnogim svojim svojstvima, pa je i područje njihove primjene u obliku gotovih proizvoda, lakova i boja, vrlo veliko i različito.
Poliesteri Poliesteri se općenito dobivaju polikondenzacijom viševalentnog alkohola i višebazne kiseline. Već prema vrsti polaznih spojeva i načina vođenja reakcije, nastaku i proizvodi vrlo različitih svojstava. Pod trgovačkim nazivom poliesterske smole danas se podrazumijevaju isključivo nezasićene poliesterske smole, dok se ostali tipovi zasićenih i modificiranih poliesterskih smola svrstavaju u alkidne smole. Nezasićene poliesterske smole nastaju sintezom nezasićenih dikarboksilnih kiselina s dvovalentnim alkoholima. Kao kiseline primjenjuju se maleinska i fumarna, alkohol je etilenglikol ili propilenglikol, a kao sredstvo za umrežavanje (ujedno i reaktivno otapalo) najčešće služi stiren bez i malo polimera. Nezasićene poliesterske upotrebljavaju se kao veziva za prevlake na drvu (namještaj), metalu (automobili), na mineralnim podlogama, te kao armirane plastične mase za izradu manjih plovila.
Alkidne smole