mini|desno|Zastava Velike Kolumbije (1819. – 1820.) Velika Kolumbija (španjolski: Gran Colombia), službeno Republika Kolumbija (španjolski: República de Colombia), bila je država u Južnoj Americi, koja je obuhvaćala veći dio sjevera tog kontinenta, ali i južne dijelove Srednje Amerike. Proglašena je 1819. godine na kongresu u Angosturi, a konsolidirana je 1821. godine, dok je formalno raspuštena 1831. godine. Velika Kolumbija je obuhvaćala ozemlje današnjih država Kolumbije, Venezuele, Ekvadora, Paname, zapada Gvajane te sjevera Perua i Brazila. Ozemlje Velike Kolumbije odgovarao je, okvirno, ozemlju bivšeg Podkraljevstva Nove Granade te je, sukladno tome, ista tvrdila kako polaže pravo i na karipsku obalu Nikaragve te Obalu komaraca.
Etimologija Službeno ime zemlje, tijekom cijeloga njenog postojanja, bio je Republika Kolumbija, međutim povjesničari su u idućim razdobljima usvojili naziv Velika Kolumbija, kako bi se razvidno razlikovala od istoimene suvremene države, koja to ime rabi od 1863. godine.Bushnell, The Santander Regime, 12. Bushnell uses both "Colombia" and "Gran Colombia." Sam naziv dolazi od španjolske inačice novolatinskog imena "Columbia", a koje je temeljeno na imenu Kristofora Kolumba. Taj je naziv preferirao venezuelanski revolucionar Francisco de Miranda, koji je u njemu vidio referencu na Novi svijet, posebice na američke zemlje i kolonije pod španjolskom upravom.
Miranda je, doduše, rabio improvizirani, kvazigrčki pridjevni oblik imena, "Colombeia", a koja je označavala ono "što se odnosi na Kolumbiju"; taj je naziv iskoristio kao naslov pismohrane svojih revolucionarnih aktivnosti. Simón Bolívar i ostali borci za neovisnost rabili su naziv u konkretnom, geopolitičkom kontekstu, čime je isti dobio jasnu geografsku i političku referencu.
Povijest
Uvod i osnivanje Velike Kolumbije
Osnivanje Velike Kolumbije predstavlja vrhunac borbe protiv Španjolske na sjeveru kontinenta, gdje je ključni čimbenik te borbe bio Simón Bolívar. Nakon što je Španjolsko Carstvo tokom 1816. godine ponovno uspostavilo nadzor nad Novom Granadom, što je već ranije izvedeno s Venezuelom, revolucionari su bili u veoma složenom položaju, nadzirući isključivo rijetko naseljeni jug Venezuele. Sukob je tada ušao u višemjesečnu pat-poziciju tijekom koje su Bolívarovi revolucionari držali položaje na jugu, a španjolske postrojbe, na čijem je čelu bio Pablo Morillo, svoje na sjeveru.
Bolívar je u međuvremenu proglasio Treću Venezuelansku Republiku, čiji su delegati, zajedno s onima iz od strane Španjolaca nadzirane Nove Granade, sudjelovali u radu Kongresa u Angosturi od 1819. do 1821. godine. Delegati u Angosturi su nedugo nakon početka zasjedanja Kongresa proglasili Republiku Kolumbiju i donijeli Temeljni zakon, međutim konsolidacija neovisnosti trajala je još dvije godine. Bolívar je tijekom 1819. godine lansirao uspješnu kampanju s ciljem oslobađanja Nove Granade, nakon koje su se vojni uspjesi revolucionara nastavili nizati. Odlučujući poraz Španjolskog Carstva uslijedio je kod Caraboba tijekom 1821. godine, nakon kojega su ubrzo oslobođeni i preostali dijelovi Venezuele. Iako je Carstvo pokušalo vratiti nadzor nad ozemljem u pomorskoj bici na jezeru Maracaibo, bilo je izvjesno kako je Kruna izgubila sjever Latinske Amerike, koji je sada bio neovisna država Velika Kolumbija.
Novonastala zemlja je organizirana kao savezna republika koju čine tri velike upravne jedinice, departmani Cundinamarca, Venezuela i Quito. Na čelu države bio je predsjednik s potpredsjednikom, a prvi obnašatelj ove funkcije bio je Simón Bolívar.
