thumb|Zidna slika u Lupanara (bordela) u Pompejima, s prikazom žene, vjerojatno prostitutke, koja nosi grudnjak. Prostitucija u starom Rimu je bila dopuštena i zakonita. U Starome Rimu čak su i ljudi iz najviših slojeva mogli slobodno uživati u uslugama prostitutki oba spola, bez straha od moralnog prijezira društva, pod uvjetom da su iskazivali određeni stupanj nadzora nad samim sobom i umjerenosti u pogledu učestalosti uživanja u takvim seksualnim odnosima. Istodobno, na same prostitutke gledalo se s udjelom srama: većina njih bile su robinje ili oslobođenice, a ako su bile slobodne, bile su uvrštene među infames, tj. u klasu "sramotnih", koji se nalaze na samom dnu društvene ljestvice i koji ne uživaju većinu mehanizama pravne zaštite kakva je pripadala rimskim građanima, a u koje su spadali i glumci i gladijatori, od kojih su svi, s druge strane, uživali određenu seksualnu privlačnost. Čini se da su u 4. stoljeću nove ere, kad se Rimsko Carstvo pokrstilo, neki bordeli predstavljali svojevrsne turističke znamenitosti i da su se nalazili u vlasništvu države.
U rimskoj književnosti prostitutke se često spominju. Rimski povjesničari, kao što su Tit Livije i Tacit, spominju neke prostitutke koje su stekle ugled svojim domoljubnim, poštenim ili dobrotvornim postupcima. "Kolgerla" iz visokog društva ((lat. meretrix) jedan je od tipskih likova u Plautovim komedijama, koje se nalaze pod snažnim utjecajem grčke nove komedije. Izmišljeni i satirični pogled na prostitutke nalazimo u pjesmama Katula, Ovidija, Marcijala i Juvenala, kao i u Petronijevom Satirikonu. O stvarnom životu prostitutki saznaje se iz odredbi rimskog prava, koje reguliraju prostituciju, kao i iz natpisa, nadasve onih pronađenih u Pompejima. Erotska umjetnost u Pompejima i Herkulaneju, u kućama za koje se pretpostavlja kako su bile bordeli, također je doprinijela boljem poznavanju prostitucije u Starome Rimu.
Prostitutke thumb|Slika seksa na zidu u Pompejima. thumb|Zidna slika iz Pompeja. U latinskom jeziku bordel se zove lupenar, što doslovno znači "vučja jazbina", a prostitutka se najčešće naziva "vučicom" (lupa).
Premda su se prostitucijom bavili i žene i muškarci, u izvorima se nalazi puno više izvješća o ženskoj prostituciji. Muške prostitutke služile su kako žensku, tako i mušku klijentelu, pa tako, na primjer, rimski pravnik Julije Paul (2. – 3. stoljeće n.e.) kaže da mušku prostitutku može ubiti suprug koji ga zatekne u seksu s njegovom ženom.Julije Paul, Izrijeke, II, 26, 4. S druge strane, izvori ne spominju bilo kakve informacije, običaje i zakone koji bi se posebno odnosili na mušku prostituciju, pa je ono što je vrijedilo za žene u načelu vrijedilo i za muškarce koji su se bavili tim zanatom.
Prostitutki je bilo puno i bilo ih je svuda; na primer, procjenjuje se kako je u Pompejima jedna osoba u njih stotinu (muškaraca, žena, djece) bila prostitutka. Prostitutka je mogla biti samostalna i unajmljivati sobu u kojoj je radila. Djevojka (puella ili meretrix) mogla je živjeti sa svodnicom (lena) ili se čak u prostituciju upustiti pod rukovodstvom vlastite majke, premda riječ "majka" (mater) u antičkim izvorima ponekad predstavlja samo eufemizam za svodnicu (lena). Takva praksa ukazuje na to da su se za bavljenje prostitucijom često oprjedeljivale slobodno rođene žene koje su se nalazile u teškoj financijskoj situaciji, i takve su prostitutke možda smatrane relativno uglednijim od ostalih. Druge prostitutke radile su u bordelu ili u nekoj krčmi, i to pod nadzorom svodnika (leno). Čini se da su većinu prostitutki činile robinje i bivše robinje. Svodnik je od djevojke uzimao znatan dio prihoda, sigurno jednu trećinu, a možda i više. Premda su mnogobrojne prostitutke umrle u bijedi i zaboravu, neke prostitutke-robinje uspjele su uštedjeti dovoljno novca da bi otkupile svoju slobodu, o čemu svjedoče natpisi, kao i jedna od Prijapskih pjesama, u slavu faličkog boga Prijapa:
Teletusa, čuvena među suburskim kurvama, koja je, mislim, od svoje zarade stekla slobodu, krunom pozlaćenom penis ti, sveti bože, ovjenčava: razvratnice to drže slikom najvišeg božanstva.Prijapske pjesme, XL, 9‒10.
