mini|desno|250px|Saccharum officinarum. mini|desno|250px|Šećerna trska se počela koristiti u Indiji (crveno područje), da bi je arapski trgovci raširili u Srednjem vijeku (zelena područja), a poslije njih i Europljani (ljubičasta područja) krajem 14. stoljeća. mini|desno|250px|Plantaža šećerne trske na Jamajki s kraja 19. stoljeća. mini|desno|250px|Starinjska preša za šećernu trsku u Indiji iz 1905. mini|desno|250px|Plantaža šećerne trske na Mauricijusu. mini|desno|250px|Cvijet šećerne trske. Šećerna trska (zastarjelo: sladorna trska,Hrvatska enciklopedija sv. III, natuknica Bolivija"...te uspijeva sve tropsko bilje, poimence koka, kakao, kava, sladorna trska, ananas, banane, riža i papar." lat. Saccharum officinarum) je biljka iz porodice Trava (Poaceae) i unutar nje se svrstava u potporodicu Panicoideae u koju je svrstano još oko 3270 drugih vrsta. Šećerna trska je višegodišnja biljka koja je uglavnom uzgaja u tropskim područjima jer je osjetljiva na mraz. Šećerna trska ima debelu vlaknastu stabljiku promjera do 5 cm, koja je bogata šećerima, a može narasti od 2 do 6 metara. Sve vrste šećerne trske koje se koriste u poljoprivredi su križanci i uglavnom vrlo složeni hibridi. Glavni proizvod koji se dobiva od šećerne trske je saharoza ili bijeli šećer, a uglavnom se nalazi u stabljici šećerne trske. Saharoza ili bijeli šećer se proizvodi u šećeranama i vrlo je važan prehrambeni proizvod. Osim prehrane, šećer se može iskoristiti za dobivanje etanola (ili bioetanola) vrenjem (fermentacija).Peter Griffee: "Saccharum Officinarum", 2000., publisher=Food and Agriculture Organization of the United Nations,
Šećerna trska se kao usjev najviše proizvodi u svijetu od svih drugih poljoprivrednih kultura. U 2010. FAO (Organizacija za prehranu i poljoprivredu) je procijenio da se šećerna trska uzgaja na 23,8 milijuna hektara, u više od 90 država svijeta, a godišnje se ubere oko 1,69 milijarde tona širom svijeta. Najveći svjetski proizvođač šećerne trske je Brazil, a iza njega slijede Indija, Kina, Tajland, Pakistan i Meksiko. 80% proizvodnje šećera u svijetu potječe od šećerne trske, a ostatak se uglavnom odnosi na šećernu repu. Šećerna trska se uglavnom uzgaja u tropskim područjima, dok šećerna repa raste u hladnijim krajevima. Osim šećera, od šećerne trske se dobiva melasa, slatki sirup ili falarnum, rum, alkoholno piće cachaça (posebno u Brazilu), bagasa (otpaci u preradi šećerne trske) i etanol (ili bioetanol). U nekim krajevima se od šećerne trske rade olovke, otirači, pregrade za zgrade ili krovovi. Mladi cvjetovi (još nerazvijeni) se jedu sirovi, ali isto pečeni ili kuhani na pari, u nekim dijelovima Indonezije.Dahlia et al: "Consumer Preference for Indigenous Vegetables", publisher=World Agroforestry Centre, , 2009.
Šećerna trska se počela koristiti u Indiji negdje između 6 i 4. stoljeća pr. Kr., a kasnije su je nastavili koristiti Perzijanci i stari Grci („trska koja daje med bez pčela“). Nakon toga arapski trgovci je prodaju kao začin, a sve do 18. stoljeća šećerna trska se uzgajala jedino u Indiji. Od 18. stoljeća šećerna trska se raširila po cijelom svijetu, slično kao i pamuk, uzrokujući ogromne selidbe ljudi koji su obrađivali te nasade, etničko miješanje ljudi, političke sukobe i kulturne promjene, pogotovo na Karibima, Južnoj Americi, te otocima Indijskog i Tihog oceana.