Po završetku Kongresa u Angosturi, sa zasjedanjem je započeo Kongres u Cúcuti, koji je tijekom pet mjeseci zasjedanja donio prvi pravi Ustav Republike Kolumbije, znan kao Ustav iz Cúcute. Tom je ispravom formalizirano osnivanje Velike Kolumbije, odnosno ujedinjenje Nove Granade i Venezuele, a sama država je bila uređena na federalnim načelima. Međutim, državno uređenje urodilo je brojnim teškoćama i sukobima između federalista i centralista, zbog čega je nedugo nakon ovog Kongresa, kraj čijeg zasjedanja je doveo do otvaranja saziva redovnog Kongresa Republike, sazvana konvencija u Ocañi, čiji je cilj bila reforma Ustava iz 1821. godine.
Integracija Srednje Amerike i Kariba
Nastanak Velike Kolumbije bio je značajan događaj za cjelokupno područje Latinske Amerike. Bolívarova panamerikanistička ideja bila je privlačna ne samo zemljama Južne Amerike, koje su netom ostvarivale neovisnost od Španjolske, već i zemljama Srednje Amerike, koje su još uvijek bile u procesu osamostaljenja. Iskoristivši uspjeh južnoameričkih revolucionara, Panama je 1821. godine također proglasila neovisnost. U novoj zemlji ubrzo su se počele javljati struje oko mogućeg pripajanja nekoj od već postojećih latinoameričkih zemalja, tako da su u jednom trenutku postojale tri izražene struje; jedna koja je promicala ujedinjenje s novoformiranim Meksičkim Carstvom (što su učinile i druge srednjoameričke zemlje), druga koja se zalagala za ujedinjenje s Peruom i treća, koja je zagovarala pripajanje Velikoj Kolumbiji. Iako je treća struja na koncu ostvarila prevlast i Panama se, kao suverena država, pripojila Velikoj Kolumbiji, taj čin pripajanja nikada nije bio potpun i panamske težnje za autonomijom su stvarale ozbiljne nesuglasice unutar Velike Kolumbije.Figueroa Navarro, Alfredo (1982). Dominio y sociedad en el Panamá Colombiano (1821-1903). Editorial universitaria, str. 241 Cijela situacija kulminirala je nekoliko godina kasnije, kada je Panama odbila bolivarski ustav i krenula u ostvarenje neovisnosti kao protektorat Ujedinjenog Kraljevstva i Sjedinjenih Država. Taj je pokušaj, ipak, ugušen od strane kolumbijske vojske te je Panama sve do 1903. godine ostala dio Kolumbije.Quintero, César. Evolución Constitucional de Panamá. editorial portobelo, 1999. Panamá
Situacija na Hispanioli bila je donekle drukčija. Tamo je José Núñez de Cáceres krajem studenog 1821. godine proglasio Republiku Španjolski Haiti, koja je figurirala kao preteča suvremene Dominikanske Republike. Strahujući od haićanske invazije, Núñez de Cáceres je u konstitutivnom aktu nove republike izrazio namjeru pripajanja Velikoj Kolumbiji. Nedugo zatim, Antonio María Pineda je poslan kao delegat na kontinent kako bi se sastao s Bolívarom, međutim do susreta nikada nije došlo jer je potonji bio na jugu zemlje, gdje je dovršavao borbu za neovisnost. Unatoč snažnoj namjeri, a koja se dalje trebala protezati na lobiranje za dominikansku nezavisnost od Haitija i Španjolske, integracija Španjolskog Haitija nikada nije provedena. Dogodilo se, zapravo, da je, samo devet tjedana nakon proglašenja neovisnosti, haićanska vojska predvođena Jean-Pierreom Boyerom napala Španjolski Haiti te ga pripojila.
Posljednje dvije zemlje koje u kojima su se javili pokreti za ujedinjenje s Kolumbijom bile su Kuba i Portoriko, obje španjolske kolonije u Karibima. Na Kubi je tokom 1821. godine osnovano tajno društvo (zapravo masonska loža) naziva Soles y Rayos de Bolívar, čiji je primarni cilj bila neovisnost zemlje i njeno ujedinjenje bilo s Meksikom, bilo s Kolumbijom. Skupina je dobila na značaju tokom 1823. godine, kada je José Francisco Lemus proglasio nikada priznatu državu Cubanacán, što je bila reakcija na navodnu neuspješnu prodaju otoka Britaniji. Ipak, cijeli pokret se na Kubi raspao u kolovozu 1823. godine, nakon što je jedan član skupine izdao članove španjolskim vlastima, nakon čega su svi završili na sudu i bili protjerani. Istovremeno, na Portoriku se također formirala skupina koja se zalagala za neovisnost otoka i uniju s Kolumbijom. Antonio Valero de Bernabé je bio predvodnik te struje te je 1823. godine izradio plan ujedinjenja predložene države Borinquén s Kolumbijom. Iako je Valero ubrzo otišao u Venezuelu i čak sudjelovao u borbama, plan je propao zbog snažne američke podrške tada postojećem stanju, nepostojanju organiziranih snaga na otoku i smrti Bolívara 1830. godine.