Prostitutke koje su opsluživale bogatu klijentelu iz rimske elite zvale su se hetere i nije ih bilo malo; učeni biograf Svetonije napisao je i jednu knjigu o znamenitim heterama, koja nije sačuvana, a u Kaligulinom životopisu priča o tome kako je ovaj car uspostavio bordel u svojoj palači:
I da ne bi propustio nijedan način stjecanja novca, osnovao je bordel u palači, koji se sastojao od mnoštva malih i raskošno urešenih soba, u kojima su stajale ugledne i slobodne žene, i potom je razaslao glasnike po forumima i bazilikama da i stare i mlade pozovu zadovoljiti svoju požudu. Onima koji bi došli nudio je i novac na kredit, a imao je i ljude koji su zapisivali njihova imena, kao da su dali doprinos carevim prihodima.Svetonije, Kaligula, 41.
Još ranije, u doba Republike, rimski diktator Sula navodno se obogatio kad mu je jedna prostitutka u oporuci ostavila svoju imovinu. Rimljani su smatrali da su i glumice i plesačice dostupne za seksualne usluge, uz nadoknadu, a kurtizane čija se imena navode u antičkim izvorima ponekad su se istodobno bavile glumom i drugim izvođačkim vještinama. U Ciceronovo doba hetera Kitera bila je rado viđena gošća na gozbama koje su priređivali pripadnici najviših slojeva rimskog društva. Šarmantne, obrazovane i nadarene, takve su žene doprinijele razvoju novog romantičnog ideala u odnosima između muškaraca i žena, kakav su Ovidije i drugi augustovski pjesnici artikulirali u svojim ljubavnim elegijama.
Odijevanje i dotjerivanje thumb|Zidna slika iz Pompeja. thumb|Zidna slika iz Pompeja. Prostitutke su bile jedine žene u Starom Rimu koje su nosile togu, formalnu odjeću koja je inače bila namijenjena muškarcima, i to isključivo one s rimskim građanskim pravom. Postoje različita tumačenja ovog preskakanja granice između rodova. Neki znanstvenici ističu kako zapravo postoji vrlo malo neposrednih dokaza o tome da su prostitutke mogle nositi togu i ističu da to, ako su i mogle, najvjerojatnije nisu činile, jer su preferirale šarenu ili, pak, oskudnu odjeću. Skupe hetere oblačile su kitnjaste odjevne predmete od providne svile.
Neki odlomci kod rimskih pisaca, kako se čini, ukazuju na to da su se prostitutke nage izlagale i tako se reklamirale potencijalnim klijentima. Nagost se vezivala za ropstvo i ukazivala na to da je određena osoba doslovno lišena privatnosti i vlasništva nad svojim tijelom. U jednom odlomku Seneka Stariji kaže da je položaj prostitutke bio isti kao i položaj robinje koja je na prodaju:
Naga je stala na obalu, za zadovoljstvo kupca; svaki dio njenog tijela bio je ispitan i dodirnut. Želite li saznati ishod kupovine? Prodao ju je gusar, kupio svodnik, a ona nije dobila ništa. Odvedena je tamo, gdje ti je najčasnije umrijeti".Seneka Stariji, Kontroverzije, I, 2, 3. Horacije u jednoj svojoj satiri naširoko opisuje ispipavanje ženskog tijela (Satire, I, 2, 80–103).
Satiričar Juvenal opisuje kako se Mesalina, žena cara Klaudija, iskrada iz carske palače i pretvara se u prostitutku, koja stane ispred svoje sobice i zavodi korisnike usluga:
........... Što je Klaudije im'o da guta: kad osjeti mužić da spava, zaključi careva ljuba da više joj ložnica dvorska baš i ne prija; da tvrda joj je potrebna postelja, pa klisnu s dvora (s kapuljačom, s jednom tek služavkom, crnu joj kosu prekriva perika plava); pravce u bordel! Kroz zastor dronjavi suknu i tu je, sred zadaha vrućeg, na svome. Ima i svoj separe s natpisom (poslovno ime): VUČICA. Stoji već gola, nazlatila sise, a trbuh ― tebe što rodi, Britaniče, plemićka slavo ― taj trbuh istura; prima mušterije mazno, uz cjenjkanje (red je).Juvenal, Satire, VI, 242‒245; prev. .