Opis Izgledom, šećerna trska podsjeća na bambus ili kukuruz. Stabljika može doseći promjer do 5 cm, a može narasti do visine od 6 metra. Šećerna trska je tropska višegodišnja biljka koja stvara bočne izdanke u korijenu, iz kojeg raste više stabljika, a prosječna visina je od 3 do 4 metra. Stabljika šećerne trske sačinjava oko 75% cijele biljke, a zrela stabljika sadrži 11 – 16% vlakana, 12 – 16% topivih šećera, 2 – 3% nešećera, te 63–73% vode. Šećerna trska je osjetljiva na klimu, vrstu tla, navodnjavanje, gnojiva, kukce, bolesti i na vrijeme berbe. Prosječni urod je od 60 do 70 tona po hektaru godišnje, ali taj prinos se može mijenjati od 30 do 180 tona po hektaru godišnje, ovisno o načinu uzgoja i primijenjenim tehnologijama. Iako poljoprivrednici je uglavnom uzgajaju zbog prodaje, može poslužiti i kao stočna hrana.
Povijest Šećerna trska potječe iz južne i jugoistočne Azije. Različite vrste potječu iz različitih krajeva, pa tako Saccharum barberi potječe iz Indije, a Saccharum edule i Saccharum officinarum dolazi iz Nove Gvineje. Zapisi o kristalu šećera se mogu naći i u zapisima starim oko 5 000 godina iz civilizacije Doline Inda (današnji Pakistan i sjeverna Indija). Oko 8. stoljeća arapski trgovci uvode šećernu trsku u područja gdje su vladali Abasidi (južni Mediteran, Mezopotamija, Egipat, sjeverna Afrika i Andaluzija). Tako postoje zapisi iz 10. stoljeća koji govore da nije postojalo selo u Mezopotamiji gdje se nije uzgajala šećerna trska. Nakon otkrića Amerike, to je bila jedna od prvih biljki koje su raširili Španjolci s njihovih polja na Kanarskim otocima, te Portugalci s njihovih polja na Madeiri."Agribusiness Handbook: Sugar beet white sugar", publisher= Food and Agriculture Organization, United Nations, 2009.,
"Kuće s kotlovima" su od 17. do 19. stoljeća pretvarale sirup šećerne trske u sirovi šećer. Te su se kuće nalazile obično uz plantaže zapadnih kolonija. Robovi su zagrijavali kotlove u vrlo teškim radnim uvjetima. Peći su se radile od opeka ili kamenja obrađenog u pravokutni oblik, a imale su otvor na dnu peći za stvaranje vatre i uklanjanje pepela. Na vrhu tih peći se postavljalo do 7 bakrenih kotlića, a svaki sljedeći kotlić bio manji i topliji od prethodnog. Sok šećerne trske se stavljao prvo u najveći kotlić. Sok bi se tako zagrijavao, a vapno bi se dodavalo da bi se uklonile nečistoće. Nakon što bi se pokupila nečistoća s vrha sirupa, sok bi se prelio u sljedeći manji kotlić. Tako bi u zadnjem najmanjem kotliću nastao sirup šećerne trske. Nakon toga se sirup hladio, a na površini ljepljive kore melase, stvarali su se kristali šećera. Kristali šećera bi se pokupili u drvene bačve, gdje bi kasnije došlo do otvrdnjavanja šećera u skladištu.Sharpe Peter: "Sugar Cane: Past and Present" , 1998., publisher = Southern Illinois University
Šećerna trska se i danas dosta uzgaja na Karibima. Kristofor Kolumbo je šećernu trsku donio na svom drugom putovanju na otok Hispaniola (danas Haiti i Dominikanska Republika). Kasnije su uzgoj preuzeli robovi koji su dovedeni iz Afrike. Šećer (obično u obliku melase) se kasnije prevozio u Europu ili Novu Englesku, gdje se obično prerađivao u rum. Zarada od prodaje ruma se dalje koristila za kupovinu novih robova u zapadnoj Africi, koji bi se prevozili na Karibe i tako se stvarao "trgovački trokut". Dobru zaradu od šećerne trske su shvatili i Francuzi, pa su dio Kanade mijenjali za Gvadalupu, Martinik i Svetu Luciju na kraju Sedmogodišnjeg rata. Slično su Nizozemci na kraju Sedmogodišnjeg rata preuzeli Surinam (bivša Nizozemska Gvajana) umjesto borbe za Novu Nizozemsku (New York). Kuba je u 20. stoljeću prodavala šećernu trsku u Sovjetski Savez, od kojeg su dobivali materijalnu pomoć i sigurno tržište. Nakon 1991. i raspada Sovjetskog Saveza, Kuba je zatvorila veći dio svoje industrije šećera. Šećerna trska je i danas ostala vrlo važna grana gospodarstva u Gvajani, Belizeu, Barbadosu, Haitiju, Dominikanskoj Republici, Guadeloupeu i Jamajki. "Ekonomika pomorstva", Pomorski fakultet Split, www.pfst.hr, 2007.