Santanderizam protiv bolivarizma
Nedugo nakon Kongresa u Cúcuti, kolumbijska politika došla je do prekretnice oko definiranja prirode same države. S jedne strane bila je struja Simóna Bolívara, predsjednika republike koji je zagovarao centralističko uređenje s velikim ovlastima predsjednika (bolivarizam), dok je na drugoj strani bio potpredsjednik Francisco de Paula Santander, koji je zagovarao federalizam (santanderizam). I dok je Bolívarov prioritet bio nastavak borbe za oslobođenje Južne Amerike, Santander je zagovarao donošenje opsežnog zakonodavnog i ustavnopravnog okvira za funkcioniranje nove države. U inicijalnoj fazi postojanja Velike Kolumbije, dok je Bolívar još uvijek vodio kampanje na jugu, Santander je de facto upravljao državom iz Bogote.
I dok je Bolívar svakako imao snažnu podršku njemu lojalnih časnika i političara, nezadovoljstvo predsjedničkim centralizmom u drugim dijelovima Velike Kolumbije, mahom u Ekvadoru (koji nije uživao jednaku reprezentaciju kao Venezuela i nova Granada, a uz to je bio i gospodarski podređen) i Venezueli (koja se tijekom 1826. godine gotovo odvojila od Kolumbije), dovela je do jačanja podrške Santanderu i njegovoj ideji. Prvi znak postojanja ozbiljnijih podjela bila je pobuna Joséa Antonija Páeza, koji je bio generalni zapovjednik u Venezueli, u Caracasu, a koja je ubrzo dobila određenu podršku i bila je interpretirana kao podrška Satnanderovom federalizmu protiv centralističkog bolivarizma. La CosiataTermin la cosiata do tog trenutka nije postojao u španjolskom jeziku. Radi se o neologizmu stvorenom kako bi se opisala upravo Páezova pobuna, a može se ugrubo prevesti kao "ona neobična pojava koja nema imena". je započela u travnju 1826. godine i ubrzo je prerasla inicijalnu podršku, toliko da je pritisak za uklanjanje Páeza s pozicije postajao sve snažniji; i dok je ovaj inicijalno bio voljan otići, nakon par dana se predomislio kako bi prkosio središnjoj vlasti. Podrška pobuni se širila zemljom, a ubrzo je i Quito reagirao, podržavši Páeza u njegovoj borbi protiv središnje vlasti. Iduće razdoblje bilo je obilježeno manjim trvenjima, uz prijetnju središnje vlasti da će, ako bude potrebno, i vojno intervenirati u Venezueli.
Vrhunac revolta se, pak, zbio kada je Bolívar promulgirao konzervativni ustav Bolivije, koji je davao enormne ovlasti doživotnom predsjedniku, a kojega je pokušao implementirati i u Kolumbiji. Bolivarski ustav izazvao je snažne reakcije federalista i pritisak na središnju vlast bio je sve snažniji.
Činjenica da je bio suočen sa snažnom oporbom i očitim separatističkim težnjama pojedinih regija natjerala je Bolívara na veliki politički ustupak prema federalistima, što je na koncu dovelo do privremenog smirivanja situacije; Páez je priznao Bolívarov autoritet, a separatističke pobune su se privremeno ugasile. Reforme koje je Bolívar obećao, doduše, nikada nisu u potpunosti zaživjele, niti su zadovoljile brojne frakcije koje su zahtijevale veća prava unutar sustava vlasti.Bushnell, The Santander Regime, 325–335, 343–345.
Godine 1828., kao pokušaj pomirenja dvaju frakcija i konsolidiranja mira u Velikoj Kolumbiji, sazvana je Konvencija u Ocañi, čiji je cilj bila reforma ustava iz Cúcute. Bolívar je na konvenciji ponovo pokušao progurati ustav po bolivijskom modelu, međutim prijedlog je ponovo naišao na snažno neodobravanje. Konvencija je izradila nacrt federalističkog ustava, međutim sve je krahiralo kada su bolivaristi odbili potpisati tekst tog ustava i napustili sjednicu, proglasivši pritom Bolívar apsolutnim diktatorom.