S druge strane, latinski pridjev nudus može značiti i "izložen" ili lišen gornjeg sloja odjeće, a slike iz Pompeja i Herkulaneja prikazuju žene, za koje se misli da su prostitutke, kako nose rimsku inačicu grudnjaka čak i tijekom seksa.
Zdravlje
Prostitutke su u antici, za razliku od današnjih, u pogledu zdravlja imale manje briga: HIV, dakako, nije postojao, a najvjerojatnije se nije znalo ni za sifilis; gonoreja je, pak, možda postojala, ali to se ne može sa sigurnošću utvrditi. Premda su postojale dvije bolne spolne bolesti, genitalni herpes i kondiloma, rimske su prostitutke u načelu svoj posao mogle obavljati bez straha od smrtonosnih bolesti koje se prenose seksom. S druge strane, tjelesno zlostavljanje prostitutki od strane mušterija predstavljalo je uobičajenu pojavu, a pretjerani seks dovodio je do vaginalnih i analnih ozljeda i oštećenja.
Prisilna prostitucija
Prisilna je prostitucija obuhvaćala robove i robinje, uključujući dječake i djevojčice, a potom i slobodne žene koje bi zapale u tešku financijsku situaciju, što se nije događalo tako rijetko, i koje bi se pod pritiskom obitelji upustile u prostituciju. Većina prostitutki bile su robinje ili oslobođenice, pa je teško utvrditi kvantitativan odnos između dragovoljne i prisilne prostitucije. Budući da su, prema rimskim zakonima, robovi smatrani svojinom, vlasnik ih je mogao rabiti kao prostitutke. Valerije Maksim, rimski povjesničar iz 1. stoljeća nove ere, prenosi jednu priču sa složenom seksualnom pshilogijom, gdje je jednog oslobođenika njegov vlasnik, dok mu je ovaj kao dječak još bio rob, primoravao na prostituiranje, a potom taj oslobođenik ubije svoju vlastitu kćer kad se ona upustila u taj isti zanat.Valerije Maksim, Znamenita djela i izrijeke, VI, 1, 6. Jedan od standardnih motiva u romantičnim pričama jest djevojka koju su oteli pirati ili razbojnici i potom ju prodali u ropstvo. U Apulejevom Zlatnom magarcu djevojku Haritu iz jedne ugledne provincijske obitelji otmu razbojnici i potom ju planiraju usmrtiti, no jedan od njih (koji je zapravo Haritin prerušeni ljubavnik) savjetuje im nešto drugo:
Recimo da ovu djevojku ostavite umrijeti u magarcu, istina je da ćete svoj gnjev iskaliti na njoj, ali od toga ne ćete imati nikakve koristi. Zato ju ja mislim otpremiti u neku varoš i tamo prodati. Za ovakvu mladost može se zgrnuti poprilične novce. Ja već znam neke trgovce bijelim robljem od kojih će jedan, mislim, s obzirom na njeno podrijetlo, dati za nju izdašan iznos talenata, kako bi ju odveo u javnu kuću odakle ne će moći lako pobjeći. Kad bude odvedena na službu u javnoj kući, vaša će osveta biti ispunjena. Apulej, Zlatni magarac, VII, 9, prev. .
Premda se silovanje smatralo zločinom, u slučaju silovanja robinje (ili roba) zakon je predviđao kazne samo "ako je došlo do oštećenja dobara", jer zakon nije priznavao roba kao osobu. Svrha kazne bila je vlasnika obeštetiti za "štetu" koja je nanesena njegovoj imovini. Budući da je robinja po rimskom zakonu bila imovina, nije se smatralo zločinom ako ju vlasnik prisili na prostituciju. Prije Septimija Severa žene koje bi se upustile u čin koji im je donosio sramotu (infamia) dok su bile robinje tu su sramotu podnosile i nakon što bi bile oslobođene. Ponekad su trgovci, kad bi prodavali robinju, u kupoprodajni ugovor uključivali klauzulu ne serva kako bi spriječili novog vlasnika u prisiljavanju na bavljenje prostitucijom; ta je klauzula značila da, ako bi novi vlasnik ili neki budući vlasnik tu robinju primorao na prostituciju, ona bi postajala slobodna.
Ima nekih pokazatelja da su robovi koji su se bavili prostitucijom mogli zaraditi od tog posla; u načelu, robovi su mogli zarađivati vlastiti novac radeći poslove kojima su bili vični ili dobivajući dio zarade od posla koji su vodili u ime svog vlasnika.
Jedan zakon donesen u vrijeme cara Augusta predviđao je da se žene osuđene za preljub mogu kazniti tako što će ih se primorati na rad u bordelima. Taj je zakon ukinut tek 389. g. nove ere.
Propisi o prostituciji