Plantaže šećerne trske u 19. stoljeću Slično kao i pamuk, nasadi šećerne trske su doveli do razvoja robovlasništva i preseljenja velikog broja ljudi u 19. stoljeću i početkom 20. stoljeća. Nakon što je ukinuto ropstvo 1833. u Ujedinjenom Kraljevstvu, oslobođeni robovi su napustili svoje bivše vlasnike. To je dovelo do rasula na plantažama šećerne trske. Teški rad i vlažni uvjeti rada su zahtijevali redovnu, poslušnu i slabo plaćenu radnu snagu. Zato su bivši robovlasnici tražili ponovno jeftinu radnu snagu. Pronašli su je u Indiji i Kini."Forced Labour", publisher=The National Archives, Government of the United Kingdom, , 2010.
Britanci su stvorili novi legalni sustav, koji je u stvari dosta sličio na nekadašnje ropstvo. Umjesto da su ih zvali robovi, zvali su ih "dužnička radna snaga". Prvi brod s dužničkom radnom snagom napustio je Indiju 1836. Slično kao i robove iz Afrike, Indijce i Kineze se tretiralo vrlo nehumano. Nisu smjeli napuštati svoje plantaže i plaće su im bile gotovo bezvrijedne. Bilo kakvo kršenje ugovora bilo je strogo kažnjavano i često su završavali u zatvoru. Tako se dogodilo da je velik broj Indijaca i Kineza raseljen na mnogo mjesta po čitavom svijetu. Neki otoci i naselja imaju od 10 do 50% Indijaca i Kineza, kao na primjer: Fidži, Natal,(KwaZulu-Natal je provincija u Južnoafričkoj Republici), Mianmar (nekad Burma), Šri Lanka (nekad Cejlon), Malezija, Britanska Gvajana, Jamajka, Trinidad i Tobago, Martinik, Francuska Gvajana, Gvadalupa, Grenada, Sveta Lucija, Sveti Vincent, Sveti Kristofor i Nevis, Saint Croix, Mauricijus.Sidney Mintz: "Sweetness and Power: The Place of Sugar in Modern History", publisher=Penguin, 1986."Indian indentured labourers", publisher=The National Archives, Government of the United Kingdom, 2010.,
Uzgoj šećerne trske Plantaže šećerne trske se nalaze uglavnom u tropskim područjima, a rijetko u umjerenom pojasu, ali jedino gdje nema mraza. Zahtijevaju najmanje 600 litara kiše godišnje po četvornom metru. Šećerna trska ima jednu od najuspješnijih fotosinteza u biljnom svijetu. Tako u nekim državama može dati i do 15 kilograma šećerne trske po četvornom metru. Za uzgoj je potrebno dosta vode, i to od 6 do 7 mjeseci, bilo s kišom ili navodnjavanjem. Šećerna trska se može naći i na nadmorskim visinama od 1 600 metara, ali samo u blizini ekvatora (Kolumbija, Ekvador i Peru). Šećerna trska može rasti na mnogim različitim vrstima tla. "The Photosynthetic Process | work= Concepts in Photobiology: Photosynthesis and Photomorphogenesis", publisher= University of Illinois, 2012.
Iako šećerna trska stvara i sjemenke, uobičajeno je za proizvodnju šećera rezati stabljike. Svaka odrezana stabljika mora imati barem jedan pupoljak i rezanje se često i danas radi ručno (oko 50% u svijetu). Samo najrazvijenije države kao SAD i Australija obavljaju sadnju strojno. Branje šećerne trske svake sljedeće godine daje sve manji urod, tako da je uobičajeno da jedna sadnja daje od 2 do 10 berbi. U najrazvijenijim tehnologijama kao u SAD berba se vrši 2 do 3 puta, dok u nekim tradicionalnim krajevima, kao što je francuski otok Réunion, bere se i do 10 puta prije nove sadnje. Kod ručnog branja prvo se zapali vatra, koja osuši listove i ubije opasne otrovne zmije, bez oštećivanja stabljike i korijena. Zatim radnici rezu šećernu trsku malo iznad zemlje s noževima za šećernu trsku ili s mačetama. Vješti radnik može porezati i do 500 kilograma šećerne trske na sat. Za mehaničko branje šećerna trska koristi se kombajn ili posebni stroj za branje šećerne trske, koji mogu porezati i do 100 tona na sat. Rezanje šećerne trske se treba brzo obaviti jer nakon rezanja stabljika počinje gubiti svoj sadržaj šećera, pa zato mehaničko branje ima svoje velike prednosti, a ne treba ni paliti vatru prije branja.
Proizvodnja šećera od šećerne trske